REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5119/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gini Brnić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika TČ, odvjetničkog vježbenika, dana 12. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od dana 21.12.2005. godine, sklopljenog između tužitelja i tužene i to odredba članka 1. i članka 7. stavak 1. u dijelu u kojem se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF važeći na dan plaćanja.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 18.913,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:
- iznos od 50,05 EUR od 15.1.2009. godine;
- iznos od 50,97 EUR od 15.2.2009. godine;
- iznos od 21,22 EUR od 15.3.2009. godine;
- iznos od 28,05 EUR od 15.4.2009. godine;
- iznos od 29,41 EUR od 15.5.2009. godine;
- iznos od 17,66 EUR od 15.6.2009. godine;
- iznos od 19,71 EUR od 15.7.2009. godine;
- iznos od 10,13 EUR od 15.8.2009. godine;
- iznos od 22,81 EUR od 15.9.2009. godine;
- iznos od 8,72 EUR od 15.10.2009. godine;
- iznos od 17,83 EUR od 15.11.2009. godine;
- iznos od 16,38 EUR od 15.12.2009. godine;
- iznos od 40,96 EUR od 15.1.2010. godine;
- iznos od 56,75 EUR od 15.2.2010. godine;
- iznos od 53,33 EUR od 15.3.2010. godine;
- iznos od 69,02 EUR od 15.4.2010. godine;
- iznos od 97,76 EUR od 15.5.2010. godine;
- iznos od 103,23 EUR od 15.6.2010. godine;
- iznos od 136,79 EUR od 15.7.2010. godine;
- iznos od 135,66 EUR od 15.8.2010. godine;
- iznos od 205,23 EUR od 15.9.2010. godine;
- iznos od 164,70 EUR od 15.10.2010. godine;
- iznos od 1.150,24 EUR od 29.10.2010. godine;
- iznos od 174,07 EUR od 15.11.2010. godine;
- iznos od 198,23 EUR od 08.12.2010. godine;
- iznos od 246,72 EUR od 07.01.2011. godine;
- iznos od 219,15 EUR od 07.02.2011. godine;
- iznos od 227,81 EUR od 01.03.2011.godine;
- iznos od 195,54 EUR od 06.04.2011. godine;
- iznos od 234,73 EUR od 06.05.2011. godine;
- iznos od 293,37 EUR od 07.06.2011. godine;
- iznos od 301,62 EUR od 07.07.2011. godine;
- iznos od 438,33 EUR od 08.08.2011. godine;
- iznos od 325,12 EUR od 07.09.2011. godine;
- iznos od 292,12 EUR od 07.10.2011. godine;
- iznos od 290,21 EUR od 08.11.2011. godine;
- iznos od 290,56 EUR od 07.12.2011. godine;
- iznos od 316,51 EUR od 09.01.2012. godine;
- iznos od 335,26 EUR od 08.02.2012. godine;
- iznos od 334,79 EUR od 07.03.2012. godine;
- iznos od 324,68 EUR od 06.04.2012. godine;
- iznos od 328,72 EUR od 07.05.2012. godine;
- iznos od 338,64 EUR od 06.06.2012. godine;
- iznos od 326,36 EUR od 06.07.2012. godine;
- iznos od 332,40 EUR od 07.08.2012. godine;
- iznos od 317,07EUR od 07.09.2012. godine;
- iznos od 308,33 EUR od 05.10.2012. godine;
- iznos od 325,50 EUR od 07.11.2012. godine;
- iznos od 317,58 EUR od 06.12.2012. godine;
- iznos od 330,18 EUR od 07.01.2013. godine;
- iznos od 306,51 EUR od 07.02.2013. godine;
- iznos od 308,30 EUR od 08.03.2013. godine;
- iznos od 330.90 EUR od 8.04.2013. godine;
- iznos od 305,63 EUR od 09.05.2013. godine;
- iznos od 295,32 EUR od 07.06.2013. godine;
- iznos od 286,64 EUR od 05.07.2013. godine;
- iznos od 297,98 EUR od 07.08.2013. godine;
- iznos od 305,11 EUR od 05.09.2013. godine;
- iznos od 320,97 EUR od 04.10.2013. godine;
- iznos od 315,21 EUR od 07.11.2013. godine;
- iznos od 326,67 EUR od 09.12.2013. godine;
- iznos od 314,80 EUR od 14.01.2014. godine;
- iznos od 327,58 EUR od 07.02.2014. godine;
- iznos od 332,21 EUR od 07.03.2014. godine;
- iznos od 325,35 EUR od 07.04.2014. godine;
- iznos od 323,83 EUR od 07.05.2014. godine;
- iznos od 318,63 EUR od 09.06.2014. godine;
- iznos od 322,47 EUR od 07.07.2014. godine;
- iznos od 332,79 EUR od 08.08.2014. godine;
- iznos od 340,62 EUR od 08.09.2014. godine;
- iznos od 336,72 EUR od 07.10.2014. godine;
- iznos od 347,90 EUR od 07.11.2014. godine;
- iznos od 353,70 EUR od 09.12.2014. godine;
- iznos od 355,33 EUR od 09.01.2015. godine;
- iznos od 356,24 EUR od 09.02.2015. godine i
- iznos od 356,23 EUR od 09.03.2015. godine,
sve do isplate, time da zatezna kamata do 31.7.2015. godine teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju ŽČ OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.850,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.12.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 368,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 9,11 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,
- 16,89 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,
- 20,53 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,
- 11,32 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,
- 15,14 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,
- 21,78 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,
- 30,73 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,
- 19,32 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,
- 19,29 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,
- 32,91 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,
- 29,33 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,
- 36,89 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,
- 47,11 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,
- 34,66 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,
- 48,01 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,
- 66,06 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,
- 67,04 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,
- 73,17 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,
- 62,41 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,
- 62,49 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,
- 80,79 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,
- 61,17 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,
- 77,84 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,
- 48,97 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,
- 53,59 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,
- 27,66 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,
- 33,57 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,
- 67,02 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,
- 54,40 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,
- 64,29 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,
- 66,39 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,
- 66,75 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,
- 28,79 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,
- 5,68 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,
- 38,51 EUR od 02.12.2008. pa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s tuženikom dana 21.12.2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205888474 (dalje Ugovor o kreditu) prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 155.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s ugovorenim rokom otplate od 10 godina. Nadalje navodi da j se u čl. 1. tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen ovim Ugovorom, dok je u čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
2. Tužitelj smatra da su prethodno navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula kojom su glavnica i povrat mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (CHF) nepoštene i ništetne ugovorne odredbe što obrazlaže pozivanjem na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine (donesenu u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, te ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, između ostalog, i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
3. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, povišenjem tečaja švicarskog franka, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga, nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od
08.04.2025. godine traži da sud:
- utvrdi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora kreditu od i to odredbe čl. 1 i čl. 7 st. 1 u dijelu u kojem se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF važeći na dan plaćanja,
- naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 18.913,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi - iznos od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate te potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
4. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik se protivi osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Pozivajući se na presude Suda EU C-81/19 i C-243/20, smatra da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te da je kao takva isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Kao razlog isključenja od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF navodi i da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Nadalje, t uženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelju su i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Također, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tvrdi da je tužitelj, prilikom zaključenja ugovora o kreditu pristao na rizik promjenjivosti tečaja CHF što je vidljivo iz toga što se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Također, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao status potrošača, ističe prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zateznih kamata jer se, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, sve do podnošenja tužbe tuženika treba smatrati savjesnim stjecateljem. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.
5. Također, već u odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja, koji je konačno precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 10.04.2025. godine, a kojim prigovorom traži da sud:
- utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.499,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos, kao u točki IV izreke, a što je iznos tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, te
- donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljevog i tuženikovog uzajamnog potraživanja.
6. Tužitelj se usprotivio istaknutom prigovoru radi prebijanja kao neosnovanom navodeći da nije ništa primio od tuženika na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pa samim time nije dužan ništa niti vratiti tuženiku. Također, ističe da je tuženik kao financijska institucija znao u što se upušta ugovaranjem kredita u valuti CHF pa ne može tražiti da mu se prizna i vrati iznos manjih anuiteta radi nižeg tečaja jer je tuženik pristao na takav rizik, sam pripremivši ugovor i uvjete ugovora. Također, istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na postavljeni prigovor radi prebijanja.
7. Nadalje, u podnesku od 15.04.2025. godine tuženik je istaknuo da je tužitelj podneskom od 08.04.2025. godine povisio tužbeni zahtjev na isplatu potražujući - iznos od 18.319,90 EUR , dok je u tužbi tražio isplatu iznosa od 17.406,83 EUR, čime je tužitelj preinačio tužbu, a kojoj preinaci tužbe se tuženik usprotivio. Istaknuo je i prigovor zastare za preinačeni dio tužbe.
8. Čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je čl. 191. st. 3. ZPP-a određeno da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
9. Vezano uz prigovor tuženika da se protivi preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 08.04.2025. godine, sud je utvrdio da je podneskom od 08.04.2025. godine tužitelj povisio tužbeni zahtjev za 1.507,07 EUR potražujući isplatu iznosa od 18.913,90 EUR, u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 17.406,83 EUR.
10. Tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 08.04.2025. godine, smatra ovaj sud, predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, međutim, čl. 190. st. 2. ZPP-a određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
11. Obzirom da se u ovom postupku, između ostalog, radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se protivio visini tužbenog zahtjeva te zatraženom tijeku zatezne kamate, to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, kao niti utvrditi tijek zateznih kamata. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da je tužitelj u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imao pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogao sa sigurnošću postaviti svoj tužbeni zahtjev. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužitelju potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogao precizirati tužbeni zahtjev, kako u pogledu cjelokupne glavnice, tako i u pogledu tijeka zatezne kamate na svaki pojedini utuženi iznos, osobito imajući u vidu da se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva, kao i zatraženom tijeku kamata. Prethodno obrazloženi stav ovog suda u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja. Stoga je ovaj sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 16.09.2025. godine donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 08.04.2025. godine, smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a, te je ovom presudom odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 08.04.2025. godine.
12. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 3205888474 od 21.12.2025. godine, promet po kreditu sa specifikacijom uplata, otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze GČ iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
13. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
14. Među strankama je nesporno da je dana 21.12.2005. godine između stranaka sklopljen ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu švicarskog franka. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.
15. Sporno je ima li tužitelj status potrošača odnosno je li predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Nadalje, sporna je visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara te je sporan tijek zakonske zatezne kamate. Sporno je i je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.
16. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.
18. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF.
19. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka.
20. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.
21. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III-1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.
22. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja dok nije kao svjedoka saslušao službenika banke koji je u ime i za račun banke sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te u fazi samog zaključenja predmetnog ugovora jer niti jedna parnična stranka nije predložila njegovo saslušanje, a sud sukladno čl. 7. ZPP-a izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile, osim ako se radi o nedopuštenim raspolaganjima iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, o čemu u konkretnom predmetu nije slučaj.
23. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zagrebačka banka bila njegova matična banka kod koje je primao plaću. Trebao mu je stambeni kredit te je došao u banku tražiti kredit u visini od tada 750.000,00 kn. Međutim, službenica u banci mu je rekla da je tada najbolji proizvod u banci kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF, da je to povoljniji kredit nego kunski kredit, da je tečaj švicarskog franka najstabilniji tečaj te je odlučio zaključiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF jer mu je upravo službenica banke rekla da je to najbolji kreditni proizvod u banci. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu znao je da valutna klauzula znači da je kredit vezan uz neku stranu valutu, konkretno uz CHF, ali obzirom da mu je u banci rečeno da je tečaj švicarskog franka najstabilniji tečaj, koji nije oscilirao, smatrao je da će ta valutna klauzula biti stabilna, odnosno da neće dolaziti do velike promjene kreditne rate. Međutim, tijekom otplate kredita došlo je do znatnog povećanja kreditne rate. Naime, početna rata kredita iznosila je nešto preko 6.000,00 kn, a tijekom otplate došla je do preko 11.000,00 kn. Imao je trajni nalog i vidio je da se rata postupno sve više i više povećava, time da nikakve obavijesti od banke nije dobivao o razlozima radi kojih je došlo do povećanja rate kredita. Nadalje, tužitelj je iskazao da da ga u banci nisu upozorili da bi kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF bio rizičan kredit, dapače predstavili su mu ga kao najbolji proizvod. Također, nisu ga upozorili koji bi razlozi, kriteriji i parametri mogli dovesti do promjene tečaja švicarskog franka i kako bi to moglo utjecati na ukupnost njegove cjelokupne kreditne novčane obveze. Kredit koji bi bio vezan uz euro, u banci mu nisu ponudili, a također nisu mu predočili usporedne otplatne planove za kredite koji bi bili vezani uz euro ili pak za kunski kredit već su mi dali prilikom zaključenja ugovora o kreditu samo otplatni plan za predmetni kredit. Tužitelj je, također, iskazao kako je cijeli razgovor sa službenicom banke trajao oko desetak minuta, ona mu je ponudila kredit vezan uz CHF kao najbolji proizvod, a on nije imao razloga u to ne vjerovati. Nakon toga je pripremljen ugovor o kreditu, radilo se zapravo o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je mijenjan samo iznos kredita, rok otplate i iznos kreditne rate te nekretnine na koju je stavljena hipoteka. Nakon što je banka pripremila ugovor o kreditu, isti je pročitao i potpisao. Javni bilježnik kod kojeg je solemniziran predmetni ugovor o kreditu nije mu tumačio ništa vezano uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Zaključno, tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, bio sudac, da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate predmetnog kredita, nisam imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Stan koji je kupljen predmetnim kreditom, korišten je za osobne odnosno obiteljske potrebe. Prvo je u njemu živjela tužiteljeva kćer, a od 2017. godine u tom stanu živim tužitelj sa suprugom.
24. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.
25. Dalje, sud ističe kako je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (21.12.2005. godine) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7.8.2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja. ZZP/14 je stupio na snagu 08.04.2014. godine, dakle također, tijekom otplate kredita, te on u čl. 5. st.1. točka 15. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
26. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja stana što proizlazi iz iskaza tužitelja te čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je stan koji je kupljen predmetnim kreditom korišten isključivo za stanovanje, prvo tužiteljeve kćeri, a zatim tužitelja i njegove supruge iz čega proizlazi da je stan koji je kupljen predmetnim kreditom korišten za zadovoljenje osobnih / obiteljskih životnih potreba tužitelja , a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 i čl. 5. st.1. točka 15. ZZP/14, koji su bili na snazi tijekom otplate kredita.
27. Nadalje, na temelju iskaza tužitelja koji je ovaj sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan ovaj sud je utvrdio da konkretnom slučaju tuženik u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti u fazi samog sklapanja ugovora o kreditu, tužitelja, kao korisniku kredita, nije upozorio na parametre i kriterije koji mogu dovesti do promjene tečaja švicarskog franka, nije mu dao nikakve obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije mu dao obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, niti ga je upozorio da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit, već mu je predmetni kredit kojim je glavnica kredita i otplata anuiteta vezana uz CHF preporučen od strane službenice banke kao tada najpovoljniji kreditni proizvod, a takvo postupanje tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužitelja kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl.12. Zakona o obveznim odnosima (NN, 53/91, 73/91, 113/93, 03/94, 07/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje imajući u vidu i čl. 1163. st. 1.u vezi s člankom 1165. novog Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05). Naime, stav je ovog suda da je banka (tuženik) kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, bila dužna informirati tužitelja o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužitelja, a što je u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, čijem iskazu je sud poklonio vjeru, a ni tuženik mu nije prigovorio niti je dokazao suprotno, pri čemu sud ističe kako je životno logično da je tužitelj vjerovao službenici svoje matične banke kad mu je preporučila predmetni kredit kojim je glavnica kredita i otplata anuiteta vezana uz CHF kao tada najbolji kreditni proizvod, tim više što je tužitelj inicijalno želio dići kredit od tadašnjih 750.000,00 kn.
28. Nadalje, ovaj sud navodi kako je, doista iz čl. 7. st.1. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo da se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje plaćati mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, kao i da je u čl. 23. predmetnog Ugovora o kreditu, između ostalog, navedeno „Potpisom ovog Ugovora korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita…“. Navedene odredbe ugovora treba, smatra ovaj sud, sagledati kroz činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, koji je pripremila banka, u kojem je mijenjan samo iznos kredita, rok otplate i iznos kreditne rate te nekretnina na koju je stavljena hipoteka. Pri tome, sud ističe kako nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati na više i na niže, kao i da iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bilo poznato da valutna klauzula znači da je kredit vezan uz neku stranu valutu, konkretno uz CHF, ali uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelju u banci rečeno da je kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF najbolji kreditni proizvod, kao i da je tečaj švicarskog franka najstabilniji tečaj, koji nije oscilirao, te uzimajući u obzir u obzir činjenicu da od strane tuženika, tužitelj nije bio upozoren na nikakve rizike vezane uz tečaj CHF, niti mu je objašnjeno koji kriteriji i parametri utječu na promjenu tečaja CHF i kako to može utjecati na određivanje njegove (tužiteljeve) kreditne novčane obveze, to ovaj sud smatra da tužitelj nije mogao procijeniti potencijalne, znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF mogla imati za njegove financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu jer ga kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu banka nije upozorila na takve posljedice ugovaranja valutne klauzule, a što je u suprotnosti s čl. 18. st. 2. ZOO-a, ako se ima u vidu da je banka (tuženik) financijska institucija u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu.
29. Također, sud ističe kako je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je tužitelj, prilikom zaključenja ugovora o kreditu pristao na rizik promjenjivosti tečaja CHF što je vidljivo iz toga što se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Međutim, stav je ovog suda da tuženik nije dokazao da je tužitelju prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nudio zaključenje ugovora u nekoj drugoj valuti niti da mu je predočio kreditne uvjete koji bi bili vezani uz neku drugu valutu, obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je službenica u banci nudila kredit koji je vezan valutnom klauzulom uz CHF kao najpovoljniji kredit, ne nudeći mu kredit niti u jednoj drugoj valuti i ne prikazujući mu usporedne otplatne planove za kunski kredit ili kredit koji bi valutnom klauzulom bio vezan uz EUR.
30. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu gdje se tuženik poziva na “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ (u dokaz svojih navoda da je prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik tužitelja informirao o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF prema točno određenim smjernicama kojih su se bankari, koji rade na odobrenju kredita, bili dužni pridržavati) ovaj sud ističe kako na listu 68 spisa prileži dokumentacija tuženika sa naslovom „Odabir valute“ u kojoj je navedeno na što treba paziti kod prodajnog razgovora s klijentom pri odabiru valute, ali nije vidljivo iz koje godine je ta dokumentacija tj. je li iz razdoblja zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ili iz nekog kasnijeg razdoblja. Osim toga, čak ako se i radi o dokumentaciji iz razdoblja zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, stav je ovog suda da tuženik nije dokazao da je tužitelju od strane tuženikovih službenika predočeno sve što je u toj dokumentaciji navedeno vezano uz odabir valute kredita. Naime tuženik nije predložio saslušanje službenika banke s kojim je tužitelj komunicirao u predugovornoj fazi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu niti u fazi samog zaključenje ugovora, a iz iskaza tužitelja, kako je već prethodno navedeno, utvrđeno je da bankovna službenica ni na koji način nije upozorila tužitelja da bi kredit koji je vezan uz valutu CHF bio rizičan kredit, nije mu objasnila koji parametri, odnosno kriteriji mogu utjecati na promjenu tečaja švicarskog franka odnosno nije ga informirala o rizicima fluktuacije tečaja CHF niti kako to utječe na određivanje njegove (tužiteljeve) ukupne kreditne novčane obveze, već mu je službenica banke (tuženika) preporučila kredit koji je vezan uz CHF kao tada najbolji kreditni proizvod iako je tužitelj, inicijalno, kako to proizlazi iz njegovog iskaza želio kredit u kunama, bez da mu je predočen usporedni otplatni plan za kredit koji bi bio vezan uz valutu EUR ili kunski kredit.
31. Također, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi, konkretno o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
32. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 7. st.1 predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF odnosno u kojima se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF važeći na dan plaćanja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužitelju bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, sud ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „…u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a što je u predugovornoj fazi i kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo.
33. Također, ovaj sud smatra kako su neosnovani navodi tuženika u kojima, pozivajući se na presude suda EU C-81/19 i C-243/20, izlaže da je ugovaranje valutne klauzule uređeno dispozitivnim odredbama domaćeg prava, pa da je Direktivom 93/13/EEZ, isključeno ispitivanje poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, stav je ovog suda da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ne isključuje nepoštenost postupanja banke kod sklapanja ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula, kada potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja (stajalište Suda EU zauzeto u predmetu C- 609/19 i spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance od 10. lipnja 2020.), o čemu je riječ i u ovom konkretnom predmetu, kako je prethodno obrazloženo. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula Ž i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, a što je u konkretnom predmetu izostalo.
34. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud je, kao osnovan u točki I izreke, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrde ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF važeći na dan plaćanja.
35. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.
36. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a.
37. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14.6.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 392. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 05.06.2023. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
38. Vezano za zastaru u odnosu na konačno postavljeni odnosno preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 08.04.2025. godine u iznosu od 1.507,07EUR valja navesti da je i taj prigovor tuženika neosnovan obzirom su i tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 08.04.2025. godine, i tužbeni zahtjev iz tužbe identični po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. Slijedom navedenog, i na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja tužbenog zahtjeva, povećanjem istog (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi Gž-1488/22-2 od 11.10.2022. godine i presudi Gž-1971/22-2 od 3.1.2023. godine), a što je i stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na 2. sjednici tog Odjela održanoj 27.5.2024. godine na kojoj sjednici je zauzeto pravno shvaćanje da se, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
39. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem te je u pisanom nalazu i mišljenju od 27.03.2025. godine financijski vještak je izračunom utvrdio da ukupan iznos preplate tijekom otplate, do konačne otplate kredita, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi18.913,90 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi preplate dani u Tabeli 1, a koja tabela je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Nadalje, vještak je izračunom utvrdio da je tijekom otplate kredita tužitelj manje platio ukupan - iznos od 1.499,60 EUR obzirom na niži tečaj CHF za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita (tzv. negativne razlike).
40. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka u računskom / matematičkom smislu.
41. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je isti izrađen savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te sukladno zadatku suda te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: otplatni plan, promet po predmetnom kreditu sa specifikacijom uplata te predmetni ugovor o kreditu.
42. Sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između povećanog tečaja švicarskog franka i tečaja koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Tu posebice sud ističe i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskom ugovoru koji je sastavila banka, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute CHF nego ništetne ugovorne odredbe koje su se primjenjivale za cijelo vrijeme otplate kredita.
43. Dakle, na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iznosi ukupno 18.913,90 EUR te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedeni iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelju na temelju čl.210. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 18.913,90 EUR, koji iznos sud dosuđuje tužitelju u točki II izreke, koliko je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.
44. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta na temelju čl . 214. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje odredbe je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.
45. Dakle, tužitelju na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 214. ZOO-a, u točki II izreke ove presude sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini dosuđeni iznos utvrđeni u točki II izreke ove presude, na temelju provedenog financijskog vještačenja koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio.
46. Visina kamatne stope određena po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
47. Nadalje, sud utvrđuje da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan i to jer ne postoje zakonske pretpostavke iz čl.104 . ZOO-a. Naime, čl.104. st. 1. ZOO-a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je čl. 104. st. 3. ZOO-a određeno da će pri odlučivanju sud voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju ugovornih strana.
48. Kako je prethodno već obrazloženo, tuženik je ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovor unio sam, nije pregovarao s tužiteljem o tim ugovornim odredbama niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali, iz čega proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno. Dakle, nije tužitelj, postupao nesavjesno niti je kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost spornih odredbi već je upravo suprotno tuženik, kao kreditor, povrijedio interes i pravo tužitelja, kao potrošača, zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
49. Pri tome sud napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora, tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu čl.104. st.1. ZOO-a jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s odobravanjem i isplatom kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.
50. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos tzv. negativnih razlika tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno.
51. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.449,60 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, istaknuto radi prebijanja, za manje plaćene anuiteta zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita pa je stoga presuđeno kao u točki IV izreke ove presude.
52. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).
53. Vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do 07.04.2025. godine je 17.406,83 EUR, a od 08.04.2025. godine pa nadalje vrijednost predmeta spora je 18.913,90 EUR.
54. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe –250 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 2 podneska od 30.08.2024. godine i 08.04.2025. godine – svaki podnesak po 250 bodova po Tbr 8. toč. 1., sastava podneska od 27.02.2025. godine - 25 bodova po Tbr. 8. točka 4., te zastupanja na 2 ročišta – 18.02.2025. i 16.09.2025. godine – svako ročište po 250 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 1275 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se - iznos od 2.550,00 EUR, što čini priznati trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku.
55. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 02.09.2025. godine jer ovaj sud smatra da sastav navedenog podneska nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, citiranim se podneskom tužitelj osvrće na tuženikovo protivljenje preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 08.04.2025. godine te na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio tužbe, što ovaj sud smatra nepotrebnim jer osnovanost tuženikovog protivljenja preinaci tužbe i tuženikovog prigovora zastare ocjenjuje sud, a ne protivna stranka.
56. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,26 EUR niti trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 110,26 EUR jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari na temelju čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP). Naime Zakon o izmjenama i dopunama ZSP-a (NN 51/23) stupio je na snagu 20.05.2023. godine, a tim je Zakonom izmijenjena odredba čl. 11. st.1. točka 20. ZSP (NN118/18) na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a tužitelj u ovom parničnom predmetu je upravo potrošač koji svoju tužbu temelji na utvrđenjima iz sudskih presuda donesenih u kolektivnom sporu Potrošač, kako je prethodno obrazloženo, pa stoga zatraženi trošak sudskih pristojbi ovaj sud, također, smatra nepotrebnim za vođenje ove parnice u smislu čl.155.st.1 ZPP-a. Tužitelj je svojom krivnjom platio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,26 EUR, iako je ex lege oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju citirane odredbe ZSP-a, nije navedenu osnovu oslobođenja od plaćanja sudske pristojbe upisao niti kroz sustav e-komunikacije prilikom podnošenja tužbe te pogreška tužitelja, smatra ovaj sud, ne može ići na teret protivne stranke, iako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, već se tužitelj trebao poslužiti svojim pravom zahtijevati povrat pristojbe na tužbu koju nije bio dužan platiti, a koje pravo je regulirano čl. 32. do 35. ZSP-a.
57. Slijedom navedenog, kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku što s neophodnim troškom financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 2.850,00 EUR, kao u točki III izreke ove presude.
58. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 2.850,00 EUR, tekuću od 12.12.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju, do isplate.
59. Tuženiku, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, ne pripada pravo na parnični trošak.
U Zagrebu, 12. prosinca 2025.godine
Sudac:
Violeta Veselić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano županijskom sudu putem ovog suda.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
