REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-312/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 40/II., protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu 9012002391, sklopljenog 4. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i ČB kao korisnika kredita, koja glasi:

''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132,72 EUR s zateznim kamatama od 12. listopada 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 534,83 EUR s zateznim kamatama od 12. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.064,71 EUR s zateznim kamatama od 12. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 231,92 EUR s zateznim kamatama od 12. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka , u iznosu od 1.768,08 EUR s zateznim kamatama od 12. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je zahtijevana isplata iznosa od 293,07 EUR s zateznim kamatama od 5. listopada 2006. do isplate te u dijelu u kojem je zahtijevana isplata zateznih kamata na iznos od 132,72 EUR za razdoblje od 5. do 11. listopada 2006. te za razdoblje od 12. listopada 2006. do isplate po stopi koja čini razliku između, za razdoblje do 31. prosinca 2007., stope od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te stope po kojoj su zatezne kamate dosuđene stavkom II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i ZB kao korisnik kredita 4. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu 9012002391 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti korisniku kredita ulaznu naknadu u iznosu od 425,79 EUR/3.122,73 kn koju je primio temeljem te ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/). Navedena odredba da je ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. S obzirom je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, to da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu te da je ista nepoštena, koje stajalište o nepoštenosti ulaznih naknada da je izrazio i Sud Europske unije u predmetima C-84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 30. svibnja 2023. korisnica kredita GB ustupila tužitelju sva potraživanja koja je imala prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 425,79 EUR s zateznim kamatama od dana kada je ulazna naknada plaćena, 5. listopada 2006., do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu tužbenog zahtjeva, da bi tijekom postupka naveo da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije naplaćena u potraživanom iznosu i na dan koji se navodi u tužbi, već u iznosu od 1.000,00 kn dana 11. listopada 2006.

3. Ističe da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu.

4. Osporava da bi odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu bila ništetna, budući da je ugovaranje predmetne naknade bilo dopušteno Zakonom o potrošačkom kreditiranju i ista je bila sastavni dio ukupnih troškova kredita, a da je zabranjena i to samo u odnosu na stambene potrošačke kredite tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. Osim toga, da predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da ista ne može biti niti ništetna. Napominje da je korisnik kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu znao točno koliko će ta naknada iznositi, budući da se je ista naplaćivala u fiksnom iznosu, u ugovorenom postotku od iznosa kredita, na što da je korisnik kredita pristao.

5. Smatra da nije bila obveza tuženika u Ugovoru o kreditu navoditi što točno ta naknada predstavlja.

6. Isto da je potvrđeno i u presudi Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

7. Nadalje, sama činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da ne dovodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

8. Tuženik smatra da s obzirom da je ugovaranje predmetne naknade bilo izričito dopušteno te da se u njoj na jasan, uočljiv i lako razumljiv način određuje visina te naknade, da nema govora o postojanju značajne neravnoteže, a time niti ništetnosti osporavane odredbe.

9. Ističe i prigovor zastare, budući da potraživanja povrata stečenog bez pravne osnove zastarijevaju u roku od 5 godina od dana stjecanja, a kako je predmetna naknada naplaćena u 2006., a tužba je podnesena u 2025., to da je očito protekao propisani zastarni rok za povrat iznosa naplaćenog temeljem te naknade, a samim time a tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tube za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu.

10. Prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da bi vrijednost predmeta spora trebala odgovarati vrijednosti novčanog zahtjeva, a da nenovčani zahtjev, kao deklaratorni preambul, ne treba uzimati u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

11. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika, smatra da tražbina koja mu je ustupljena nije strogo osobne naravi te da je ista mogla biti predmetom prijenosa. Stoga da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. U svrhu dokazivanja statusa korisnika kredita kao potrošača predlaže saslušati korisnika kredita. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. U daljnjem tijeku postupka tužitelj navodi da tuženik nije ničime dokazao da je po osnovi ulazne naknade naplatio samo 1.000,00 kn, jer nije dostavio nikakve isprave kojima to dokazuje, a da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da se je naknada trebala naplatiti u iznosu od 1% od iznosa kredita, a kako je kredit odobren u iznosu od 67.100,00 CHF, to da je 1% iznosi 671,00 CHF, što da je znatno više od 1.000,00 kn, slijedom čega da ostaje u cijelosti kod zahtjeva za isplatu utuženog iznosa.

13. Tijekom dokaznog postupka pročitani su obavijest o ustupu tražbine (list 7. – 8. i 20. spisa), Ugovor o kreditu 9012002391 sklopljen 4. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i ČB kao korisnika kredita, s prilozima (list 9. – 14. spisa), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 15. – 19. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 30. svibnja 2023. između korisnice kredita ČB kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 21. - 24. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), tečajna lista tuženika (list 110. – 112. spisa) i knjigovodstvene kartice tuženika (list 114. – 132. spisa) te je saslušana svjedokinja GB (list 100. - 101. spisa).

14. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani.

15. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnice kredita ČB temeljem te odredbe.

16. Na ročištu od 24. studenog 2025., nakon što je zaprimila isprave tuženika iz kojih proizlazi iznos i datum naplate ulazne naknade, punomoćnica tužitelja je djelomično povukla tužbu u pogledu zahtjeva za isplatu, s iznosa od 425,79 EUR na iznos d 132,72 EUR, za iznos od 293,07 EUR uz napomenu da na tih 132,72 EUR više ne potražuje zatezne kamate od 5. listopada 2006., već od 12. listopada 2006. te da više ne potražuje zatezne kamate po stopi koja je određena odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na trgovačke ugovore, već u dijelu koji se odnosi na ostale obvezne odnose.

17. Time je tužitelj povukao tužbu za iznos od 293,07 EUR s zateznim kamatama od 5. listopada 2006. do isplate te u dijelu u kojem je zahtijevana isplata zateznih kamata na iznos od 132,72 EUR za razdoblje od 5. do 11. listopada 2006. te za razdoblje od 12. listopada 2006. do isplate po stopi koja čini razliku između ranije potraživane više stope zateznih kamata i one koja se potražuje konačno specificiranim tužbenim zahtjevom.

18. Budući da je tuženik izričito pristao na navedenu dispoziciju, valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

19. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

20. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 4. listopada 2006.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

21. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je GB sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje nekretnine koja joj je trebala služiti u svrhu obavljanja njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same ČB, koja je izjavila da je svrha kredita bila financiranje kupnje stana za stanovanje, a i u samom ugovoru, u odredbi čl. 2.1., je navedeno da se radi o kreditu za podmirenje kupoprodajne cijene za kupnju stana od Agencije, slijedom čega se zaključuje da je GB sklopila Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

24. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

25. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

26. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

27. Iz iskaza svjedokinje ČB proizlazi da ona nije imala mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu (iako nije niti pokušala, ali je stekla dojam da to nije dopušteno), dakle, da nije mogla utjecati na visinu te naknade, niti da joj je ikada pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju tom naknadom, a niti kako se je došlo do iznosa naknade u visini od 1% od iznosa kredita. Nije se mogla sjetiti koji iznos joj je po osnovi te naknade naplaćen u kunama.

28. Iz iskaza svjedokinje ČB sud je utvrdio da odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

29. Tuženik tvrdi da je ČB bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sama korisnica kredita, ali je nedvojbeno da ista niti je mogla utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

30. Nadalje, odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja glasi ''Korisnik kredita se obvezuje prije koriptenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

31. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

32. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

33. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 67.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 19 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,27% godišnje (čl. 1., 2., 4. i 7. Ugovora o kreditu).

34. Iz toga proizlazi da odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu kreditnog zahtjeva, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

35. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

36. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

34. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz navoda stranaka proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

37. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

38. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

39. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), a da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

40. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

41. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedena odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu.

42. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

43. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

44. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) GB imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove

45. Visina naknade koju je korisnik kredita platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) jest tijekom postupka postala nesporna, budući da je tuženik tvrdio da je po toj osnovi naplaćeno manje nego li je prvotno bilo utuženo, koju tvrdnju je tužitelj, nakon što su mu dostavljene dodatne isprave od strane tuženika, akceptirao i djelomično povukao tužbu, zahtijevajući u konačnici isplatu onog iznosa za koji i sam tuženik tvrdi da je naplatio po osnovi ulazne naknade, dakle, iznosa od 132,72 EUR/1.000,00 kn.

46. Stoga je GB imala prema tuženiku tražbinu povrata naplaćenog iznosa od 132,72 EUR s zateznim kamatama.

47. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

48. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

49. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je GB ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

50. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

51. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

52. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

53. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 12. st. 3. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

54. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

55. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

56. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ČB u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

57. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

58. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

59. S obzirom da odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

60. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 132,72 EUR s zateznim kamatama.

61. Zatezne kamate na dosuđeni iznos obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 11. listopada 2006. (pri čemu ih tužitelj zahtijeva od kasnijeg datuma, 12-. listopada 2006.), iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

62. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora.

63. Budući da je tužitelj na ročištu od 24. studenog 2025. djelomično povukao tužbu u pogledu kondemnatornog tužbenog zahtjeva za iznos od 293,07 EUR, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 154. st. 1. ZPP-a.

64. Vrijednost predmeta spora utvrđena je rješenjem suda na ročištu od 21. svibnja 2025. na način da je za deklaratorni tužbeni zahtjev određen VPS u iznosu od 500,00 EUR, dok je za kondemnatorni tužbeni zahtjev VPS iznosio najprije 452,79 EUR, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe 132,72 EUR, sve sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a.

65. Iako pravno pitanje koje je obuhvaćeno deklaratornim tužbenim zahtjevom (utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu) predstavlja prethodno pravno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu (povrat iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem te ništetne odredbe), što deklaratorni tužbeni zahtjev čini deklaratornim preambulom u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, to ne znači da se deklaratornom tužbenom zahtjevu ne pripisuje određena vrijednost koja povećava ukupnu vrijednost predmeta spora u ovoj parnici.

66. Svakom tužbenom zahtjevu u parnici pripisuje se određena vrijednost i to novčanom tužbenom zahtjevu ona vrijednost koja odgovara iznosu novca na koji je zahtjev upravljen, a nenovčanom tužbenom zahtjevu vrijednost u iznosu koji je u tužbi naznačio tužitelj odnosno u iznosu kojeg, po prigovoru tuženika ili po službenoj dužnosti, odredi sud na pripremnom ročištu (čl. 40. ZPP-a).

67. U ovoj pravnoj stvari je tužitelj za deklaratorni tužbeni zahtjev naznačio vrijednost u iznosu od 1.327,23 EUR.

68. S obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev ima vrijednost, samo ne u iznosu od 1.327,23 EUR, kako je to naznačio tužitelj, sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP- a, smatrajući tu vrijednost ipak suviše visokom, na pripremnom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora za taj nenovčani tužbeni zahtjev u iznosu od 500,00 EUR, smatrajući istu primjerenom vrsti pravne zaštite koja se tim zahtjevom traži, sve uzimajući u obzir i visinu novčanog tužbenog zahtjeva kao pravne posljedice nenovčanog tužbenog zahtjeva.

69. Dakle, do djelomičnog povlačenja tužbe VPS za sve tužbene zahtjeve je iznosio 952,79 EUR, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe iznosi 632,72 EUR.

70. Troškovi parničnog postupka odmjeriti će se prema VPS koji je vrijedio u vrijeme poduzimanja konkretne radnje te prema uspjehu u sporu u toj fazi postupka.

71. Uspjeh u sporu ogleda se kroz uspjeh u odnosu na osnovu te u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, dakle, uspjeh u sporu se izračunava zbrajanjem uspjeha u odnosu na osnovu (maksimalno 100%) te uspjeha u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (maksimalno 100%), koji zbroj se tada dijeli s dva kako bi se dobio prosječan uspjeh u sporu.

72. Tužitelj je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, ali je do djelomičnog povlačenja tužbe u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 29,31% (dosuđenih 132,72 EUR/potraživanih 452,79 EUR=0,29311), dok je nakon djelomičnog povlačenja tužbe i u odnosu na visinu uspio u omjeru od 100%.

73. Stoga je tužiteljev prosječan uspjeh u parnici do djelomičnog povlačenja tužbe 64,66% (100+29,31=129,31: 2 = 64,655), a nakon djelomičnog povlačenja tužbe 100%, zbog čega će tužitelju za radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe pripadati naknada u omjeru od 64,66%, a tuženiku u omjeru od 35,34%, a za radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe tužitelju će pripadati naknada troška u cijelosti, dok tuženiku neće pripadati nikakva naknada.

74. Ovakav način podjele troškova je nužan, jer je tužitelj koji je povukao tužbu iz razloga koji se ne mogu pripisati tuženiku, dužan tuženiku naknaditi troškove postupka (čl. 158. st. 1. i 2. ZPP-a).

75. Budući da je prilikom sklapanja Ugovora o cesiji tužitelj bio dužan utvrditi iznos tražbine koji mu TB ustupa po osnovi ništetne ulazne naknade te da tuženik od početka tvrdi da je navedenoj korisnici kredita naplatio ulaznu naknadu u iznosu od 1.000,00 kn, očito je da se djelomično povlačenje kondemnatorne tužbe s iznosa od 452,79 EUR na iznos od 132,72 EUR ne može pripisati tuženiku.

76. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 952,79 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju bi pripadala naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. svibnja 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 14. srpnja 2025. u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) i za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/), dakle, ukupno 689,43 EUR, ali ako je tužitelj u tom dijelu uspio u omjeru od 64,66%, pripada mu razmjerna naknada u iznosu od 445,79 EUR.

77. Prema toj istoj vrijednosti predmeta spora tuženiku bi pripadala naknada troškova parničnog postupka za dogovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. svibnja 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 14. srpnja 2025. u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT- a) i za ročište od 3. listopada 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, pripadao bi mu iznos od 656,25 EUR, ali kako je uspio tek u omjeru od 35,34%, to mu pripada naknada u razmjernom iznosu od 231,92 EUR.

78. Ne pripada tuženiku naknada troška za podnesak od 1. kolovoza 2025. (u istom navodi samo u kojem iznosu i kojeg datuma je naplatio ulaznu naknadu), budući da je podatke iz tog podneska bio dužan navesti još u odgovoru na tužbu, slijedom čega ovj podnesak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

79. Ne pripada mu naknada troška niti za podneske od 12. i 13. studenog 2025., jer uz isti dostavlja isprave koje je bio dužan dostaviti već uz odgovor na tužbu (knjigovodstvene isprave iz kojih proizlazi iznos i datum naplate ulazne naknade odnosno, ako iste nije bio u mogućnosti dostaviti, tečajnu istu tuženika temeljem koje se je prema Ugovoru o kreditu izračunavao iznos ulazne naknade), slijeodm čega niti trošak sastava tih podnesaka nije bio potreba za vođenje predmetne parnice.

80. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 632,72 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za ročište od 24. studenog 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu za te radnje pripada naknada u iznosu od 89,04 EUR, dok tuženiku ne pripada naknada za radnje poduzete u toj fazi postupka (zastupanje na ročištu od 24. studenog 2025.), budući da u tom dijelu nije uspio u parnici niti s djelomičnim osporavanjem tužbenog zahtjeva.

81. Strankama pripadaju zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

82. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

83. Dakle, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 534,83 EUR (445,79 EUR + 89,04 EUR), dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 1.599,54 EUR, za iznos od 1.064,71 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

84. Tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 231,92 EUR, dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 2.000,00 EUR, za iznos od 1.768,08 EUR s zateznim kamata, zahtjev tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

85. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku