REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-392/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 523,41 EUR, zaključio je glavnu raspravu 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Doroteje Jurčić Nižić i tuženikovog punomoćnika GŽ te donio i objavio presudu 12. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita BŽ i tuženika koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 523,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 523,41 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki

II. izreke presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 539,81 EUR sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita BŽ i tuženika koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ i isplatu iznosa od 523,41 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata. U tužbi u bitnome navodi kako su BŽ kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007., koji je potrošački te kako su korisnik kredit i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim su sve tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi prenesene na tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik. Člankom 10. stavkom 1. Ugovora o kreditu, koji tužitelj citira, određeno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu / troškove za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu. Radi se o tipskoj ugovornoj odredbi izrađenoj od strane tuženika o kojoj korisniku kredita nije dana mogućnost pregovora, a takva nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Tuženik je po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 3.943,62 kn / 523,41 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn)..

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U bitnome je naveo kako tražbina koja je predmet ustupa po svojoj pravnoj prirodi nije mogla biti prenesena na tužitelja zbog čega Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tuženika. S tim u svezi poziva se i na odredbu članka 14. Ugovora o kreditu koju citira u bitnome navodeći kako tuženik nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje Ugovora o cesiji pa i iz tog razloga taj ugovor nema učinak prema tuženiku. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita kao svog prednika jer se taj status ne presumira. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, te sporna ugovorna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je prigovor zastare. Osporio je početak tijela zateznih kamata u bitnome navodeći kako tuženik nije nepošteni stjecatelj.

3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U nastavku postupka tuženik je ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (str. 7. – 8. spisa), tuženikovog pregleda prometa po kreditu (str. 9. – 23. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (str. 24. – 27. spisa), Ugovora o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007. (str. 29. – 35. spisa), Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu (str. 36. – 41. spisa), izvatka iz zemljišne knjige (str. 42. spisa), otplatnog plana za kredit (str. 43. – 48. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka BŽ.

Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 15. srpnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

7. Predmet spora je objektivno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita BŽ i tuženika koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ i isplatu iznosa od 523,41 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata

8. Nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i BŽ kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 5103631207 od 23. srpnja 2007. . (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.

Nije sporna činjenica da su korisnik kredita BŽ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 5. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu.

Nije sporna činjenica da je 27. srpnja 2007. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 523,41 EUR.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 29. – 35. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine.

Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka BŽ, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu radi kupovine stana u kojem je živio sve do kraja 2017 kada ga je morao prodati da riješi kredit. Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

10. Člankom 10. stavkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

11. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (članak 80. stavak 2. ZOO).

12. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 24. – 27. spisa) utvrđeno je da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem tražbine svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik BŽ.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. Zbog toga se tuženik neosnovano poziva i na odredbu članka 14. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da „Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti Banke založiti, ustupiti ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog Ugovora.“ To iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu prava (i obveza) iz Ugovora o kreditu, već o prijenosu (ustupu) točno određene novčane tražbine po osnovi stečenog bez osnove, dakle, po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa, koja je posljedica ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (članak 332. ZOO), a ne o tražbini iz Ugovora o kreditu pa time niti o prijenosu prava (i obveza) iz Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog sud je utvrdio neosnovanim i tuženikove tvrdnje kako Ugovor o ustupu ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tuženika.

17. Na temelju iskaza svjedoka BŽ, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da kada je došao u banku, službenica mu je dala sve papire i ugovor za potpis, da nije ništa s bankom pregovarao niti je bio u mogućnosti pregovarati, da je prije potpisa pročitao ugovor o kreditu, ali da s obzirom na njegovo pravno znanje manje-više nije ništa razumio, da nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi, ali da su mu u banci rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita, koja je išla iz kredita i da su mu rekli da je to njihova usluga koja se treba platiti.

Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 10. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, s time da taj trošak minimalno iznosi 200,00 kn. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 523,41 EUR koji je 27. srpnja 2007. tuženik nesporno naplatio po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

25. Na iznos od 523,41 EUR tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Suprotno tuženikovoj tvrdnji, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj jer je tuženik kao trgovac morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna budući da nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavaka 1. ZPP), koji dan (datum) tuženik nije osporio, do isplate.

Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO -a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom obveznom odnosu.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

27. Tužitelj je cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

28. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 523,41 EUR, tužitelju su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 25. travnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročišt ima 15. srpnja 2025. i 20. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 400,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 500,00 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 539,81 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka .

Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točki IV. Izreke presude.

Zagreb, 12. prosinca 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.