REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-155/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, [adresa], zastupani po odvjetnicima iz OD Kožul & Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v.p.s. 5.025,74 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 23. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika, a u odsutnosti opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, 12. prosinca 2025.,

r j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

II Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva u djelu u kojem se zahtjeva utvrđene ništetnosti odredbe čl. 2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 5140060250- 69700015122/2006.

III Odbija se tuženik s zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-69700015122/2006 od dana 20.06.2006. godine, koji je tužitelj LV, [adresa], zaključio sa tuženikom Addiko bankom d.d. [adresa], u djelu koji glasi:

Članak 2.

Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog Kreditor odbora Podružnice Požega, odobrava stambeni kredit za kupovinu stana i plaćanje naknade banci u iznosu od 114.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti u HRK, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

Članak 3.

Vraćanje kredita ugovoreno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća važećem za CHF na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku, Addiko banci d.d. [adresa]., da tužitelju LV, [adresa], na ime stečenog bez osnove isplati iznos od 5.025,74 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 106,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2012. do ispl.

-za iznos od 126,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2012. do ispl

-za iznos od 133,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.11.2012. do ispl

-za iznos od 130,24 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2012. do ispl

-za iznos od 117,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.01.2013. do ispl

-za iznos od 124,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.02.2013. do ispl

-za iznos od 129,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.03.2013. do ispl.

-za iznos od 134,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.04.2013. do ispl.

-za iznos od 120,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.05.2013. do ispl.

-za iznos od 119,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2013. do ispl.

-za iznos od 117,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.07.2013. do ispl.

-za iznos od 119,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2013. do ispl.

-za iznos od 123,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.09.2013. do ispl.

-za iznos od 127,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2013. do ispl.

-za iznos od 128,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.11.2013. do ispl.

-za iznos od 131,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.12.2013. do ispl.

-za iznos od 127,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.01.2014. do ispl.

-za iznos od 134,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.02.2014. do ispl.

-za iznos od 137,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014. do ispl.

-za iznos od 134,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2014. do ispl.

-za iznos od 132,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2014. do ispl.

-za iznos od 130,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2014. do ispl.

-za iznos od 131,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014. do ispl.

-za iznos od 135,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014. do ispl.

-za iznos od 139,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014. do ispl.

-za iznos od 139,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014. do ispl.

-za iznos od 141,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2014. do ispl.

-za iznos od 143,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.12.2014. do ispl.

-za iznos od 249,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.01.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.02.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.03.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.04.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.05.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.06.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.07.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.08.2015. do ispl.

-za iznos od 144,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2015. do ispl.

III Nalaže se tuženiku, Addiko Banci d.d. [adresa]. da tužitelju LV, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 4,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.09.2006. do 5.02.2016.g.

-za iznos od 1,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.10.2006 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 30,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.10.2008 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 14,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.12.2008 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 26,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 31,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.02.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 20,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.03.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 18,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.04.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 20,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.05.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 15,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.06.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 16,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.07.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 15,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.08.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 14,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.09.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 12,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.10.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 16,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.11.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 18,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.12.2009 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 26,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.01.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 28,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.02.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 34,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.03.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 35,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.04.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 45,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.05.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 49,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 54,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.07.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 62,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 68,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.09.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 70,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.10.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 70,33 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 19.11.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 106,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2010 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 89,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.01.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 91,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.02.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 95,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.03.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 90,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.04.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 104,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.05.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 124,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.06.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 145,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.07.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 201,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 143,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 124,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2011 do 05.02.2016.g,

-za iznos od 117,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.11.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 125,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.12.2011 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 131,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.01.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 135,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 131,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.03.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 131,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.04.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 136,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.05.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 135,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.06.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 131,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.07.2012 do 05.02.2016.g.

-za iznos od 132,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2012 do 05.02.2016.g

-te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d., sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LV, [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.773,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, koje teku od 12. prosinca 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. LV podnio je tužbu protiv Addiko bank d.d radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. Ističe da je sa prednikom tuženika dana 23.03.2006 godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 5140060250-69700015122/2006, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem ovjere OU-397/06.

1.1 Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 114.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 25.godina.Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredit iz CHF u EUR.

1.2 U članku 2. gore navedenog ugovora, navedeno je“ da Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Požega, odobrava stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju kuće u iznosu od 114.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.3 U članku 3.t.3 ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

1.4 Navodi da su dana 5.02.2016.godine. parnične stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu, broj 5140030250-69700015122/2006 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su konvertirali kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.5 Ugovorne strane su čl. 2 Aneksa suglasno utvrdile da preplata na dan 30.09.2015 godine iznosi 26.125,98 HRK a da se visina iznosa preplate utvrđena na dan 30.09.2015 godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke.

1.6 Tužitelj ističe da je postupanjem na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik doveo do ne srazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

1.7 Nadalje ističe da je čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima, odnosno da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno-pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.8 Tužitelj je kod tuženika podigao namjenski kredit za kupnjui adaptaciju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan), anuitet kredita.

1.9 Tužitelj se poziva na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004. godine, do 31. prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.10. Smatra da je sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ništetan, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna). U konverziji se ne primjenjuju početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa), a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem, podredno, ništetnosti „Konverzije“.

1.11 Ističe da prema čl. 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan tako da je konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a ništetno, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Kako je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje, sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

11.12 Tužitelj ne spori, da mu je tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu, međutim, ista je učinjena protivno zakonu. Kako od banke nije mogao dobiti „izračun“ te preplate, jer iz iste nije jasno, što se odnosi na promjenjivu kamatu, a što na valutnu razliku, prisiljen je podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu.

11.13 Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 1. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 5140030250-69700015122/2006 od dana 20.06.2006.godine, koji je tužitelj LV, [adresa], zaključio sa tuženom Addiko bankom d.d. [adresa], te čl. 2 Aneksa ugovora o kreditu broj 5140030250-69700015122

/2006 kao i da sud naloži tuženiku isplatu novčanih iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 23-34) u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe te osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.1 Navodi kako iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 5140030250 – 69700015122/2006 od 20. lipnja 2006.g. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 5140030250 – 69700015122/2006 od 5. veljače 2016.g. (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.

2.2 Tužitelj ističe da je sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

2.3 Napominje kako ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena je ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime da je cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se tužitelj usuglasio.

2.4 Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tužitelj je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena.

2.5 Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

2.6 Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR.

2.7 Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK.

2.8 Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

2.9 Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja.

2.10 Nadalje, da iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt

2.11 U odnosu na ništenost Odredbi o valutnoj klauzuli tuženik ističe da je osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

2.12 U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Upravo je tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

2.13 Tuženik ističe da je tužitelj kao prosječni potrošač imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

2.14 Osim samim potpisivanjem ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi.

2.15 Tuženik smatra da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.

2.16 Nadalje ističe kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti.

2.17 Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom savjesnosti i poštenja.

2.18 Iz navedenog razloga da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

2.19 Osim toga, sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.20 Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

2.21 Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju kojih je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

2.22 Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovelo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

2.23 Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

2.24 U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

2.25 Zaključno ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.

2.26 Slijedom navedenoga, predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Podneskom od 22. listopada 2023. (list 72-74) tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu. Ističe da, a kako to proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-2868/2018- 2 od 19. veljače 2019., ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava koja mu pripadaju.

3.1 Tužitelj ovim podneskom ukazuje sudu, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće:

-potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne

-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu.

-jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.2 Isto tako da iz presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj - 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, proizlazi kako su između ostalog tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedili kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.(NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

4. Tuženik u podnesku od 6. ožujka 2024. god ( list 75-82) ističe kako se na sporni ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. god. Radi se o posebnom propisu koji u odnosu na opća pravila obveznog prava derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u djelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK a sukladno obvezujućoj odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Što više da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema tome da je tužitelj koji je izvršio plaćanja na temelju djela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorene odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CGF, obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe.

4.1 U situaciji kada je sklopljen dodatak ugovora o kreditu kojim je umanjena glavnica duga te da je sačinjen izračun konverzije kredita koji je tužitelj prihvatio, tuženik je zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti obračuna i isplatu više plaćenog iznosa.

5. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 20. lipnja 2006.godine za kupovinu i adaptaciju kuće broj kredita 5140030250- 69700015122/2006 prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 114.000,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita kao i da je vraćanje kredita ugovoreno na rok od 25. god te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća.

6. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva, pasivna legitimacija, zastara potraživanja, tijek zakonskih kamata te svojstvo potrošača.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu br, 5140030250- 69700015122/2006 i Dodatak ugovora o kreditu od 5.2.2016., izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića od 21.3.202. (list br. 120- 164) u Dopunu Nalaza i mišljenja od 29. travnja 2025. (list br. 178-182). Saslušan je tužitelj te javni bilježnik Ante Brekalo te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.

8. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. svibnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka potražujući iznos od 5.025,74 EUR, s pripadajućim zakonskim kamatama, te zakonsku zateznu kamatu na iznose pobliže opisane u točki III izreke presude tim da je ostao kod zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1 i 3 predmetnog ugovora o kreditu a povukao dio zahtjeva za utvrđenje ništetnim čl. 2 Aneksa ugovora o kreditu.

9. Tuženik se u podnesku od 16. svibnja 2025. (list 189) usprotivio preinaci tužbe te se suglasio sa povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništenost čl. 2 ugovora o kreditu potražujući parnični trošak za povučeni dio u iznosu od 1.250,00 EUR. Nadalje ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev u točki II i točki III kontradiktoran sam sebi, naime da je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva koji isključuju jedan drugog. Nadalje ističe da je promašeni tužbeni zahtjev u djelu navodne ništenosti cijelog čl. 1 i čl. 3 Ugovora o kreditu.

10. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl 190 st. 3 ZPP-a imajući u vidu i zaključak VSRH prema kojem tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja a osobito imajući u vidu da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu i da je tek nakon provedenog vještačenja imao saznanja o visini tražbine prema tuženiku, odlučivši kao u točki. I izreke rješenja.

11. Provedenim dokaznim postupkom, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a)., sud je zaklju čio da je tužbeni zahtjev osnovan time da je tijek zakonske zatezne kamate na iznose opisane u točki III izreke presude odredio počev od dospijeća mjesečnih iznosa pa do 12. rujna 2012. a jer su nakon tog datuma umanjeni iznosi na ime preplate priznate konverzijom na koje mjesečne iznose teku kamate počev od 12. rujna 2012. pa do isplate.

12. Prigovor promašene pasivne legitimacije je neosnovan, jer je tuženik nesporno pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, te odgovara za sve obveze proizašle iz ugovora sklopljenih sa Slavonskom bankom d.d. tako da nije odlučno što Slavonska banka d.d. nije sudionik postupka povodom kolektivne tužbe, a nije niti mogla biti jer je u međuvremenu tuženik postao pravni slijednik navedene banke.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

16. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

17. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 20. lipnja 2006. utvrđeno je da je prema čl. 2 ugovora banka odobrila tužitelju stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju kuće u iznosu od 114.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita a da se prema čl. 3 Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje ih u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

18. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i dio čl 3. Ugovora o kreditu)

19. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit 2006. godine u iznosu od 114.000,00 CHF. Kredit je podigao za kupnju i adaptaciju kuće koju koristi za osobne potrebe i potrebe obitelji. Nikada ju nije iznajmljivao niti stjecao neke prihode. HV koji je tada radio u Slavonskoj banci a njegov je prijatelj, savjetovao mu je da digne kredit u CHF kao i da su se u biti samo i nudili kredit u CHF. Sjeća se da mu je rečeno da je to najpovoljnije i nije tražio izračun kredita u EUR , a niti u kunama. Zna da mu je rečeno da može dići kredit samo u CHF. Bio je vanjski suradnik banke i tražio im je klijente kako bi imao što povoljniju kamatnu stopu. Nitko ga nije u trenutku pregovaranja i zaključenja ugovora upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF a posebno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Rečeno mu je da je valuta stabilna. Početne rate su mu u početku bile prihvatljive i zato je i digao kredit. Početne rate su iznosile oko 2.400,00 kuna, da bi nakon par godina otišle na 4.900,00 kuna, što mu je bilo otežano plaćati, tako da je morao raditi od jutra do mraka kako bi mogao otplaćivati rate i zato se odlučio na konverziju jer nije imao rješenja. U međuvremenu mu se supruga razboljela, tako da je sklopio ugovor o konverziji u kojem trenutku nije znao da su ništetne odredbe ugovora sklopljene u CHF valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti je smatrao da je obeštećen konverzijom. Nakon konverzije rate su mu bile oko 450,00 EUR. Sjeća se da se pričalo da će se konverzijom smanjiti rate, pa se odlučio na konverziju, posebice jer više nije mogao plaćati rate koje su bile oko 5.000,00 kuna.

21. Iz iskaza Javnog bilježnika Ante Brekala proizlazi da su prilikom soleminizacije čitali strankama ugovor te su ih upoznali s bitnim odredbama ugovora i to o kojem iznosu kredita se radi, u kojem roku treba vratiti ugovor i elemente osiguranja. Nisu mogli upozoriti korisnike kredita na rizik sklapanja Ugovora u CHF. I sam je smatrao da je ta valuta stabilna te je digao 5 kredita u toj valuti a obzirom da mu je u bankama sugerirano da su to najpovoljniji i najisplativiji ugovori o kreditu.

22. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

23. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

24. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i čl. 3.3 ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude pod točkom I.

25. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

26. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

28. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

29. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

30. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102075444 nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

31. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

32. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića od 21. ožujka 2025 (list br.120-136) te na temelju dopune nalaza i mišljenja od 29. travnja 2025. (list 178-182), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnima, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe te je u skladu sa istim uredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik imao primjedbe pravne prirode predlažući da se provede dopunsko vještačenje uz primjenu referentne kamatne stope te i da se cijeni manjak koji je tuženiku nastao kada su kamatna stopa i tečaj CHF bili niži od početno ugovorene. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe kako vještak ne razlikuje preplatu iz aneksa ugovora, od preplate ugovora o kreditu jer se radi o dva kvalitativna i kvantativna različita pojma, pri čemu je preplata iz konverzije rezultat uračunavanja svih preplata kao posljedica kamatne stope i tečaja po valjanoj pravnoj osnovi. Nakon što je vještak sačinio dopunu nalaza i mišljenja kojim je umanjio preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznos utvrđene preplate temeljem konverzije od 26.125,98 HRK, tuženik se nije očitovao na dopunu nalaza i mišljenja.

33. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka te dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da izračun preplaćenoga iznosa po razlici u tečaju CHF iznosi 8.493,27 EUR, a da je korisniku kredita utvrđena preplata prilikom konverzije na dan 30.9.20215. u iznosu od 26.125,98 HRK tako da je priznatim iznosom konverzije zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom nije iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja utvrdio je ukupne preplate na dan 30.9.2015. u iznosu od 5.025,74 EUR

34. Slijedom navedenoga sud je dakle visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića od 21.3.2025., te dopune nalaza i mišljenja vještaka od 29.4.2025. god iz kojih proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta po razlici u tečaju CHF iznosi 8.493,27 EUR a umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 26.125,98 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 5.025,74 EUR, koji iznos je dosudio tužitelju, odlučivši kao pod točkom II izreke presude.

35. Kako je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir samo preplaćene iznose s osnova valute a koji prema nalazu vještaka iznose 8.493,27 EUR, a ne i zakonsku zateznu kamatu na navedene iznose do konverzije, to je po ocjeni suda osnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate počev od dospijeća preplaćenih iznosa do dana 12. rujna 2012. od kojeg datuma tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose nakon izvršene konverzije pa do isplate.

36. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

36.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.) Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 22. svibnja 2023 godine, to nije nastupila zastara potraživanja.

37. Sud nije prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva uzeo u obzir potplaćene iznose jer tuženik nije istakao zahtjev u formi prijeboja ili protutužbe. Osim toga odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37.1 U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

38. Iz iskaza tužitelja, a isto tako i iz ugovora proizlazi da je tužitelj kredit podigao u svrhu kupovine adaptacije kuće u kojoj kući i danas živi, tako da isti nedvojbeno ima status potrošača.

39. Također je neosnovan prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate, jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu, a obzirom da je prema čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

40. Napominje se da je tužitelj pogrešno u tužbenom zahtjevu naveo da zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu, obzirom da je naveo sadržaj čl.2 Ugovora o kreditu a koji upravo sadržaj predlaže da se utvrdi ništetnim, tako da je sud u izreci točke I presude naveo da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 2 a ne članak 1. predmetnog Ugovora o kreditu.

41.Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

42. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 22. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 2.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 3.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 9.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR. Troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka dosudio tužitelju iznos od 1.773,17 EUR.

43. Sud je odbio tuženika s zahtjevom za naknadu troškova za povučeni dio tužbenog zahtjeva jer tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva a u svezi s povučenim djelom tužbenog zahtjeva za istoga nisu nastali posebni troškovi.Osim toga prema stavu Europskog suda nema pravo na troškove u parnicama koje su pokrenuli potrošači temeljem ništetnih odredbi ugovora sklopljenih sa kreditorima.

44. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 12. prosinca 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. OD Kožul & Partneri, iz Zagreba