Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-541/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeiesnbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dovršene 18. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužitelja ZŠ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Davora Bartolca, odvjetnika iz Karlovca, te zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Horvat, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-2601937, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 17.700,00 CHF od dana 21. prosinca 2004, koja glasi: „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju ŠŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 378,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23.12.2004. g., pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 582,12 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio dana 21.prosinca 2004. godine Ugovor o kreditu broj 148-50-2601937, kojim je podigao kredit u iznosu od 17.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje pobliže navodi da je u prethodno navedeni ugovor tužena ugradila odredbu čl. 3. cit. Ugovora kojom je ugovoreno da se naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te je temeljem takve odredbe tužitelju dana 23. prosinca 2004.g. na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“ naplaćen iznos od 2.852,86 kn. U prilog tome dostavlja uz tužbu dokaze pod C) i nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009, 89/2009., 75/2009. i 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplati jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita je je bila unaprijed pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene je vidljivo da je tužena dana 23.12.2004. naplatila iznos od 2.852,86 kn, i to na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori zaključivanje predmetnog Ugovora o kreditu broj 148-50-2601937 od 21.12.2004.g. u iznosu kredita kunske protuvrijednosti od 17.700,00 CHF uz ugovorenu redovnu kamatu 5,85% godišnja, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. No, ističe da je id. Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita na određeno ili neodređeno vrijeme stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti na vrijeme i način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik suprotno tužitelju ističe da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora (kojom je dakle ugovoreno: „Čl. 3. naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“), jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tvrdi da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavlja upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, te da je tužitelju pojašnjena sporna odredba Ugovora čije je on razumijevanje potvrdio kod javnog bilježnika kao povjerenika suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik pored toga ističe da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne i opetuje kako je neutemeljena tvrdnja tužitelja da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, te kao takva i ništetna, tim više što ne navodi u čemu se sastoji propust njega kao tuženika. Pojašnjava da je prije zaključenja ugovora objasnio tužitelju svaku odredbu ugovora, te su stranke obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, zaključile ugovor. Tuženik uz to također iznosi prigovor zastare za navedeno potraživanje obzirom je sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima određeno da: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare“, kako doslovno navodi. Tuženik zaključno iznosi:

"Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja."

2.1. Stoga slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i tužitelju naložiti da njemu-tuženiku naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u id. Ugovor o kreditu broj 2601937 od 21.12. 2004., u Predračun Rudman Commerce d.o.o. na listu 9 spisa, u potvrdu o solemnizaciji javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] pod brojem OU-704/2004, u Potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 06.09.2024., na listu 11 spisa, u nalog o plaćanju sudske pristojbe na listu 12-13 spisa, zamjeničku punomoć i naknadno zaprimljeni podnesak tuženika na listu 12-13 spisa,. te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 05.12.2024. i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 18.09.2025. godine.

4. Među strankama nije sporno da je dana 21. prosinca 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 2601937 kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 17.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 3. Id. Ugovora o kreditu broj 2601937 koji je sklopljen dana 21. prosinca 2004. godine između tužitelja i Raiffeisenbank Austria d.d., a koja odredba se odnosi na spomenutu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita koju plaća korisnik kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Naime, tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, te se radilo o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača. Također je tvrdio da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan snositi. Nasuprot tome, sve te navode tužitelja osporava dakle tužena kao banka.

5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", te je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 sadržano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju ugovora o kreditu bio upoznat o potrebi plaćanja id. naknade i da je dakle dobio personaliziranu informaciju o naknadi i njezinoj visini, vezano uz podizanje id. kredita. Isto tako da je naknada sadržana u općim aktima banke, ugovoru i svim prethodno dostupnim informacijama te da je bila jasno naznačena u visini 3,30%“ u ugovoru o kreditu, pa je kao takva bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora, što bi značilo da ju je tužitelj mogao usporediti s naknadama drugih banki.

7. Međutim, taman da je tužitelju i bila poznata naknada od ranije i njena visina te je kao takva bila određena ili odrediva (u smislu da je bila izražena u postotku), takva okolnost o znanju i postojanju id. naknade prije zaključenja ugovora, još uvijek ne utječe na ocjenu o zakonitosti odnosno nezakonitosti iste. Naime, za rješavanje odnosa između stranaka je odlučno je li tužitelj mogao utjecati i na koji je način mogao utjecati na visinu naknade koju je tužena banka propisala kao obveznu, a sve to imajući u vidu da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj to mogao učiniti, kao što ne tvrdi ni da se o id. naknadi uopće moglo individualno pregovarati, a vezano uz naprijed navedeno odgovor bi na takvo pitanje mogao biti samo negativan.

8. Tužitelj je pak u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio davno, te se sjeća da je isti ugovor bio pripremljen i dostavljen auto kući kod koje je kupovao automobil, a on ga je „samo pregledao … i potpisao“. Štoviše, navodi da u ugovoru nije posebno uočio da bi trebao plaćati nekakvu naknadu, niti mu je to bilo rečeno ili pojašnjeno. Stoga nije postavljao pitanja, već je samo pogledao upisani iznos koji mu je bio potreban za kupnju automobila i potpisao dakle ugovor. Na upit svoje pun. odgovara da ne zna što je sadržano i zašto je morao platiti id. naknadu, a na upit zamjenice pun. tuženika očituje se kako je detaljno pročitao ugovor, ali nije vidio da bi trebao platiti još nekakvu naknadu, niti je tražio dodatna pojašnjenja o tome „jer su mu rekli da je to taj ugovor o podizanju kredita koji mora potpisati, pa dakle nije postavljao nikakve upite.“ Tužitelj se na dodatni upit svoje pun. još očituje da je kupljeni automobil koristio samo za privatne svrhe te isti još uvijek posjeduje i vozi, iako je dosta star i trebao bi ga mijenjati. Na upit suca uz to napominje da se tek po sklapanju ugovora i početku otplate kredita interesirao kod svoje odvjetnice u svezi sporne odredbe i obveze po id. ugovoru, pa mu je tek ona priopćila t.j. pojasnila da je kod podizanja kredita platio naknadu, a kasnije je o navedenom problemu pričao s poznatima i odlučio podići tužbu radi povrata predmetne naknade tj. radi potraživanja id. naknade od tuženika.

9. Opće je pak poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije ni pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. Osim toga, tužitelj je sklopio s tuženikom id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, koji je dakle unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa je ujedno za zaključiti da se radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno ne razlikuje od drugih ugovora koje je banka u to vrijeme zaključivala s drugim korisnicima kredita. Odnosno, za zaključiti je da je takav tipski ugovor o kreditu sastavljen od strane pravne službe tuženika i da nije bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a isti je dakle tužitelj prihvatio i poštivao navedene ugovorne odredbe u ugovoru koji je bio unaprijed sročen i priređen od strane banke. Pri tome dakle okolnost je li tužitelj uopće pročitao spornu odredbu ugovora nije od meritornog utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti id. odredbe, kako je već naprijed navedeno, jer o istoj odredbi tužitelj mogao pregovarati niti je pregovarao a ista je uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka.

10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

11. Nasuprot tome, nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i ima zaposlene djelatnike te čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, dok je sve troškove proizišle iz ugovora i vezano uz sklapanje ugovora (kao što je solemnizacija) evidentno snosio sam tužitelj, pa zapravo iz predmetne ugovorne odredbe i nije jasno koji su to bili posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljevog ugovora. Također tužitelj osnovano ističe da je nejasno na što se naknada odnosi, obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi id. naknada za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća Korisnik kredita u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno "prilikom prvog korištenja kredita".

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu "naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja", a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.

13. Valja istaći da je Sud Europske unije u svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade, za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali i koji su netransparentni te konačno koji su neproporcionalni.

14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, slijedom čega je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost ig. Odredbe sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

15. Najzad, pitanje iz kojeg razloga tužitelj nije ranije podnosio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe, niti se na nju pozivao prilikom podizanja kredita nepotrebno je i irelevantno. Ovo iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., kao i prema stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost id. odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzet i u brojenim odlukama iz sudske prakse nakon tog mišljenja. (Gž2406/18 ŽSZG).

16. Slijedom svega navedenoga opravdan je i daljnji zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 378,63 eura ( 2.852,86 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23.12.2004. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23– u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23 – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 50 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 378,63 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 100,00 eur za sastav tužbe i podneska od 05.12. 2024., te za zastupanje na ročištu od 11. 03. 2025. i 18. 09. 2025., te je za zastupanje na ročištu objave odluke priznat 50%-ni iznos troška koji je uostalom tužitelj potraživao. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 450,00 eura odnosno trošak u iznosu od 562,50 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe za tužbu od 6,64 eur, koliko je stvarno platio, te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od ukupno 13,27 eur, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 582,12 eur kao u točki III izreke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke ove odluke, koju je najzad precizirao u Troškovniku.

U Karlovcu 12. prosinca 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu

2.Tuženiku po pun. iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba