REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1478/2023-27

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 18. rujna 2025. te objave 12. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 1., 2., 4. i 8. Ugovora o kreditu broj 350518 sklopljenog između tužitelja IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene tužene Nova Hrvatska Banka d.d., OIB: 78427478595, kao pravnog slijednika ranije Volksbank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici Nova Hrvatska Banka d.d., OIB: 78427478595, da isplati tužitelju iznos od 3.927,79 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta kako slijedi:

− na iznos od 18,43 EUR od 02.06.2010. godine do isplate,

− na iznos od 37,93 EUR od 02.07.2010. godine do isplate,

− na iznos od 34,78 EUR od 03.08.2010. godine do isplate,

− na iznos od 46,60 EUR od 02.09.2010. godine do isplate,

− na iznos od 40,36 EUR od 02.10.2010. godine do isplate,

− na iznos od 35,67 EUR od 03.11.2010. godine do isplate,

− na iznos od 49,94 EUR od 02.12.2010. godine do isplate,

− na iznos od 58,76 EUR od 03.01.2011. godine do isplate,

− na iznos od 52,36 EUR od 02.02.2011. godine do isplate,

− na iznos od 53,30 EUR od 02.03.2011. godine do isplate,

− na iznos od 48,71 EUR od 02.04.2011. godine do isplate,

− na iznos od 50,13 EUR od 03.05.2011. godine do isplate,

− na iznos od 65,74 EUR od 02.06.2011. godine do isplate,

− na iznos od 67,94 EUR od 02.07.2011. godine do isplate,

− na iznos od 85,22 EUR od 02.08.2011. godine do isplate,

− na iznos od 78,95 EUR od 02.09.2011. godine do isplate,

− na iznos od 69,17 EUR od 02.10.2011. godine do isplate,

− na iznos od 68,92 EUR od 03.11.2011. godine do isplate,

− na iznos od 67,85 EUR od 02.12.2011. godine do isplate,

− na iznos od 71,40 EUR od 03.01.2012. godine do isplate,

− na iznos od 75,30 EUR od 02.02.2012. godine do isplate,

− na iznos od 75,42 EUR od 02.03.2012. godine do isplate,

− na iznos od 72,96 EUR od 03.04.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,96 EUR od 03.05.2012. godine do isplate,

− na iznos od 75,43 EUR od 02.06.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,85 EUR od 03.07.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,98 EUR od 02.08.2012. godine do isplate,

− na iznos od 72,53 EUR od 02.09.2012. godine do isplate,

− na iznos od 69,83 EUR od 02.10.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,12 EUR od 03.11.2012. godine do isplate,

− na iznos od 74,31 EUR od 02.12.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,83 EUR od 03.01.2013. godine do isplate,

− na iznos od 69,03 EUR od 02.02.2013. godine do isplate,

− na iznos od 72,36 EUR od 02.03.2013. godine do isplate,

− na iznos od 73,12 EUR od 03.04.2013. godine do isplate,

− na iznos od 71,63 EUR od 03.05.2013. godine do isplate,

− na iznos od 67,20 EUR od 02.06.2013. godine do isplate,

− na iznos od 64,46 EUR od 02.07.2013. godine do isplate,

− na iznos od 66,89 EUR od 02.08.2013. godine do isplate,

− na iznos od 68,57 EUR od 03.09.2013. godine do isplate,

− na iznos od 72,85 EUR od 02.10.2013. godine do isplate,

− na iznos od 70,49 EUR od 03.11.2013. godine do isplate,

− na iznos od 71,55 EUR od 03.12.2013. godine do isplate,

− na iznos od 72,42 EUR od 03.01.2014. godine do isplate,

− na iznos od 74,06 EUR od 02.02.2014. godine do isplate,

− na iznos od 75,79 EUR od 02.03.2014. godine do isplate,

− na iznos od 74,90 EUR od 02.04.2014. godine do isplate,

− na iznos od 73,18 EUR od 03.05.2014. godine do isplate,

− na iznos od 72,40 EUR od 03.06.2014. godine do isplate,

− na iznos od 72,74 EUR od 02.07.2014. godine do isplate,

− na iznos od 74,91 EUR od 02.08.2014. godine do isplate,

− na iznos od 77,13 EUR od 02.09.2014. godine do isplate,

− na iznos od 76,93 EUR od 02.10.2014. godine do isplate,

− na iznos od 78,04 EUR od 04.11.2014. godine do isplate,

− na iznos od 79,64 EUR od 02.12.2014. godine do isplate,

− na iznos od 78,99 EUR od 03.01.2015. godine do isplate,

− na iznos od 79,90 EUR od 03.02.2015. godine do isplate,

− na iznos od 111,93 EUR od 02.03.2015. godine do isplate,

III. U preostalom dijelu preko dosuđenog, tj. za iznos od 246,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.496,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. u bitnom navodi da je je sa tadašnjom Volksbank d.d., a danas tuženicom kao sljednicom, dana 06. ožujka 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 350518, koji ugovor je solemniziran dana 06. ožujka 2008. godine kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak iz Zadra pod brojem OV- 2667/08. Ukupan kredit je ugovoren u iznosu od 22.022,00 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca. Tužitelj da je kredit redovito podmirivao, te je isti otplaćen u ožujku 2015. godine. Člankom 2. predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 6,10% godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatama i naknadama tuženice. Člankom 1., 4. i 8. ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećim na dan dospijeća. U razdoblju otplate kredita od listopada 2009. godine do otplate u ožujku 2015. godine, tuženica je pozivom na članak 2. naprijed navedenog ugovora jednostrano promijenila kamatnu stopu po kriterijima koji tužitelju nisu bili poznati i na koje nije mogao utjecati, a njegovu obvezu prema tuženici učinili su većom od početno ugovorene i neizvjesnom. Kamatna stopa da je jednostrano promijenjena odlukom tuženice od početno ugovorenih 6,10% na 6,80% u listopadu 2009. godine i takva da je ostala do otplate kredita. Istovremeno je anuitet kredita u razdoblju od studenog 2008. godine do otplate kredita rastao i uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužitelju povećan i do preko 600,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni. Promjene kamatne stope i razlika u visini naplaćenog iznosa na temelju promjene kamata i tečaja CHF da je vidljiva iz prijepisa knjigovodstvene kartice za tužitelja od 08. lipnja 2019. godine, iz kojeg je vidljivo koliko je tužitelj zaista uplatio po ugovoru uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika i rasta tečaja valute CHF. Dana 13. lipnja 2014. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13-4 donio je presudu kojom je djelomično potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koji postupak je pokrenut radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita time što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je zaključivala u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna. Nadalje, dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17-10 donio je presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika, to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Obje naprijed navedene presude temelje se na europskoj sudskoj praksi, konkretno na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13 u kojoj se poziva sud na Direktivu 93/13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega na temelju takvog ugovaranja proizlaze. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije znao niti mogao znati da će valuta CHF narasti u odnosu na kunu, niti je na to bio upozoren od strane banke tuženice. Tuženica da prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja nije kao potrošača informirala i nije ga upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tuženica je dakle prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Uslijed jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu i rasta tečaja valute CHF, za koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da predstavljaju povrede prava potrošača kao korisnika kredita, te koje su ništetne, odnosno u suprotnosti sa zakonskim odredbama tužitelj je u razdoblju od studenog 2008. godine do otplate kredita po anuitetima preplatio iznos od ukupno 4.174,29 EUR. Navedeni novčani iznos preplate utvrdio je financijski vještak, koji je u vještačenju odredio ukupni iznos preplate tužitelja uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja CHF (Tablica 1), te je posebno utvrdio preplatu nastalu uslijed promjena kamatne stope, a bez uračunavanja promjene tečaja CHF (Tablica 2). Obzirom da je Ugovorom o kreditu broj 350518 ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema kriterijima koji tužitelju kao potrošaču niti na koji način ne mogu biti poznati, da je tuženica mijenjala kamatnu stopu jednostranom odlukom i bez pregovaranja o istoj sa tužiteljem, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te su odredbe ugovora ništetne, što je već pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12, odnosno potvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 i Pž- 6632/17-10, to je tuženica navedeni novčani iznos stekla bez osnove, pa tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta plaćenih po kreditu. Svoj tužbeni zahtjev precizirao je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 6. ožujka 2025. (l.s.91-93).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 30. listopada 2023. (l.s. 38-48) izvijestio o statusnoj promjeni na strani tuženika te je s tim u skladu tužitelj uredio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika. Nadalje je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva iz sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Dalje tuženik opširno obrazlaže razloge zbog kojih se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu br. 350518 (l.s.8-14), otplatnu tablicu po kreditu (l.s.15-27), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno financijske struke Snježane Herceg (l.s.80-86), te na ročištu održanom 10. ožujka 2025. (l.s. 94-96) izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj: 350518 sklopljenog između stranaka dana 6. ožujka 2008. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 4.174,48 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve na ime stečenog bez osnove.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke 6. ožujka 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj: 350518 gdje se u čl. 3. Ugovora navodi da se radi o namjenskom kreditu, za kupnju vozila, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.022,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren s rokom otplate 7 godina, u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja dospijeća,

- da je u čl. 2. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,10%, s tim da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 22.022,00 CHF,

- da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF te kamatne stope, iznosi ukupno 4.174,48 EUR, od čega je utvrđeno da iznos od 246,69 eura predstavlja preplatu koja proizlazi iz promjene kamatne stope, a iznos od 3.927,79 eura predstavlja preplatu koja proizlazi iz razlike tečaja CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita (l.s. 82).

7. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, kao i iz odredaba samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – kredit za kupnju osobnog vozila, koji je tužitelju trebao za njegove potrebe i potrebe njegove obitelji, jasno proizlazi zaključak da je tužitelj u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imao status potrošača.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te onoj o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu i one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te one kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene, što ih čini ništetnima.

19. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora ništetne.

20. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja (l.s. 95) slijedi da on nije mogao utjecati na ugovorne odredbe, da su mu samo dali ugovor i da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Nije mogao utjecati ni na promjenu kamatne stope, a da su mu prilikom sklapanja spornog ugovora, valutu u CHF predstavili kao izuzetno stabilnu.

20.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnuo tužitelj, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

20.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

20.3. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je podigao kredit, pri čemu je već bila određena kamatna stopa, o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da mu je za kredit u valuti CHF rečeno da je najstabilniji.

20.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

21. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

22. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Snježane Herceg, stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo, koji ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

26. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od ukupno 4.174,48 EUR (l.s. 82; izračun je prikazan u tablicama na l.s. 83-86). Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.

27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

29. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi djelomično osnovanim.

30. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu s osnove zahtjeva za povrat zbog promjene kamatne stope, zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača jer je ta tužba definirana kao radnja vjerovnika kojom se prekida zastara (čl. 241. ZOO). Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare po kojoj je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. posl. br. Pž-7129/2013. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva za kamatu počinje teći od 13. lipnja 2014., kao dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu te tužbe. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2023., to je u trenutku podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO (isti je protekao 13. lipnja 2019.), zbog čega se prigovor zastare od strane tuženice ukazuje osnovanim u dijelu koji se odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva zbog promjenjive kamatne stope. Prema stavu Vrhovnog suda RH zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule prekinuta je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. to nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO zbog čega se prigovor zastare istaknut od strane tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanim.

32. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo djelomično prihvatiti za iznos od 3.927,79 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 246,69 EUR, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 2. st. 2. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 29. svibnja 2024. i 6. ožujka 2025., po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima od 4. rujna 2024., 10. ožujka 2025. i 18. rujna 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54.), čini 1.200,00 eura, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.700,00 eura.

39.1. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (94%, odnosno 6%), to tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 88%, slijedom čega tužitelju pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 1.496,00 eura, koji mu je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zadru, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku