Posl. broj: P-922/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja, u pravnoj stvari tužiteljice ČE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Marte Licul, odvjetnice u [adresa], te punomoćnice tuženika Ivane Bilić Komparić, odvjetnice u Puli, 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj ugovora: 080528026108/HH od dana 28. svibnja 2008. godine na iznos od 30.000,00 EUR i to tužitelja ČE iz [adresa], Č [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita te ĆE iz [adresa], Č [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao supružnika korisnika kredita / zalogodavca i tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, Split 21000, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao banke kako slijedi:

„Članak 6.

6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih drugih radnji)- jednokratno 1,99% (jedanzarezdevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

Članak 7.

7.3. Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

7.4. Odluka o tarifi naknada Banke podložna je izmjenama i dopunama.

7.5. Promjena tarifa naknada Banke vrši se izmjenama i dopunama Odluke o tarifi naknada Banke.

7.6. Korisnik kredita je suglasan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti Banci naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 665,45 eur (šesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centi) uvećan za zakonske zatezne kamate koje:

- na iznos od 597,00 eur teku od 3. lipnja 2008. godine do plaćanja te

- na iznos od 68,45 eur teku od 26. siječnja 2023. godine do plaćanja,

a koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska dioničko društvo, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 227,32 eura (dvjesto dvadeset sedam eura i trideset dva centa), sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos koja od 12. prosinca 2025. pa do isplate teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj ugovora: 080528026108/HH od 28. svibnja 2008. na iznos od 30.000,00 eura i to tužitelja u svojstvu korisnika kredita, te ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao supružnika korisnika kredita i tuženika kao banke (dalje: „Ugovor o kreditu“). Odredbom čl. 19. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je ugovor zaključen, a predmetni Ugovor o kreditu zaključen je u poslovnici u [adresa]. Zbog navedenog, mjesno je nadležan Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu. Tužiteljica ističe da je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 1,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da za odustanak od kredita i za prijevremenu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Dalje je navedeno kako je Odluka o tarifi Banke podložna izmjenama i dopunama, čija će se promjena vršiti izmjenama i dopunama Odluke o tarifi naknada Banke, te da na izmjene Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tužitelj navodi kako je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci troškove odobravanja kredita (troškovi obrade, zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 1,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. S obzirom na iznos kredita u visini od 30.000,00 eura, jednokratna naknada od 1,99% iznosila je 597,00 eura. Tužiteljica navodi kako je odredba o troškovima kredita utvrđena ništetnom sve do revizijskih postupka,a odnosno isto je ništetna i sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 673/2024, Rev-715/2024). Temeljem čl. 1021. ZPP-a kao cijena ugovora o kreditu navedene su isključivo ugovorene kamate, što znači da pod cijenu ugovora o kreditu ne spadaju proizvoljno određeni (navodni) troškovi obrade. Navedeni način ugovaranja troškova obrade kredita nije u skladu s odredbama čl. 4. i čl. 7. ZPP-a tj. nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao ni u skladu s načelom jednake vrijednosti činidaba. Dalje, temeljem odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) definirano je koje su nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima. Tužiteljica smatra kako je Ugovorom o kreditu ugovorena nepoštena ugovorna odredba vezana uz troškove obrade kredita, a koja je samim time i ništetna temeljem čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) te zahtjeva povrat stečenog bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a od strane banke, zajedno sa zateznim kamatama od dana zaključenja kredita tj.isplate naknade u iznosu od 597,00 eur sa zateznom kamatom od 3. lipnja 2008. Tužiteljica smatra da je i odredba o troškovima prijevremene otplate Ugovora o kreditu tj. odredbe 7. Ugovora o kreditu također djelomično ništetna. Naime, temeljem odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da za odustanak od kredita i za prijevremenu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Dalje je navedeno kako je Odluka o tarifi banke podložna izmjenama i dopunama i čija će se promjena vršiti izmjenama i dopunama Odluke o tarifi naknada Banke, te da na izmjene Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tužitelj navodi kako je i odredba o troškovima prijevremene otplate (izlazna naknada) utvrđena ništetnom sve do revizijskih postupaka odnosno ista je ništetna i sukladno praksi VSRH (Rev-112/2018, Rev-1020/2021). Tužitelj navodi kako je jasno da je odredba glede troškova prijevremene otplate protivna odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a kojom je određeno da je u slučaju raskida ugovora prije korištenja i u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Jasno je kako je Banka ovako ugovorenom odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu unaprijed odredila iznose prema vlastitoj želji, a ne s obzirom na nastalu štetu. Nadalje, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na koji potrošač tj. korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecati. Dakle, u ovom se slučaju čak ne radi o neispunjenju već se radi o prijevremenom ispunjenju, te je primjenom argumenta a fortiori jasno kako se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007). Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva i povrat stečenog bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a od strane banke, a glede troškova prijevremene otplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana isplate naknade u iznosu od 68,45 EUR sa zateznom kamatom od 26. siječnja 2023. Podnosi ovu tužbu i predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev, te tuženika obveže na naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužitelj je osporio tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, ističe prigovor zastare, te prigovor statusa potrošača. Ne osporava se da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom dana 28.5.2008. Ugovor o kreditu broj 080528026108 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 30.000,00 eura po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Osporava sve navode iz tužbe tužitelja, kao i što se osporava da bi bilo koje odredba Ugovora o kreditu bila ništetna. Nije sporno da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 1,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Nije sporno da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Osporava se da bi navedene odredbe bile ništetne. Osporava se da bi odredbe bile nejasne ili nerazumljive odnosno da bi sporne odredbe iz bilo kojeg razloga bile protivne odredbama ZZP-a odnosno protivne odredbama ZOO-a. Sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, niti uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Visina naknade iz čl. 6. bila je jasno određena odredbama Ugovora o kreditu dok je naknada iz čl. 7. Ugovora o kreditu bila određena aktima Kreditora sa kojima je tužitelj bio upoznat. Naknada Banke propisana je važećim Odlukama o tarifi naknada Banke, a s kojim se Odlukama tužitelj suglasio potpisom Ugovora o kreditu. Tužitelju nije mogla ostati nepoznata obveza da će tuženiku platiti naknadu koja je određena Odlukom o tarifi naknada Banke. Tako i ŽS u Puli posl.br. Gž-311/2018 od 03.09.2018. Tuženik ukazuje i navodi da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa stoga sukladno odredbama čl. 84. ZPP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe. Sporne odredbe su jasne obzirom da iz njezinih formulacija jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanjem naknade u određenoj visini. Odredbe su uočljive obzirom da su sastavni dio ugovora i u njemu su izričito navedene. Ugovor je pisan uobičajenim slovima, a sve odredbe su pisane istom veličinom slova. Tužitelj je na sve obveze i rizike iz Ugovora o kreditu pristao, što je potvrdio i svojim potpisom. Navedena odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu, pa sukladno odredbama ZPK nije nepoštena i posljedično tomu nije ništetna. Opći uvjeti poslovanja predviđeni su kao institut čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, a svi su akti banke revidirani od strane HNB-a i bez njezinog odobrenja ne bi mogli biti donijeti. Budući da su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli i neosnovani, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Na ročištu održanom 12. studenog 2025. tuženik je naveo kako ne ustraje kod istaknutog prigovora statusa potrošača, te ne osporava visinu potraživanja. Osporava označenu vrijednost predmeta spora, te predlaže da sud vrijednost predmeta spora utvrdi prema tužbenom zahtjevu kojim je tražena isplata.

4. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05), pa je raspravnim rješenjem suda (stranica 59 do 61 spisa), vrijednost predmeta spora utvrđena na iznos od 665,45 eura koliko iznosi vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

5. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu na stranici 8 do 17 spisa, obračun troška kreditne usluge na stranici 18 spisa, dopis na stranici 19 spisa, obračun naknada po kreditu na stranici 33 spisa, te sudska praksa na stranicama 20 do 32 i 34 do 43.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 080528026108 od 28.05.2008. sklopljenog između nje kao korisnice kredita i tuženika- banke, kojom je određena naknada za odobravanje kredita u visini 1,99 % od iznosa odobrenog kredita, te odredbe čl. 7. (7.3, 7.4, 7.5, 7.6) kojom je određena naknada za prijevremenu ili djelomičnu otplatu kredita, u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, kao i isplata iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredbi.

8. U postupku nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita, u svojstvu potrošača zaključila s tuženikom kao kreditorom 28.5.2008. Ugovor o kreditu broj 080528026108 kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 30.000,00 eura po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Nije sporno da je tužiteljica 2.6.2008. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 597,00 eura, a 25.1.2023. naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 68,45 eura.

9. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedene iznose vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

10. Iz Ugovora o kreditu (stranica 8 do 17 spisa) proizlazi da je člankom 6., 6.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 1,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Člankom 7., 7.3. ugovoreno je da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, 7.4. ugovoreno je da je Odluka o tarifi naknada Banke podložna izmjenama i dopunama, dok je 7.5. ugovoreno da je korisnik kredita suglasan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti Banci naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke.

11. Visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio, a ista proizlazi iz obračuna banke na stranici 18 (597,00 eura/4.328,52 kuna) te stranici 19 spisa ( 68,45 eura/515,74 kn), a s obzirom da tuženik nije osporio status potrošača tužiteljici, te da je ugovor o kreditu potpisan na unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora sastavljenog po tuženiku (stranica 8 do 17 spisa), istu nije bilo potrebno saslušavati kao stranku u postupku.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

14. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Nadalje, u odredbi čl. 6.1. Ugovora samo su uopćeno navedeni troškovi odobravanja kredita – troškovi obrade zahtjeva, skrb oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativne i druge radnje dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka niti ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili stvarno nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 6.1. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku. Na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 6.1. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (jednokratno 1,99 % od iznosa kredita).

19. Odredba čl. 6.1. Ugovora bila je sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, a tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade. Slijedom navedenog za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

20. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužiteljica nije imala utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 96. ZZP.

21. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 6.1. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

22. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

23. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može se samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

24. U odnosu na ništetnost tzv. izlazne naknade, u članku 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a tužiteljici nije razjašnjeno po kojim se parametrima visina te naknade određuje. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma ulazne naknade i prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. Kako iz ugovora nije jasno na koje se troškove točno odnosi izlazna naknada, niti je tužiteljica o tome informirana, a niti je bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način jednostranom odlukom tuženika određivati visina izlazne naknade, u konkretnom slučaju tužiteljica nije bila u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama. Kada se uz to ima u vidu da se radi o ugovornim odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je morao znati da se radi o ugovornim odredbama koje nisu dovoljno jasno određene bilo po visini obveze, bilo po neodređenosti troškova na koje se odnose, a koje zbog svoje neodređenosti u trenutku zaključenja ugovora uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

26. Ustavni sud Republike Hrvatske je 13. srpnja 2023. donio odluku poslovni broj U-III-3231/2022 kojom je potvrdio da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u pravomoćnoj presudi poslovni broj Pž- 1122/2023- 2 od 13. prosinca 2023. utvrdio je ništetnost izlazne naknade za prijevremenu otplatu.

27. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

28. Slijedom svega navedenog, mišljenje je ovog suda da su odredbe čl. 6. i to 6.1. i odredbe čl. 7. i to 7.3, 7.4., 7.6, 7.6 Ugovora nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a, a stoga i ništetne temeljem odredbe čl. 102., st. 1. ZZP, te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO-a. Odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju tropi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove odlučeno je kao u izreci ove presude, te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 665,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela o u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 75,00 eur (Tbr. 7. t. 1. OT), za zastupanje na ročištu 12.11.2025. u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), sve uvećano za 25% PDV-a, ukupno 187,50 eura. Priznat joj je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura. Ukupno je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 227,32 eura, u roku 15 dana, sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

31. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Labin, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Erica Golja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljica putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika