REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1370/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužiteljice AN, vlasnice obrta [obrt], obrta za iznajmljivanje nekretnina, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, Savska 56A, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Ana Bago Martić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje, broj 3224349358, sklopljenog 22. studenog 2011. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: ''0,85% za obradu kreditnog zahtjeva i administriranje kredita''.

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnica kredita, dana 22. studenog 2011. sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje na iznos od 3.883.500,00 EUR (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade ''za obradu i administriranje kredita'' u visini od 0,85%, koja naknada da je i naplaćena 30. studenog 2011. u iznosu od 63.737,98 kn/8.459,48 EUR. Tužiteljica smatra da je ta odredba ništetna. Prije svega iz razloga što je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, zbog toga što uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka. Ovo iz razloga što, iako je tužiteljici bilo jasno da tu naknadu mora platiti, kao što joj je bila poznata i visina te naknade, nije joj pojašnjeno koji troškovi se tom ulaznom naknadom podmiruju, dakle, koje usluge joj banka zauzvrat pruža pa da ne postoji razmjer između visine naknade i stvarno nastalog troška tuženiku kao kreditoru. Ističe da je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) određen sadržaj ugovora o kreditu, prema kojoj da se tim ugovorom banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati banci ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe da je jasno da je banka sve troškove odobravanja i obrade kreditnog zahtjeva trebala naplatiti iz ugovorenih kamata, koje da bi trebale biti jedini prihod banke iz ugovora o kreditu, a da se ugovaranjem ulazne naknade cjelokupni troškovi obrade kredita neosnovano prebacuju na korisnika kredita, dok banka sebi zadržava ugovorena kamate kao neto dobit. Osim predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, da su nepoštene i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o izlaznoj naknadi, iako u ovom postupku ne zahtijeva da se iste utvrde ništetnima. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja ulazne naknade utvrditi ništetnom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljica nema pravni interes za vođenje parnice isključivo radi utvrđenja ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi, bez da istovremeno traži i povrat onoga što je tuženiku platila temeljem te odredbe, sve uzimajući u obzir da je, ako se prihvate pravna stajališta tužiteljice, zahtjev za povrat plaćenog već dospio pa prvenstveno predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu (čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku /Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP/). Podredno, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da tužiteljica nije potrošač, s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopila kao obrtnik, u svrhu financiranja njene poduzetničke djelatnosti, slijedom čega da nema mjesta primjeni potrošačkog prava te provođenju testa poštenosti pobijane odredbe. Ugovor o kreditu da je trgovački ugovor u kojem su obje ugovorne strane ravnopravni trgovci. S druge strane, odredba o ulaznoj naknadi nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva te je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi da ZOO propisuje, u odredbi čl. 1021., bitne sastojke ugovora o kreditu, ali ne isključuje pravo ugovaratelja da pored tih sastojaka, ugovore i neke druge, kao što je u konkretnom slučaju ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu i administriranje kreditnog zahtjeva. Tužiteljica kao trgovac bila je dužan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu primijeniti pažnju dobrog stručnjaka, u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a, a propust da to učini da može ići samo njoj na štetu. Osim toga, s obzirom na visinu ugovorene ulazne naknade, koja da je niža od iznosa koji se je trebao naplatiti prema Odluci o tarifi naknada za usluge banke, da je očito da su stranke pregovarale o visini predmetne naknade. Tužiteljici da je bilo jasno da predmetnu naknadu mora platiti te iznos u kojem istu mora platiti, da je Ugovorom o kreditu ugovorena primjena tuženikovih općih akata (čl. 24. L) Ugovora o kreditu), a isti propisuju obvezu plaćanja predmetne naknade. Napominje da Zakon o kreditnim institucijama, kao poseban zakon, poznaje ugovaranje plaćanja bankarske naknade, pored plaćanja ugovorenih kamata te ad u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, u 2011., nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade. Ograničenje da je uvedeno tek izmjenama potrošačkih propisa u 2013., ali samo u odnosu na potrošačke kredite. Smatra da nije bio dužan tužiteljici točno prezentirati sve troškove koji se podmiruju ulaznom naknadom, mada sada navodi da je ista podmirivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke), materijalnih troškova (cijena uredskog materijala, informatička oprema, troškovi korištenja energenata troškovi razmjene podataka s trećim stranama kao što su SR, HROK, HZMO i sl.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. poštarina) i povezani regulatorni troškovi (rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, odobravanje kredita, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje sklopljen 22. studenog 2021. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita (list 5. – 17. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), izvadci prometa po računu tužiteljice (list 18. – 19. spisa), Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke (list 107. – 111. spisa), tuženikova Odluka o tarifi naknada za usluge (pročišćeni tekst) od 2. prosinca 2005. (list 126. – 1902. spisa) te je saslušan svjedok ON (list 197. – 199. spisa) i tužiteljica (list 199. – 200. spisa).

4. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 8. al. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnice kredita platiti tuženiku kao kreditoru za obradu kreditnog zahtjeva i administriranje kredita u visini od 0,85% od iznosa kredita.

6. Među strankama je nesporno sklapanje Ugovora o kreditu te da tužiteljica u tom ugovoru nema status potrošača, budući da je kredit služio financiranju poslovne djelatnosti njenog obrta (izgradnji stambeno-poslovne zgrade s više stambenih jedinica, namijenjenih prvenstveno najmu).

7. Sporno je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje isključivo tužbe za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe (bez istodobnog zahtijevanja povrata onog što je tuženik temeljem te odredbe stekao), jesu li ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe prema odredbama ZOO-a, pri čemu tužiteljica posebno upire na protivnost pobijane odredbe načelu savjesnosti i poštenja te uzrokovanju očigledne neravnoteže između stranaka.

8. U odnosu na postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje, treba navesti sljedeće.

9. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

10. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

11. Pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba te se to pravo ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a).

12. U konkretnom slučaju, tužiteljica ima pravni interes zahtijevati isključivo utvrđenje ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj kreditnoj naknadi, jer će temeljem eventualno prihvaćajuće presude objema strankama biti jasno da tužiteljici pripada pravo na povrat novčanog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem te odredbe, a koje pravo tužiteljica može ostvarivati i izvansudski, što je ekonomičnije i po pitanju duljine trajanja postupka i po pitanju troškova, nego li da taj zahtjev ostvaruje sudskim putem.

13. Stoga nije bilo mjesta odbačaju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa.

14. S obzirom da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao nositeljica obrta za iznajmljivanje nekretnina, u svrhu financiranja projekta izgradnje zgrade namijenjene iznajmljivanju, što je osnovna djelatnost obrta tužiteljice, dok je tuženik predmetni ugovor sklopio kao trgovac u djelatnosti koja čini predmet njegova poslovanja, to je predmetni Ugovor o kreditu trgovački ugovor, u smislu odredbe čl. 14. ZOO-a.

15. Protivno navodima tužiteljice, ovaj sud ne nalazi da bi odredba o ulaznoj naknadi predmetnog Ugovora o kreditu bila protivna općim načelima obveznog prava, osobito ne načelu savjesnosti i poštenja, a niti ad bi bila protivna nekom drugom prisilnom propisu, Ustavu RH ili moralu društva.

16. Prema načelu savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

17. Prema načelu jednake vrijednosti činidaba pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice (čl. 7. ZOO-a).

18. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor, niti da je taj ugovor unaprijed u cijelosti pripremio tuženik). Na sve ostalo što nije sadržano u samom obrascu, primjenjuju se tuženikovi Opći uvjeti poslovanja, u odnosu na koje su ugovorne strane izjavile da im je predan primjerak istih prilikom sklapanja ugovora (čl. 24. L) Ugovora o kreditu).

19. Općim uvjetima predmetnog ugovora smatra se, u smislu odrede čl. 295. st. 1. ZOO-a, i tuženikova Odluka o tarifi naknada za usluge, temeljem koje je i ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administriranje kredita, a na koju se izričito poziva odredba čl. 2. st. 8. Ugovora i kreditu.

20. Naime, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (čl. 295. st. 1. ZOO-a).

21. S obzirom da Odluka o tarifi naknada za usluge tuženika od 2. prosinca 2005. sadrži odredbe o naknadama koje tuženikovi djelatnici moraju primijeniti u poslovanju s pravnim i fizičkim osobama (ovisno o vrsti usluge koja se pruža i tipu korisnika usluge) te da je jedna od tih naknada i predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administriranje kredita, to je jasno da je odredba čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje predmetne ulazne naknade, odredba koja je po svojoj pravnoj naravi jedan od općih uvjeta ugovora.

22. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

23. To se ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 296. st. 3. ZOO - a).

24. Stoga je potrebno utvrditi da li je odredba čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu bila predmetom pojedinačnog pregovaranja te predstavlja li ista predmet ili cijenu Ugovora o kreditu. Ako predmetna odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja te ako ista ne predstavlja niti predmet niti cijenu Ugovora o kreditu ili predstavlja, ali ista nije jasna/razumljiva/lako uočljiva, tada je potrebno utvrditi je li ta odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li ista očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ili ugrožava postizanje svrhe samog Ugovora o kreditu.

25. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (čl. 296. st. 2. ZOO-a).

26. Iz iskaza svjedoka ON, zaposlenika tuženika (za kojeg se je tvrdilo da je pregovarao neposredno s tužiteljicom vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, mada je on to zanijekao) proizlazi da on nije izravno pregovarao s tužiteljicom vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, već je to činila kolegica koja je s njime sjedila u sobi, FN, slijedom čega da je on bio prisutan dok se je razgovaralo o predmetnom ugovoru, mada se zbog proteka vremena više nije mogao sjetiti točnog sadržaja tih razgovora. Znao je pojasniti na što se odnosi predmetna ulazna naknada (na prikupljanje dokumentacije, kontrolu te dokumentacije od strane voditeljice poslovnog odnosa i, po potrebi, pravne službe, vođenje pregovora kako bi se izradio konkretni kreditni prijedlog, sastavljanje ugovora o kreditu, radnje koje se poduzimaju nakon isplate kredita…), ali mu nije bilo poznato da li je to bilo pojašnjeno i tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu. Svjedok je zaključio da je visina predmetne ulazne naknade bila predmetom pregovaranja, budući da je u to vrijeme banka naplaćivala tu naknadu u iznosu od 1 do 1,20% od iznosa kredita, a u konkretnom slučaju je naknada naplaćena u visini od 0,85% od iznosa kredita. Tvrdi da je bilo uobičajeno da klijenti s bankom pregovaraju oko visine ulazne naknade, mada njeno plaćanje nisu mogli izbjeći.

27. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je svrha predmetnog kredita bilo financiranje izgradnje zgrade koja danas ima pet katova i dvadeset četiri stana, u kojoj da je ona planirala živjeti sa svojom obitelji, ali dio stanova da su namjeravali prodati, a dio iznajmiti. Pregovori oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da su trajali više od pola godine (dogovarali su se instrumenti osiguranja tražbine povrata kredita te je određeno vrijeme izgubljeno i na njeno konstantno putovanje iz Njemačke u Zagreb), što je svjedok ON potvrdio kao uobičajeno kod ovako velikih iznosa kredita (tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 1.000.000,00 EUR), međutim, da ona nije mogla utjecati na visinu ulazne naknade, već da joj je djelatnica banke rekla da ulazna naknada iznosi 0,85% od iznosa kredita te da se ona odnosi upravo na ono što piše i u samom ugovoru, a da joj nije pojašnjeno koji troškovi se tom naknadom podmiruju. Napomenula je da ona nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora i kreditu, da je ugovor sastavila banka po principu uzmi ili ostavi.

28. Iz izvedenih dokaza sud je zaključio da predmetna odredba čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, dakle, da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe.

29. Naime, činjenica da je banka odlučila sniziti visinu ulazne naknade u konkretnom slučaju, u odnosu na iznose koje je uobičajeno naplaćivala u to vrijeme, ne znači nužno da je to sniženje bilo rezultat pregovora između tužiteljica i tuženika te je moguće da je sama banka, odnosno njezina djelatnica, odlučila sniziti tu naknadu, postupajući u granicama onog što joj je tuženik dopuštao, iz razloga što će banka po osnovi ugovornih kamata na ovako visoku glavnicu u iznosu od 1.000.000,00 EUR steći značajne prihode pa joj nije bio toliko bitan prihod po osnovi ulazne naknade, iako nije dolazilo u obzir da tužiteljica tu naknadu uopće ne plati.

30. Nadalje, sud smatra da predmetna odredba o ulaznoj naknadi nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu, slijedom čega je bespredmetno utvrđivati je li ta odredba tužiteljici bila i razumljiva.

31. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

32. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest naplatno pozajmljivanje novaca, a cijena koju korisnik kredita za to mora platiti ogleda se u ugovornim kamatama koje će kreditor naplatiti na iznos posuđene glavnice.

33. Stoga naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administriranje kredita ne bi bila cijena kredita u užem smislu pa kako ta odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, ista bi bila podložna ispitivanju ništetnosti, u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. ZOO-a.

34. Kada bi se predmetnu odredbu smatralo cijenom kredita u širem smislu, budući da bez plaćanja te naknade tužiteljici kredit ne bi bio odobren, tada ista ne bi bila podložna ništetnosti u smislu navedenih odredaba, jer ovaj sud smatra da je odredba o ulaznoj naknadi tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva.

35. Nedvojbeno je da je odredba o ulaznoj naknadi lako uočljiva i jasna te da je tužiteljici bilo poznato da tu naknadu mora platiti, kao i iznos u kojem istu mora platiti , ali je sporno da li je tužiteljica dobila dostatne informacije temeljem koji je mogla zaključiti što se predmetnom naknadom podmiruje, dakle, sporno je da li je predmetna odredba tužiteljici bila razumljiva.

36. Tužiteljica tvrdi da su jedine informacije koje je dobila o predmetnoj ulaznoj naknadi one koje su napisane u samoj odredbi čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu , dakle, da se radi o naknadi koja se plaća u visini od 0,85% od obradu odobrenog kredita za odobrenje kreditnog zahtjeva i administriranje kredita.

37. Sud smatra da je ono što se navodi u pobijanoj odredbi o ulaznoj naknadi bilo dovoljno da tužiteljica razumije čemu služi ta naknada i koju protučinidbu dobiva od strane banke.

38. Tužiteljici je bilo jasno da mora pristati na plaćanje te ulazne naknade kako bi tuženik uopće pristao s njome sklopiti Ugovor o kreditu, prebacujući na nju time dio troškova svoga poslovanja, budući da se naknada odnosi na sve radnje koje zaposlenici tuženika poduzimaju prilikom obrade kreditnog zahtjeva, od prikupljanja i provjere dokumentacije do sklapanja ugovora o kreditu te isplate kredita, a za koje radnje oni dobivaju plaću od tuženika.

39. S obzirom na način na koji je određena visina te naknade (u određenom postotku od iznosa odobrenog kredita), jasno je da ta naknada nije služila podmirenju stvarnih troškova tuženika, budući da su radnje koje zaposlenici tuženika poduzimaju prilikom sklapanja i ispunjenja ugovora o krediti identične, bez obzira na iznos odobrenog kredita, slijedom čega troškovi poduzimanja tih radnji ne mogu rasti s povećanjem iznosa odobrenog kredita, već su oni, više-manje, fiksni.

40. Međutim, to predmetnu odredbu ne čini nevaljanom.

41. Dakle, ovaj sud smatra da predmetna odredba o ulaznoj naknadi ne predstavlja cijenu kredita u užem smislu, a kako ista nije bila predmetnom pojedinačnog pregovaranja, ona podliježe ispitivanju ništetnosti kao eventualno nepoštena odredba općih uvjeta ugovora.

42. Ako bi se odredbu o ulaznoj naknadi smatralo cijenom kredita u širem smislu, u tom slučaju, budući da je ta odredba lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ispitivanje ništetnosti predmetne odredbe kao nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora, već samo kao odredbe koja je eventualno protivna općim načelima obveznog prava, prije svega načelu savjesnosti i poštenja te eventualnim drugim prisilnim propisima, Ustavu RH ili moralu društva.

43. I u varijanti kada predmetna odredba o ulaznoj naknadi podliježe ništetnosti u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a, potrebno je utvrditi je li ista, prije svega, protivna načelu savjesnosti i poštenja te da li uzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ili onemogućuje postizanje svrhe Ugovora o kreditu.

44. Trgovac koji drugom trgovcu uvjetuje pružanje usluge naplatnog pozajmljivanja novaca prethodnim plaćanjem naknade u paušalnom iznosu za samo razmatranje i obradu zahtjeva za pozajmljivanje ne postupa protivno načelu savjesnosti i poštenja.

45. To je naprosto cijena njegove usluge, koju je drugi trgovac slobodan prihvatiti ili odbiti, a tužiteljica je tu cijenu prihvatila, motivirana korišću koju će ostvariti ishođenjem tog kredita (izgradnja stambeno-poslovne zgrade namijenjene iznajmljivanju i prodaji u svrhu ostvarivanja dobiti).

46. Kada se uzme u obzir iznos naplaćene ulazne naknade (8.459,48 EUR) i iznos kredita kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici (1.000.000,00 EUR), sud ne nalazi da je između činidaba ugovornih strana u predmetnom dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, odnosno da je odredba čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu uzrokovala očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama predmetnih stranaka na štetu tužiteljice, a niti odredba o ulaznoj naknadi može ugroziti postizanje svrhe Ugovora o kreditu (naplatno pozajmljivanje novaca).

47. Stoga sud ne nalazi odredbu čl. 2. st. 8. al. 2. Ugovora o kreditu ništetnom niti iz razloga što bi ista bila protivna općim načelima obveznog prava, drugim prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva (čl. 322. st. 1. ZOO-a), niti iz razloga što bi ista bila ništetna kao nepoštena odredba općih uvjeta ugovora.

48. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

49. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila predmetnu parnicu, ona nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužna je iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

50. Prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT), za ročište od 9. listopada 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46. OT-a) i za ročište od 12. studenog 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46. OT-a), dakle, ukupno mu pripada 750,00 EUR, koliko tuženik u ovom postupku i potražuje.

51. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku