Republika Hrvatska

Trgovački sud u

Varaždinu

Varaždin, Cehovska 1

Poslovni broj: P-22/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Jasni Lekić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kralik, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika KRIŽEVAČKA ŠTEDNO-KREDITNA ZADRUGA u stečaju, Čakovec, Ulica Ivana pl. Zajca 17, OIB: 83444757736, zastupan po stečajnoj upraviteljici FI iz [adresa], radi utvrđenja (vps. 1.327,23 eur), nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 10. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja DI osobno, uz punomoćnika Predraga Kralika, odvjetnika iz Bjelovara, te stečajne upraviteljice tuženika FI iz [adresa], te na ročištu za objavu presude dana 12. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Odredba članka 3. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 50-20-01184-2 od 08. siječnja 2009. godine zaključenog između tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika KRIŽEVAČKA ŠTEDNO-KREDITNA ZADRUGA u stečaju, Čakovec, Ulica Ivana pl. Zajca 17, OIB: 83444757736 kao kreditora koja glasi: „Manipulativni troškovi utvrđuju se u visini od 8,90% na iznos odobrenog kredita, jednokratno. Korisnik kredita uplaćuje manipulativne troškove i interkalarnu kamatu unaprijed, prije isplate kredita, ili mu se odbijaju od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.“, kao neosnovanim.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 53,09 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 8. siječnja 2009. sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 50-20-01184-2 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 kn i to na rok otplate od 36 mjeseci. Člankom 3. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se manipulativni troškovi utvrđuju u visini od 8,90% na iznos odobrenog kredita, jednokratno, te da korisnik kredita uplaćuje manipulativne troškove i interkalarnu kamatu unaprijed prije isplate kredita, ili mu se odbijaju od iznosa kredita, a kojom je odredbom tužitelj bio primoran platiti naknadu manipulativnih troškova kako bi mogao dobiti traženi kredit. Spornim člankom 3. stavkom 2. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje manipulativnih troškova u vidu naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03) a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje navodi da tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji takozvani manipulativni trošak koji mu je naplaćen prije isplate kredita, iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

2. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu da se odredba članka 3. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 50-20-01184-2 od 8. siječnja 2009. zaključenog između tužitelja DI iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Križevačka štedno-kreditna zadruga u stečaju, Čakovec, kao kreditora koja glasi: "Manipulativni troškovi utvrđuju se u visini od 8,90% na iznos odobrenog kredita, jednokratno. Korisnik kredita uplaćuje manipulativne troškove i interkalarnu kamatu unaprijed, prije isplate kredita, ili mu se odbijaju od iznosa kredita.", utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da materijalni propis na koji se poziva tužitelj, a to je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, u članku 81. navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da prema članku 84. istog zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Da bi odredba ugovora o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nadalje navodi u odgovoru na tužbu da tužitelj ne obrazlaže zašto smatra da je u odnosu na navedenu odredbu u konkretnom slučaju ispunio bilo koji od gore navedenih potrebnih uvjeta. U tom smislu tuženik smatra da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi ugovora jer je iz samog obrasca ugovora vidljivo da su parnične stranke same dogovarale iznos kredita, rok otplate kredita, redovnu kamatnu stopu i manipulativne troškove, a koji podatci nisu tipizirani već su se posebno upisivali za svaki ugovor o kreditu. To je razvidno i iz drugih ugovora koje je tuženik zaključivao sa svojim korisnicima kredita, a iz kojih ugovora su vidljivi različiti postoci manipulativnih troškova. Osim navedenog, tuženik tvrdi da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja, a razumljiva je i iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba koja pri tome razumije sadržaj dokumenta koji svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina. Obzirom na navedeno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška.

4. Tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu tuženika, te tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ponavlja da je tim člankom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da budući da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tvrdi da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje navodi da obvezu transparentnosti ugovornih odredbi postavlja i direktiva 93/13 EEZ, te se ista ne može ograničiti isključivo na značajku razumljivosti u formalnoj i gramatičkoj razini. To je odraz ustaljenog stajališta suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužitelj tvrdi da manipulativni trošak je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između naknade te pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa manipulativnih troškova. Tužitelj tvrdi da mu je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a kojom obvezom je tužena za krajnji cilj imala isključivo ostvarenje dodatnog profita. Odredba članka 3. stavka 2. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način, pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je stoga ništetna. Tužitelj se poziva i na stav Vrhovnog suda RH koji je izražen u presudi broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu jer u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu RH nije bila članica EU, međutim, sud EU ustanovio je načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u smislu prava EU. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu zaključen između prednika tuženika Križevačka ŠKZ Križevci kao kreditora i DI iz [adresa] kao korisnika kredita dana 8.1.2009. (list 3), u dostavljenu sudsku praksu po tužitelju (list 12-41), u Ugovor o kreditu od 21.9.2006., u Ugovor o kreditu od 11.2.2008., primjerke ugovora koje je dostavio tuženik (list 60-61), u sudsku praksu koju je dostavio tuženik (list 65-97), te saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, u original Ugovora o kreditu broj 50-20-01184-2 od 8.1.2009. koji je u fotokopiji priložen u spis (list 109), u suglasnost o zapljeni plaće/mirovine od 8.1.2009., u suglasnost o zapljeni računa (list 110-112), te otplatnu tablicu za kredit (list 114-115).

6. Na ročištu za glavnu raspravu od 10. studenog 2025. tužitelj je ostao kod svoga zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja uređuje manipulativne troškove u visini od 8,90%, a stečajna upraviteljica tuženika iskazala je da ostaje kod odgovora da je zahtjev tužitelja neosnovan jer se o spornoj odredbi ugovora o kreditu u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora pojedinačno pregovaralo. Također je naglasila da je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Križevačka štedno-kreditna zadruga u stečaju, zaključen rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St-121/2015 od 24.9.2025. Napomenula je da je raniji stečajni upravitelj uputio tužitelju dopis kojim predlaže da se sklopi nagodba da tužitelj plati tuženiku dug u iznosu od 33.000,00 kn čime bi se namirilo potraživanje tuženika s osnova glavnice i svih kamata, ali tužitelj tu ponudu nije prihvatio. Punomoćnik tužitelja je isticao da tužitelj nije dobio nikakvu specifikaciju o tražbini koju je dužan te da je podnio zahtjev za odgodu ovrhe Općinskom sudu u Bjelovaru broj Ovr-48/2025, te je donijeto rješenje o odgodi ovrhe. Stečajna upraviteljica tuženika iskazala je da je ovrha na računu tužitelja pokrenuta na temelju suglasnosti o zapljeni računa tužitelja koja je ovjerena po javnom bilježniku, te suglasnosti tužitelja o zapljeni mirovine odnosno plaće također ovjerenoj po javnom bilježniku, a obje suglasnosti nose datum 8. siječnja 2009. Punomoćnik tužitelja s druge strane ističe da je iz tablice o otplatnom planu kredita od 8. siječnja 2009. razvidno da je naknada za odobravanje kredita naplaćena u iznosu od 4.449,99 kn i to na način da se odbija od iznosa kredita kako je to ugovoreno u članku 3. Ugovora, te tužitelj ustraje kod zahtjeva da se ta odredba o manipulativnim troškovima utvrdi ništetnom.

7. Tužitelj DI iskazao je da je osobno išao kod tuženika Križevačku ŠKZ i to u njihov ured u [adresa], te da mu je u trenutku uzimanja kredita bio hitno potreban novac jer mu se 2008. godine rodila kćerka i preselili su se u novu nekretninu i trebao mu je novac za osobne potrebe, a u Križevačkoj ŠKZ je bio najbrži način da dobije kredit i gotovinski iznos koji mu je bio potreban. Osiguranje kredita bila je samo suglasnost o zapljeni računa, a prilikom pregovaranja o uvjetima kredita bili su mu ponuđeni uvjeti koji su navedeni u ugovoru o kreditu na tipskom obrascu sa svim uvjetima koje je ponudila Križevačka ŠKZ. Tvrdi da se o uvjetima koje je ponudila Križevačka ŠKZ nije pregovaralo, pa tako niti o manipulativnim troškovima, te da se radilo o uvjetima "uzmi ili ostavi". Tvrdi da je potpisao ugovor, da je u početku otplaćivao rate kredita, da je nakon toga došlo do financijskih problema u njegovoj obitelji, te da je krajem 2009. bio blokiran i nije mogao redovito otplaćivati kredit. Navodi da je i prije ovog poslovnog događaja odnosno zaključenja ugovora o kreditu poslovao sa Križevačkom ŠKZ, sa čekovima i slično, a i ranije je uzimao kredite od drugih institucija. Tvrdi da je pitao prednika tuženika zašto je tako velika manipulativna naknada jer je imao saznanja da je u bankama 1-3%, ali mu je bilo rečeno da je to tako prema odlukama tuženika, a u drugu banku nije išao jer tada nije imao uvjete da digne kredit u nekoj banci. Nije mu objašnjeno što je obuhvaćeno plaćanjem sporne naknade te da mu nije dana mogućnost da dobije kredit bez plaćanja manipulativnih troškova. Tvrdi da je tražio gotovinski kredit, da je tuženik prema njegovom iznosu plaće odredio koji iznos može dobiti i sjeća se da je bio zadovoljan s iznosom te da se o ostalim uvjetima nije pregovaralo, da je pristao na sve uvjete. Međutim, nije pitao na što se sadržajno odnose manipulativni troškovi i nije tražio da se isti smanje jer mu je predočeno da je tako odlučeno u njihovim odlukama.

8. Punomoćnik tužitelja isticao je da je razvidno da se o utuženoj spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo, da se radi o ustaljenim, unaprijed pripremljenim obrascima ugovora, standardnoj špranci ugovora gdje su se samo mijenjali osobni podatci korisnika kredita, odnosno druge generalije ugovora kao što je visina odobrenog iznosa kredita, rok otplate, kamata. Stečajna upraviteljica tuženika iskazala je da je uz odgovor na tužbu dostavila primjerke ugovora o kreditu zaključenih sa drugim osobama, iz kojih primjeraka se vidi da se manipulativni troškovi razlikuju od ugovora do ugovora i da se o svim odredbama pregovaralo i da su ti uvjeti naknadno upisani u tipski ugovor nakon izvršenih pregovora o uvjetima zaključenja ugovora o kreditu.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 50-20-01184-2 od 8.1.2009., sud je utvrdio da je isti zaključen na iznos od 50.000,00 kn odnosno 6.915,63 eur na rok od 36 mjeseci sa redovnom kamatnom stopom u visini od 1,16% i manipulativnim troškovima u visini od 8,90% na iznos odobrenog kredita jednokratno, 36 jednakih rata po 2.004,28 kn odnosno 272,32 eur, uplatnicama odnosno doznakama temeljem administrativne zabrane putem obustave plaće odnosno mirovine. Radi se o tipskom obrascu ugovora, ali je ostavljeno prazno kako bi se sa strankom ugovorile generalije i pojedinačni uvjeti za svakog korisnika i to za iznos kredita, rok otplate kredita, kamatnu stopu, manipulativne troškove i način otplate kredita. Tuženik kao korisnik kredita potpisao je suglasnost o zapljeni plaće-mirovine te suglasnost o zapljeni računa 8.1.2009., a tuženik je predao i otplatnu tablicu za kredit također od 8.1.2009. koja je detaljno utvrdila plan otplate u trenutku zaključenja ugovora. Razvidno je da je u planu otplate točno navedena uplata interkalarne kamate i naknade za odobravanje kredita, dana 8.1.2009. u trenutku plasiranja sredstava kredita na račun tužitelja.

10. Sud nije povjerovao iskazu tužitelja da se nije pojedinačno pregovaralo o svim uvjetima zaključenja ugovora o kreditu pa tako i o manipulativnim troškovima, te je tužitelj koji je po struci diplomirani pravnik svakako razumio način zaključenja ugovora o kreditu i uvjete koje je mogao dobiti prema svojoj kreditnoj sposobnosti kod tuženika. Iz primjeraka ugovora o kreditu koje je dostavila stečajna upraviteljica razvidno je da je manipulativni trošak koji je naplaćivala Križevačka ŠKZ drugačiji za svaki pojedinačni ugovor o kreditu, postotak manipulativnog troška se naknadno upisivao u članak 3. stavak 2., dakle nakon zaključivanja svih ostalih odredbi ugovora kreditu, a zavisio je od iznosa kredita koji se daje, te je bio u skladu sa internim aktima Štedno-kreditne zadruge po kojima je Štedno-kreditna zadruga poslovala, o čemu je tužitelj dobio informaciju prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Sam tužitelj je iskazao da nije išao u banke za koje tvrdi da su imale manje iznose manipulativnih troškova, jer za isto nije bio kreditno sposoban. Prilikom zaključivanja ugovora o kreditu objašnjeni su mu uvjeti dobivanja ugovora o kreditu i tužitelj je iste potpisao zaključivanjem ugovora o kreditu, kao i suglasnost o zapljeni plaće odnosno mirovine i suglasnost o zapljeni računa upravo na iznose na koje je i pristao zaključivanjem ugovora o kreditu.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) na koji se poziva tužitelj, a koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima su posebna glava 10. Zakona, te je pojam nepoštene ugovorne odredbe određen u članku 81. Zakona. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ne štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju sud smatra da je tuženik dokazao da se o odredbi članka 3. stavka 2. ugovora pojedinačno pregovaralo jer se pojedinačno pregovaralo i o svim drugim uvjetima ugovora, te iako se radi o tipskom obrascu unaprijed pripremljenog ugovora, bitni sastojci ugovora su ostavljeni prazni te su naknadno upisani nakon izvršenja pregovora sa strankom odnosno korisnikom kredita, što proizlazi iz ugovora o kreditu sa tužiteljem i dostavljenih ugovora o kreditu sa drugim korisnicima, te je odredba članka 3. stavka 2. jasna i razumljiva i naknadno je upisana nakon izvršenih pregovora, što potvrđuje i sam tužitelj u svom iskazu.

12. Sud smatra da se u ovom slučaju uzimajući u obzir vrijeme zaključenja ugovora ne može primijeniti sudska praksa na koju se poziva. Odredba članka 3. stavka 2. ugovora nije takva da bi bila protivna pravu EU te zaštiti potrošača općenito, a niti pak je ta odredba suprotna načelu dobre vjere odnosno ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača jer u vrijeme zaključivanja ugovora tužitelj je izabrao štedno-kreditnu zadrugu sa svim njezinim uvjetima poslovanja kako bi dobio potrebna sredstva i ishodio kredit i pri tome je s tuženikom kao davateljem kredita pregovarao uvjete i dobro razumio sve uvjete iz ugovora, te sud nije povjerovao navodima tužitelja da mu nisu bili poznati uvjeti iz ugovora o kreditu te da mu nije bila objašnjena odredba članka 3. stavka 2. ugovora kako bi mogao predvidjeti pravne posljedice, jer suprotno proizlazi iz utvrđenja u ovom postupku te iskaza samog tužitelja. Sud nije našao da bi se ispunio uvjet ništetnosti odredbe ugovora koja određuje manipulativne troškove u visini od 8,90%, a osnovano ističe stečajna upraviteljica da se za ništetnost pojedinačne odredbe ugovora o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. trebaju kumulativno ispuniti uvjeti, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što tužitelj u ovom postupku nije dokazao. Tuženik kao davatelj kredita je dostavio dokumentaciju iz koje je razvidno da su svi uvjeti ugovora o kreditu jasni i razumljivi te dokazao da se o istima pojedinačno pregovaralo. Stoga je sud odbio tužitelja s tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom te obvezao tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku u ukupnom iznosu od 53,09 eur koji se odnosi na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, temeljem odredbe članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

Varaždin, 12. prosinca 2025.

SUDAC:

Jasna Lekić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom Trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, a putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, po primitku iste, u tri primjerka.

DNA: 1. Pun. tužitelja Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, Ferde Rusana 4

2. Stečajna upraviteljica tuženika FI iz [adresa],

[adresa]