REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-69/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sudu Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 12. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, njegovog punomoćnika, i punomoćnika tuženice, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu broj 360323 koji su 28. ožujka 2008. sklopili tužitelj CL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženica Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 kao kreditor, u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn (petsto) naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da u roku od 15 dana tužitelju CL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 130,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počev od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak potupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od donošenja ove presude 12. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj CL podnio je u ovoj parnici tužbu protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. radi isplate, te u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženice Volksbank d.d. kao kreditorom zaključio 28. ožujka 2008. ugovor o kreditu broj 360323, kojeg je 28. ožujka 2008. pod poslovnim brojem OV- 5013/2008 ovjerila javni bilježnik Ranka Spevec. Ugovorom je tužitelju odobren stavila kredit u iznosu 19.348,00 CHF u protuvrijednosti u domaćoj valuti prema tečaju tuženice važećem na dan korištenja kredita, i ugovoren je rok otplate 84 mjeseca. Tužitelj je 1. travnja 2015. u cijelosti podmirio svoje dugovanje po osnovi tog kredita, koji je time i zatvoren.

1.2 Među ostalim, u čl. 6 st. 1 ugovora stranke su ugovorile da se za „obradu zahtjeva i administraciju kredita“ plaća naknada jednokratno u visini 1,10% od iznosa kredita odnosno minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tužitelj tvrdi kako mu nitko nije objasnio strukturu ovih troškova, odnosno od čega se sastoje, i zbog čega upravo u navedenoj visini, pa zaključuje kako se radi o potpuno neodređenoj i neodredivoj obvezi. Zbog toga tu obvezu tužitelj shvaća kao nepoštenu i ništetnu u smislu odredaba čl. 270 Zakona o obveznim odnosima.

1.3 Isto tako, ovakva ugovorna odredba prema pravnom shvaćanju tužitelja u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 81 st. 1 i st. 2 Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u standardiziranom, tipskom, obrascu ugovora. Ugovor je unaprijed sročila i priredila tuženica kao financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo, pa prema tome jača ugovorna strana. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenih ugovornih odredaba, nije bio u prilici pojedinačno pregovarati o spomenutim odredbama koje reguliraju naknadu za obradu zahtjeva i administriranje kredita, i time doveden u neravnopravan položaj. Odredbama o naknadi za obradu zahtjeva i administriranje kredita tužitelju je nametnuta ekonomski neopravdana i prekomjerna obveza.

1.4 Sve navedeno po viđenju tužitelja dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja (korisnika kredita) kao potrošača odnosno jedne ugovorne stranke, u odnosu na prava i obveze tuženice (banke) kao trgovca s druge strane, što je protivno načelu ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa, protivno načelu dužnosti suradnje ugovornih stranaka, i protivno načelu zabrane zloupotrebe prava. Zbog naplate sporne naknade tuženica je tužitelju stvarno isplatila 981,65 kn manji iznos kredita od odobrenog, pri čemu ugovorom nije bilo precizirano da li je za tu naknadu mjerodavan tečaj na dan zaključenja ugovora, ili na dan isplate kredita, ili neki treći dan. Istovremeno, tuženica je tužitelju naplatila kamate na cjelokupni iznos kredita, koji je iznos sadržavao i spornu naknadu.

1.5 Budući odredbe čl. 6.1. ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. smatra ništetnima, tužbenim zahtjevom tužitelj traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti, potražuje od tuženice isplatu iznosa sporne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od130,29 EUR (protuvrijednost 981,65 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, i trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1 U opširnom odgovoru na tužbu (list 34-40) tuženica ne poriče činjenične navode tužbe u pogledu zaključenja ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (list 93), međutim osporava da bi tužitelj tu naknadu platio po osnovi ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. godine. Tuženica osporava da bi te odredbe ugovora bile ništetne, odnosno da bi tim odredbama bila povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Pri tome tuženica ističe više prigovora. Tako tuženica prije svega ističe prigovor zastare, u svjetlu odredaba Zakona o obvceznim odnosima. Konkretno, tuženica smatra da je potraživanje tužitelja (kad bi bilo osnovano) u zastari, bilo da se pravno definira kao naknada štete, bilo da se pravno definira kao zahtjev za povratom mjesečnog anuiteta, bilo da se pravno definira kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

2.2 Dalje tuženica osobito ističe:

da se radi o jasnoj, nedvosmislenoj i lako uočljivoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, da ne postoje okolnosti koje bi spornu ugovornu odredbu činile nepoštenom, a time i ništetnom u smislu čl. 81 i čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača,

da se o spornoj naknadi pregovaralo, jer su ugovorne stranke izrekom ugovorile primjenu Tarife, da je ugovaranje sporne naknade bila uvriježena praksa banaka, a tužitelj je među kreditima dostupnim na tržištu mogao odabrati i neki drugi model kredita,

da se ne radi o tipskom formularnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, jer su svi ugovori o potrošačkim kreditima koje je tuženica zaključivala bili prilagođeni pojedinim konkretnim potrošačima na način da su se razlikovali u bitnim sastojcima kao što je kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate, i drugo, da je tužitelja u cijelosti informirala o obvezi plaćanja sporne naknade i njenom iznosu,

da ugovaranje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita niti jednim propisom ili sudskom praksom nije utvrđena kao nedopuštena,

da se ne radi o prikrivenim ugovornim odredbama, a tužitelj je nakon čitanja sadržaja ugovora mogao odustati od zaključenja ugovora,

da tuženica ni u kojem trenutku nije postupala protivno prisilnim propisima ili ustavu RH,

da tužitelj zapravo nije ponudio niti jedan dokaz činjeničnih navoda tužbe. 3 Saslušan kao stranka, tužitelj CL navodi (list 92-93) da se u salonu automobila Citroen zanimao za kupnju automobila, pri čemu je objasnio da bi automobil platio kreditom u domaćoj valuti hrvatskim kunama. Međutim, radnik zaposlen u autosalonu mu je objasnio da je najbolje kredit uzeti u švicarskim francima, te ga nakon tog razgovora odmah i odvezao u poslovnicu Volksbanke u Velikoj Gorici. Tu je dao svoje podatke pa mu je nakon nekoliko minuta predočen ugovor na papiru. Ugovor je odmah potpisao i platio učešće. Zatim ga je radnik autosalona odveo iz poslovnice banke kod javnog bilježnika u blizini, a odatle opet natrag u autosalon. Tu mu je uručena uplatnica koja se odnosila na „razliku u tečaju“, i nakon što je platio tu razliku preuzeo je u salonu automobil Citroen C4. Sve opisano dogodilo se u jednom istom danu. Tijekom razgovora u banci kazali su mu koliko iznosi jedna rata otplate i koliko će mjeseci kredit trebati otplaćivati odnosno vraćati. Obzirom na te informacije, procjenio je da će svojim prihodima kredit moći vratiti. Ne sjeća se da bi mu netko u banci posebno objašnjavao pojedine ugovorne odredbe, i nitko mu nije spominjao nikakve troškove kredita niti naknade povezane sa zaključivanjem ugovora. Platio je sve što je zatraženo da plati. Tekst ugovora nije pročitao već ga je zanimalo samo koliko će morati plaćati da bi kredit vratio banci.

4 Iskaz tužitelja sud prihvaća kao istinit, jer je taj iskaz logičan i uvjerljiv, i nije u suprotnosti sa ugovorom o kreditu od 28. ožujka 2008.

5.1 Ugovor o kreditu od 28. ožujka 2008. je ugovor o namjenskom kreditu, jer se u čl. 7 ugovora obrazlaže korištenje kredita i navodi da se obavlja „uplata prema predračunu“. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o predračunu autosalona za vozila Citroen. Također, čl. 9.3 ugovora regulira jedno od sredstava osiguranja vraćanja kredita, i to prijenos prava vlasništva automobila marke Citroen, tip C4, na tuženicu kao kreditora i ujedno predlagatelja osiguranja, uz obvezu da nakon cjelokupne otplate kredita vlasništvo vozila prenese na tužitelja kao korisnika kredita (i kupca automobila). Iz ovih odredaba jasno je također vidljivo da je tuženica prakticirala zaključivati ovakvu vrstu ugovora kao tipski ugovor sa svim kupcima automobila u autosalonu vozila marke Citroen, u kojem se tužitelj zanimao za kupnju automobila, odnosno sa svim takvim kupcima koji su vozilo kupovali kreditom. To je vidljivo naročito iz činjenice da je tužitelja upravo radnik autosalona uvjerio da je najbolje koristiti kredit u švicarskim francima, te ga dapače i radi kredita odvezao u poslovnicu Volksbanke. Dakle, pravni prednik tuženice i kreditor Volksbanka d.d. je na taj način imala uhodanu takvu poslovnu suradnju sa autosalonom vozila Citroen. Zbog toga je tužitelja u banci dočekao već sastavljen ugovor spreman za potpisivanje. Naposlijetku, radnik autosalona odveo je tužitelja i kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Uz asistenciju radnika autosalona i opisanu uhodanu praksu tužitelj je sve opisano obavio u jednom jedinom danu. Stoga se može prihvatiti kao istinit i navod tužitelja saslušanog u svojstvu stranke (kao i činjenični navod tužbe) u dijelu kada tužitelj tvrdi da u banci nije pregovarao o bilo kojoj od ugovornih odredaba, već se zanimao samo za visinu mjesečnog iznosa za vraćanje kredita kako bi bio siguran da će tu obvezu moći podmirivati. Iz istog razloga sud prihvaća kao istinit navod tužitelja u dijelu kada navodi da je u banci dao svoje osobne podatke, i svega nekoliko minuta nakog toga dobio ugovor na potpis. Iz navedenog slijedi i zaključak da je tužitelj svakako potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj uopće nije bio u prilici pregovarati o bilo kojoj od ugovornih odredaba, jer mu je u banci ugovor ponuđen na potpis gotovo odmah nakon što je dao svoje osobne podatke.

5.2 Kako tužitelj nije (sa pravnim prednikom tuženice) pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama ugovora o kreditu, pa tako nije pregovarao niti o odredbama kojima je regulirano plaćanje naknade za „obradu zahtjeva i administraciju kredita“. Stoga je ta odredba nepoštena u smislu čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. i ništetna. Uzgred, iz sadržaja odredaba čl. 6.1. ugovora o kreditu od 28. ožujkak 2008. nije jasno na koju se uslugu zapravo ta naknada odnosi, odnosno u čemu se uopće sastoji ta usluga.

6 Prigovor zastare nije osnovan jer pravo na isticanje ništetnosti nema roka odnosno ne zastarjeva.

7 Među strankama nije bilo sporno (list 28 i 93) da je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 981,65 kn. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kada tužitelj primjenom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) potražuje od tuženice vraćanje iznosa od 130,29 EUR (981,65 kn) kao činidbu izvršenu po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008.

8.1 Tužitelj je u sporu uspio u cijelosti, pa je o troškovima postupka sud odlučio primjenom čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je troškovnikom (list 95) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.231,18 EUR, od čega po osnovi pristojbe na tužbu 53,09 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR, i po osnovi zastupanja prema odredbama odvjetničke Tarife 1.125,00 EUR (sa porezom).

8.2 O trošku zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR (sa porezom) sud će odlučiti naknadno, ovisno o tome da li će na to ročište pristupiti punomoćnik tužitelja.

8.3 Sve ostale zatražene troškove sud je tužitelju priznao kao potrebne i pod točkom III izreke tužitelju dosudio u ukupnom iznosu od 1.106,18 EUR. Dosuđeni troškovi sastoje se od troškova sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR (uz vrijednost predmeta spora 1.327,36 EUR), i troškova zastupanja 1.000,00 EUR (s porezom). Ovi troškovi zastupanja obuhvaćaju sastavljanje tužbe po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, sastavljanje jednog obrazloženog podneska po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, i zastupanje na dva ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR (za svako ročište). Svi navedeni iznosi sadrže porez po Tbr. 42 odvjetničke Tarife. Na dosuđeni iznos troška postupka tužitelju su primjenom čl. 151 st. 3 Zakona o parničnom postupku dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

U Ivanić-Gradu, 12. prosinca 2025.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.