REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-174/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MFC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupani po OD Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, Radnička cesta br. 54, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v. p. s. 3.207,53 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 23. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog opunomoćenika te zamjenika opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335 st. 4. ZPP dana 12. prosinca 2025.,

r j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredba članka 2 i 3.t.3 Ugovora o kreditu, broj 514003025069700015467/2006 od dana 21.07.2006.godine, koji je tužiteljica MFC, [adresa], zaključila sa tuženikom Addiko bank d.d.

Slavonska avenija 6, koje glase:

„Članak 2.

Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

Članak 3.

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d.Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici MFC, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 1,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2006 godine do 1.4.2014

-za iznos od 1,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2006 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 0,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2006 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 0,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2008 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 4,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2008 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 8,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.01.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 11,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.02.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 13,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 8,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.04.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 9,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 7,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 5,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2009 godine 1.4.2014.

-za iznos od 5,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2009 godine 1.4.2014.

-za iznos od 7,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 6,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 6,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 6,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2009 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 9,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.01.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 11,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.02.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 11,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.03.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 14,59 EUR sa z.z kamatom počevši od 09.04.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 14,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 20,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 24,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.07.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 19,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 31,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 27,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 24,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 32,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2010 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 40,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.01.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 32,05 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 10.02.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 36,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 33,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 34,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 45,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 47,24 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 59,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 48,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 47,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 47,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 49,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.02.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.07.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 48,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2012 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 48,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 49,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 46,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 44,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 46,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 47,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.09.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 49,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 49,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2013 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 51,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 50,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 52,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 53,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 53,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014 godine do 1.4.2014..

-za iznos od 54,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2014 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014 godine do 1.4.2014..

-za iznos od 55,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015 godine do 1.4.2014.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015 godine do 1.4.2014., sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici MFC, [adresa], na ime stečenog bez osnove isplati iznos od 961,62 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008., po stopi od 15%, a od 1.kolvoza 2008., do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015., do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dalje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 37,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 51,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 50,46 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 07.06.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 50,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 52,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 53,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 53,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 54,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2014 do 06.02.2016

-za iznos od 55,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014 do 06.02.2016.

-za iznos od 55,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015 do 06.02.2026

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015 do 06.02.2016.

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z,z.kamatom počevši od 01.07.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015 do 06.02.2016

-za iznos od 55,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015 do 06.02.2016., sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.245,91 EUR

V Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim čl. 2 Aneksa ugovora o kreditu.

VI Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici MFC, [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 810,67 EUR. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1 kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna porena koja teku od 12. prosinca 2025. pa do isplate a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. MF podnijela je tužbu protiv Addiko banke d.d radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. Ističe da je sa prednikom tuženika dana 21. srpnja 2006. godine, zaključila Ugovor o kreditu, broj 5140060250-69700015467/2006, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod brojem ovjere OU-11338/06.

1.1 Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 10. godina.

1.2 U članku 2. gore navedenog ugovora, navedeno je“ da Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Požega, odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.3 U članku 3.t.3 ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

1.4 Navodi da su parnične stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su konvertirali kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.5 Ugovorne strane su čl. 2 Aneksa suglasno utvrdile da preplata na dan 30.09.2015 godine iznosi 18.472,47 HRK a da se visina iznosa preplate utvrđena na dan 30.09.2015 godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke.

1.6 Tužiteljica ističe da je postupanjem na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik doveo do ne srazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužiteljice u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužiteljice, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

1.7 Nadalje ističe da je čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik nezakonito i neosnovano stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima, odnosno da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno-pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.8. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za adaptaciju, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan), anuitet kredita.

1.9. Tužiteljica se poziva na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004. godine, do 31. prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.10. Smatra da je sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ništetan, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna). U konverziji se ne primjenjuju početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa), a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem, podredno, ništetnosti „Konverzije“.

1.11. Ističe da prema čl. 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan tako da je konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a ništetno, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Kako je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje, sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

1.12. Tužiteljica ne spori, da joj je tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu, međutim, ista je učinjena protivno zakonu. Kako od banke nije mogao dobiti „izračun“ te preplate, jer iz iste nije jasno, što se odnosi na promjenjivu kamatu, a što na valutnu razliku, prisiljen je podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu.

1.13. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 5140030250-69700015467/2006 od dana 21. srpnja 2006.godine, koji je tužiteljica MF, zaključila sa tuženom Addiko bankom d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, te djela čl. 2 Aneksa ugovora o kreditu broj 5140030250-69700015467/2006 kao i da sud naloži tuženiku isplatu novčanih iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 17-56) ističe kako je tužba nedopustiva obzirom da ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 48/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

2.1. Smatra kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužiteljici zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – temeljem izvršene konverzije kredita sukladno Aneksu. Osnovni ugovor je prestao postojati Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji građanskopravni odnos temeljem Osnovnog ugovora, pa tuženik nije niti u obvezi dostavljati tužitelju bilo kakve dokumente koji se tiču Osnovnog ugovora.

2.2. Također ističe da ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe.

2.3. Naime da tužiteljica u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice.

2.4. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne. Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužiteljica konačno i sporazumno riješeno na temelju Aneksa sklopljenog između stranaka ovog spora sukladno ZID ZPK.

2.5. Navodi da je temeljno načelo konverzije propisano u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.

2.6. Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

2.7. Iz provedenog postupka konverzije sukladno čl. 19 c ZDZPK razvidno je kako je temeljem provedbe konverzije tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužiteljici su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužiteljica je namirena sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

2.8. Tuženik posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

2.9. Nesporno je u konkretnom slučaju da je tužiteljica prihvatila tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužiteljica potpisom izrazila volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužiteljica, pristala je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužiteljica) izričito se odrekla prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti.

2.10. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina.

2.11. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužiteljice obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru.

2.12. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužiteljici ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljici navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo.

2.13. Tuženik ističe da je uz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužiteljica prihvatila tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka.

2.14. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove.

2.15. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužiteljica nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.

2.16. Naglašava kako tužiteljica ničime nije dokazivala da bi sporne odredbe Odredbe osnovnog ugovora bile ništetne.

2.17. Tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga:

a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora;

b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne

a) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; b) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor.

2.18. Smatra da su temeljem izvršene konverzije prestale postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa.

2.19. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); a kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa.

2.20. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača.

2.21. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

2.22. Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga:

a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03;

c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.

2.23. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule,

2.24. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužiteljica je imala pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljici nije bila ni na koji način prisiljena sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

2.25. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti) u ovom konkretnom slučaju ispunjeni su svi naprijed navedeni uvjeti.

2.26. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive.

2.27. U člancima 2. i 3. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan.

2.28. Tužiteljici je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužiteljica od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljica s ovim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.

2.29. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti vezani uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na određene materijale.

2.30. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužiteljici zasigurno sasvim razumljive. Tužiteljica je bila svjesna rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupila zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom.

2.31. Tuženik navodi da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu i o istoj se između stranaka pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je imala pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrila sve mogućnosti i u konačnici se sama odlučila na kredit vezan uz valutu CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine)

2.32. Ističe da je, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprcirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03.

2.33. Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba.

2.34. Svi iznosi za koje tužiteljica tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene.

2.35. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da tužiteljici nedostaje pravni interes jer je aneksom tuženik već nadoknadio sve iznose koje potražuje tužbom. Podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužiteljice. Tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obvezno- pravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužiteljica izvršila temeljem Osnovnog ugovora; valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna.

2.36. Predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita i u odnosu na ta razdobalja ističe prigovor prijeboja.

3. Podneskom od 22. listopada 2023. (list 423-425) tužiteljica se očitovala na navode odgovora na tužbu. Ističe da, a kako to proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-2868/2018-2 od 19. veljače 2019., ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava koja joj pripadaju.

3.1 Tužiteljica ovim podneskom ukazuje sudu, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće:

-potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne

-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu.

-jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.2. Isto tako da iz presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj - 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, proizlazi kako su između ostalog tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedili kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.(NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

4. Tuženik u podnesku od 15. ožujka 2024. god ( list 426-431) ističe da sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK a sukladno obvezujućoj odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Što više da Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema tome da je tužiteljica koja je izvršila plaćanja na temelju djela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorene odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe.

4.1 U situaciji kada je sklopljen dodatak ugovora o kreditu kojim je umanjena glavnica duga te da je sačinjen izračun konverzije kredita koji je tužiteljica prihvatila, tuženik je zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti obračuna i isplatu više plaćenog iznosa.

4.2. Tuženik upućuje i na sve raširenije shvaćanje drugostupanjskih sudova koji navode kako tužitelji u portfelju konvertiranih predmeta nemaju pravo na restituciju.

5. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 21. srpnja 2006. za adaptaciju kuće, broj kredita 5140030250-69700015467/2006 prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita kao i da je vraćanje kredita ugovoreno na rok od 10. god te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

6. Prijeporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, te zastara potraživanja.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu br, 5140030250- 69700015467/2006 i Aneks ugovora o kreditu od 4.2.2016. izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića od 26.3.2025 (list br. 449-488) u Dopunu Nalaza i mišljenja od 29.4.2025. (list br. 498-501). Saslušana je svjedokinja FF te tužiteljica i izvršen je uvid u sve priloge u spisu.

8. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je predložila da vještak sačini dopunu nalaza i mišljenja na način da priznatu preplatu iz konverzije odbije od iznosa koji je vještak utvrdio i to iznosa od 3.207,53 EUR te zatim prikaže po mjesecima kako je tu preplatu tuženik uračunao u otpalu kredita te da će nakon toga uskladiti tužbeni zahtjev. Nakon što je imenovani vještak sačinio Dopunu nalaza i mišljenja tužiteljica je podneskom od 17.5.2025.(list 504-508) uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka potražujući iznos od 3.207,53 EUR, s pripadajućim zakonskim kamatama, te zakonsku zateznu kamatu na iznose pobliže opisane u točki II izreke presude tim da je ostala kod zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2 i 3 predmetnog ugovora o kreditu a povukla dio zahtjeva za utvrđenje ništetnim čl. 2 – preplata Aneksa ugovora o kreditu.

9. Tuženik se u podnesku od 28. svibnja 2025. (list 511) usprotivio preinaci tužbe te se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u djelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti točke 2. Aneksa ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni) tužbeni zahtjev.

10. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl 190 st. 3 ZPP-a imajući u vidu i zaključak VSRH prema kojem tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja a osobito imajući u vidu da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu i da je tek nakon provedenog vještačenja imao saznanja o visini tražbine prema tuženiku.

11. Provedenim dokaznim postupkom, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a)., sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan do presuđenog iznosa od 961,62 EUR odbivši tužiteljicu s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.245,91 EUR

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

16. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 21. srpnja 2006. utvrđeno je da je prema čl. 2 ugovora banka odobrila tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita a da se prema čl. 3 Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje ih u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

17. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i dio čl 3. Ugovora o kreditu)

18. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona 2006. godine digla namjenski stambeni kredit u iznosu od 23.000,00 CHF na rok od 10 godina, za adaptaciju kuće u kojoj i dalje stanuje s obitelji. Bila je klijent Slavonske banke i dan danas je klijent tuženika. Došla je u banku i rekla za koju svrhu joj treba kredit tako da joj preporuče koji je kredit za nju najpovoljniji. Rekli su joj da digne kredit u CHF jer je to najniža kamata, da su to najpovoljniji krediti i najniža kamata, tako da ih svi uzimaju i tako da je i ona uzela kredit u CHF. Uopće je u banci nisu upozoravali na bilo kakav rizik u CHF i na drastično povećanje kamatne stope. Svi su znali da je CHF stabilan. Zapravo tu nije bilo nikakvih pregovora, jednostavno taj kredit je tad bio najpovoljniji, u početku joj je rata bila oko 1.000,00 kuna da bi joj se rate kasnije jako povećala. Sjeća se da je u javnim glasilima bilo da se kredit treba konvertirati i banka ju je pozvala na sklapanje Aneksa. Njoj je dostavljena hrpa papira i ona je pristala misleći da će biti obeštećena tom konverzijom. Međutim, naglašava da nije obeštećena tom konverzijom. Ona je otplatila do kraja kredit. U vrijeme dizanja kredita nije imala nikakav obrt niti obavljala neku dodatnu djelatnost, kredit je utrošen za adaptaciju kuće. Njoj je banka pripremila sadržaj ugovora i ona ga je potpisala, znala je koji iznos kredita diže, koji iznos kamate i na koliko rok. Nosila je ugovor kod Javnog bilježnika Nike Bagarića, i tamo joj nije čitan ugovor niti je bila upozorena na bilo kakve posljedice.

20. Iz iskaza svjedokinje FF, zaposlenice tuženika u vrijeme sklapanja spornog ugovora proizlazi da tužiteljicu zna kao klijenticu njihove banke, no ne sjeća se Ugovora o kreditu koji je tužiteljica zaključivala s njihovim prednikom Slavonskom bankom d.d. 2006. Ona je počela raditi 2006. godine kao kreditni referent. Tada su imali puno kredita i ne može reći da je pregovarala s tužiteljicom. Imali su više vrsta kredita i to stambenih, auto- krediti, gotovinski, lombardni i potrošački krediti. Kredite su davali u EUR i CHF. Sjeća se da su imali dvije brošure u EUR i CHF, a obzirom da je kamatna stopa u CHF bila ništa klijenti su se odlučivali za kredite u CHF. Klijentima su računali kolika bi im rata iznosila ako bi digli kredit u EUR a koliko u CHF, a rate su se otplaćivale u kunama. Rate su bile niže u CHF jer je kamatna stopa bila niža. Klijenti su bili upoznati s činjenicom da kod valutne klauzule rata ovisi o promjeni tečaja. Ne sjeća se da su klijentima govorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini za EUR a to joj je tada bilo poznato. Međutim, ovisilo je što klijent pita, tako su im i davali informacije. Klijenta je zanimalo koliki je iznos kredita i kolika je rata. U ugovorima je pisalo da klijenti svake godine mogu promijeniti valutu tako kada su im se povisili iznosi rate, mogli su zatražiti promjenu valute ili zatvaranje kredita ili refinanciranje koje je podrazumijevalo dizanje novog kredita u drugoj valuti. Ne sjeća se sklapanja konkretnog ugovora s tužiteljicom. Kod sklapanja Ugovora o konverziji klijentima je sve objašnjeno sukladno zakonu o konverziji i neki klijenti nisu htjeli konverziju, ne zna iz kojih razloga, a u glavnom je svima bila ponuđena konverzija i dostavljen je izračun koji je banka radila i dostavila klijentima te su oni mogli odlučiti da li ga prihvaćaju ili ne. Upozorili su stranke obzirom da je kamatna stopa promjenjiva da rate mogu porasti kao i u slučaju promjene tečaja, ali isto tako su znali da rate mogu biti i niže u slučaju navedenih promjena. Postupak od podnošenja zahtjeva do realizacije kredita trajao je oko desetak dana. Inače kada je ugovor dostavljen klijentima na potpis mogli su ga provjeravati i potpisati kada žele, a osim toga većina kredita je soleminizirana te im je i javni bilježnik čitao ugovor.

20.1. Iz priložene izjave svjedokinje FFC iz [adresa] koja je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.12.2008. bila regionalni menadžer za poslovanje s građanstvom, proizlazi koju vrstu kredita je tuženik imao u ponudi, odnosno postupak kreditiranja u izjavi navodi da je za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bila niža kamatna stopa od kamatne stope za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR te da je u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava monetarna politika tečaj hrvatske kune vezala prema EUR tako da bi u slučaju porasta tečaja EUR intervenirala jer je štitila tečaj EUR od naglog porasta. Dalje navodi da je od 1978. god do 2008. god valuta CHF bila stabilna valuta i nije bilo većih oscilacija tečaja CHF. Tuženik je u navedenom razdoblju nudio ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s valutnom klauzulom u CHF i to putem brošura i letaka u poslovnicama. Kad se određena osoba odluči sklopiti ugovor o kreditu kreditni referent mu je trebao prezentirati oba proizvoda banke a nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristi svoja prava na konverziju u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. U navedenom razdoblju educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, osobito na rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama.

20.2. Iz iskaza svjedokinje FF te izjave svjedokinje FFC ne može se zaključiti da je tuženik kao kreditor upravo u konkretnom pravnom poslu tj. prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem pojedinačno pregovarao i upozorio ju na sve moguće rizike uslijed sklapanja spornog ugovora o kreditu.

21.Iz iskaza tužiteljice kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

22. Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

23. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i čl. 3.3 ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude pod točkom I.

24. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

25. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

27. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

28. Sud nalazi da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

29. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Aneksa ugovora o kreditu nije mogla znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

30. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

31. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Filipa Tolića od 26. ožujka 2025. (list br.449-465) te na temelju dopune nalaza i mišljenja od 29.travnja 2025 (list 498-501), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnima, a na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbe te je u skladu sa istim uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 3.207,53 EUR, dakle bez umanjena preplate utvrđene po vještaku u iznosu od 961,62 EUR. Tuženik, pak, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka opetovano ističe da tužiteljica nema pravo na nikakvo "obeštećenje." Kao što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka svaka kunska uplata koju je tužiteljica uplatila tuženiku ima svoj pravni temelj u Aneksu sklopljenom na temelju ZIDZPK. Tuženik navodi da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno provedenom financijskom vještačenju bili dovedeni u neravnopravan položaj korisnici ugovora o kreditu s valutom klauzulom u EUR i korisnici kunskih ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Također takvom presudom ne bi bila uspostavljena stvarna ravnoteža između ugovornih strana.

32. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka te dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da izračun preplaćenoga iznosa po razlici u tečaju CHF iznosi 3.207,53 EUR, a da je korisniku kredita utvrđena preplata temeljem konverzije na dan 30.9.20215. u iznosu od 16.921,77 HRK tako da je priznatim iznosom konverzije zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom nije iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja utvrdio je ukupne preplate na dan 30.9.2015. u iznosu od 961,62 EUR.

33. Slijedom navedenoga sud je dakle visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića od 26.3.2025., te dopune nalaza i mišljenja vještaka od 29.4.2025.god iz kojih proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta po razlici u tečaju CHF iznosi 3.207,53 EUR a umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 16.921,77 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 961,62 EUR, koji iznos je dosudio tužiteljici, odlučivši kao pod točkom III izreke presude a odbio ju s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznos od 2.245,91 EUR, odlučivši kao u točki IV izreke presude.

34. Kako je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir samo preplaćene iznose s osnova valute a koji prema nalazu vještaka iznose 3.207,53 EUR, a ne i zakonsku zateznu kamatu na navedene iznose do konverzije, to je po ocjeni suda osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na naveden iznose počev od dospijeća preplaćenih iznosa do dana 1.4.2014.god, od kojeg datuma tužiteljice pripadaju zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose utvrđene nakon izvršene konverzije pa do 6.2.2016. god, do kojeg dana tužiteljica zahtjeva zakonske zatezne kamate.

35. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

35.1 Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.),. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 26. svibnja 2023. godine, to nije nastupila zastara potraživanja.

36. Sud nalazi da prigovor tuženika radi prijeboja na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

36.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužiteljica kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

37. Iz iskaza tužiteljice, a isto tako i iz ugovora, proizlazi da je tužiteljica kredit podigla u svrhu adaptacije kuće u kojoj kući i danas živi, tako da ista nedvojbeno ima status potrošača.

38. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za utvrđenje ništenom odredbe čl. 2 Aneksa ugovora o kreditu. Naime navedena odredba je u skladu s ZIDZPK. Istom je utvrđena visina glavnice i preplate u iznosu od 16.921,77 HRK a koju je visinu preplate utvrdio vještak. Sud ne nalazi razloge zbog kojih bi ta odredba bila ništetna. Ista je lako uočljiva, jasna razumljiva i u skladu je sa zakonskim odredbama.

39. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

40. Tužiteljica je uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, a s visinom tužbenog zahtjeva 30%, dakle ukupno je uspijela u omjeru od 65%,.Tuženik je uspio s 70% visine tužbenog zahtjeva a 0% s osnovom tako da je ukupno uspio sa 35% tužbenog zahtjeva. Sud je oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik od postotka kojim je uspjela tužiteljica te tužiteljici odmjerio parnični toršak u visini od 30% ukupno priznatih troškova

40.1. Sud je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 22. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 2.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 17.5.2025 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 23.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR. Troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka priznao tužiteljici iznos od 1.773,17 EUR a dosudio iznos 810,67 EUR imajući u vidu uspjeh u parnici.

41. Sud nije priznao tuženiku troškove postupka na ime odbijajućeg djela tužbenog zahtjeva jer u svezi s istim za istoga nisu nastali posebni troškovi. A i sukladno odluci Europskog suda tuženik nema pravo na troškove koji su nastali u parnici radi ostvarenja potrošačkih prava.

42. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 12. prosinca 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. OD Knezović & Partneri, j.t.d., odvjetnici iz Zagreba