Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-421/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, dana 12. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.459,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 1,64 EUR od 19.3.2008. godine do isplate
na iznos od 18,35 EUR od 29.10.2008. godine do isplate
na iznos od 2,30 EUR od 29.11.2008. godine do isplate
na iznos od 7,42 EUR od 23.12.2008. godine do isplate
na iznos od 8,55 EUR od 12.5.2009. godine do isplate
na iznos od 11,41 EUR od 9.6.2009. do godine do isplate
na iznos od 12,16 EUR od 10.7.2009. godine do isplate
na iznos od 9,69 EUR od 13.8.2009. godine do isplate
na iznos od 11,27 EUR od 11.9.2009. godine do isplate
na iznos od 9,55 EUR od 10.10.2009. godine do isplate
na iznos od 18,35 EUR od 12.11.2009. godine do isplate
na iznos od 14,11 EUR od 11.12.2009. godine do isplate
na iznos od 21,70 EUR od 12.1.2010. godine do isplate
na iznos od 27,11 EUR od 11.2.2010. godine do isplate
na iznos od 25,51 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 30,22 EUR od 13.4.2010. godine do isplate
na iznos od 33,28 EUR od 12.5.2010. godine do isplate
na iznos od 41,84 EUR od 11.6.2010. godine do isplate
na iznos od 28,96 EUR od 13.7.2010. godine do isplate
na iznos od 22,95 EUR od 12.8.2010. godine do isplate
na iznos od 35,32 EUR od 14.9.2010. godine do isplate
na iznos od 32,62 EUR od 8.10.2010. godine do isplate
na iznos od 34,72 EUR od 12.11.2010. godine do isplate
na iznos od 39,98 EUR od 11.12.2010. godine do isplate
na iznos od 47,06 EUR od 11.1.2011. godine do isplate
na iznos od 47,03 EUR od 11.2.2011. godine do isplate
na iznos od 41,83 EUR od 11.3.2011. godine do isplate
na iznos od 38,07 EUR od 12.4.2011. godine do isplate
na iznos od 45,78 EUR od 12.5.2011. godine do isplate
na iznos od 51,14 EUR od 11.6.2011. godine do isplate
na iznos od 83,21 EUR od 12.7.2011. godine do isplate
na iznos od 104,13 EUR od 12.8.2011. godine do isplate
na iznos od 70,59 EUR od 10.9.2011. godine do isplate
na iznos od 64,91 EUR od 12.10.2011. godine do isplate
na iznos od 65,60 EUR od 11.11.2011. godine do isplate
na iznos od 2,78 EUR od 2.12.2011. godine do isplate
na iznos od 146,32 EUR od 10.12.2011. godine do isplate
na iznos od 87,78 EUR od 13.12.2011. godine do isplate
na iznos od 94,26 EUR od 11.1.2012. godine do isplate
na iznos od 96,74 EUR od 14.2.2012. godine do isplate
na iznos od 23,00 EUR od 10.3.2012. godine do isplate
na iznos od 71,79 EUR od 13.3.2012. godine do isplate
na iznos od 72,86 EUR od 11.4.2012. godine do isplate
na iznos od 74,32 EUR od 11.5.2012. godine do isplate
na iznos od 75,68 EUR od 12.6.2012. godine do isplate
na iznos od 73,59 EUR od 11.7.2012. godine do isplate
na iznos od 73,58 EUR od 11.8.2012. godine do isplate
na iznos od 70,20 EUR od 11.9.2012. godine do isplate
na iznos od 70,42 EUR od 11.10.2012. godine do isplate
na iznos od 4,42 EUR od 10.11.2012. godine do isplate
na iznos od 69,08 EUR od 13.11.2012. godine do isplate
na iznos od 73,23 EUR od 11.12.2012. godine do isplate
na iznos od 73,59 EUR od 12.1.2013. godine do isplate
na iznos od 4,60 EUR od 9.2.2013. godine do isplate
na iznos od 64,80 EUR od 12.2.2013. godine do isplate
na iznos od 5,53 EUR od 9.3.2013. godine do isplate
na iznos od 64,15 EUR od 12.3.2013. godine do isplate
na iznos od 72,99 EUR od 11.4.2013. godine do isplate
na iznos od 69,31 EUR od 11.5.2013. godine do isplate
na iznos od 66,01 EUR od 11.6.2013. godine do isplate
na iznos od 64,07 EUR od 11.7.2013. godine do isplate
na iznos od 5,45 EUR od 10.8.2013. godine do isplate
na iznos od 61,28 EUR od 13.8.2013. godine do isplate
na iznos od 68,68 EUR od 11.9.2013. godine do isplate
na iznos od 70,78 EUR od 11.10.2013. godine do isplate
na iznos od 6,58 EUR od 9.11.2013. godine do isplate
na iznos od 64,00 EUR od 12.11.2013. godine do isplate
na iznos od 72,47 EUR od 11.12.2013. godine do isplate
na iznos od 67,01 EUR od 14.1.2014. godine do isplate
na iznos od 61,66 EUR od 11.2.2014. godine do isplate
na iznos od 62,91 EUR od 11.3.2014. godine do isplate
na iznos od 62,63 EUR od 11.4.2014. godine do isplate
na iznos od 10,16 EUR od 10.5.2014. godine do isplate
na iznos od 50,61 EUR od 13.5.2014. godine do isplate
na iznos od 60,45 EUR od 11.6.2014. godine do isplate
na iznos od 61,59 EUR od 11.7.2014. godine do isplate
na iznos od 13,35 EUR od 1.8.2014. godine do isplate
na iznos od 64,38 EUR od 12.8.2014. godine do isplate
na iznos od 65,21 EUR od 11.9.2014. godine do isplate
na iznos od 65,31 EUR od 11.10.2014. godine do isplate
na iznos od 66,84 EUR od 11.11.2014. godine do isplate
na iznos od 67,32 EUR od 11.12.2014. godine do isplate
na iznos od 67,94 EUR od 13.1.2015. godine do isplate
na iznos od 3,16 EUR od 11.2.2015. godine do isplate
na iznos od 63,08 EUR od 28.2.2015. godine do isplate
na iznos od 27,93 EUR od 9.4.2015. godine do isplate
na iznos od 48,69 EUR od 6.6.2015. godine do isplate
na iznos od 62,63 EUR od 16.6.2015. godine do isplate
na iznos od 62,39 EUR od 28.7.2015. godine do isplate
na iznos od 107,99 EUR od 1.9.2015. godine do isplate
na iznos od 63,78 EUR od 29.9.2015. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 570,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u iznosu od 1.103,84 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 15. veljače 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te se temeljem navedenog odbija prigovor radi prijeboja s osnova odbijenog potraživanja tuženika iz toč. IV.
V. Odbija se tužitelj za naknadu parničnog troška u visini od 100,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 7. lipnja 2023. putem svog punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.
1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 13. listopada 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 53545/06, a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u kunskoj protuvrijednosti od 46.051,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora, odnosno tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 285,11 CHF i jedne preostale rate u iznosu od 285,63 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosi 4,29 %, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.
1.2. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao sedam tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
1.3. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.4. Tužitelj također ističe da neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj 53545/06 kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te prava tužitelja na isplatu. Konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća volja ugovornih strana, tada je izvršena konverzija sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, Dodatak Ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog Ugovora te tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata na iste tužitelj specificirati nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.
1.5. U svojem podnesku od 18. rujna 2024. tužitelj ističe da samim potpisivanjem Dodatka Ugovora o kreditu koji se ne može tumačiti svojevrsnim "obeštećenjem", zbog naglog skoka valute CHF u periodu otplate, nije riješeno pitanje ugovaranja bitnog sastojka ugovora o kreditu koji je ništetan, isto tako ništave odnosno djelomično ništave odredbe Ugovora o kreditu ne mogu izgubiti navedena obilježja nevaljanosti samim time što je uz takav ugovor sklopljen Dodatak kojim se pojedini pravni odnos regulira kao posljedica izmjene samog zakona, a ne volje ugovornih strana. Tužitelj također ističe da nije osnovan tuženikov prigovor zastare jer tuženik zanemaruje činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine. Dakle, budući da je tužitelj tužbu podnio 7.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila. Slijedom navedenog prigovor tuženika u odnosu na zastaru se u cijelosti osporava kao neosnovan.
1.6. U navedenom podnesku tužitelj navodi kako je razvidno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tužena u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
1.7. Tužitelj je u svojem podnesku od 8. listopada 2025. istaknuo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka niti traži saslušanje vještaka već nalaz vještaka u potpunosti prihvaća te navodi kako je zbog promjene valutne klauzule tužitelj više platio 4.459,72 EUR, tuženik je više obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 2.373,66 EUR, utvrđeno je da postoji pretplata u korist tuženika u postupku konverzije u iznosu od 1.802,99 EUR. Tužitelj je navedenim podneskom specificirao tužbeni zahtjev na način da je tužitelj uzeo u obzir tuženikov prigovor radi prijeboja istaknut i određen u odgovoru na tužbu po osnovi pretplate tužitelja u korist tuženika u postupku konverzije, a obzirom da je vještak u svom nalazu utvrdio kako postoji pretplata tužitelja u korist tuženika u iznosu od 1.802,99 EUR, a koju pretplatu je tužitelj oduzeo od razlike preostale glavnice po konverzije s osnove promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 2.373,66 EUR, iz čega slijedi kako tužitelj po osnovi razlike preostale glavnice potražuje ukupan iznos od 570,67 EUR, a u odnosu na tužiteljeve manje uplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 112,61 EUR tužitelj ističe da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio, a time ne postoji ni tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu te tužitelj tako specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 4.459,72 EUR zbog valutne klauzule CHF (razlika tečaja) sa pripadajućom kamatom i iznos od 570,67 EUR na ime preostale glavnice na dan izračuna konverzije sa pripadajućom kamatom kao i parnične troškove.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i nalog tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 13.10.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 53545/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 46.051,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 240 mjeseci. Također, nije sporno kako je Ugovorom između stranaka dogovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.
2.1. Tuženik ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.
2.2. Nadalje tuženik ističe da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Nadalje, tuženik ističe bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 15.02.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 53545/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (tzv. Konverzija), dalje u tekstu (Dodatak ugovora). Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne.
2.3. Tuženik je u svojem podnesku od 16. rujna 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i pretplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Odredbom članka 1113. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/13; u daljnjem tekstu ZOO) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom broj 1. utvrđena je pretplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 1.103,84 EUR te tuženik predlaže sudu da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.103,84 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 15. veljače 2016. te da sud donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljevih i tuženikovih uzajamnih potraživanja.
2.4. Tuženik je u svojem podnesku od 24. rujna 2024. navodi kako je tijekom postupka obrazložio pravne učinke konverzije kredita u skladu s imperativom odredaba ZIDZPK ("Narodne novine" broj 102/15; dalje ZIDZPK) te je između ostaloga ukazao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. koji je ZIDZPK ocijenio usklađenim sa Ustavom RH, te da ovaj zakon predstava lex specialis u odnosu na opća pravila obvezno prava. Vrhovni sud RH je u obrazloženju Rješenja više puta apostrofirao svrhu i cilj donošenja ZID ZPK, koji Zakon je suglasan s Ustavom RH i u skladu s kojim su Banke bile obvezne postupiti, ali ne i potrošači od čije dispozicije je zavisilo hoće li se provesti konverzija kredita, te da odredbe ZID ZPK predstavljaju lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, pa da upravo stoga sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti nastali spor, zbog čega tužitelj temeljem naslova stjecanja bez osnove, ne može, niti ima pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora sve kada bi odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i bile ništetne.
2.5. Tuženik također navodi da valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i eventualno pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos 1/20, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.g.).
2.6. Tuženik je u svojem podnesku od 7. listopada 2025. istaknuo kako na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijskog knjigovodstvenog vještačenja nema primjedbi na matematički izračun niti predlaže saslušanje vještaka već tuženik ponovno ističe da je navedeno vještačenje bespredmetno i da vještak nije primijenio pravilnu metodologiju izračuna jer je vještak u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedno na dan isplate kredita (1,00 CHF=4,6759 KN) pa proizlazi kao da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik nadalje ističe kako prema načelu savjesnosti i poštenja trebaju se uzeti u obzir i negativni anuitet kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 112,61 EUR te tuženik ponovno ističe kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne strane sukladno članku 323. ZOO-a pozivajući se pritom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021. te se poziva i na odluku Vrhovno suda RH Revd 1277/2022 od 8. ožujka 2023. Nadalje, tuženik ističe kako se negativne razlike moraju uzeti u obzir i da tuženik nije u tu svrhu nije morao istaknuti prigovor protiv prijeboja ili protutužbeni zahtjev već je dovoljno da istakne prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u navedenom podnesku ponovno ističe da se pretplate moraju umanjiti za iznos od 1.103.84 EUR priznat temeljem sporazuma o konverziji. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti i dosuditi tuženiku parnični trošak.
3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 53545/06 od 13. listopada 2006. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i razlike glavnice nastale prilikom konverzije.
4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 13. listopada 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju nekretnine na iznos od 46.051,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 240 mjeseci.
5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak, visina preplate, status potrošača i zastara.
6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u zahtjev za dostavu dokumentacije od 23. svibnja 2023. (str. 7-9), ugovor o kreditu broj 53545/06 od 13. listopada 2006. sa zemljišnoknjižnim izvacima i ovjerom OU-348/2006 (str. 11-21), izračun tečajne razlike za konvertirani kredit (str. 26-32), dostavu dokumentaciju od 26. lipnja 2023. (str. 33), ugovor o kreditu broj 53545/06 (str. 33-40), otplatni plan (str. 41-46), dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 53545/06 od 15. veljače 2016. (str. 47- 49), otplatni plan (str. 50-52), sporazum o korištenju pretplate po konverziji od 12. veljače 2016. sa tablicama iznosa (str. 53-94), promet po računu (str. 95-140), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (str. 141-142), obavijest banke sa dodatkom ugovora o kreditu i otplatnim planom (str. 143-149), dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 53545/06 od 15. veljače 2016. (str. 362-365), sudska praksa (str. 378- 449), pravno shvaćanje o učincima konverzije (str. 450), sudska praksa (str. 452- 463),nalaz i mišljenje vještaka sa dokumentacijom (str. 483-573), sudska praksa (str. 582-619).
7. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - u daljnjem tekstu ZPP), tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan.
9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja (str. 474- 476) našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, te je tužitelj u iskazu naveo da je kredit podizao za kupnju kuće. Prilikom sklapanja predmetnog ugovara o krediti želio je kredit u eurima budući da je prodavatelj nekretnine tražio isplatu u eurima, ali u banci su mu rekli da je bolje podići krediti u švicarcima budući da je to tada bila stabilna valuta. U banci su mu rekli da je to stabilna valuta te da neće biti nekih većih promjena te im je o tome vjerovao, a o odredbama kredita nije mogao pregovarati. Dobio je gotov ugovor o kreditu iz kojeg je znao samo koji iznos podiže te kolika će biti rata. Od strane banke je obavješten o mogućnosti sklapanja ugovora o konverziji sa prelaskom na euro te je vezano za to išao u Bjelovar. Tijekom konverzije rata koju je otplaćivao nije mu bila manja u odnosu na početno stanje, te se tijekom konverzije nije vratio na početno stanje koje je bilo 1.300,00 kuna, a kasnije je porasla na negdje oko 213,00 eura. Na upit zamjenice punomoćnika tužitelja, tužitelj iskazuje da je znao da će biti takva situacija sa tečajem Švicarskog franka ne bi se odlučio na sklapanje ugovora o kreditu. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika, tužitelj iskazuje da je po struci kvalificirani vozač, da prilikom podizanja kredita nije imao puno vremena odlučiti se o istome budući da je kupovao prvu nekretninu iako je želio ugovor o kreditu u eurima, ali to je bilo kompliciranije nego u švicarcima pa se onda odlučio za takav ugovor. Nije bio informiran o ponudama drugih banaka, a kredit koji mu je bio ponuđen u istom mu je bila prihvatljiva rata obzirom na njegova primanja. Pročitao je ugovor o kreditu, ali nije se savjetovao sa nikime o detaljima ugovora jer mu je u banci rečeno da je ugovor stabilan i povoljan. Shvati je odredbe o primjenjivoj kamati, ali je vjerovao da neće biti promjena, odnosno da će valuta biti stabilna. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo svjestan rizika promjenjive stope i tečaja te je vjerovao banci kao instituciji. Bio je svjestan i preuzimanja obveza po ugovoru iako je tražio u eurima, ali mu je predloženo u švicarcima koja je bila stabilna valuta pa se odlučio za isto. Od banke je primao obavijesti o promjeni kamatne stope koja se kretala od 4,6 % da bi u jednom trenutku otišla na 5,2 % u nekom kratkom vremenu. Nakon obavijesti o promjeni kamatne stope zvao je banku jer mu je i rata porasla, ali su mu rekli da je to jednostavno takva situacija na tržištu. Ugovor o konverziji već je bio gotov kada je došao i potpisao ga i pročitao. Rate mu se nakon konverzije nisu smanjile.
10. Sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je prihvatio kao valjan nalaz financijskog vještaka, pri čemu je vještaku dan nalog na koje okolnosti se treba vještačiti i to:
1. utvrđivanja razlike između iznosa koje je tužitelj stvarno platio tuženiku zbog porasta tečaja CHF, kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita do dana konverzije, i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio da je tečaj CHF u odnosi na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u eurima po mjesecima i ukupno, s izraženim datumima svake pojedinačne uplate,
2. da se utvrdi iznos razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih mjesečnih rata kredita te usporedbe glavnice u eurima nakon konverzija s glavnicom u eurima kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF pomnoži s početnim tečajem CHF radi utvrđenja iznosa koji je tuženika stekao bez osnove zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i da vještak utvrdi točne iznose i zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos i od kada,
3. da se izračuna tzv. "negativne anuitete", odnosno anuitete kada su kamatna stopa i valutna klauzula bile niže od početnog ugovorenog. Sukladno tome, tuženik ističe kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu.
11. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka LIDER PREMIUM d.o.o., mr. sc. ĆN od 7. kolovoza 2025. (str. 483-573) koji je zaprimljen na sudu 19. kolovoza 2025., proizlazi da je tužitelj tuženiku platio iznos od 2.955,90 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 4.459,72 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 2.373,66 EUR razlike glavnice, što to znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka.
12. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.
13. Nakon dostavljenog nalaza vještaka sud je pozvao stranke da se na isti očituju te se tuženik u podnesku od 7. listopada 2025. (str. 578-581) očitovao na način da ne osporava matematički izračun vještaka međutim i dalje osporava osnovu potraživanja te ističe da tužitelj nema valjanju pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti te tuženik ističe da je vještak primijenio pogrešnu metodologiju izračuna te ukazuje da je kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK pa proizlazila da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u kunama sa fiksnom kamatnom stopom te tuženik ponovno ističe prigovor radi prijeboja navodeći da se navedene pretplate trebaju umanjiti u iznosu od 1.103,84 EUR i ne predlaže saslušanje vještaka.
14. Tužitelj se u svojom podneskom od 8. listopada 2025. (str. 622-627) očitovao na nalaz vještaka te na isti nema primjedbi i ne predlaže saslušanje vještaka, tužitelj u navedenom podnesku usklađuje tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka na način da potražuje iznos od 4.459,72 EUR (za razliku zbog promjene tečaja) i iznos od 570,67 EUR (razliku iznosa glavnice na dan konverzije) jer je tužitelj kod potraživanja glavnice od ukupnog iznosa od 2.373,66 EUR oduzeo iznos pretplate u korist tuženika i to 1.802,99 EUR iz čega slijedi da po osnovi razlike preostale glavnice tužitelj potražuje ukupan iznos od 570,67 EUR.
15. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:
- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 13. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 53545/06 (str. 11-21) i Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 53545/06 od 15. veljače 2016. (str. 47-49),
- da je tužitelj sredstvima iz kredita kupio kuću (str. 474-476),
-da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 41.051,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita (str. 11-21),
- da je ugovoren rok otplate 240 mjeseci (str. 11-21),
- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,
- da je tužitelj tijekom otplate kredita tuženiku platio iznos od 2.955,90 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 4.459,72 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 2.373,66 EUR razlike glavnice, što to znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka (str. 483-573).
16. Iz iskaza tužitelja kao i samog predmetnog Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 13. listopada 2006. u čl. 3. ugovorena je namjena kredita u kojoj stoji da se kredit podiže u svrhu kupnje nekretnine, a što je tužitelj i potvrdio u svom iskazu danom na ročištu pred ovim sudom, te tužitelj nije imao nikakav obrt niti OPG.
Zastara
17. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017-14. lipnja 2018.
17.1. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 7. lipnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.
Utvrđivanje iz kolektivnog spora, valutna klauzula i konverzija
18. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
19. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 53545/06 od 13. listopada 2006., solemniziranom u uredu javnog bilježnice Brigite Anđal-Mlinarić iz [adresa] dana 13. listopada 2006. pod brojem OU-348/2006 (stranice 20-21) utvrđeno je da je člankom 5. određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20 % godišnje te su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.
20. Stav je suda da ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.
21. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.
22. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
23. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
24. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.
25. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
26. To znači da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no one to nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.
27. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
28. Člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
29. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
30. Da je tužitelj potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o kreditu koji se odobrava za kupnju nekretnine (str. 11-21).
31. Zaključak je suda da se tužitelj osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se, dakle odnose i na tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
32. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.
33. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:
- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;
- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;
- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;
- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
34. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.
35. Također, tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan jer je sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu broj 53545/06 od 15. veljače 2016. kreditni odnos između stranaka izmijenjen te je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka plaćanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno uključuje i kamate te da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF te je očito da s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje, a predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je temeljem ZIDZPK.
36. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).
37. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., što nije sporno.
38. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
39. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, vrijedio skoro deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.
40. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
41. Analizirajući iskaz tužitelja, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.
42. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da u trenutku podizanja kredita mu je dana ponuda u CHF iako je želio u EUR međutim u banci mu je kredit u CHF predstavljen kao kredit sa stabilnom valutom i rečenom mu je da neće biti nekih većih promjena, a od strane djelatnika banke nije bio upoznat sa rizicima koje nosi promjena švicarskog franka već da je dobio gotovi ugovor koje je pročitao i o kojem nije mogao pregovarati. Također tužitelj iskazuje da je bio svjestan preuzimanja obveza po ugovoru iako je tražio ugovor u EUR, ali mu je predloženo u CHF jer je stabilna valuta te je pročitao ugovor iz kojeg je znao samo koji iznos podiže i kolika će mu biti rata, a isti kredit je podizao za kupnju kuće. Od banke je primio obavijest o promjeni kamatne stope koja se kretala od 4,6 % da bi u jednom trenutku otišla na 5,2 % i nakon te obavijesti tužitelj se obratio banci koja mu je vezano za porast rate rekla da je to jednostavno takva situacija na tržištu. Također je tužitelj iskazao da je od strane banke bio obaviješten o mogućnosti sklapanja ugovora o konverziji sa prelaskom na eurom, a kada je došao u banku ugovor o konverziji već je bio gotov te ga je tužitelj potpisao i pročitao, a tijekom konverzije rate koje je otplaćivao nisu bile manje u odnosu na početno stanje i tijekom konverzije nije se vratio na početno stanje kako je bilo kod sklapanja osnovnog ugovora.
43. Tužitelj, po zanimanju vozač, nije dakle imao dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njegov laički pristup ogleda se upravo u tome da mu je bilo važno samo kolika će mu biti rata i vrijeme otplate kredita.
44. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, činjenicu da tužitelj ima povjerenje u tuženika kao banku te da mu je novac bio neophodan za kupnju stana.
45. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.
46. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.
47. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.
48. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.
49. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.
50. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužitelju-klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.
51. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužitelja kao potrošača ne može imati učinak.
52. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je banci više platio na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.
53. Međutim, potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.
54. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka broj 1 ugovora o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
55. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu i pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
56. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 GN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
57. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.
58. Prema odredbi čl. 19.c ZIDZPK toč. 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (toč. 1.), dok u toč. 2. čl. 19.c. ZIDDPK zakonodavan propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerenik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. čl. 19.c. ZIDDPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamjeni novi otplatnim planom. Stoga sud smatra da sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu od 15. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (str. 11-21) te je provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno da takva razlika postoji.
59. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da Ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu ništetne, da sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu od 15. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, da je provedenim vještačenjem tužitelj tuženom platio iznos od 2.955,90 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 4.459,72 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 2.373,66 EUR razlike glavnice.
Prigovor radi prijeboja
60. Tuženik je u svojem podnesku od 16. rujna 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja te zatražio od suda da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.103,84 EUR.
Tužitelj je u svom podnesku od 8. listopada 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka te je pretplatu utvrđenu u korist tuženika u iznosu od 1.802,99 EUR oduzeo od razlike preostale glavnice po konverziji odnosno od iznosa 2.373,66 EUR te tužitelj po osnovi razlike preostale glavnice potražuje iznos od 570,67 EUR.
Iz navedenog proizlazi da je tužitelj istaknuti prigovor prijeboja od strane tuženika prihvatio i izvršio uračunavanje navedenog iznosa te svoj tužbeni zahtjev za iznos prijeboja koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka (str. 507) umanjio, a slijedom navedenog sud cijeni da se ne može donositi odluka o istaknutom prigovoru tuženika jer bi na taj način omogućio dvostruku naplatu tuženika te je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.
U pogledu navoda tuženika da je sud prilikom odlučivanja trebao uzeti u obzir takozvane negativne anuitete, odnosno da se kod izračuna trebala izračunati razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule, sud smatra da navedeno nije osnovano s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se zaključuje da: "u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita", te se posebno ističe da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.
61. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
62. Dakle, budući da je tuženik nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).
63. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 118/18 i 51/23).
63.1. Tužitelju je kao potrebno priznati trošak (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1) za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 7. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 19. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 2. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, podnesak od 8. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 16. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, ukupno 1.400,00 EUR čemu se treba pridodati iznos PDV-a (25%) odnosno 350,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.750,00 EUR.
63.2. Parničnom trošku od 1.750,00 EUR treba pridodati trošak predujma vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, te sveukupni parnični trošak tužitelja iznosi 2.200,00 EUR sa pripadajućem zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.
63.3. Sud je odbio tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 100,00 EUR, a koji se odnosi za objavu presude jer je presuda dostavljena pisanim putem te prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) od 20. svibnja 2023. tužitelj je kao potrošač sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. citiranog zakona oslobođen od plaćanja pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
64. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Virovitici 12. prosinca 2025.
Sudac:
Željka Jurić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.
DOSTAVITI:
1. Za tužitelja: punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu
2. Za tuženika: punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku
