REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1584/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB: 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118B, zastupan po punomoćniku Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, zastupan pod punomoćniku Dajana Tica, odvjetnica u OD Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 28. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku tužitelju iznos od 85,12 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. svibnja 2024. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 381,64 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2025. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 94,90 € kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 375,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. ožujka 2024. nastala je šteta na vozilu, marke i tip smart fortwo, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika, EE koju štetu je tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 22. ožujka 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248203201339 i utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati visine štete, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete.

Nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja koji je predmetno vozilo popravio sukladno zahtjevu vlasnika, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Tužitelj smatra da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 838/01/02 a u iznosu od 342,16 € (PDV uključen) koji račun je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 124,32 €, a razliku od 85,12 € po računu koji tuženik nije platio, navodeći da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik, pa tužitelj predlaže nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivna legitimacija, kao i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je točno da cijenu sata rada određuje pružatelj usluge ali to ne znači da je tuženik kao osiguravajuće društvo u obvezi isto podmiriti. Ističe kako tužitelj i tuženik nisu u nikakvom pravnom, ugovornom odnosu, odnosno tužitelj nije sa tuženikom sklopio kasko policu nego je kasko policu sklopio s vlasnikom vozila i prava i obveze po kasko polici ostvaruju i ispunjavaju tuženik i vlasnik vozila koji je kao ugovaratelj i osiguranik pristao na Uvjete koji su sastavni dio police, pa ne može tužitelj ostvarivati veća prava nego li ih ima vlasnik vozila. Tuženik ističe da je prilikom procjene štete i izrade izvida štete procjenitelj tuženika ukazao oštećeniku/osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno Uvjetima određuje tuženik.

Tuženik kao osiguravajuće društvo može odrediti mjesto popravka vozila jer je obveza tuženika vratiti vozilo u prvobitno stanje, što je u interesu oštećenika.

Ističe kako se radi o ugovornom odnosu u kojemu stranke reguliraju prava i obveze iz istoga, sve sukladno odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. ZOO- a. ali to ne znači da oštećenik mora postupiti po uputi tuženika, ali budući je upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova popravka u predloženim servisima, to je jasno da je oštećenik svjesno i voljno odlučio popraviti vozilo u drugom mjestu i na taj način svjesno i voljno zaobići obveze koje proizlaze iz ugovora o kasko osiguranju pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 18. listopada 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika ističući da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj ( oštećenik ) EE ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, a sve kako istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju. Tužitelj smatra da je sklapanjem ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je isti obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, evidentno je da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika.

Tuženik osporava i pasivnu legitimaciju, a tužitelj smatra osporavanje neosnovanim jer iz obrazložene ponude tuženika od 25. svibnja 2024. proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici kasko osiguranja oštećenika pravno osnovan te se tuženik putem ove iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 124,32 €, nakon ugovorene odbitne franšize u iznosu od 132,72 € ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu jer je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 838/01/02 i iznosa djelomične isplate tuženika od 13. lipnja 2024. te se radi o nepodmirenom iznosu od 85,12 €, a činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj oštećenika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera je potpuno neodlučna i ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi. Tuženik, dakle, nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice rada, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze.

Tužitelj osporava navode tuženika jer tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visinu satnice popravka, odnosno nije imao i nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, a niti bi isto proizlazilo iz zakonskih normi, to je tuženik dužan tužitelju u cijelosti podmiriti nastalu štetu.

4. Sud je u dokaznom postupku prema čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08; 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) proveo dokaze uvidom u račun tužitelja (list 9 spisa), u izvid štete (list 10 i 11, 82 spisa), u nalog za isplatu (list 12 i 13 spisa), u kasko policu (list 14 i 15 spisa), u cjenik tužitelja (list 16 spisa), u ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 17 do 19 spisa), u notifikaciju o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 20 do 22 spisa), u dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 25 do 28 spisa), u račune tužitelja (list 83 do 85 spisa), u Uvjete za kasko osiguranje cestovnih vozila (list 86 do 124 spisa), u račune (list 141 do 157 spisa) i saslušao zakonskog zastupnika tužitelja PE. Sud je pročitao i sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je isplata iznosa od 85,12 € na temelju računa br. 838/01/02.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja ni odgovornost.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija i visina cijene sata rada tužitelja zaračunata računom 838/01/02.

9. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja proizlazi da su tužitelj i EE navedeni Ugovor sklopili 29. svibnja 2024. te da je EE kao ustupitelj ustupila radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu 85,12 € a prema računu popravka za štetu u ukupnom iznosu od 342,16 € čime je oštećenik EE ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu ZOO).

10. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 92/01/241 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj štete tuženika te marka i registarska oznaka vozila oštećenika).

11. Iz navedenog je utvrđeno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete EE prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom pa je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan

12. Zakonski zastupnik tužitelja je iskazao da je on direktor tužitelja i gospođa EE je stalni klijent tako da je dovezla auto na popravak nakon prometne nezgode, a donijela je i izvid štete tuženika po kojem je izvršen popravak i auto je vraćen u prvobitno stanje. Ističe kako je upozorio gospođu EE da se njihova cijena sata rada razlikuje od cijene sata rada kojeg priznaje tuženika i da će vjerojatno nastati razlika u cijeni, ali je ona, kao stalni klijent, željela auto popraviti kod tužitelja. Nakon popravka račun je poslan tuženiku na naplatu i gospođi EE na znanje nakon čega je tuženik djelomično platio ispostavljeni račun, odnosno nije platio upravo utuženi iznos. On je s gospođom EE kao zz tužitelja sklopio ugovor o ustupu za tu razliku u cijeni sata rada. Napominje da je cjenik javno dostupan na web stranici i oglasnoj ploči po kojem je cijena sata rada 43 eura uvećano za PDV koju svima zaračunaju osim ako s nekim imamo poseban ugovor o poslovnoj tehničkoj suradnji, onda se njemu zaračunava drugačija cijena, a svim ostalima cijena sukladno cjeniku.

13. Uvidom u Izvide štete tuženika utvrđeno je da se odnosi na vozilo reg. [registarska oznaka] u vlasništvu EE te da je u izvidu štete naveden dio i za popravak i to branik, kao i sati rada potrebni za popravak vozila.

14. Iz računa tužitelja broj 838/01/02 od 24 .svibnja 2024. utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika za ukupnu cijenu od 342,16 € s uključenim PDV- om po stopi od 25%. Nadalje, u računu je navedeno da je utrošeno 5 radnih sati, a isti broj radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete.

15. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 37,00 € uvećano za PDV 25%, a tuženik je u Izvidu štete procijenio isti broj potrebnih radnih sati, pet, ali nije naveo cijenu radnog sata.

16. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim Cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente, a koji cjenik je, kako to proizlazi iz isprava u spisu i iskaza odgovorne osobe tužitelja, odobren od Ministarstva gospodarstva i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

17. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno tehničko vještačenje, ocijenivši da bi utvrđivanje činjenica vezanih za utvrđivanje cijene sata rada bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o cijeni sata rada po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu i iskaz zakonskog zastupnika tužitelja. Sud nije saslušavao svjedoka EE jer nastanak štetnog događaja nije sporan, nego je sporna samo cijena sata rada.

18. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 838/01/02 od 24 .svibnja 2024. u skladu s Cjenikom tužitelja i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u izvidu štete, tužitelju je neplaćanjem računa u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj prema svom Cjeniku naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik, obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

20. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje u tekstu: OT)

21. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 € (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištu 20. siječnja 2025., i 28. studenog 2025. u iznosu od po 100,00 € (Tbr.9.1.), ukupno 300,00 € uvećano za PDV 25 % u iznosu od 75,00 € (Tbr.46.) kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 € sukladno Tar.br.1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 53/19. i 92/21.), dakle tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 381,64 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

22. Tužitelju nije priznat trošak previsoko zatraženog PDV-a od jer 25% PDV-a na iznos od 300,00 € iznosi 75,00 €, a ne zatraženih 150,00 €, a nije mu priznat ni previsoko zatraženi iznos sudske pristojbe od 26,54 € jer je tužitelj platio pristojbu u iznosu od 6,64 € slijedom čega je odbijen za iznos od 94,90 € i odlučeno kao u toč. III.

23. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 375,00 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Zagrebu, 12. prosinca 2025.

Sudac:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

DNA:

- tužitelj po pun. uz nalog za upl. sud. pristojbe na presudu

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana