REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-7227/2024-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja TK (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. (OIB 26187994862), Zagreb, V. Jagića 33, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. studenoga 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, dana 12. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha nad tužiteljem, a koja se provodi temeljem Izjave o zapljeni (OV-1563/10) i Zadužnice (OV-1562/10).
2. Zabranjuje se daljnja provedba ovrhe za naplatu glavnice, kamata i sporednih prava koja proizlaze iz zadužnice OV-1562/10.
3. Nalaže se tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka.“.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da tuženik nezakonito provodi ovršni postupak temeljem zadužnice. Tužitelj smatra da je postupak nezakonit jer je nastupila zastara, jer postoji nerazmjer između glavnog potraživanja i kamata na isto; jer tuženik nije dostavio dokaze na visinu svojeg potraživanja, a niti na okolnost legitimacije vođenja postupka naplate po zadužnici; osporava valjanost zadužnice.
1.1. Tijekom postupka tužitelj djelomično mijenja svoje činjenične navode pa tako ne osporava da je zadužnicu izdao Volksbanci d.d. ali smatra da tuženik temeljem iste ne može protiv njega provoditi ovrhe, jer je, između ostalog, dug koji je imao prema Volksbanci d.d. podmirio u cijelosti. Drugi razlog zbog kojeg tužitelj osporava aktivnu legitimaciju tuženika u ovršnom postupku jest taj što, kako tvrdi tužitelj, zadužnica nije izdana na ime tuženika.
1.2. Zbog toga tužitelj traži da sud utvrdi da je ovrha nedopuštena i da se zabrani daljnja provedba ovrhe, a temeljem zadužnice.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve navode tužitelja i tvrdi da je valjanim pravnim poslovima zaključenim sa Volksbankom d.d. na njega prešlo tražbina prema tužitelju i da ovršni postupka protiv tužitelja vodi zakonito. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, troškove postupka ne traži.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis ovog suda broj Ovr- 3771/2024, u ugovore, anekse ugovora, otkaz ugovora, naloge za doznake, izjavu o ustupu, dopise, izjavu o suglasnosti o zapljeni računa (zadužnica), potvrde, specifikacije, obračun kamata, potvrde o plaći, potvrde o uplatama.
3.1. Ostale po tužitelju predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.
3.2. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Dana 14.10.2010. godine tužitelj je kao korisnik kredita, sa Volksbank d.d. zaključio ugovor o kreditu broj 230195 za iznos od 16.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 8,50% godišnje, koja je promjenjiva, s rokom otplate od 96 mjeseci (8 godina).
4.1. Daljnjim uvodom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti nenamjenski i da je tužitelj imao obvezu plaćati mjesečni anuitet u iznosu od kunske protuvrijednosti 237,47 eura i to svako prvog u mjesecu, počevši od 1.11.2010. godine.
4.2. U čl. 9 ugovora (4.) stranke su ugovorile osiguranje vraćanja kredita pa je tako u čl. 9.2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje dostaviti ispravu o suglasnosti o zapljeni svih računa kod banaka (zadužnicu), ovjerenu od javnog bilježnika s učinkom pravomoćnog rješenja o ovrsi u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona i suglasnost o zapljeni plaće.
4.3. U čl. 9.5. tužitelj je dao suglasnost da kreditor sve svoje tražbine i prava iz tog ugovora, a koje uključuje i prava iz sredstva osiguranja naplate (zadužnica, izjava i zapljeni plaće i dr.) može prenijeti na treće osobe bilo prije, bilo u tijeku eventualnog sudskog postupka.
4.4. Stranke su ugovorile da kreditor može otkazati ugovor, ako tužitelj ne poštuje bilo koju ugovornu odredbu i da može uz otkaz proglasiti kredit dospjelim u cijelosti, kao i da otkaz ugovora proizvodi pravne učinke od dana navedenog u obavijesti o otkazu.
4.5. Tužitelj je, a suglasno svojoj ugovornoj obvezi (4.2.) potpisao i ovjerio potpis na Ispravi o suglasnosti o zapljeni računa (zadužnica), što on ne osporava pod brojem ovjere OV-15629/10.
5. Prema podacima tj. dopisu kreditora dana 16.9.2013. godine isti je od poslodavca tužitelja tražio zapljenu po plaći od 1.10.2013. godine pa nadalje.
5.1. Njegov je kreditor, tada Sberbank d.d. 18.5.2015. godine otkazala ugovor tužitelju, navodeći u obavijesti da se ugovor otkazuje zbog nepoštivanja istog, da je ukupno dugovanje na dan otkaza 75.588,66 kn i pozvao je tužitelja da dug odmah podmiri.
5.2. Opće je poznato da je Sberbank d.d. kupila Volksbank d.d. tijekom 2013. godine pa se radi o univerzalnom pravnom slijedniku zbog čega prigovori tuženika o nedostatku pravne veze između te dvije banke nisu osnovani.
6. Tuženik je zaključio ugovor o osiguranju i nekoliko aneksa tog ugovora sa Volksbank d.d. predmet kojeg osiguranja su bile tražbine banke, kao osiguranika, kojima je ugovoren prijelaz prava iz ugovora o kreditu na ovdje tuženika, kao osiguravatelja.
6.1. Iako je kreditor kod tuženika osigurao kredite s rokom otplate do 84 mjeseca i u maksimalnom iznosu do 14.000,00 eura kunske protuvrijednosti. Navedena ugovorena stavka djelomično se odnosi na zaključeni Ugovor o kreditu između kreditora i tužitelja, jer je iznos kredita veći, a veći je i rok otplate (4.).
6.2. Međutim, ta činjenica nije odlučna za ishod ovog spora, jer tužitelj nije ugovorna stranka zaključenog Ugovora o osiguranju potraživanja između tuženika i kreditora pa se na odredbe tog Ugovora ne može pozivati. U odnosu na tužitelja jedina je odlučna činjenica da je on pristao po Ugovoru o kreditu da kreditor može ustupiti tražbinu i prava po navedenom pravnom poslu na treće osobe.
6.3. Nakon što je kreditor otkazao kredit tužitelju (5.1.) cjelokupni iznos kredita je dospio na naplatu i kako je u tom trenutku nastupio osigurani slučaj (6.) to je tuženik isplatio kreditoru, banci iznos koji je nešto niži od iznosa duga na dan otkaza kredita (5.1.). Navedeno proizlazi iz naloga za doznaku kojom tuženik plaća Sberbanci d.d. za štetnika- tužitelja, iznos od 75.386,29 kn dana 21.8.2015. godine. U nalogu je jasno uz podatka o tužitelju, naveden njegov OIB, ali i broj 230195, koji odgovara broju ugovora (4.).
6.4. Dakle, sve što je tužitelj bio dužan po ugovoru svojem kreditoru, banci, a nakon otkaza koji je uslijedio jer tužitelj nije uredno podmirivao obveze po ugovoru o kreditu, ovdje tuženik je platio kreditoru tužitelja, banci kod koje je tužitelj zaključio ugovor o kreditu.
6.5. Time je tuženik došao u pravnu poziciju da od tužitelj traži naplatu onoga što je umjesto njega platio banci tužitelja. Odnosno, u ovom konkretnom slučaju, a imajući u vidu čl. 9.5. ugovora (4.3.) tužitelj je bio suglasan da sredstva osiguranja naplate kredita, u konkretnom slučaju zadužnica (4.5.) banka može prenijeti na treću osobu.
6.6. Banka je iskoristila ugovornu odredbu stranaka (4.3.) i 31.8.2015. godine dala izjavu o ustupu prava po ispravi uvidom u koju je utvrđeno da se radi o ustupu svih prava po ugovoru zaključenog s tužiteljem (4.), jer broj kredita, datum zaključenja istog u cijelosti odgovaraju podacima iz kredita (4.). Banka je ustupila tuženiku prava po zadužnici, po suglasnosti o zapljeni i time tuženik stekao sva prava za iznos od 75.386,29 kn prema tužitelju.
6.7. Pri tome sud posebno ističe da na zadužnici, (4.5.) jasno stoji da vjerovnik, banka, može sva prava iz iste prenositi na treće osobe, bez odobrenja tužitelja.
6.8. Takve radnje, a posebno ona opisana u 6.4. u cijelosti odgovara odredbi čl. 90 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO).
6.9. Na ugovor o osiguranju zaključenom između banke i tuženika ne primjenjuju se odredbe ZOO-a iz Odsjeka 27. ZOO-a, jer je primjena tih odredaba isključena po čl. 923. ZOO-a pa se upravo radi o primjeni odredbe čl. 90 ZOO-a.
7. Dakle, za tuženika zastara potraživanje iznosa od 75.386,29 kn počinje 21.8.2015. godine.
7.1. Prema podacima FINA-e i dopisa kreditora i tuženika naplata po zadužnici prvi je puta podnesena FINA-i 11.2.2015. godine, nakon toga je zadužnica podnesena 11.9.2019. godine i po istoj evidentirano je plaćanja sve do 23.10.2023. godine.
8. Kako je na zadužnici tužitelj ovjerio svoj potpis tada potraživanje iz predmetne zadužnice zastarijeva u roku od 5 godina od izdavanja iste, budući da je riječ o zadužnici na kojoj je isključivo ovjeren potpis dužnika, a ne radi se o zadužnici koja je potvrđena (solemnizirana) po javnom bilježniku pa potraživanje iz predmetne zadužnice svakako zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku.
8.1. Povezujući rok zastare iz točke 8. ove presude i podatke o podnošenju zadužnice na naplatu (7.1.) jasno se utvrđuje da prigovor zastare nije osnovan, jer između svakog podnošenja zadužnice na naplatu nije protekao rok od 5 godina.
8.2. Pri tome sud se poziva i na odredbu čl. 245. st. 1 ZOO-a u kojoj je propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
8.3. Dakle, u ovom je slučaju tijek zastare prekinut podnošenjem zadužnice 11.2.2015. godine i zadužnica je bila na naplati kod FINA-i najranije do 8.11.2017. godine, jer je s tim datumom glavni dug tj. dio u iznosu od 580,50 eura naplaćen od tužitelja. Nakon toga je zastara tekla, i iako nema podataka kada je FINA-i isknjižila zadužnicu po službenoj dužnosti iz osnove za plaćanje, u najpovoljnijoj varijanti za tužitelja, a to je da je isto učinila odmah nakon dijela naplate (8.11.2017. godine), prigovor tužitelja o zastari nije osnovan. Naime, da je zastara počela teći 8.11.2017. godine do ponovnog podnošenja zadužnice na prisilnu naplatu dana 11.9.2019. godine nije protekao rok od 5 godina.
9. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da nije osnovan prigovor tužitelja o promašenoj pasivnoj legitimaciji, kao i da nije osnovan prigovor zastare to je zahtjev tužitelja odbijen.
9.1. Imajući u vidu dokumentaciju o stanju duga u trenutku otkaza kredita po kreditoru, promet po računu tj. knjiženja ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je on svoju obvezu prema kreditoru podmirio u cijelosti. Na tu okolnost, dakle okolnost podmirenja obveza tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz. Pri tome sud ističe da je ugovor zaključen na rok od 8 godina, dakle obveza je tužitelja po kreditu bila plaćati do 1.11.2018. godine. Dakle, tužitelj je trebao dostaviti dokaz da je anuitete plaćao svojem kreditoru, što nije učinio.
9.2. Zbog toga sud smatra da je prigovor tužitelja kojim on osporava visinu duga tj. potraživanje usmjeren na odugovlačenje postupka i sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem. Sud se pri tome vodio i načelom ekonomičnosti postupka.
10. Kada je dug po kreditu (7.) dospio u odnosu na tuženika, dakle danom plaćanja po zaključenom ugovoru o osiguranju kreditor tj. banci, od tog dana tuženik uz glavnom potraživanje, dakle iznos duga od 75.386,29 kn, ima pravo potraživati i zakonsku zateznu kamatu.
10.1. Iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi da je prilikom uplata zatvarao prvo glavnicu, a tek onda kamatu i na taj način prestao obračunavati kamatu, pa se radi o obračunu koji je izvršen u korist tužitelja. Navedeno iz razloga što je ZOO-a propisano da se prvo zatvara trošak, nakon toga kamata i tek onda glavno potraživanje. Međutim, takvim obračunom tuženik je išao u korist tužitelja.
10.2. Zbog toga ne postoji, a kako to tvrdi tužitelj, nesrazmjer između glavnice i kamata.
11. Sve u ovoj presudi utvrđeno u odnosu na zadužnicu vrijedi i za suglasnost o zapljeni plaće. I kod suglasnosti o zapljeni radilo se o zakonitom prijenosu (čl. 90 ZOO-a) sa kreditora, banke na tuženika pa ni u odnosu na tu suglasnost nisu osnovani prigovori tužitelja o nedostatku legitimacije tuženika i o zastari.
12. Tuženik bi temeljem odredbe čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) imao pravo na naknadu parničnih troškova, ali tuženik je naveo da troškove ne traži.
U Zagrebu, 12. prosinca 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
Dna:
1.tužitelju
2.tuženiku
