REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-42/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Lea Erak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Miroslav Plašćar, odvjetnik iz OD Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice odvjetnice Lee Erak, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice RFP, dana 12. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 41680/08 od 18.7.2008. godine, sklopljenog između prednika tuženika SOCIETE GENERALE –SPLITSKA BANKA d.d. i tužitelja RF iz [adresa], sadržana u čl. 5.2. ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,30% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita…''

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., da tužitelju RF isplati iznos od 114,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2008., godine do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 200,78 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2025. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, sa prednikom tuženika Splitska banka d.d., kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 416808/08 i Dodatak br. 2. Ugovora.

Navodi da je u čl. 5 Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan isplatiti naknadu za obradu kredita, koja iznosi 0,30% od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno, po potpisu Ugovora, prije korištenja kredita i to neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

Tuženik je dana 28.7.2008 .godine naplatio od tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 192,57 CHF, preračunato po prodajnom tečaju kreditora CHF u kn, važećem na dan 28.7.2008. godine, a koji je iznosio 4.482500 kn za 1 CHF, dakle 863,20 kn, a što po tečaju konverzije kn u EUR na dan 1.1.2023.godine (7.53450), iznosi 114,57EUR.

Tužitelj ističe da su spornom odredbom:

- stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita predniku tuženika plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita;

- a sve to uslijed činjenice da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju i

- da se sa tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara (tzv. tipski ugovor).

Identičnu odredbu sadržavali su ugovori drugih korisnika kredita što upućuje da je sadržaj ugovora tipski, bez mogućnosti pregovora oko sadržaja.

Dakle, u bitnom smatra da je predmetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade (za obradu i odobravanje kredita), nepoštena je i time ništetna i to iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Pri tome se tužitelj poziva na odredbe čl. 62. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 87. ZZP-a, sukladno kojem je nepoštena ugovorna odredba ništava. Isto tako smatra da je sporna odredba ništava i sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a.

Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

Poziva se na brojne presude Vrhovnog suda RH, posebice presudu VSRH Rev- 715/2024, kojom je također utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita, uz isplatu obeštećenja te su potvrđeni pravni stavovi tužitelja o ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovi i visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno pozitivnim propisima. Isto tako navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje te naknade. Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da je sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Navodi da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio poznat i točan iznos naknade koji će se naplatiti. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Smatra da tužitelj tvrdnju da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo paušalno ističe, te da ju nije potkrijepio niti jednim dokazom, isto kao i tvrdnju da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. To stoga, što svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa je prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i dr. Stoga smatra da tužitelj nije dokazao niti da bi predmetna ugovorna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da bi dovela do neravnoteže među strankama na štetu tužitelja.

Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškove postupka tuženiku.

2.1. Tuženik je na ročištu 1.12.2025. učinio nespornim visinu naplaćene naknade za obradu kredita iznosu od 114,57 eura.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu od 18.7.2008. i Dodatak br. 2. (list 7-16 spisa), potvrda o naplati naknade za obradu kredita (list 17 spisa), te je saslušao tužitelja (list 68 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 18.7.2008., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

8. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelj sukladno čl. 5.2 predmetnog ugovora o kreditu platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 197,57 CHF, odnosno 114,57 eura.

13. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena tužitelju prilikom korištenja kredita 28.7.2008. godine (što proizlazi iz potvrde o naplati naknade za obradu kredita u spisu), nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača.

Sporna je i zastara tužiteljevog potraživanja.

14. Iz predmetnog ugovora, a i iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovoren za adaptaciju stana za stanovanje obitelji. Dakle, sud je zaključio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

15. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

16. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da se došao interesirati za kredit, a sa službenicom u banci je razgovarao o valuti kredita, koja mu je ponuđena u CHF, iznosu kredita, anuitetu i roku plaćanja. Nikakva naknada za taj kredit nije spominjana, niti je on pitao za naknadu, jer mu nije bilo poznato da se plaća naknada. Ugovor o kreditu je vidio tek kod javnog bilježnika, gdje ga je službenica donijela. Pročitao ga je i vidio je za naknadu. Pitao je kakva je to naknada i rečeno mu je da tu naknadu svi moraju platiti, a kada je pitao zašto, rečeno mu je da se plaća za manipulativne troškove i da se usteže od kredita. Nije više imao što reći.

16.1 Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da o spornim ugovornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije razgovarao sa službenicom banke, te da mu je rečeno da svi moraju platiti naknadu kako bi im kredit bio isplaćen.

16.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

16.3. Tuženik na okolnost pregovaranja sa tužiteljem o ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze, već je isticao samo paušalne navode da se radilo o uvriježenoj praksi banke da naplaćuje naknade za izdavanje kredita, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan oko naknade pregovarati sa tuženikom, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da mu je na upit o kakvoj se naknadi radi rečeno da tu naknadu za manipulativne troškove svi moraju platiti kako bi im kredit bio isplaćen, na što on nije više imao što reći, u što sud vjeruje, jer mu je kredit trebao za uređenje nekretnine za stanovanje obitelji.

16.4. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o spornim ugovornim odredbama.

17. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da iako je sporna naknada ugovorena u iznosu od 0,30% od iznosa kredita, te da se ista može izračunati, tuženik osim što je prema tvrdnji tužitelja rekao da se plaća za manipulative troškove, nije objasnio od čega se sastoji ta naknada, odnosno za koje se konkretne troškove ista plaća. Pritom je upravo dužnost banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Također je tužitelj doveden u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji mu je potreban, mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti naknadu prema izračunu banke. Stoga sud smatra da za tužitelja ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne.

19. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Slijedom navedenog s obzirom da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako uočljiva i jasna, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) – valja zaključiti da je sporna odredba članka 5.2 Ugovora, kojom je ugovoreno da se naplaćuje naknada od 0,30% od iznosa kredita prije korištenja kredita, ništetna u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.

21. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 114,57 eura i to imajući u vidu čl. 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao financijska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika, odnosno 28.7.2008. godine, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a - toč. II. izreke

22. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

Također valja reći zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), a imajući u vidu VPS (114,57 eura) i zahtjev tužitelja, dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 26.3.2025. u iznosu 50,00 eura (100 bodova) (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 1.12.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 150,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 37,50 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 6,64 eura, što je ukupno 200,78 eura. (toč. III izreke).

24. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška-toč. III izreke.

U Zagrebu 12. prosinca 2025. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura.

2. Punomoćniku tuženika