REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-847/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i Partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisen Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. listopada 2025., u nazočnosti tužiteljice4 osobno i njezinog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ĆBG, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., te presude javno objavljene dana 12. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
Odbacuje se prigovor radi prebijanja tuženika s osnove tzv. negativne tečajne razlike do koje je došlo uslijed odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 od 11.1.2007. o valutnoj klauzuli u CHF, u iznosu od 70,60 EUR.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3873568 od 11.1.2007. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.521,15 EUR (tritisućepetstodvadesetjedaneuropetnaestcenti), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 od 11.1.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita.
III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 250,00 EUR (dvjestopedeseteura), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 25.1.2007. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano uvećane glavnice prilikom konverzije Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 od 11.1.2007. godine i Dodatka Ugovora o kreditu od 17.2.2016. godine, isplati iznos od 1.452,91 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.10.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.475,00
EUR (dvijetisućečetisristosedamdesetpeteura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu br.: 069- 50-3873568 od 11.1.2007. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 41.230,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik da sklopili su dana 17.2.2016. godine Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj i tuženik da su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju obrazac ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu da nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. („Kolektivne presude“), u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik da je, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu, naplatio od tužitelja, te stekao bez pravne osnove iznos od 3.719,55 EUR-a na osnovu preplaćenih anuiteta do dana konverzije. Taj iznos da se može utvrditi iz Obavijesti o promjenama kamate, Otplatne tablice, Pregleda uplata i Računovodstvene kartice, koje dokumente tužitelj dostavlja u prilogu, te navedeni iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Za slučaj da tuženik osporava navedeni iznos preplate, tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja iznosa navedenog u točki I petita tužbe, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno do dana konverzije s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu do dana konverzije i iznosa anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita, te da izračuna zatezne kamate na te iznose od dana svake pojedine uplate do dana izračuna. Tužitelj još navodi da mu je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, ukupno iznos od: 67.040,45 kn. Tužitelj da uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 56.093,49 kn, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Tuženik da je za više obračunati iznos preostale glavnice zadužio tužitelja na dan konverzije jer je knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po Ugovoru o kreditu na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja tuženika. Stoga da je na ime primjene ništetne valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita za neosnovano viši iznos od 10.946,96 kn, što po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn/EUR iznosi 1.452,91 EUR. Ako bi tuženik osporavao navedeni iznos ili datum, tužitelj predlaže da se i za navedeno provede financijsko vještačenje
1.1. Tužiteljica, nadalje, tvrdi da je, temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 3., tuženik prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 1.883,65 kn na dan 25.1.2007. godine s osnove naknade za odobrenje kredita („Ulazna naknada“). Iznos Ulazne naknade od 1.883,65 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur da iznosi 250,00 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu da nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1,00% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu da je ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj da nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj da ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Također navodi da je odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, da je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz naprijed navedenog, da je vidljivo da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba da je, dakle, uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga da je ništetna. Ako bi tuženik osporavao iznos ili datum naplate Ulazne naknade, tužitelj predlaže da se provede financijsko vještačenje i na okolnost datuma i iznosa naplate troška za odobrenje kredita.
1.2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu precizirala nakon provođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u podnesku od 241. srpnja 2025., prema kojem predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 od 11.1.2007. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.521,15 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. godine do isplate, s osnove neosnovano uvećane glavnice prilikom konverzije predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu od 17.2.2016. isplati iznos od 1.452,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.10.2015. do isplate, te s osnove neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.1.2007. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 22.10.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 069-50-3873568 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 41.230,00, a da je ugovorena redovna kamata 3,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također navodi da nije sporno da su stranke 15.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-3873568 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.
2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
2.3. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 o valutnoj klauzuli CHF cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Tvrdi da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tvrdi da ,sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.4. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.
2.5. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik navodi da je Čl. 3. Ugovora ugovoreno : " NAKNADA 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Tvrdi da je citirana odredba ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita da predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe i prigovor zastare. Navodi da, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio dana 12.06.2023. tužbu, razvidno je da je tražbina zastarjela.
2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 069-50-3873568 od 11.1.2007., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-3873568 od 17.2.2016., Zahtjeva za kredit, Izjave o prihvatu konverzije od 8.12.2015, u početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije Petri Blaškić, dipl. oec. d.o.o. iz Centra za financijska vještačenja iz Zagreba,, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 11. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 069-50-3873568 temeljem kojeg se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 41.230,00 CHF (švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,
-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 3,95% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika
-da je čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,
-da su tužitelj i tuženik 17.2.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Među strankama je sporno:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), ništetne
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita
- ima li tužitelji posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- je li odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pravo na povrat tog iznosa
- da li je nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na iznose kojima tužitelj potražuje isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i radi isplate s navedene osnove, iz razloga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
7. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
8. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.
9. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
10. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
11. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni kredit podizala u svrhu rješavanja stambenog pitanja te kad ase obratila djelatnicima banke i izrazila svoje potrebe te za što joj je potreban kredit, ponuđen joj je kredit vezan uz valutu CHF za kojeg joj e rečeno da je najpovoljniji i s najpovoljnijom kamatnom stopom. S obzirom da je doista kamatna stopa u to vrijeme za tu vrstu kredita bila povoljna, ona se odlučila za sklapanje takvog kredita,. Nije joj bilo tom prilikom od strane djelatnika banke posebno pojašnjeno na koji način se mijenja kamatna stopa, a niti sam bila upozorena da bi moglo doći do većeg rasta tečaja CHF, već štoviše, bilo joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti. Kada su dogovorili osnovne elemente ugovora isti joj je bio uručen od strane djelatnika banke na unaprijed napisanom formularu nakon čega više nisam imala mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi. Tijekom otplate rate kredita, rate su joj počele znatno rasti što joj je bilo vrlo teško plaćati, te kada se pojavila zakonska mogućnost konvertiranja takvog kredita u eurske, obratila se banci da bih si olakšala otplatu kredita i zaključila Dodatak ugovoru kojim je isti konvertiran u euro. Pod takvim izmijenjenim uvjetima kredit je otplatila do kraja. Nekretninu koju je kupila sredstvima tog kredita nije davala u najam niti zakup, već ju je isključivo koristila za potrebe stanovanja svoje obitelji. Također je iskazala da joj prilikom pregovaranja u vezi zaključivanja predmetnog kredita nije bilo pojašnjeno na što se odnosi ulazna naknada za obradu kredita odgovara, niti joj je bilo što u vezi te odredbe bilo rečeno.
12. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, odnosno, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
14. Isto tako, provedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da se niti o odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, te da ista je bila sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu, te da tužitelju nije pojašnjeno na što se točno odnose troškovi ugovora tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste, jer tako proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik niti na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze.
15. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao fizička osoba u svrhu kupnje stana za vlastito stanovanje, što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da ista ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
16. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su iste stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, kao i odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.
17. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
19. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare za isplatu s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojom je ugovorena jednokratna ulazna naknada za obradu kredita. Naime, i ovo potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove presude, jer je upravo ovom presudom utvrđena ništetnosti navedene odredbe.
20. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blaškić iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
21. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:
-utvrditi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno do dana konverzije s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu, te izračunati razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu do dana konverzije i iznosa anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita, te da izračuna zatezne kamate na te iznose od dana svake pojedine uplate do dana izračuna,
- izračunati koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice: a) da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, i b) kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,
- utvrditi datum i iznos naplaćenog troška za odobrenje kredita (ulazne naknada),
- izračunati i tzv. negativne razlike u tečaju, ako iste postoje.
22. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedene vještakinje od 17. rujna 2024., proizlazi sljedeće:
22.1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita iznose 3.722,85 EUR.
22.2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 70,60 EUR.
22.3. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.652,25 EUR.
22.4. Temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Kredit je isplaćen 25.01.2007. godine što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Pod pretpostavkom da je ulazna naknada naplaćena sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 41.230,00 CHF, te iznos ulazne naknade od 1,00% iznosi 412,30 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,568648 kn) daje iznos od 250,00 EUR.
22.5. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015.g. iznosila 126.976,98 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 137.923,94 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 1.452,91 EUR.
22.6. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 1.408,63 EUR.
Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.
22.7. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30.09.2015.g. ukupno iznose 1.206,93 EUR.
23. Tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je, u skladu s istim, u podnesku od 21. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev, kao što je navedeno pod točkom 1.1. obrazloženja presude, dok je tuženik, u podnesku do 19. kolovoza 2025. specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja za iznos od 1.408,63 EUR priznat tužiteljici sporazumom o konverziji i s osnove tzv. negativne tečajne razlike za iznos od 70,60 EUR.
24. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda.
25. Međutim, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, te u dijelu u kojem je za preplatu priznatu tužiteljici Sporazumom o konverziji umanjio ukupni iznos preplate uzevši u obzir i razliku preostale glavnice po konverziji.
26. Stoga je, sud u cijelosti odbio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim, s osnove obračunate glavnice prilikom konverzije predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu potražuje od tuženika iznos od 1.452,91 EUR, kako je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.
27. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove negativnih tečajnih razlika, tuženik je istog kvantitativno specificirao tek u podnesku od 19. kolovoza 2025., nakon što je zaključen prethodni postupak, a odredbom čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje - ZPP), propisano je da je procesnopravni prigovor radi prebijanja dopušteno je izjaviti do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom toga, s obzirom da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije izjavio procesnopravni prigovor radi prebijanja koji bi bio kvantitativno određen, tuženik je, u konkretnom slučaju prekludiran u postavljanju takvog prigovora, pa je istog valjalo odbaciti, ne upuštajući se u meritorno odlučivanje o istom, sve kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.
28. Nadalje, što se tiče tuženikovog procesnopravnog prigovora radi prebijanja s osnove preplate priznate tužiteljici sporazumom o konverziji za iznos od 1.408,63 EUR, o navedenom prigovoru nije bilo potrebno donositi konstitutivnu odluku jer je sud, uvažavajući ovu činjenicu, za taj iznos umanjio visinu preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, na koji način je knjigovodstveno-financijskom vještaku i postavljen zadatak, tako da je o tom prigovoru radi prebijanja odlučeno prilikom određivanja visine preplate koja pripada tužiteljici s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.
29. Prema tome, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka provedenim kojim je utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 3.722,85 EUR, da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji , tj. 30.9.2015., iznose 1.206,93 EUR, te da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu 1.408,63 EUR, to je, u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF zahtijeva isplatu iznosa od 3.521,15 EUR, jer navedeni iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF u iznosu od 3.722,85 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate, koje tužiteljici u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, a koje do 30. rujna 2015. iznose ukupno 1.206,93 EUR, sve umanjeno za iznos preplate koji je tužiteljici priznat sporazumom o konverziji u iznosu od 1.408,63 EUR, pri čemu sud navedenu preplatu uračunao u iznos preplate koji tužiteljici pripada s osnove primjene valutne klauzule na način da je istu prvo uračunao u zakonske zatezne kamate na taj iznos, te nakon toga i u glavnicu, sve u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a.
30. Nadalje, od dana provedbe konverzije, tj. od 30. rujna 2015. na iznos glavnice tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, s obzirom da joj iste pripadaju od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a iste su joj obračunate i dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., tako da je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim na iznos od 3.521,15 EUR zahtijeva i zakonske zatezne kamate od navedenog datuma do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).
31. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
32. Nadalje, s obzirom da je utvrđena ništetnom i odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, u smislu odredbe čl. 323. st.1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), tuženik je u obvezi vratiti joj i novčani iznos koji je primio s osnove te odredbe.
33. S obzirom da je predmetni kredit isplaćen 25. siječnja 2007. godine, toga dana je dospjela na naplatu i navedena ulazna naknada, a prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje, iznos ulazne naknade od 1,00% iznosi 412,30 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,568648 kn) daje iznos od 250,00 EUR, koji iznos je tuženik u obvezi platiti s navedene osnove.
34. Nadalje, kao što je već naprijed obrazloženo, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a, tuženik je u ovom pravnom odnosu bio nepošteni stjecatelj, jer je postupao nepošteno prilikom sastavljanja predmetnog Ugovora i pregovaranja u vezi sklapanja istog, pa je u obvezi tužiteljici platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja tog iznosa, tj. od dana isplate kredita, odnosno, 25.1.2007., pa je sud tužitelju od navedenog datuma dosudio i zatražene zakonske zatezne kamate navedeni iznos. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).
35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.452,91 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
37. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 15.224,06 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 20.2.2024., 6.6.2024. i 21.7.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 6.6.2024., 5.9.2024. i 7.10.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR za svako, te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 12.12.2025., po Tbr. 9. st. 4. Tarife, iznos od 100,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 375,00 EUR, te joj je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 2.475,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
38. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak izračuna preplate kojeg je tužiteljica zatražila prije pokretanja ovog postupka jer taj trošak ne predstavlja parnični trošak koji je stranci nastao tijekom ovog postupka.
39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.
U Pregradi, 12. prosinca 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
