Poslovni broj: Us I-3691/2025-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Ljerke Perice, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Mosaweer CI, državljanina Afganistana, kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, užba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana 12. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I) Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25-06/3728, Urbroj: 511-01-212-25-7 od 19. kolovoza 2025. g. II) Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu. III) Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Sandri Dimitrijević iz Zagreba, Josipa Sermagea 14A, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 01.prosinca 2025. godine. godine iznos od 500,00 EUR plus 25% PDV – 250,00 EUR – sveukupno 1.250,00 EUR u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/3728, Urbroj: 511-01-212-25-7 od 19. kolovoza 2025. g. odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio CI, rođen **.**.2002. godine u mjestu Panvan, Islamska Republika Afganistan, državljanin Islamske Republike Afganistan.
2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke navodeći kako pobijano rješenje je u cijelosti nezakonito zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, bitna povreda postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Tužitelj je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatilištu za međunarodnu zaštitu u Zagrebu, a prilikom podnošenja zahtjeva je jasno izjavio kako je zemlju podrijetla (Afganistan) napustio 2021. kada su Talibani došli na vlast, jer su Talibani ubijali sve koji su radili za bivšu vlast, a tužiteljev otac i stariji brat su radili za Ministarstvo unutarnjih poslova, te su ubijeni, prvo brat 2021., a zatim otac 2022. godine. Tom prilikom, Tužitelj je ujedno izjavio da bi ga u slučaju povratka u zemlju podrijetla ubili Talibani, navodeći da su ga više puta tražili. Tuženik je odbio zahtjev tužitelja s obrazloženjem da su tražiteljevi iskazi vezani uz ubojstvo brata i oca , vrijeme odlaska iz Afganistana, neuvjerljivi i kontradiktorni, te da mu Republika Hrvatska nije bila ciljana zemlja. Tuženik također zaključuje da tražitelj nije bio izložen proganjanju niti ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla te da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Tuženik nadalje zaključuje da nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Takvi zaključci tuženika odraz su pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešnog utvrđenja da bi iskazi tužitelja na zahtjevu i zapisniku bili nevjerodostojni, navodeći za isto paušalne razloge, te su odraz vrlo površne analize izvješća o stanju sigurnosti u Afganistanu uz dodatno zanemarivanje navoda iz dostavljenih izvješća, jer je iz izvješća nesporno potvrđeno da je opća situacija i dalje vrlo loša, da su maltretiranja i ubojstva od strane Talibana jako intenzivna, osobito u odnosu na osobe (i njihove obitelji) koji su radili za bivšu vlast, kao što je slučaj kod tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi da tuženik nije uzeo u obzir odlučne činjenice ni dokaze što dovodi do povrede načela utvrđivanja materijalne istine iz odredbe čl. 8. ZUP-a koji propisuje da: ,,u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari...", a što čini Pobijano rješenje nezakonitim Tuženik tako u dijelu pobijanog rješenja u kojem navodi procjenu vjerodostojnosti iskaza i valjanosti dokaza (str. 2. i 3.) ponavlja razloge temeljem kojih tužitelj traži zaštitu od strane Republike Hrvatske, navodeći daje tužitelj zemlju podrijetla napustio 2021., jer su Talibani počeli preuzimati vlast te su ubijali sve koji su radili za bivšu vlast. Kako su tužiteljev brat i otac radili za bivšu vlast, tako su isti bili ubijeni, brat je uhićen i ubijen u Helmandu od strane talibana 2021., a otac u studenom 2022. po povratku iz Irana u Afganistan. TužitelJ je je posebno isticao da su Talibani cijelo vrijeme tražili i njega i oca, no da se otac vratio jer su mu obećali da ga neće ubiti, no kako su ga na autobusnom kolodvoru identificirali, odmah su ga ubili. Tužitelj je tada već bio u Turskoj i nije se htio vratiti s ocem. Nakon što je otac ubijen, talibani su nastavili tražili tužitelja, očito s istom namjerom. Tuženik tako kao nevjerodostojan iskaz navodi da ,je tužitelj na saslušanju naveo da je zemlju podrijetla napustio u devetom ili desetom mjesecu 2021., a da je na poseban upit kad je obitelj zajedno s njim napustila Afganistan, izjavio da je to bilo tjedan dana nakon što je brat ubijen u kolovozu 2021." Ukazuje se Sudu da je tužitelj na okolnost napuštanja zemlje podrijetla odgovarao po proteku 4 godine, te je nelogično i nevjerojatno inzisitranje tuženika na točnom datumu napuštanja zemlje. S druge strane, ako je tužitelj naveo da je zemlju podrijetla napustio u devetom mjesecu, a kasnije je naveo da je to napuštanje bilo tjedan dana nakon bratovog ubojstva koje je bilo u kolovozu iste godine (nekoliko dana nakon što su Talibani zauzeli vlast- 15.8.2021.), ondaje vrlo izvjesno daje zemlju napustio u rujnu 2021. godine. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra nelogičan zaključak tuženika da bi iskaz tužitelja u tom dijelu bio nevjerodostojan. Tuženik nadalje navodi daje nevjerodostojan iskaz tužitelja vezan uz pokop brata, „navodeći da je na zahtjevu izjavio da su čuli da je brat ubijen, ali da ga nisu uspjeli pokopati, a na saslušanju je izjavio da su nekako uspjeli pokopati brata, a da su potom napustili Afganistan a da su stric i njegova obitelj pokopali brata." Apsolutno je pogrešna interpretacija tuženika u odnosu na iskaz tužitelja, jer je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva, kao i na saslušanju potvrdio da niti on, niti njegova obitelj nije sahranila brata, već stric i njegova obitelj, a tužitelj je dodatno na saslušanju izjavio da: „bliža obitelj nije bila na sahrani'. Tužitelj je više puta tijekom saslušanja ukazivao da ga se u prvom postupku nije pitalo za detalje te da je odgovarao isključivo na postavljena pitanja, pri čemu kao neuka stranka nije mogao znati što sve treba navesti. Takvo postupanje i izvlačenje kontradikcija iz sitnih nijansi izjava predstavlja preveliki formalizam, a dodatno može dovesti i do problema u prijevodu, što se sukladno načelima međunarodne zaštite ne može i ne smije tumačiti na štetu tužitelja. Tuženik kao nevjerodostojan iskaz navodi pretres doma, i to na način „da je tužitelj prvotno naveo da njegov obiteljski dom n/je nikada bio pretresen dok je živio u zemlji podrijetla, ali je bio pretresen dva puta nakon napuštanja Afganistana, jer su ga tražili, te da je na saslušanju naveo da je njegov obiteljski dom pretresen četiri puta, a nakon što su ga suočili s iskazima da je izjavio da je bilo nekoliko pretresa, i to 3 tijekom 2022. i 2023, jer su ta I i ban i tražili njegovog oca i njega, te da je drugi pretres bio nakon očeve smrti." Nije točno da bi iskaz tužitelja u odnosu na pretres doma bio kontradiktoran, a navedeno niti ne proizlazi iz prethodnog navoda. Naime, tužitelj je ispitivan o pretresu prije i nakon napuštanja Afganistana te je tako i iskazivao. Tužitelj je tako na saslušanju na pitanje: Je U ikada itko za vrijeme Vašeg života u Afganistanu izvršio pretres obiteljskog doma odgovorio da nije (str. 6/11). Druga pitanja su se odnosila na pretres doma nakon što je napustio Afganistan, kada je tužitelj iskazivao da je nakon napuštanja Afganistana više puta vršen pretres obiteljskog doma, i to prije nego što su Talibani usmrtili oca (kada su tražili i tužitelja i oca), te nakon što je otac ubijen, kada su tražili samo njega. Dodatno, na zahtjevu je tužitelj iskazao da su Talibani, nakon što su ubili oca (dakle nakon što je tužitelj napustio Afganistan), dva puta bili u njihovoj obiteljskoj kući i pretresli sve jer su ga tražili (str. 10). Dodatno je iskazao da mu je majka rekla da ne dolazi natrag jer ga Talibani i dalje traže i da će ga ubiti ako dođe. Isto je tražitelj odgovorio i na pitanje br. 48. kada ga se pitalo je U mjesto boravka bilo pretreseno, kada je odgovorio da je mjesto boravka bilo pretreseno nakon što je već otišao, i to na način da su ga Talibani tražili dva puta. I naposlijetku, tuženik navodi nevjerodostojnost iskaza u odnosu na ubojstvo oca, te navodi: „da je tražitelj na zapisnik iskazivao da je otac uhićen i ubijen u provinski Parwan, a na saslušanju je izjavio da je otac ubijen na autobusnom kolodvoru u Kabu/u, u četvrti Shahre Nav, nakon što se obitelj vratila iz Irana, i to prilikom kupnje autobusne karte za Ugamati." U odnosu na ubojstvo oca, tužitelju je na zapisniku (str. 6.) postavljeno jedno pitanje i to: „Jesu li Vam živi roditelji', na koje pitanje je tužitelj odgovorio: Otac je preminuo, a majka je živa. Otac je preminuo 2022. godine. Zvao se UI. Ubili su ga Talibani u Parwanu. Niti jedno potpitanje tuženik nije postavio tužitelju u odnosu na smrt oca, te je tužitelj iskazivao općenito, više s ciljem da objasni osobne podatke svoje obitelji, u kojem smjeru su bila usmjerena pitanja na prvom saslušanju na zapisniku. Nadalje, tužitelj je o ubojstvu oca iskazivao samostalno i odgovarajući na pitanje br. 46. (razlozi napuštanja zemlje podrijetla), kada navodi da su Talibani 2022. ubili njegova oca, da se njegov otac vratio u Afganistan jer su mu Talibani obećali da neće nikoga ubiti, ali su ga ipak uhitili i ubili. Kada je tuženik na saslušanju pitao tužitelja na koji načinje otac ubijen, tužitelj je iskazivao daje to bilo na izlazu iz autobusnog kolodvora kada je izvršena kontrola kojom prilikom su Talibani saznali kako se otac zove i tko je. Tužitelj je ponovno potvrdio da nije prisustvovao ubojstvu oca, već smo njegova obitelj te je iskazivao prema navodima obitelji. U odnosu na mjesto ubojstva, Tužitelj je u prvom iskazu naveo provinciju Parwan kao šire područje, a kasnije je precizirao točnu lokaciju u Kabulu (četvrt Shahre Nav), dodatno pojasnivši da nije riječ o različitim događajima, već o prostorno bliskim mjestima. Takvo postupno preciziranje okolnosti ne može se smatrati nevjerodostojnošću, već logičnim nadopunjavanjem odgovora. Iz navedenoga je razvidno da razlike u iskazu proizlaze isključivo iz načina i opsega postavljenih pitanja, kao i iz naknadnog dodatnog pojašnjenja tužitelja, a nikako iz njegove namjere da daje kontradiktorne ili nevjerodostojne iskaze. Stoga je zaključak tuženika o nevjerodostojnosti iskaza tužitelja u odnosu na okolnosti smrti njegova oca pravno i činjenično pogrešan, te predstavlja pretjerani formalizam koji se sukladno načelima međunarodne zaštite ne može tumačiti na štetu tužitelja. Slijedom svega navedenog, navodi tuženika da bi iskaz tužitelja bio nevjerodostojan nisu osnovani. Tuženik u svojoj ocjeni vjerodostojnosti izdvaja tek pojedine detalje iz iskaza tužitelja, koji su sami po sebi neznatni i koji, imajući u vidu protek vremena te okolnosti u kojima je tužitelj dao iskaz (traumatska iskustva, progon, gubitak članova obitelji), ne mogu predstavljati osnovu za zaključak o nevjerodostojnosti iskaza u cijelosti. S obzirom da se radi o okolnostima koje je objektivno teško precizno vremenski i sadržajno reproducirati, naročito kada su povezane s traumatičnim događajima, logično je da u iskazu postoje određene nedosljednosti u pogledu detalja. Takve nedosljednosti, međutim, ne zadiru u samu srž iskaza, niti dovode u pitanje njegovu cjelokupnu vjerodostojnost. Nadalje, u odnosu na veći dio iskaza tužitelja, tuženik se uopće nije očitovao niti jednom rečenicom, pa se sukladno pravilu argumentum ex silentio može zaključiti da je ostatak iskaza ostao neosporen te ga se stoga mora smatrati vjerodostojnim i točnim. Konačno, valja naglasiti da se u postupcima međunarodne zaštite primjenjuje načelo benefit of the doubt, koje proizlazi iz Smjernica UNHCR-a o postupku i kriterijima za utvrđivanje statusa izbjeglica, a koje je prihvaćeno i u praksi Europskog suda za ljudska prava. Prema tom načelu, u situacijama kada podnositelj zahtjeva daje dosljedan i suštinski uvjerljiv iskaz, manja odstupanja i nedosljednosti koje se mogu razumno objasniti traumatskim iskustvom i protekom vremena ne smiju se tumačiti na njegovu štetu, već mu se u pogledu tih okolnosti mora priznati korist od sumnje. Institut " Blagodat sumnje!' implementiran je u odredbi čl. 29. ZMZP-a, u kojem je propisano:
"Iskaz tražitelja smatrat će se vjerodostojnim u dije/u u kojem određena činjenica i/i okolnost nije potkrijepljena dokazima ako:
je utvrđena opća vjerodostojnost iskaza tražitelja
je tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev
su svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje glede nedostataka ostalih relevantnih elemenata
je utvrđeno da su izjave tražitelja dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu i
je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije Hi je opravdao razlog zašto nije tako postupio."
Priručnik UNHCR-a na str. 69. navodi institut: „Blagodat sumnje", na način da doslovno pokazuje razumijevanje za slučaj da podnositelj zahtjeva, ovdje tužitelj ne priloži dokaze, a sve iz razloga što je izbjeglici teško pružiti dokaz za svaki dio njezinog slučaja, odnosno kada bi se inzistiralo na cjelovitim
dokazima, velikom broju izbjeglica ne bi bio priznat izbjeglički status. Stoga je često nužno podnositelju zahtjeva dopustiti blagodat sumnje.
Tuženik u dijelu Pobijanog rješenja u kojem navodi procjenu budućeg rizika (str. 3. Pobijanog rješenja) navodi: „da nije utvrđeno da bi tražitelj bio izložen proganjanju niti ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, a isto tako ni da bi bio izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. S tim u vezi, tuženik navodi da je u Afganistanu na snazi autoritarni šerijatski režim, potvrđuje da su Talibani na vlasti od kolovoza 2021., da su Talibani znali zastrašivati članove obitelji povezanih s djelatnicima MUP-a, ali da su tvrdili da su se kršenja amnestije događala zbog osobnih animoziteta. Nadalje, navode da su prisutna antitalibanska djelovanja: AFF i NRF, a analizom stanja u pokrajini Parwan tuženik zaključuje da nije bilo incidenta/nih situacija u periodu od srpnja 2024. do srpnja 2025., odnosno da je zabilježen 1 incidenta!ni događaj." Takvi navodi tuženika odraz su vrlo površne analize. Suprotno navodima tuženika, tužitelj smatra daje zaključak o nepostojanju budućeg rizika u cijelosti pogrešan i neutemeljen. Sama činjenica da tuženik potvrđuje kako je u Afganistanu na snazi autoritarni šerijatski režim C, koji sustavno krši temeljna ljudska prava, upućuje na postojanje ozbiljne i trajne prijetnje za sve osobe koje se percipiraju kao protivnici režima ili su povezani s bivšim vlastima. Nadalje, navod tuženika da su „kršenja amnestije" posljedica osobnih animoziteta očito relativizira praksu ciljanog progona i zastrašivanja članova obitelji povezanih s prijašnjim državnim strukturama, što je u suprotnosti s međunarodnim izvješćima (UNHCR, EUAA) koja potvrđuju široko rasprostranjeno nasilje i represiju.
U ovoj pravnoj stvari tuženik je povrijedio više temeljnih načela upravnog postupka. Naime, sukladno članku 5. Zakona o općem upravnom postupku (načelo zakonitosti), upravno tijelo dužno je odlučivati na temelju zakona i drugih propisa, dok članci 8. i 9. istoga zakona propisuju obvezu utvrđenja materijalne istine te savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza zajedno. Tuženik u osporavanom rješenju nije utvrdio sve odlučne činjenice, niti je sve raspoložive dokaze ocijenio na cjelovit i zakonit način, već je izvješća međunarodnih organizacija selektivno interpretirao, čime je povrijedio navedene odredbe.
Odredbom članka 28. stavka 2. Zakona 0 međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisana je obveza prikupljanja podataka o zemlji podrijetla iz različitih izvora, uključujući UNHCR, EUAA i druge međunarodne organizacije. Tuženik to nije učinio, već je iz dostavljenih izvješća izdvojio samo one dijelove koji mu idu u prilog, dok je zanemario dijelove koji jasno potvrđuju da su pripadnici policije bivše vlasti i dalje izloženi progonu, nasilju i diskriminaciji. Time je povrijeđena i odredba članka 20. i 21. istoga zakona, jer tuženik nije proveo individualiziranu procjenu opravdanog straha od progona, iako osobne okolnosti tužitelja (pripadnost obitelji koji su bili aktivni u policiji biše vlasti, ubojstvo članova uže obitelji, oca i brata) jasno ukazuju na postojanje rizika. Članak 29. ZMPZ-a dodatno propisuje da se iskaz tražitelja smatra vjerodostojnim i kada nije potkrijepljen dokazima, ako je dosljedan, uvjerljiv i u skladu s općim informacijama o zemlji podrijetla. Ovo je upravo slučaj kod tužitelja, čiji su iskazi bili konzistentni i potvrđeni izvješćima međunarodnih organizacija, a ipak su neopravdano ocijenjeni nevjerodostojnima.
Nadalje, prema članku 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Republika Hrvatska ne smije udaljiti osobu u zemlju gdje bi bila izložena stvarnom riziku mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Talibanski režim, kao autoritarna šerijatska vlast, sustavno provodi represiju, što potvrđuju izvješća UN- a, HRW-a, EUAA i drugih organizacija. Ignoriranjem tih činjenica tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo i donio odluku suprotnu međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava.
I naposljetku, Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokol iz 1967. propisuju daje za priznavanje izbjegličkog statusa dovoljno postojanje opravdanog straha od progona zbog pripadnosti određenoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini. U slučajevima kada podnositelj ne može potkrijepiti sve okolnosti dokazima, primjenjuje se institut b/agodati sumnje {„benefit of the doubt"). Tuženik je odbio primijeniti ovaj institut, iako su okolnosti slučaja i dostupni izvori jasno ukazivali na njegovu nužnost.
Zaključno predlaže poništiti osporavano rješenje.
3.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana u cijelosti. Tužitelj navodi kako tuženik nije utvrdio pravilno utvrdio činjenično stanje. Tuženik na ovu okolnost ističe da je tužitelj kao razlog napuštanja države podrijetla naveo kako je život njegove obitelji bio ugrožen nakon što su talibani počeli preuzimati vlast u Afganistanu 2021. godine obzirom da su njegov otac i stariji brat radili za Ministarstvo unutarnjih poslova, a talibani su dolaskom na vlast ubijali sve koji su radili za bivšu vlast. Tuženik ističe da se navodi tužitelja ne mogu prihvatiti kao osnovani jer se razlozi zbog kojih je, prema vlastitim tvrdnjama, napustio državu podrijetla ne odnose osobno na njega. Naime, iako tužitelj navodi da su njegov otac i brat radili za Ministarstvo unutarnjih poslova te da su zbog toga bili izloženi prijetnjama talibana nakon njihova preuzimanja vlasti 2021. godine, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužitelj sam nije bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova niti je osobno obavljao dužnosti povezane s bivšom vlašću. Slijedom toga, opasnost na koju se poziva odnosi se na članove njegove obitelji, ali ne i izravno na njega osobno, pa navedeni razlozi ne mogu predstavljati osnovu za priznavanje međunarodne zaštite. Nadalje, tuženik napominje daje tužitelj izjavio daje boravio i radio u Republici Turskoj dvije godine nakon napuštanja zemlje podrijetla. U Turskoj nije zatražio međunarodnu zaštitu niti u nekoj drugoj državi na putu prema ciljanoj zemlji Europske unije. Važno je istaknuti da je tužitelj u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu 30.8.2023. godine, potom se prijavio u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, isto je napustio već 31.8.2023. godine i zaputio se u ciljanu zemlju, konkretno Saveznu Republiku Njemačku gdje je zatražio azil. U Republiku Hrvatsku je vraćen po dublinskom postupku 2024. godine, ponovno se zaputio u drugu zemlju Europske Unije, konkretno Francusku Republiku gdje je zatražio azil, ali je ponovno vraćen u Republiku Hrvatsku po dublinskom postupku 2025. godine gdje je ponovno izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, podnio zahtjev, a nakon što mu je uručeno negativno rješenje o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu ponovno je napustio Republiku Hrvatsku. Navedeno ponašanje tužitelja pokazuje da tužitelju očito nije potrebna međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj budući da se želi nastaniti u nekoj od država Europske unije. Također, daje tužiteljev život doista ugrožen, tuženik smatra da bi tužitelj zaštitu potražio odmah u nekoj od zemalja u kojoj je živio, radio ili boravio te da ne bi isključivo ciljao jednu od najbogatijih država na prostoru Europe. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za primjenu načela blagodat sumnje iz članka 23. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, iskazu tužitelja danom u upravnom postupku nije se mogla pokloniti vjera jer nije utvrđena opća vjerojatnost istinitosti njegova iskaza. Analizom cjelokupnog iskaza proizlazi da tužitelj nije uvjerljivo dokazao postojanje osobne i stvarne bojazni od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Tužitelj tijekom postupka nije potkrijepio svoje navode relevantnom dokumentacijom ili drugim dokazima, a njegov je iskaz bio nedosljedan, neuvjerljiv i u više dijelova kontradiktoran. Suočen s navedenim proturječnostima, tužitelj nije dao zadovoljavajuće objašnjenje, zbog čega tuženik zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu načela blagodat sumnje. Tuženik utvrđuje da u postupku nije dokazano postojanje osobnog proganjanja tužitelja u zemlji podrijetla. Prema dostupnim i relevantnim izvješćima o zemlji podrijetla, sigurnosna situacija u području iz kojeg tužitelj potječe trenutno je stabilna te ne ukazuje na postojanje individualne ugroze za njega osobno. Iako izvješća međunarodnih i domaćih izvora pokazuju da su određene osobe koje su radile za prijašnju vlast bile izložene progonu nakon preuzimanja vlasti od strane talibana, navedene okolnosti ne mogu se primijeniti na tužitelja, budući da on nije obnašao nikakvu dužnost niti radio za tijela bivše vlasti. Slijedom toga, tuženik zaključuje da ne postoji osnovani strah od osobnog progona koji bi opravdavao odobrenje međunarodne zaštite. Mole da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi UsŽ- 43 54 od 26. kolovoza 2020. godine.
Temeljem naprijed navedenog, smatra se da je tužba tužitelja neosnovana, te se predlaže Sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovoru na tužbu
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Sud je dana 27. listopada 2025. godine održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika, a u odsutnosti pozvanih tužitelja i tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12 i 152/14.).
5. Uvidom u osporavano rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216- 03/25-06/3728, Urbroj: 511-01-212-25-7 od 19. kolovoza 2025. g. Sud je utvrdio da je istim odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio CI, rođen **.**.2002. godine u mjestu Panvan, Islamska Republika Afganistan, državljanin Islamske Republike Afganistan, s obrazloženjem kako jeMosawer CI (u daljnjem tekstu: tražitelj) je 12.6.2025. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 (u daljnjem tekstu: Prihvatilište). Tražitelj je u bitnome naveo daje zemlju podrijetla napustio 2021. godine zajedno s obitelji nakon što su talibani zauzeli vlast, jer je život njegove obitelji bio ugrožen obzirom su njegov otac i stariji brat radili za Ministarstvo unutarnjih poslova, a talibani su dolaskom na vlast ubijali sve koji su radili za bivšu vlast. On sam nije bio politički aktivan. Naveo je daje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, Republici Sloveniji, SR Njemačkoj i Francuskoj Republici, a od država članica Europske unije bio je i u Republici Bugarskoj. Na okolnosti povratka izjavio je da će ga talibani ubiti, kao što su ubili njegova oca i brata. Majka mu je javila da su ga dva puta tražili i da se ne vraća jer će ga ubiti. Povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a radi izjašnjavanja 0 svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tražitelj međunarodne zaštite je saslušan na zapisnik 7.7.2025. godine u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko. Slavka Kolara 82 (u daljnjem tekstu: Prihvatni centar). Uvidom u evidencije MUP-a utvrđeno je da je tražitelj prvi put ilegalno ušao u Republiku Hrvatsku 30.8.2023. godine, te je u Policijskoj upravi karlovačkoj, Postaji granične policije Cetingrad, izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i upućen je da se prijavi u Prihvatilište. Pri izražavanju namjere je izjavio daje rođen **.**.2000. godine. Uvidom u službenu bilješku Prihvatilišta od 6.9.2023. godine utvrđeno je daje tražitelj 31.8.2023. godine napustio Prihvatilište te nije u zakonskom roku prijavio novo boravište, te je postupak obustavljen rješenjem Prihvatilišta, KLASA; UP/I-216-03/23-06/32189, URBROJ: 511- 01-213-25-3 od 21.1.2025. godine, koje je postalo izvršno 11.2.2025. godine. Tražitelj je temeljem dublinskog postupka vraćen iz Francuske Republike 3.6.2025. godine te mu je PAP Pleso, Policijske uprave zagrebačke, donijelo rješenje o ograničenju kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok od tri mjeseca sukladno čl. 54. st. 2.1.1 i 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zbog opravdanog rizika od bijega. Tražitelj ne posjeduje važeću putnu ispravu zemlje podrijetla. Identitet mu je utvrđen na temelju rodnog lista izdanog 2.6.2019. godine od strane Islamske Republike Afganistan. Tražitelj je na zahtjevu izjavio daje razlog što je zemlju podrijetla napustio 2021. godine, jer su talibani počeli preuzimati vlast te su ubijali sve koji su radili za bivšu vlast. Tražiteljev otac i stariji brat su radili za Ministarstvo unutarnjih poslova pa je tražiteljeva obitelj bila ugrožena, te su napustili zemlju podrijetla i otišli u Iran. Prema izjavi tražitelja, stariji brat je uhićen i ubijen u Helmandu od strane talibana 2021., a tražiteljev otac je ubijen u studenom 2022. godine po povratku iz Irana u Afganistan. Nakon što je otac ubijen, dvaput su talibani dolazili u njegov dom i tražili tražitelja. Tražitelj je na saslušanju izričito izjavio da u zemlji podrijetla nije imao problema zbog svoje vjere, ni nacionalne pripadnosti kao U, iako R generalno talibani ne vole. Tražitelj je također izjavio da za vrijeme života u selu Ugamati nikada osobno nije imao bilo kakvih problema. Tražitelj je na saslušanju ponovio razloge napuštanja zemlje podrijetla, ali je u bitnim detaljima bio nevjerodostojan u iskazu. Naime, u tijeku saslušanja je izjavio da je napustio zemlju podrijetla u devetom ili desetom mjesecu 2021. godine, a na poseban upit kad je obitelj zajedno s njim napustila Afganistan i krenula u Iran, izjavio je da su napustili Afganistan tjedan dana nakon što je brat ubijen u kolovozu 2021. godine. Također je nevjerodostojan tražiteljev iskaz vezan uz pokop brata, na zahtjevu je izjavio da su čuli daje brat ubijen, ali ga nisu uspjeli pokopati, netko drugi je uzeo tijelo i sahranio ga. Na saslušanju je izjavio da su nekako uspjeli pokopati brata, a potom su napustili Afganistan, da bi potom izjavio da su stric i njegova obitelj pokopali brata. Nadalje, tražitelj je na zahtjevu izjavio da njegov obiteljski dom nije nikada bio pretresan dok je živio u zemlji podrijetla, ali je bio pretresan dvaput nakon što je napustio Afganistan, jer su tražili tražitelja. Također je izjavio da nikada nije imao osobni susret s talibanima. Na saslušanju je izjavio da je njegov obiteljski dom pretresan četiri puta. Nakon što je suočen s kontradiktornostima, tražitelj je izjavio daje bilo nekoliko pretresa, točnije četiri tijekom 2022. i 2023., jer su talibani tražili njegovog oca i tražitelja, te daje drugi pretres bio nakon očeve smrti. Tražitelj je bio u tijeku postupka kontradiktoran u iskazu vezanom uz ubojstvo svoga oca. Naime, na zahtjevu je izjavio da je otac uhićen i ubijen u provinciji Parwan, a na saslušanju je izjavio daje otac ubijen na autobusnom kolodvoru u Kabulu, u četvrti Shahre Nav, nakon što se obitelj vratila iz Irana, i to prilikom kupnje autobusne kartu za Ugamati. Tražitelj je na saslušanju suočen sa svojim kontradiktornim iskazom, izjavio je da ne vjeruje da je navedeno izjavio, te je nakon stoje potvrdio daje zahtjev vlastoručno potpisao, izjavio je da su Parwan i Kabul jako blizu. Selo Ugamati (Rogamati, Rugamati) nalazi se u provinciji Parwan, u diskriktu Bagram, diskrikt je smješten sjeverno od Kabula. U provinciji Panvan u 2025. godini talibanska vlast dominira administrativno, ali se suočava sa redovitim napadima lokalnih otpora (Afghanistan Freedom Front - AFF, Nacionalna fronta otpora Afganistana - NRF, poznat kao Otpor Panjshir i Drugi otpor - antitalibanski borci koji ostaju vjerni Islamskoj Republici Afganistan). Parwan dijeli granicu s područjima gdje djeluje brojne militantne skupine (npr. TTP i IS-KP). Talibani su u Panvanu instalirali oko 1000 sigurnosnih kamera, uslijed povremenih napada na talibanske snage u pokrajini Panvan, što ukazuje na pokušaj pojačane kontrole urbanih područja i strateških točaka. Nadalje, tražitelj je izjavio daje imao za ciljanu zemlju Saveznu Republiku Njemačku, a da tijekom tranzita međunarodnu zaštitu nije zatražio u Islamskoj Republici Pakistan, ni u Islamskoj Republici Iran gdje je radio godinu dana, niti u Republici Turskoj gdje je radio dvije godine, niti u Republici Srbiji, kao ni u Bosni i Hercegovini, jer tamo nije planirao ostati već mu je u konačnici cilj bila Savezna Republika Njemačka. Navedeno, potvrđuje i izražena namjera za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj od 30.8.2023. godine, te premda je bio upoznat daje dužan prijaviti se u Prihvatilište i ostati do okončanja postupka na području Republike Hrvatske, tražitelj je samovoljno napustio Hrvatsku i otišao u Njemačku iz koje je temeljem dublinskog postupka vraćen 2024. godine. Nakon toga je boravio dva dana u Prihvatilištu i ponovno se zaputio u Saveznu Republiku Njemačku, iz koje je ponovno vraćen u prosincu 2024. godine, te je ponovno 2-3 dana boravio u Prihvatilištu, koje je napustio te je otišao u Francusku Republiku iz koje je vraćen u Hrvatsku 3.6.2025. godine. Obzirom na navedeno ocijenjeno je da su tražiteljevi iskazi vezani uz ubojstvo brata i oca, vrijeme odlaska iz Afganistana, neuvjerljivi i kontradiktorni, te da mu Republika Hrvatska nije bila ciljana zemalja već je svoju budućnost vidio u drugim zemljama Europske Unije. Međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj zatražio je očito kako bi prolongirao svoj boravak u Europskom gospodarskom prostoru, te se ove materijalne činjenice ne prihvaćaju kao vjerodostojne.
Tijekom postupka je utvrđeno, zbog kontradiktornosti i nevjerodostojnosti izjava tražitelja, da tražitelj nije bio izložen proganjanju niti ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla. Ujedno nije utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde.
U Afganistanu je na snazi autoritarni šerijatski režim. Talibani su na vlasti od kolovoza 2021. godine. Islamistički režim, poznat kao Islamski Emirat Afganistana, vlada po strogom tumačenju šerijatskog prava, bez Ustava ili parlamenta. Među talibanima se javljaju unutarnji sukobi o pravcima politike. Opozicija postoji u vidu Nacionalnog fronta otpora (MRF), sa sjedištem izvan zemlje (uglavnom u planinskim predjelima Panjshira). U kolovozu 2023. godine talibani su ukinuli sve političke stranke. Izvješća donose da su Talibani nakon preuzimanja vlasti javno u kolovozu 2021. godine najavili amnestiju za sve koji su radili u prethodnoj vladi, uključujući sigurnosne službe. Premda su talibani znali zastrašivati članove obitelji povezanih s djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova, talibani su također tvrdili da su se kršenja amnestije događala zbog osobnih animoziteta. Izvješće također donosi da su talibani izjavili da žele da se bivši pripadnici Afganistanske nacionalne armije (ANA) pridruže njihovim redovima i pokrenuli su kampanje za regrutiranje bivšeg osoblja ANDSF-a. Izvješća navode da su prisutna antitalibanska djelovanja: AFF (Afganistan Freedom Front) i NRF (National Resistance Front). U provinciji Parvvan, NRF je aktivan, odbacili su talibansku podršku te preuzeli kontrolu nad administrativnim područjima. Zabilježeni su i pregovori između Talibana i NRF-a početkom 2025. godine u Parwanu, sa sporazumom o primirju, što potvrđuje da talibani ne mogu u potpunosti ugušiti otpor AFF-a i NRF-a, a u isto vrijeme talibanski režim primjenjuje sofisticirani nadzor (dronovima, kamerama). Nadalje, u provinciji Panvan gdje su V većinsko stanovništvo, talibanski režim premda smanjuje njihovu zastupljenost u javnom sektoru u korist K, izvješća donose da formalnih sukoba nema, a i tražitelj je izričito izjavio da kao pripadnik Tadžika nije imao problema u zemlji podrijetla. Prilikom razmatranja povratka u zemlju podrijetla analiziranaje pokrajina Parwan, najveća provincija u Afganistanu s oko 751000 stanovnika, u kojoj je tražitelj živio prije napuštanja zemlje podrijetla. Izvješće ACLED-a pokazuje da u razdoblju od srpnja 2024. do srpnja 2025. godine u pokrajini Panvan nije bilo incidentnih situacija koje se odnose na civilno stanovništvo te je trenutna situacija stabilna, a u posljednjih mjesec dana zabilježen je 1 incidentni događaj. Stoga, nije utvrđeno da postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će tražitelj povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. S obzirom na nepostojanje individualnih elemenata prošlog proganjanja te progonitelja, odnosno zbog izostanka rizika od trpljenja ozbiljne nepravde kod tražitelja, utvrđeno je da za tražitelja ne postoji budući rizik od proganjanja, odnosno trpljenja ozbiljne nepravde povratkom u zemlju podrijetla. Nadalje, uvidom u Informacijsku sustav Ministarstva utvrđeno je da je tražitelj nelegalno ušao u Republiku Hrvatsku 30.8.2023. godine, a premda je upoznat da je dužan prijaviti se u Prihvatilište te ostati do okončanja postupka u Republici Hrvatskoj, isto nije učinio već se zaputio u Saveznu Republiku Njemačku iz koje je po dublinskom postupku vraćen 2024. godine, smjestio se i boravio dva dana u Prihvatilištu, ponovno se zaputio u Saveznu Republiku Njemačku, iz koje je ponovno vraćen u prosincu 2024. godine, te je nakon 2-3 dana boravka u Prihvatilištu, isto napustio te je otišao u Francusku Republiku iz koje je vraćen 3.6.2025. godine. Evidentno je da je riječ o sekundarnoj migraciji prema ciljanoj zemlji Europske unije te se izvodi zaključak da tražitelj zloupotrebljava institut međunarodne zaštite, odnosno produljenja boravka u Europskom gospodarskom prostoru analizom izjava tražitelja, koje nisu potkrijepljene materijalnim dokazima, i činjenica iz navedenih izvještaja, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U tražiteljevim navodima nije utvrđeno postojanje prethodnog proganjanja niti pritisaka i prijetnji koji bi prerasli u proganjanje, a njegov je strah subjektivan. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Izvješće ACLED-a8 u razdoblju od srpnja 2024. godine do srpnja 2025. godine nije zabilježilo incidentne situacije na području s kojega dolazi tražitelj. S obzirom na navedeno, opravdano se zaključuje da ne postoji rizik od ugroze života civilnog stanovništva. Također izvješća navode da su Talibani nakon preuzimanja vlasti javno u kolovozu 2021. godine najavili amnestiju za sve koji su radili za prethodnu vlast. Utvrđujući osobne okolnosti tražitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
6. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev će se odbiti ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. navedenog Zakona.
7. Prema članku 20. navedenog Zakona, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog Čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
8. Sukladno članku 21. stavku I. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
9. Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
10. Prema ocjeni suda, osporavanim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je tuženik valjano obrazložio sve razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite. Naime, iskazu tužitelja danom u upravnom postupku nije se mogla pokloniti vjera jer nije utvrđena opća vjerojatnost istinitosti njegova iskaza, a na ročište radi saslušanja pred ovim sudom u upravnom sporu se nije niti pojavio. Analizom svega navedenog proizlazi da tužitelj nije uvjerljivo dokazao postojanje osobne i stvarne bojazni od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Tužitelj tijekom postupka nije potkrijepio svoje navode relevantnom dokumentacijom ili drugim dokazima, Tuženik je pravilno utvrdio da u postupku nije dokazano postojanje osobnog proganjanja tužitelja u zemlji podrijetla. Prema dostupnim i relevantnim izvješćima o zemlji podrijetla, sigurnosna situacija u području iz kojeg tužitelj potječe trenutno je stabilna te ne ukazuje na postojanje individualne ugroze za njega osobno. Iako izvješća međunarodnih i domaćih izvora pokazuju da su određene osobe koje su radile za prijašnju vlast bile izložene progonu nakon preuzimanja vlasti od strane talibana, navedene okolnosti ne mogu se primijeniti na tužitelja, budući da on nije obnašao nikakvu dužnost niti radio za tijela bivše vlasti. Slijedom toga, tuženik zaključuje da ne postoji osnovani strah od osobnog progona koji bi opravdavao odobrenje međunarodne zaštite.
11. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
12. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.
13. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći opunomoćeniku tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku azila, a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.1.) i zastupanje na ročištu 01. prosinca 2025. godine od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.2.), pa je stoga priznato u trošak tužitelju, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, plus 25% iznosa PDV-a - 250 EUR, što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR a kako je odlučeno u točki III. izreke.
U Zagrebu, 12. prosinca 2025.
Sutkinja:
Željka Babarović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
1. Odvjetnica Sandra Dimitrijević, 10000 Zagreb, Josipa Sermagea 14A,
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, 10 000 Zagreb, Ilica 335
3. U spis
