REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-278/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužiteljice EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Vedranu Klemenčiću, odvjetniku u OD Tušak Miletić i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320, zastupani po pun. Damiru Metelku, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 14. listopada 2025.god. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 12. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredba čl. 7. i čl. 8. Ugovora o namjenskom kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5101973126 od 06.07.2004.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća i prema kojima je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.531,38 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,33 € od 02.09.2004.g. do isplate,

- 6,04 € od 02.10.2004.g. do isplate,

- 6,22 € od 02.11.2004.g. do isplate,

- 11,42 € od 02.12.2004.g. do isplate,

- 8,90 € od 02.01.2005.g. do isplate,

- 3,25 € od 02.02.2005.g. do isplate,

- 5,04 € od 02.03.2005.g. do isplate,

- 0,12 € od 02.09.2005.g. do isplate,

- 5,93 € od 02.11.2008.g. do isplate,

- 8,63 € od 02.01.2009.g. do isplate,

- 9,73 € od 02.02.2009.g. do isplate,

- 10,84 € od 02.03.2009.g. do isplate,

- 7,52 € od 02.04.2009.g. do isplate,

- 7,41 € od 02.05.2009.g. do isplate,

- 3,73 € od 02.06.2009.g. do isplate,

- 1,20 € od 02.08.2009.g. do isplate,

- 4,32 € od 02.09.2009.g. do isplate,

- 1,28 € od 02.10.2009.g. do isplate,

- 0,98 € od 02.11.2009.g. do isplate,

- 4,59 € od 02.12.2009.g. do isplate,

- 7,49 € od 02.01.2010.g. do isplate,

- 11,28 € od 02.02.2010.g. do isplate,

- 10,36 € od 02.03.2010.g. do isplate,

- 16,88 € od 02.05.2010.g. do isplate,

- 17,02 € od 02.06.2010.g. do isplate,

- 34,36 € od 02.07.2010.g. do isplate,

- 30,52 € od 02.08.2010.g. do isplate,

- 44,63 € od 02.09.2010.g. do isplate,

- 37,63 € od 02.10.2010.g. do isplate,

- 31,31 € od 02.11.2010.g. do isplate,

- 49,19 € od 02.12.2010.g. do isplate,

- 58,30 € od 02.01.2011.g. do isplate,

- 51,48 € od 02.02.2011.g. do isplate,

- 53,59 € od 02.03.2011.g. do isplate,

- 47,87 € od 02.04.2011.g. do isplate,

- 48,51 € od 02.05.2011.g. do isplate,

- 65,95 € od 02.06.2011.g. do isplate,

- 68,91 € od 02.07.2011.g. do isplate,

- 89,34 € od 02.08.2011.g. do isplate,

- 86,45 € od 02.09.2011.g. do isplate,

- 70,42 € od 02.10.2011.g. do isplate,

- 69,24 € od 02.11.2011.g. do isplate,

- 68,13 € od 02.12.2011.g. do isplate,

- 72,24 € od 02.01.2012.g. do isplate,

- 76,82 € od 02.02.2012.g. do isplate,

- 76,92 € od 02.03.2012.g. do isplate,

- 74,06 € od 02.04.2012.g. do isplate,

- 75,00 € od 02.05.2012.g. do isplate,

- 76,77 € od 02.06.2012.g. do isplate,

- 75,09 € od 02.07.2012.g. do isplate,

- 75,22 € od 02.08.2012.g. do isplate,

- 73,60 € od 02.09.2012.g. do isplate,

- 70,41 € od 02.10.2012.g. do isplate,

- 74,08 € od 02.11.2012.g. do isplate,

- 75,13 € od 02.12.2012.g. do isplate,

- 75,22 € od 02.01.2013.g. do isplate,

- 69,90 € od 02.02.2013.g. do isplate,

- 73,32 € od 02.03.2013.g. do isplate,

- 74,25 € od 02.04.2013.g. do isplate,

- 72,19 € od 02.05.2013.g. do isplate,

- 66,43 € od 02.06.2013.g. do isplate,

- 64,15 € od 02.07.2013.g. do isplate,

- 66,53 € od 02.08.2013.g. do isplate,

- 68,94 € od 02.09.2013.g. do isplate,

- 73,40 € od 02.10.2013.g. do isplate,

- 71,25 € od 02.11.2013.g. do isplate,

- 72,41 € od 02.12.2013.g. do isplate,

- 73,21 € od 02.01.2014.g. do isplate,

- 72,66 € od 02.02.2014.g. do isplate,

- 73,97 € od 02.03.2014.g. do isplate,

- 73,04 € od 02.04.2014.g. do isplate,

- 71,37 € od 02.05.2014.g. do isplate,

- 70,53 € od 02.06.2014.g. do isplate,

- 71,25 € od 02.07.2014.g. do isplate,

- 73,26 € od 02.08.2014.g. do isplate,

- 75,82 € od 02.09.2014.g. do isplate,

- 76,25 € od 02.10.2014.g. do isplate,

- 77,13 € od 02.11.2014.g. do isplate,

- 78,63 € od 02.12.2014.g. do isplate,

- 77,76 € od 02.01.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.02.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.03.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.04.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.05.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.06.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.07.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.08.2015.g. do isplate,

- 78,92 € od 02.09.2015.g. do isplate,

i to do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 931,61 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Prihvaća se prigovor radi prebijanja potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz [adresa], OIB:23057039320, i nalaže se tužiteljici EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženiku iznos od 2.358,81 euro sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 04. rujna 2023.god. do isplate, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz [adresa], OIB:23057039320 naknaditi tužitelju EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi navodi da je s Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 06.07.2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5101973126, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti mu na raspolaganje iznos od 45.290,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se Korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno članku 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima kroz 168 mjeseci, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, a početni anuitet je iznosio 386,91 CHF.

1.2. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

1.3.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

1.4. Tužitelj i tuženik su 23.01.2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela i utvrdili preplatu do konverzije i preostali iznos glavnice. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u tzv. kolektivnom sporu nastupila je nakon provedene konverzije odnosno tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda, br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. Sklapanjem dodatka ugovoru nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

1.5. Tužitelj tužbom i preciziranim, odnosno usklađenim tužbenim zahtjevom sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, predlaže da se donese presuda kao u izreci u točkama od I. do III. kao i da se tuženiku naloži da mu naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2.1. U odgovoru na tužbu, tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je tuženikovo sjedište u [adresa], a nadležnost istoga suda određena je i u ugovoru.

2.2.Nadalje navodi kako je tužba i tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, jer tužitelj prihvatom konverzije nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovoga postupka. U konverziji su pretvoreni uplaćeni iznosi u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u eure, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa eur obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata je priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Više se i ne radi o kreditu u CHF valuti. Ugovor i dodatak, tužitelj je sklapao slobodnom voljom.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno odlukama Suda EU br. C-81/19 i C-567/20 isključena od ispitivanja nepoštenosti.

Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose jer je prošlo više od tri godine od plaćanja tužitelja.

U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom i valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije. Tužitelj je od strane djelatnika tuženika bio dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile su dovoljno jasne i razumljive svakoj stranci, i tužitelj je znao da se i tečaj i kamatna stopa mogu mijenjati.

Tuženik drži da je tužitelj obvezan dokazati svojstvo potrošača.

Temeljem iznjetoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2.3. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 432,80 eura ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i za iznos utvrđene preplate prilikom konverzije kredita u iznosu od 1.926,01 eura.

3. Prigovor tuženika mjesnoj nadležnosti ovoga suda, odbijen je stoga što je ugovor sklopljen 2004.g. odnosno u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je propisao u čl.81. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Člankom 19.I. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj:75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), određena je sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu na način da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, pred sudom mjesta prebivališta.

Nesporno se radi u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji je unaprijed formuliran i nije korisnik kredita imao mogućnost pregovarati o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, te se temeljem izloženog, primjenjuje odredba čl. 19.I. st.1. ZPK, temeljem koje je nadležnost ovoga suda zakonita obzirom da je prebivalište tužitelja, kao korisnika kredita, u [adresa]. U tom smislu je i odluka Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-2453/2021-2 od 19. srpnja 2022.

4. U dokaznom postupku sud je proveo uvid u: ugovor o kreditu (list 37- 40 spisa), plan otplate (list 17-20), Anex br.1 ugovoru o kreditu (list 67-71), obavijest o izračunu konverzije na dan 30.09.2015. (list 225-238), obavijesti o povećanju kamatne stope, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke Darku u (list 611-628), te dopunsko očitovanje, saslušan je tužiteljica.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaključila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, na iznos od 45.290 eura dana 6. srpnja 2004., kao i da je tužiteljica sklopila dodatak ugovoru o kreditu u postupku konverzije kredita.

6. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., E, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

7. Saslušana kao stranka, tužiteljica je iskazala da je 2004.g. godine trebala kreditna sredstva za kupnju apartmana, a u poslovnici tuženika savjetovano joj je uzimanje kredita u CHF valuti. Vjerovala je djelatniku banke, a uz to je i njezina financijska sposobnost bila toga nivoa da je mogla podići samo taj kredit. Otplatni obrok narasao joj je za 40% u donosu na početni. Ne može se sjetiti da li je konverzija bila povoljnija ali je kredit otplatila u 2016.g. većim iznosom novca- otpremnine. Uvijek je bila samo zaposlenica.

8. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe.

Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018- 11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

12. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja, informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje kao i da je kredit konvertiran jer da je to tada bilo najprihvatljivije rješenje, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03. Tužiteljica je zbog znatne promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

13. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku da li prihvatiti ili ne konverziju.

14. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora, potrošači mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a presuda iz postupka kolektivne zaštite, obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist, a sve temeljem ništetnih odredbi.

17. Po čl. 323. ZOO-a, stranke su dužne vratiti sve što su primile po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

18. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva i iznosa za prijeboj potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.

19. Nalazom i mišljenjem vještaka obuhvaćena je otplata kredita u razdoblju od 1. rujna 2004. do 1. rujna 2015.g. Srednji tečaj banke na dan isplate kredita 4. kolovoza 2004. je iznosio 1CHF/4,770 kn. Na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice srednjeg tečaja na dan isplate kredita iznosi 931,61 eura.

Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita i to više plaćene razlike, iznose 4.531,38 eura.

Sve je iskazano u protuvrijednosti valute EUR, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR= 7,53450 kn).

20. Sukladno izračunu vještaka, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev.

21. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao bespredmetnom, a nije imao primjedbe na matematički izračun, a u slučaju provođenja istoga, tražio izračun po istaknutom prigovoru za prijeboj potraživanja, tj. manje plaćenih iznosa u odnosu na početne iznose anuiteta utvrđene preplate. Sud je prihvatio prigovor uračunavanja tzv. negativnih razlika u iznosu od 432,80 eura obzirom da je tuženik iznio prigovor prijeboja do zaključenja prethodnog postupka, koji je i precizirao prema vlastitom izračunu, a isti izračun je utvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju. Iznos preplate utvrđen u konverziji u iznosu od 1.926,01 eura valjalo je također staviti u prijeboj potraživanja, jer bi u protivnom, tuženik morao platiti dvostruko.

22. Stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka i sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

23. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvosmisleno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju VSRH sadržanom u Rješenju Rev-1096/22, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

24. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a). Za iznos kojim tuženik prebija potraživanje tužitelja, zakonska zatezna kamata teče od dana izjavljivanja prijeboja.

25.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Tužiteljica je uspjela s tužbenim zahtjevom i dokazala pravnu osnovu, a tuženik je uspio s prigovorom radi prebijanja, a kako se radi o potrošačkom sporu radi nepoštenih ugovornih odredaba i radi omogućavanja potrošačima pristupa sudu, tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog troška (sukladno odluci Suda EU br. C-224/19, Rev-1014/2018). Stoga je valjalo naložiti tuženiku da naknadi opravdane troškove postupka tužiteljici, sukladno odredbama čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP-a.

Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200 eura (100 bodova), obrazloženi podnesci od dana 02.01.2024. i 06.10.2025. svaki u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova) po Tbr. 8/1, podnesak od dana 30.06.2025. i 18.09.2025. svaki u iznosu od 50,00 eura ( 25 bodova), zastupanje na ročištima dana 10.01.2024., 09.04.2024., 11.07.2024. i 14.10.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište u iznosu od 200,00 eura (100 bodova), što ukupno iznosi 1.500,00 eura plus 25 % PDV-a koji iznosi 375,00 eura, što ukupno iznosi 1.875,00 eura. Tome valja pridodati trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura koji je u cijelosti snosila tužiteljica, tako da ukupni iznos parničnog troška tužiteljice iznosi 2.375,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 12. prosinca 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u četiri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku