REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 P-4990/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po KĆ i drugom odvjetnicima iz Odvjetničkog društva OWENS, HOUŠKA I PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Dalmatinska 5, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 03. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ivane Matić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Maje Mate Matunje, odvjetnice, radi utvrđenja i isplate, 12. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 od 10.10.2003.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedan cijelih pet posto) jednokratno.“
II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 450/2003 od 10.10.2003.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“
III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 266-349/2005 od 11.11.2005.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,4 % (nulacijelihčetiri posto) jednokratno.“ IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, s osnova stjecanja bez osnove isplatiti tužitelju ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 7.336,27 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje:
- na iznos od 2.700,00 EUR teku od 15.10.2003.g. pa do isplate,
- na iznos od 3.448,77 EUR teku od 20.12.2005.g. pa do isplate,
- na iznos od 1.165,96 EUR teku od 20.12.2005.g. pa do isplate, i to sve po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. g. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. g. do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 20207 Ž naknadi trošak ovog parničnog postupka od 2.260,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. VI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
O b r a z l o ž e nj e
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj je kao korisnik kredita dana 10.10.2003.g. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 450/2003, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine, u iznosu od 180.000,00 EUR, a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Nikše Viđena pod posl.br. OU-1072/03. Navedeni kredit tužitelj je uredno otplaćivao do 31.10.2005.g., kada je, potaknut svakodnevnim reklamama i ponuđenim povoljnim uvjetima tuženika za kredite u CHF koje je tuženik nudio, dana 11.11.2005.g. refinancirao gore navedeni kredit u CHF kredit, Ugovorom o kreditu br. 266-349/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine, na iznos od 283.000,00 CHF. Predmetni ugovori o krediti su potrošački ugovori, u kojima je tuženik kao trgovac sam sastavio tekst ugovora kao unaprijed formulirani standardni ugovor i kao takve ih dao na potpis i potvrdu tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama tih ugovora. U tim unaprijed formuliranim standardnim ugovorima, tuženik je, između ostalog, u svoju korist nametnuo nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22, 59/23 dalje: „ZZP“), time i ništetne odredbe – one o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita. Konkretno, u sklopljenim ugovorima tužitelja i tuženika, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 utvrđeno je kako naknada za korištenje iznosi 1,5% od iznosa kredita od 180.000,00 EUR, odredbom članka 8. određeno je zaračunavanje takse sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita, koja je tada utvrđena u iznosu od 2,5 %, odnosno, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu br. 266- 349/2005 ulazna naknada od 0,4 %. Temeljem navedenih ugovornih odredbi, tuženik je iz odobrenog kredita tužitelju uskratio iznose od 2.700,00 EUR, 4.403,48 EUR te 1.132,00 CHF, dakle, od tužitelja su ukupno naplaćeni iznosi od 7.103,48 EUR i 1.132,00 CHF (1.165,96 EUR). Naime, sukladno članku 53. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. O ugovorenim jednokratnim naknadama stranke nisu pojedinačno pregovarale, već su iste bile sastavni dio tipskog ugovora tuženika. Tužitelju je ugovor sastavljen od strane tuženika ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, bez pojedinačnog pregovaranja o ovim ugovornim odredbama, što je dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Ugovaranje takvih naknada predstavlja zapravo prikrivenu naknadu koju tuženik neosnovano nameće tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču, bez da je tuženik zauzvrat obavio kakvu uslugu, odnosno, isporučio kakav proizvod. Stvarni troškovi u trenutku sklapanja ugovora padali su na teret tužitelja jer je on bio taj koji je platio trošak solemnizacije javnog bilježnika, a ne tuženik, dok niti u povodu tzv. izlazne naknade nije specificirano kakav se trošak podmiruje, niti se takav zaključak nameće, osim izmakle dobiti nenaplaćenih kamata tuženika. Tako je u ugovoru br. 450/2003 decidirano je navedeno u čl. 5. „Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.“ U ugovoru br. 266-349/2005 u čl. na jednak je način definirano „međusobno“ podmirenje troškova kredita. Tuženik nije predstavio tužitelju o kakvim se točno radi stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade, što dodatno predstavlja okolnost da se radi o tipskim ugovorima te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne, u smislu odredbi čl. 59. st. 1. ZZP. Štoviše, u pogledu tzv. izlazne naknade iz čl. 8. Ugovora o kreditu br. 450/2003, tuženik nije niti ugovorio fiksan iznos, već je koristio tužiteljev nepovoljniji položaj kako bi ugovorio da je isti ovlašten zaračunati taksu sukladno vlastitoj odluci, bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, dapače, bez ugovaranja gornjeg limita. Obzirom da je navedena izlazna naknada ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane, tuženika, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Predmetna sporna ugovorna odredba ništetna je i sukladno Zakonu o obveznim odnosima, obzirom da je, iz ranije navedenih razloga, činidba bila neodređena i neodrediva, suprotno čl. 46. st. 2. ZOO/78 koji propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, i odredbi čl. 50. ZOO/78 koji određuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, što ovdje, zasigurno, nije bio slučaj. III Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostalog, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Na nacionalnim je sudovima da utvrde je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da utvrde proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na pruženu uslugu i na iznos ugovorenog kredita. Shodno navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao je o jednokratnim ulaznim i izlaznim naknadama u presudama posl.br. Rev-112/2018, Rev-1051/2023, Rev- 673/2023 i Rev-715/2024. U presudi posl.br. Rev-1051/2023 o ulaznoj naknadi navedeno je: „18. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).“ „22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.“ O izlaznim naknadama navedeno je u presudi posl.br. Rev-112/18: „ (…) banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.“ Tužitelj je u više navrata pozvao tuženika pisanim putem na sklapanje izvansudske nagodbe kojom bi međusobno dogovorili povrat preplaćenog iznosa po predmetnom kreditu, kako bi se izbjegli dodatni troškovi, ali tuženik te prijedloge nije prihvatio. Člankom 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: „ZOO“) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. Člankom 1115. ZOO- a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten – od dana stjecanja. S obzirom da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom su ugovorene naknade za obradu zahtjeva, odobravanje kredita i prijevremenu otplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predmetne ugovorne odredbe su nepoštene, a time i ništetne. Slijedom navedenog, tuženik je, kao odgovorna strana za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi nametnutih tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. Zakonu o obveznim odnosima, tužitelj ima pravo zahtijevati i zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknada. Tužitelj predlaže naslovnom sudu zatražiti od tuženika dostavu sve dokumentacije vezano za predmetne ugovore, obzirom je visinu tužbenog zahtjeva odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje te ističe kako zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a sve uzimajući u obzir usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Su IV-162/2021 od 26.11.2021.g. Slijedom svega navedenog, a prema zahtjevu iz tužbe uređenim u podnesku od 26.09.2025. tužitelj potražuje od tuženika po osnovi nišetnih odredbi u ulaznoj i izlaznoj naknadi iznos od 7.336,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose ulazne i izlazne naknada do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu o ulaznoj i izlaznoj naknadi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te u nastavku daje odgovor na tužbu. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik ovdje ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz toč. (i), (ii) i (iii) tužbenog zahtjeva. Naime, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknade za obradu kredita u iznosu od 2.700,00 EUR dana 10.10.2003. kao i iznos od 1.165,96 EUR dana 11.11.2005., te da je naknadu za prijevremenu otplate kredita naplatio 11.11.2005. godine u iznosu od 4.403,48 EUR, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 21. kolovoza 2024. godine dakle čak dvadeset jednu odnosno devetnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženih iznosa. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita kao i naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja iz toč. (iv) tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da su utuženi iznosi plaćeni. Također, tuženik u prilogu dostavlja pravomoćnu prvostupanjsku presudu u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade jer je nastupila zastara utuženog potraživanja Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog nastupjele zastare. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tuženik ističe kako je tužitelj po zanimanju ekonomist za turizam, vlasnik društva SPIONA d.o.o. za trgovinu, turizam i ugostiteljstvo. Uz navedeno tuženik ističe kako je namjena predmetnog kredita rekonstrukcija nekretnine u kojoj posluje navedeno društvo i koju tužitelj koristi za turističko iznajmljivanje i poslovanje društva SPIONA d.o.o.. Dakle, tužitelj i tuženik nisu sklopili potrošački ugovor te se na navedeni ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno na predmetni Ugovor o kreditu se ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u tzv. slučaju Franak na koji se tužitelj poziva. Nastavno navedenome, u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) implementirana je definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13“) i to na način kako slijedi: „Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Dakle, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Dakle, odlučna činjenica za ovaj postupak jest svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje. Nastavno navedenome, imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu rekonstrukcija nekretnine koju je tužitelj koristio za poslovanje društva SPIONA d.o.o., te za turističko iznajmljivanje, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor. U prilog navedeni tvrdnjama, tuženik u sudski spis dostavlja recentu presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1860/2023, od 6. lipnja 2022. godine kojom je županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se utvrđenja iz Presude VTSa i Presude VSRH-a te odredbe ZZP/03 ne mogu primijeniti u ovom predmetu utvrdio je i Trgovački sud u Pazinu u presudi posl. br. P-266/2018 od 22. veljače 2019. godine u sličnom predmetu na sljedeći način: „Prije svega, zaključak je ovog suda da utvrđenja iz odluka u „Parnici Potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača ne odnose se na tužitelja koji je trgovac, sukladno članku 1. Zakona o trgovačkim društvima (111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015). Naime, sukladno članku 3. st. 1. t. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.". Stoga članak 6. Ugovora o kreditu ne može biti ništetan u smislu odredbi čl. 87. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), s obzirom da tužitelj kao trgovac ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača budući da se isti ne može smatrati potrošačem.“ Jednako tako Sud EU u presudi C-630/17 od dana 14. veljače 2019. godine ističe: „Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., K, C- 498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).“ Navedeno je potvrđeno je i u domaćoj sudskoj praksi. U tom smislu tuženik u privitku dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-1182/2021 od 15. prosinca 2021., u kojoj taj sud navodi sljedeće: „Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužiteljica sporni kredit podigla radi kupnje poslovnog prostora te da je u tom poslovnom prostoru otvorila ginekološku ordinaciju u kojoj ona kao liječnica, specijalistica ginekologije, obavlja svoju profesionalnu djelatnost (iskaz tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja). Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na istovjetan način definiran je pojam potrošača i odredbom čl. 2. st. 1. toč. b. Direktive Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) čije su odredbe implementirane u hrvatski pravni sustav. Budući da dakle iz stanja u spisu proizlazi da je namjena kredita bila obavljanje profesionalne djelatnosti tužiteljice, u konkretnom slučaju se ne radi o potrošačkom kreditu već o namjenskom investicijskom kreditu za kupovinu poslovnog prostora. Stoga, budući tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu nije imala svojstvo potrošača, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na potrošačke propise, kako nacionalne tako i na propise Unije (Direktiva 93/13/EEZ), kao i na pravna i činjenična utvrđenja pravomoćnih presuda u navedenom kolektivnom potrošačkom sporu.“ Uz navedeno, tuženik ističe i kako je iz kreditnog prijedloga je razvidno i kako su tužitelj i tuženik međusobno poslovno surađivali te kako je tužitelj tuženiku prodao poslovni prostor, što također govori u prilog o tužitelju kao poduzetniku. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti budući se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu i potraživanju za koje je u cijelosti nastupila zastara potraživanja. Podredno, čak i u slučaju da sud ne utvrdi da se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu, tuženik ističe kako je iz kreditnog prijedloga razvidno da je tužitelj samoinicijativno istaknuo zahtjev za konverziju prvotno sklopljenog eurskog ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom u CHF kredit s promjenjivom kamatnom stopom, da bi potom opetovano izvršio konverziju u EUR ugovor. Dakle, tužitelj osim što je stavljen u poziciju kao da je od prvog dana sklopio ugovor o kreditu u valuti euro, isti je to zaista i učinio u konkretnom slučaju te je isključivo ispitivanjem tržišta i pokušajem ostvarivanja isplativije investicije podnio zahtjev za konverzijom eurskog ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom u CHF Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, gdje je došlo do primjene odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu. Dakle, čak i u hipotetskom slučaju da nije riječ o nepotrošačkom ugovoru o kreditu, a koje utvrđenje bi bilo u suprotnosti s priloženom materijalnom dokumentacijom, čak i u tom slučaju bila bi riječ o informiranoj odluci tužitelja za sklapanje, odnosno promjenu uvjeta kreditiranja iz eur ugovora s fiksnom kamatnom stopom u CHF ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, gdje je bio upoznat s tim da se u slučaju prijevremene otplate kredita naplaćuje naknada, te bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan sukladno utvrđenjima Ustavnog suda Republike Hrvatske, iz odluke U-III-5458/2021, od 30. lipnja 2022. godine. Također, iz kreditnog prijedloga na stranici 21. je vidljivo da je tužitelj s obzirom na dugogodišnju poslovnu suradnju dobio povoljnije uvjete kreditiranja te mu je odobrena između ostalog niža naknada za odobrenje kredita kao i naknada za prijevremeni povrat stambenog kredita. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sud odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje, nesporno je da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu 1 i Ugovor o kreditu 2 kojima je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od EUR 180.000,00 i 283.000,00 CHF (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu). Nije sporno da je u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu 1 određeno da korisnik kredita odnosno tužitelj može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se isti obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, ovdje tuženika, a koji je ovlašten zaračunati naknadu sukladno vlastitoj poslovnoj politici, kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 bila ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je među parničnim strankama je li tuženik navodno neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita odnosno je li odredba čl. 8. Ugovora o kreditu 1 koji tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno vlastitoj poslovnoj politici ništetan, kao i da naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2. Tuženik smatra da tome nije tako iz razloga koje navodi u nastavku. Kao što je već navedeno u ovom odgovoru na tužbu, tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „ZZP/07“) nastojeći uvjeriti sud kako je tužbeni zahtjev osnovan, ali zato ne predlaže nijedan dokaz niti pojašnjava zašto je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu 1 protivna naznačenim zakonskim odredbama. Tuženik prije svega ističe kako sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1 ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“), a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos. Naime, sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1kojim je regulirano pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv te kao takav pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Drugim riječima, sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu je valjan sukladno odredbama ZZP/03. Nadalje, tuženik ističe kako su neosnovane tvrdnje tužitelja kako je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1 protivan odredbama čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka. Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO-a i odredbe čl. 16. ZPK-a koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK-a, pa tako nužno i ZOO-a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina. Također, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO- a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1 predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO-a. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Dakle, suprotno paušalnim tvrdnjama tužitelja iz tužbe, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: (i) troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) na sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene djelomične otplate kredita; (ii) administrativnih troškova tuženika; Kao što je već navedeno u ovom odgovoru na tužbu Ugovorom o kreditu 1 tužitelju je odobren kredit u iznosa od EUR 180.000,00 odnosno kunska protuvrijednost navedenog iznosa te je tužitelj iznos koji isplatio prilikom prijevremene djelomične otplate kredita isplatio u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu 1 tuženik zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih tuženik drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je tuženik platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja prikaz troškova likvidnosti tuženika kod Citibank i Deutsche Bank iz kojih je vidljiva visina negativnih kamata koje je plaćao i dalje plaća tuženik na sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Nadalje, osim štete u vidu troškova likvidnosti, tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo na temelju Zahtjeva tužitelja za prijevremenu konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koja je sadržavala iznos neplaćene glavnicu te redovnih i zateznih kamata do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita. Na okolnost nastanka i visine štete u vidu naprijed opisanih administrativnih troškova, tuženik prilaže ovjerenu izjavu IĆ, voditeljice administracije tuženika, te predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem. Da tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU- a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja naknadu štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO-a. S obzirom na sve gore navedeno, očito je da je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1 odnosno ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO-a. Podredno, čak i da sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 1 nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO-a, tuženik ističe da isti ne bi bio ništetan jer odredba čl. 1024. ZOO-a nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (odredba čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO-a.[1] Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. U konkretnom slučaju, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO-a, a na koju se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu 1 mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Tužitelj nije niti dokazao da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio i u kojem iznosu, a kamoli da ista predstavlja kamatu. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO-a u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. Ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja sukladno praksi Suda Europske unije te da se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Naposljetku, tužitelj navodi kako je navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“). Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,5 % i 0,4 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,5 % i 0,4 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl. 5. Ugovora o kreditu 1 glasi: „Troškovi“, „Prije isplate kredita odbijaju se svi troškovi obrade u iznosu od 1,5 % jednokratno.“ Odnosno, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 2 glasi: „Troškovi“ „Prije isplate kredita odbijaju se svi troškovi obrade u iznosu od 0,4 % jednokratno.“ Tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu 1 i 2. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužiteljica. Slijedom navedenog, u potpunosti su neosnovane tvrdnje kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 1 i 2 ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 2.700,00 eur i 1.165,96 eur. Osim toga, tužitelj nije pružio nijedan dokaz kojim bi dokazao da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni i u kojem iznosu. Nadalje, tužitelj u tužbi potražuje povrat iznosa koji je navodno platio tuženiku temeljem navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu odnosno povrat stečenog bez osnove uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Slijedom navedenog, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Osim toga, tužitelj nije pružio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku i u kojem iznosu odnosno nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Nesporno je kako tužitelj nije zadržao pravo na povrat navodno plaćenog odnosno nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Štoviše, tuženik ponovno napominje kako tužitelj prilikom postavljanja zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije prigovorio obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iako je u istom bilo navedeno da se prilikom prijevremene konačne otplate kredita naplaćuje naknada već je isti slobodnom voljom potpisao te se suglasio da se obračuna predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljev zahtjev za isplatu. 66. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 450/23 (list 8-17 spisa), Ugovor o kreditu 266-349/2005 (list 18-29 spisa), izvod iz sudske prakse (list 30- 53, 57-59, 173-178, 180-185 spisa), presliku Zahtjeva za isplatu nezakonito obračunate naknade (list 54-56 spisa), Novi zapisnik br. HBDU1-000343-2005 sa 44. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe DUBROVNIK održane 7.11.2005. (list 82-105 spisa), Izjava svjedoka HĆ (list 106-108 spisa), Izjava svjedokinje IĆ (list 109-111 spisa), Ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU- u“; i Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a; (list 113- 171 spisa), Prikaz troškova likvidnosti kod Citibank i Deutsche Bank (list 242-800 i 801- 1013 spisa), Uputu za rad s internim sustavom obrade kredita, Procedura za rad u Lom@s-u (list 186-241), izvod iz baze podataka tuženika (list 178 spisa), te isplatni nalog (list 179 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 801-802 spisa). Priložene izjave svjedoka sud nije koristio kao doka kod donošenja odluke budući je izostala suglasnost tužitelja da se isti koriste kao dokaz u ovoj pravnoj stvari, čak štoviše tužitelj se u očitovanju na odgovor na tužbu izričito usprotivio korištenju istih.
4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
5. Među strankama nije sporno da su iste dana 01.10.2003. sklopile Ugovor o kreditu broj: 450/2003, a dana 11.2005. Ugovor o kreditu 266-349/20025 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran od javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, pod brojem OU-1072/03 dana 10.10.2003., te po brojem OU-1417/05 od 23.11.2005. , a temeljem kojih ugovor je tuženiku odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 180.000 EUR i 283.000,00 CHF i prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita u svrhu rekonstrukcije kuće, a potom refinanciranja kredita, uz primjenu kamate od 6,9, te 4,15 % dekurzivno godišnje.
6. Citiranim Ugovorima, ugovoreno je trajanje kredita do 31.10.2003., tj. 30.11.2005. s ugovorenim mjesečnim anuitetima. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 3. i 6. navedenog Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenljiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a koja je u trenutku sklapanja prvog Ugovora o kreditu iznosila 6,9, a kod drugog 4,1 % godišnje.
7. Rok korištenja kredita uz plaćanje kamate je do 31. 10.2003., a isti se isplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.185,48 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, a po drugom kreditu rok korištenja kredita uz plaćanje kamate je do 30. 11.2005., a isti se isplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.72,87 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća.
8. Među strankama je nadalje nesporno kako je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 utvrđeno kako naknada za korištenje iznosi 1,5% od iznosa kredita od 180.000,00 EUR, odredbom članka 8. određeno je zaračunavanje takse sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita, koja je tada utvrđena u iznosu od 2,5 %, odnosno, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu br. 266-349/2005 ulazna naknada od 0,4 %.
9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna i izlazna naknada, ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.
10. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici prednika tuženika Hypo Banka d.d. u Dubrovniku, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 180.000,00 EUR za rekonstrukciju obiteljske kuće u [adresa]. 2005.je isti taj kredit refinancirao u CHF budući da je ta valuta prikazana kao najpovoljnija, i to na iznos od 283.000,00 CHF. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U banci mu je ponuđen kredit u EUR kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke, kao i odredbu o ulaznoj i izlaznoj naknadi. Nisje mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, a plaćanje ulazne naknade je bio uvjet za odobrenje kredita, a izlazna za prijevremeno plaćanje kredita. Ulazna naknada mu je naplaćena iz iznosa odobrenog kredita u EUR a nakon toga izlazna naknada za prijevremeno vraćanje kredita u EUR i ponovno ulazna naknada za kredit u CHF. On je prigovarao ponovnoj naplati ulazne naknade za kredit u CHF budući da se radi o istom ugovornom odnosu no nije postojala opcija da se ta naknada ne naplati. Nije bio upoznat sa odredbama i tarifama banke o načinu obračuna tih naknada i visine iste. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate, te visina naknade u postotku. Kuću koristi isključivo u privatne svrhe. U to vrijeme je bio suvlasnik tvrtke Spiona d.o.o. 2016. te je konvertirao kredit iz CHF u EUR, kada mu je kredit u EUR obračunata visoka promjenjiva kamatna stopa zbog visoke marže banke na što se žalio te mu je prigovor odbijen, te je tada u cijelosti zatvorio kredit u EUR, te mu je prilikom tog zatvaranja naplaćena izlazna naknada na što se žalio te mu je ta naknada vraćena u iznosu od 41.300,00 kn. Nije mu objašnjeno za koje se troškove koristi ta naknada. Nekretnina za koju je koristio kredit nalazi se u Solinama 16. Tvrtka Spiona d.o.o. se bavila isključivo trgovinom. Njegovi roditelji se u svojoj kući koja se nalazi do njeove kuće na adresi [adresa] već dugi niz godina, i to od 1968. bave najmom apartmana. U podnesku tuženika od 23. svibnja 2025. iz izvoda koji je priložen uz taj podnesak proizlazi da se apartmani Lonza nalaze na [adresa] gdje je njegova kuća međutim ta adresa je objavljena radi turista koji se kod dolaska evidentiraju na toj adresi budući da na Solinama 15 su samo apartmani i sobe. Također je u taj oglas dao i svoju mail adresu jer su njegovi roditelji osobe visoke životne dobi i nisu informatički obrazovani, a niti posjeduju znanje stranih jezika. Prihod od ovih apartmana stječe njegov otac. Spiona d.o.o. koja je imala svoj prodajni centar u Dubrovniku, a potom u mjestu Čibaća kod Dubrovnika.
11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu rekonstrukcije kuće u kojoj se njegovi roditelji bave najmom apartmana, a potom kredit u EUR za zatvaranje prvotnog kredita, a iz samih ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za rekonstrukciju kuće i zatvaranje obveza po ranijem kreditu, pa je stoga irelevantan navod tuženika da je u vrijeme isplate spornih kredita tužitelj bio suvlasnik tvrtke Spiona d.o.o.
14. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da su predmetni Ugovori o kreditu bili sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljeni od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita i prijevremen otplate kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi oni iznosili.
15. U vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
16. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u navedene Ugovore o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 prema kojem naknada za korištenje iznosi 1,5% od iznosa kredita od 180.000,00 EUR, odredbu članka 8. kojom se zaračunavanje takse sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita, koja je tada utvrđena u iznosu od 2,5 %, odnosno, odredbu članka 5. Ugovora o kreditu br. 266- 349/2005 kojim je određena ulazna naknada od 0,4 %.. U ugovorima međutim nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste naknade odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o ulaznoj naknadi.
17. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.
18. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 kojom je utvrđeno kako naknada za korištenje iznosi 1,5% od iznosa kredita od 180.000,00 EUR, odredba članka 8. kojom je određeno je zaračunavanje takse sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita, koja je tada utvrđena u iznosu od 2,5 %, odnosno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 266- 349/2005 ulazna naknada od 0,4 %. bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu tih naknada, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknada, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
19. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.
20. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetne ugovorne odredbe neodredive jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine tih naknada pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.
21. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO- a.
22. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
23. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknadu.
24. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 5. Ugovora o kreditu br. 450/2003 kojom je utvrđeno kako naknada za korištenje iznosi 1,5% od iznosa kredita od 180.000,00 EUR, odredba članka 8. kojom je određeno zaračunavanje takse sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita, koja je tada utvrđena u iznosu od 2,5 %, odnosno, te odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 266-349/2005 ulazna naknada od 0,4 %, imaju smatrati nepoštenima, te slijedom toga i ništetnima, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I i II.
25. Obzirom visina zahtjeva, a ista proizlazi iz baze podataka tuženika i Isplatnog naloga u prilogu podneska 15.09.2025. (list 678-679 spisa) u kojoj je navedeno da je dana 1510.2003. naplaćena naknada od 20.505,42 kn , dana 20.12.2005. naknada od 25.984,75 kn i dana 20.12.2005. naknada od 1.132,00 CHF pa radi svega navedenog sud je tužitelju dosudio na ime plaćene naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita iznos od 2.721,44 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja, tj. 15.10.2003. do isplate, iznos od 3.448,77 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja, tj. 20.12.2005. do isplate, iznos od 1.165,96 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja, tj. 20.12.2005. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedeno iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
26. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).
27. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu br. 450/2003 te članka 5. Ugovora o kreditu br. 266-349/2005. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
28. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 20.12.2024., 05.02.2025., 26.09.2025., 23.10.2025. 200,00 za svaki podnesak, za pristup na ročište 26.05.2025., 01.09.2025., 03.11.2025. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.600,00 EUR, uvećano za 25 % PDV- a od 400,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 130,00 EUR i presudu u iznosu od 130,00 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), time da mu nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isto tužitelj nije niti pristupio.
29. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe, a koji se odnosi na isplatu u iznosu od 8.269,44 EUR.
30. Naime Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijalno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 8.269,44 EUR.
31. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.
32. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.260,00 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.
33. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 12. prosinca 2025. do isplate.
U Zagrebu, 12. prosinca 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-130,00 EUR
2. pun. tuženika
