REPUBLIKA HRVATSKA

P-1188/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], vlasnik obrta „ [obrt]“, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Ležaić, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništavim odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 231-51022946 od dana 01.10.2019. godine sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženog kao Banke i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje prije isplate kredita platiti jednokratne troškove obrade u visini od 0,4% (slovima: nulacijelihčetiri posto) od iznosa predmetnog kredita“, kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. ugovora o kreditu broj 231- 51022946 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke u dijelu koji glasi:“ : „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične oplate kredita, ako je otplata izvršena iz vlastitih sredstava Korisnika kredita Banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od 0,5% od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate), ukoliko je otplata iz drugih izvora financiranja Banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate) sukladno odluci Banke o naknadama za usluge Banke.“

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. svibnja 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 231-51022946. Navodi da je čl. 5. ugovora utvrđena obveza tužitelja isplatiti jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini 0,4% od iznosa kredita. Istim člankom određena je i naknada za rezervaciju sredstava u visini 0,5% godišnje od neiskorištenog iznosa kredita, ali ne manje od minimalnog iznosa po obračunu utvrđenom odlukom o naknadama za usluge tuženika. Navodi da je čl. 9. ugovora određeno kako korisnik kredita ima pravo na prijevremenu ili djelomičnu otplatu kredita uz obveznu najavu banci od namjanje 30 dana unaprijed, dok je u slučaju prijevremene otplate kredita, ako je otplata izvršena iz vlastitih sredstava korisnika kredita, banka ovlaštena zaračunati i naknadu od 0,5% od preostalog iznosa kredita, odnosno od uplaćenog iznosa, a ako je otplata iz drugih izvora financiranja, banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa kredita, odnosno od uplaćenog iznosa sukladno odluci o naknadama banke. Navodi da je odlukom o naknadama za usluge Addiko banke d.d. od 15. prosinca 2019. određena naknada od 3% za prijevremeni povrat kredita. Navodi da odredba o izlaznoj klauzuli predstavlja ugovornu kaznu. Međutim, u novčanim obvezama ugovorna kazna nije dopuštena sukladno odredbi čl. 350. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je odredba o izlaznoj naknadi suprotna i članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom nije propisano pravo banke na bilo kakvu naknadu osim prava na naknadu štete ako ju je pretrpio. Naplaćena naknada nije pravedna niti objektivna, niti je jasno koji su to troškovi nastali za tuženika, a koji bi bili izravno povezani s prijevremenom otplatom., a također obračun naknade nije razumljiv niti transparentan. Navodi da plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo znači nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru ban ka trebala dobiti do kraja njegovog ugovorenog trajanja, ali korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita može banci dugovati samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Navodi da sve navedeno vrijedi i za ulaznu naknadu jer iz samog ugovora nije jasno na što se sama naknada odnosi, odnosno koji troškovi su nastali za banku. Navodi i da su odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi suprotne temeljenim načelima obveznopravnih odnosa, i to načelu ravnopravnosti stranaka, načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti činidaba. Sporna prava ugovorena su isključivo u korist tuženika i o niti jednoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Navodi i to da je izlazna naknada šest puta veća u slučaju ako korisnik kredita svoju obvezu podmiruje posudbom ili kreditom druge banke, u odnosu na slučaj u kojem taj kredit podmiruje vlastitim sredstvima. Odredba o izlaznoj naknadi je neodređena i neodrediva. U čl. 9. ugovora nije određeno da li će se primjenjivati odluka o naknadama tuženika koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ili odluka o naknadama tuženika koja je na snazi u vrijeme prijevremene otplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navodi da tužitelj nije potrošač te da sklopljeni ugovor predstavlja trgovački ugovor. Navodi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita i koliko ta naknada iznosi. Naknada za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. zakona o obveznim odnosima. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik je naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 216.487,30 kn, dok su kamate iznosile 266.027,53 eura. Navodi da uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta te ugovorena naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Navodi i da je odredba o naknadi za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Navodi da naplata te naknade nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos između stranaka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (list 6-14 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 15-16 spisa), obračun naknade za prijevremeni povrat kredita (list 17 spisa), promet po računu (list 18 spisa), odluku o naknadama za usluge Addiko bank d.d. (list 19-20, 38-116 spisa), obračun kamata (list 117-118 spisa), odluku o visini aktivnih kamatnih stopa (list 119-122 spisa), anex broj 3 uz bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU (list 123-181 spisa), mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga: hipotekarni kredii u EU (list 183-195 spisa), simulirani otplatni plan (list 196-199 spisa), izračun kamata (list 200-253 spisa), pisanu izjavu NI (list 254-256 spisa), pisanu izjavu CI (list 257-260 spisa), pisanu izjavu tužitelja (list 263-264 spisa), saslušani su tužitelj (list 308-309 spisa), svjedok HI (list 314-316 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

6. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Prema odredi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužitelj je stranka ugovora o kreditu pa je zainteresirana osoba. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da je ugovorna odredba ništetna jer time može ostvariti pravnu korist s obzirom na pravne posljedice ništetnosti odredbe ugovora. Činjenica što ujedno nije podnio i tužbu za povrat činidbe dane na temelju odredbe za koju tvrdi da je ništetna ne isključuje postojanje pravnog interesa.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili ugovor o kreditu broj 231-51022946 od 20. srpnja 2018.

8. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.200.000,00 eura.

9. Čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti jednokratne troškove obrade u visini 0,4% od iznosa predmetnog kredita.

10. Čl. 9. ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita obvezuje se izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ako je otplata izvršena iz vlastitih sredstava korisnika kredita banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od 0,5% od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate), ukoliko je otplata iz drugih izvora financiranja banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate) sukladno odluci o naknadama za usluge banke.

11. Iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank d.d. proizlazi da se prema toj odluci obračunava naknada za prijevremeni povrat kredita s rokom povrata dužim od jedne godine u iznosu od 3,00% te naknada za prijevremeni povrat kredita s rokom povrata kraćim od jedne godine od 2,50%. U konkretnom slučaju ugovorom o kreditu u čl. 4. ugovora ugovoren je rok povrata kredita do 1. lipnja 2028., dakle, rok povrata je duži od jedne godine pa se primjenjuje naknada od 3,00%.

12. Iz obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita proizlazi da je tuženik obračunao tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 216.487,30 kn.

13. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik, što je i navedeno u uvodu ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita izgradnja i opremanje svadbene hale. Iz toga proizlazi da tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu kao potrošač, već kao obrtnik u svrhu njegove djelatnosti. I tužitelj u svom iskazu navodi da je svrha podizanja kredita bila isključivo u poslovne svrhe. Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, već trgovački ugovor sukladno odredbi čl. 14. st. 2. ZOO-a.

14. Stoga, na pravni odnos stanaka ne primjenjuju se pravila o zaštiti potrošača, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15) pa se razlozi ništetnosti ugovora koje propisuje taj zakon ne mogu primijeniti na predmetni ugovor o kreditu.

15. Činidba ugovorena čl. 5. ugovora o kreditu je određena pa ne postoji razlog ništetnosti te odredbe iz čl. 270. st. 1. ZOO-a. Tome odredbom određena je obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,4% od iznosa kredita. S obzirom na to da je ugovorom o kreditu određen i iznos kredita, to je i 0,4% od iznosa kredita određena činidba. Ugovaranje naknade za obradu kredita nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom te stranke takvu odredbu mogu ugovoriti sukladno odredbi čl. 2. ZOO-a prema kojoj Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

16. Neosnovano tužitelj smatra da se radi o ugovaranju ugovorne kazne za novčane obveze. Prema odredbi čl. 350. st. 1. ZOO-a vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. U ovom slučaju ne radi se ugovaranju plaćanja novčanog iznosa za povredu bilo koje ugovorne obveze tužitelja, već se radi o ugovaranju naknade za uslugu obrade kredita, što ne predstavlja ugovornu kaznu.

17. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da je predmetna odredba suprotna načelu jednake vrijednosti činidaba valja istaknuti da je odredbom čl. 7. st. 2. ZOO-a određeno da se zakonom određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice. Zakon propisuje posljedice za slučaj prekomjernog oštećenja u čl. 375. ZOO-a, pri čemu posljedica nije ništetnost, već probojnost ugovora, a također, trgovački ugovore se ne mogu poništavati zbog prekomjernog oštećenja sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZOO-a.

18. Navedena odredba ne predstavlja povredu načela ravnopravnosti sudionika s obzirom na to da su stranke slobodnom voljom sklopile ugovor, a također, tužitelj nije potrošač, već trgovac te je sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a dužan postupati s povećanom pažnjom u ispunjenju obveza, odnosno pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. Iz odredbe čl. 5. ugovora o kreditu vidljivo je koji iznos naknade je tužitelj dužan platiti, odnosno prilikom sklapanja ugovora je morao znati da mora platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,4% od iznosa kredita. Niti povreda načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a ne dovodi sama po sebi do ništetnosti ugovora, odnosno pojedine odredbe ugovora. Razlozi ništetnosti ugovora propisani su odredbama ZOO-a te se odnose na određene mane volje (čl. 279-285. ZOO-a), povredu pravila o obliku ugovora (čl. 290. ZOO-a) te protivnost Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a.). Također, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora morao znati točan iznos naknade s obzirom da je ona određena u iznosu od 0,4% od iznosa kredita te kao trgovac postupati s povećanom pažnjom sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a pa se ne radi o povredi načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora.

19. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o naknadu za obradu kredita, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od banke te da mu banci nisu ništa objašnjavali o naknadi za obradu kredita. Ove okolnosti, međutim, ne dovode do ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita jer se ne radi o potrošačkom ugovoru, već o trgovačkom ugovoru te je tužitelj bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Ugovorom je određena obveza plaćanja naknade, kao i točan iznos te naknade, a takva odredba u trgovačkim ugovorima nije zabranjena niti jednim propisom.

20. Kako ne postoje razlozi ništetnosti odredbe čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.

21. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, prvenstveno valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO- a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

22. Sukladno navedenim odredbama, u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik bi imao pravo na naknadu štetu ako ju je pretrpio, dakle na naknadu stvarno pretrpljene štete. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne smije predstavljati niti u potpunosti niti djelomično nadoknadu kamata za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Takva odredba bi bila protivna prisilnom propisu iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a i time ništetna.

23. U konkretnom slučaju, čl. 9. ugovora o kreditu ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ako je otplata izvršena iz vlastitih sredstava korisnika kredita banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od 0,5% od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate), ukoliko je otplata iz drugih izvora financiranja banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate) sukladno odluci o naknadama za usluge banke. Iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank d.d. proizlazi da se prema toj odluci obračunava naknada za prijevremeni povrat kredita s rokom povrata dužim od jedne godine u iznosu od 3,00%.

24. Iz navedene formulacije čl. 9. ugovora o kreditu vidljivo je da tom odredbom nije ugovorena naknada štete koju je tuženik stvarno pretrpio prijevremenom otplatom kredita. Ovo stoga, što u slučaju ako je kredit prijevremeno vratio vlastitim sredstvima, korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 0,5% od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa, a ako je kredit prijevremeno vratio iz drugih izvora financiranja (a ne vlastitim sredstvima), tada korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 3,00% od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa, dakle, naknadu koja je šest puta veća nego u slučaju kada je kredit vratio vlastitim sredstvima. Međutim, stvarna šteta koju je tuženik pretrpio ne može ovisiti o činjenici je li korisnik kredita prijevremeno vratio kredit vlastitim sredstvima ili drugim izvorima financiranja, a pogotovo ne može šteta koju je tuženik pretrpio biti šest puta veća u situaciji ako je kredit vraćen drugim izvorima financiranja u odnosu na situaciju kada je vraćen vlastitim sredstvima korisnika kredita. Prema tome, svrha odredbe čl. 9. ugovora o kreditu očito nije naknada stvarno pretrpljene štete zbog prijevremene otplate kredita i to je vidljivo već iz same te odredbe. Ugovaranje različite visine naknade ovisno o tome iz kojih sredstava je korisnik kredita vratio kredit nije ni u kakvoj vezi sa stvarnom štetom koju bi tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kredita jer ta šteta ne može ovisiti o tome iz kojih sredstava je korisnik kredita vratio kredit. Prema tome, kako visina naknade nije u vezi s naknadom štete, opravdano je zaključiti da ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle, naknadu neostvarenih kamata. Takva odredba protivna je prisilnom propisu iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a i stoga se radi o ništetnoj odredbi sukladno odredbi čl. 322. ZOO- a.

25. Sud je odbio tuženikov prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku s obzirom na to da se iz odredbe kojom visina naknade ovisi o tome iz kojih sredstava je korisnik kredita vratio kredit vidi da takvo ugovaranje naknade nije u vezi sa stvarnom štetom koju bi tuženik pretrpio jer šteta ne može ovisiti o tome iz kojih sredstava je korisnik kredita vratio kredit. Stoga, utvrđivanjem općenite mogućnosti da tuženiku nastane neka šteta se ne bi utvrđivale odlučne činjenice jer to ne bi činilo ovakvu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita valjanom, niti bi to značilo da je smisao odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bio naknada stvarno pretrpljene štete.

26. Iz obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita proizlazi da je tuženik obračunao korisniku kredita naknadu od 2,50% od iznosa od 1.160.190,74 eura, što iznosi 216.487,30 kn. Nije odlučno to što je tuženik obračunao naknadu u manjem postotku od ugovorenog (2,50% umjesto 3,00%) jer je za ocjenu ništetnosti odredbe odlučno što su stranke ugovorile, a ne je li tuženik obračunao naknadu po ugovorenih 3,00% ili po 2,50%. Iz obračuna kamata proizlazi da kamate za razdoblje od vraćanja kredita pa do dana kada je kredit trebalo vratiti iznose 266.027,53 kn. Nije odlučno to što se iznos obračunate naknade i iznos kamata ne podudaraju u potpunosti jer se odredbom o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne smije niti u potpunosti, ali niti djelomično nadoknađivati iznos kamata. Nadalje, da je tuženik obračunao naknadu po ugovorenih 3% tada bi iznos naknade i iznos kamata bio gotovo isti jer bi tada naknada iznosila 259.784,76 kn (3% od iznosa od 1.160.190,74 eura, prema tečaju primijenjenom u obračunu od 1 euro= 7463852 kn), a za ocjenu ništetnosti relevantna je ugovorna odredba, a ne je li tuženik u konačnici obračunao ugovorenu naknadu ili nešto nižu naknadu od ugovorene od 2,50%. I iz iskaza svjedoka HI proizlazi da je ugovorena naknada od 3,00%, a da je tuženik obračun naknade napravio uz tarifu od 2,50%.

27. Tužitelj je uspio u parnici sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 5. ugovora), a izgubio je parnicu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.400,00 eura koju je tužitelj naznačio u tužbi sukladno odredbi čl. 40. 2. ZPP-a. Tužitelj je navedenu vrijednost predmeta spora naznačio ukupno za oba tužbena zahtjeva, a nije naznačio koji dio te vrijednosti predmeta spora bi se odnosio na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, a koji dio bi se odnosio na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Stoga, oba tužbena zahtjeva imaju jednaku vrijednost predmeta spora jer tužitelj ne naznačuje da bi jedan zahtjev imao veću vrijednost od drugog. To ujedno znači da su stranke u jednakom omjeru uspjele u parnici jer je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, a tuženik je uspio u parnici u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. S obzirom jednak uspjeh u parnici sud je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP- a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 12. prosinca 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku