Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-267/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-526/2022-23 od 4. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj P-526/2022-23 od 4. siječnja 2024. u točki I. u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja kao osnovana, preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj P-526/2022-23 od 4. siječnja 2024. u dijelu pod točkom I. koji se odnosi na troškove postupka i rješava se:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka od 125,00 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi žalbeni trošak u iznosu od 156,25 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju ĐP isplati iznos od 1.716,72 eura zajedno sa zateznom kamatom i to na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi sve do isplate, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.765,18 eura zajedno sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2024. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od:

- 0,43 eura sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2005. do isplate te

- 0,06 eura sa zateznom kamatom od 30. studenoga 2005. do isplate.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Tužba je povučena za iznos od 5,02 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka radi pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u žalbi ističe kako smatra da ima pravo na trošak podneska od 20. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 eura, ročište za objavu presude od 4. siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za PDV (25 %). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tužitelja i preinači pobijanu presudu na način da naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 300,00 eura + PDV, odnosno ukupan iznos od 375,00 eura.

2.2. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je donošenjem pobijane presude povrijeđen zakon, obzirom da je presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. Zakona o parničnom postupku, predlaže se drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će predmetnu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 310,50 eura i trošak sudske pristojbe po odluci suda.

3. Na žalbe tužitelja i tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22 i 155/23), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

6. U provedenom postupku je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao tužitelju prema tečaju CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je ugovorom o kreditu od 31. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.451,74 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora o kreditu) za kupnju vozila (članak 2.1. ugovora o kreditu) te da je rok otplate 84 mjeseca (članak 7.1. ugovora o kreditu), plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu (članak 7.2. ugovora o kreditu).

10. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

11. Polazeći od naprijed navedenih nespornih činjenica, u prvostupanjskom postupku je u bitnom utvrđeno i da se u tijeku otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF-a u odnosu na hrvatsku kunu, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF-a utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenog na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču. Nadalje je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da tužitelj u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja ukupno preplatio iznos od 1.717,21 euro.

12. Na osnovi tako utvrđenog činjeničnog stanja i pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao i na odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 1.717,21 euro.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Euro) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

15. Odredbom članka 81. stavak 2. i stavak 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. I odredba članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

17. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedene pravomoćne sudske presude, a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se ona odnosi i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu. Naime, navode tužiteljice da je izostalo prethodno pojedinačno pregovaranje o spornoj ugovornoj odredbi te upozorenje o specifičnosti i rizicima valute CHF, tuženik nije osporio ikakvim relevantnim dokazima.

18. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom članka 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. srpnja 2021.

20. Kako dakle pravomoćna odluka o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos glavnice kredita vezan uz tečaj CHF, u pitanju su pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite. Uz to, kako je već prethodno rečeno, tuženik u svojim prigovorima pogrešno polazi od tvrdnje da je utvrđena nedopuštenost samog instituta valutne klauzule već je u ovom slučaju sporno ugovaranje protuvrijednosti domaće valute u CHF.

21. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom. Stoga su proizvoljne te suprotne utvrđenju suda prvoga stupnja tvrdnje tuženika o tome da je prednik tužiteljice "svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, da je pristao na sadržaj ugovora i odredbu o valutnoj klauzuli, na sadržaj nije imao prigovora."

22. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

23. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora ,a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

25. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe članka 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

26. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare. Prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 29. siječnja 2022. nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

28. Obzirom na prethodno navedeno, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

29. Budući da je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

30. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.765,18 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP-a, jer se taj trošak odnosi na radnje koje su u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bile potrebne za vođenje parnice.

31. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 20. siječnja 2023. u zatraženom iznosu od 250,00 eura, sve to iz razloga na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljica. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da trošak podneska kojim je tužitelj uredio svoj zahtjev na način da je izrazio njegovu svotu u novoj važećoj vrijednosti u RH euro nije nužan za postupak.

32. Naime, Zakon o uvođenju eura kao službene vrijednosti ("Narodne novine", broj 57/22, 82/22-dalje: Zakon) ne propisuje obvezu stranaka da svoje zahtjeve urede na način da umjesto kune naznače novu vrijednost, euro. Nasuprot tome, odredbom članka 48. Zakona propisano je da su tijela javne vlasti (dakle i sudovi) dužna u razdoblju dvojnog iskazivanja valute iz članka 43. stavak 1. Zakona, dvojno iskazivati cijene i druge novčane iskaze, vrijednosti u sudskim, upravnim i drugim pojedinačnim aktima koje donose.

33. Međutim, u pravu je tužitelji kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio zahtjev za naknadu troškova zastupanja stranke na ročištu za objavu presude 4. siječnja 2024. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude dana 4. siječnja 2024. koja mu je tada i uručena u skladu s odredbom članka 335. stavak 8. ZPP-a, slijedom čega se smatra da ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu presude prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, sukladno kojoj za ročišta na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 50 % nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova, što prema vrijednosti predmeta spora u ovom slučaju proizlazi da tužitelji ima pravo na trošak u iznosu od 100,00 eura + PDV, što čini ukupan iznos od 125,00 eura.

34. Stoga je žalbe tuženika i tužitelja u dijelu koji se odnosi na troškove sastava podneska od 20. siječnja 2023. valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I .izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke presude.

35. Budući je tužitelj u odnosu na ožalbeni dio pobijane presude uspio u omjeru od 46,66% (175,00 eura : 375,00 eura x 100), pripada mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pravo na razmjeran trošak žalbenog postupka, i to na iznos od 58,25 eura za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), te na iznos od 14,56 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), što sveukupno iznosi 72,81 eura, pa je odlučeno kako je naznačeno u točki III. izreke presude.

36. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Gospiću, 12. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš