Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

[adresa]

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-1207/2019-72

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Danijelu Juriću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Rijeci, A. Medulića 4, protiv prvotuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupan po zastupniku temeljem zakona Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, OIB: 86687204743, Građansko-upravni odjel, sa sjedištem u [adresa], drugotuženika - protutužitelja Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, iz Zagreba, Širolina ulica 4, zastupan po punomoćnici po zaposlenju HV, mag. iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. listopada 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Danijela Jurića, odvjetnika u Rijeci, zastupnice prvotuženika Ljerke Rošić, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Slavonskom Brodu, punomoćnice drugotuženika HV, mag. iur., zaključene istog dana, nakon javne objave 12. prosinca 2025.

r i j e š i o j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor apsolutne nenadlženosti, kojega su istaknuli tuženici.

II Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva za iznos od 14.512,98 EUR (četrnaest tisuća pet stotina dvanaest eura i devedeset i osam centi).

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da tužiteljici isplate tržišnu vrijednost nekretnine koja je bila u njezinom vlasništvu i to (stare) oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. il. 133 k. o. [katastarska općina], u naravi restoran-bistro "Sreadnci" površine 582 m2, a koja je sastavni dio današnje nekretnine (nove) zk. oznake k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], u ukupnom iznosu od 530.804,70 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana podnošenja tužbenog zahtjeva pa do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici-protutuženici KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da drugotuženiku-protutužitelju Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Ulica Stjepana Širole 4 OIB: 57500462912, preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu-restoran u površini od 501 m2 na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev u točki II koja, koja glasi:

" Nalaže se tužiteljici-protutuženici KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da plati drugotuženiku-protutužitelju Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912 iznos od 61.249,45 EUR (461.483,93 kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

na iznos od 1.083,26 EUR (8.161,80 kn) počevši od 29.02.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.03.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.04.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.05.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.06.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.07.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.08.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.09.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.10.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.11.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.12.2016. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.01.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 28.02.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.03.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.04.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.05.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.06.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.07.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.08.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.09.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.10.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.11.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.12.2017. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.01.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 28.02.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.03.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.04.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.05.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.06.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.07.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.08.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.09.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.10.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.11.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.12.2018. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.01.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 28.02.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.03.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.04.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.05.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.06.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.07.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 31.08.2019. god. pa do isplate, na iznos od 1.399,21 EUR (10.542,38 kn) počevši od 30.09.2019. god. pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno članku 29. stavka 2. ZOO"

IV Nalaže se tužiteljici KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da prvotuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.500,65 (pedeset sedam tisuća pet stotina eura i šezdeset u pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, za više zatraženi, preko dosuđenog, iznos od 10.630,15 EUR (deset tisuća šest stotina trideset eura i petnaest centi), na ime troškova parničnog postupka.

VI Nalaže se tužiteljici-protutuženici KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da drugotuženiku-protutužitelju Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, iz Zagreba, Širolina ulica 4, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 425,52 EUR (četiri stotine dvadeset i pet eura u pedeset i dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 6. rujna 2019. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, a radi isplate iznosa od 4.259.722,98 kuna.

1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je ona bila zemljišnoknjižni i stvarni vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] površine 582 m2, u naravi restoran „Sredanci“.

Nadalje, tužiteljica je navela kako je na prijedlog drugotuženog Hrvatske ceste d.o.o., kao upravitelja javne ceste, predmetna nekretnina, s izrađenim prijavnim listom, pozivajući se na odredbe Zakona o cestama, proglašena cestom, odnosno cestovnim zemljištem te je zemljišnoknjižni odjel ovoga suda predmetnu nekretninu u zemljišnoj knjizi upisao kao javno dobro u općoj uporabi – u neotuđivom vlasništvu prvotuženika Republike Hrvatske pod upravljanjem drugotuženog Hrvatske ceste d.o.o. Nadalje, tužiteljica je navela kako je predmetna nekretnina otpisana u novi zemljišnoknjižni uložak i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] kao k. č. br. [katastarska čestica] u naravi javna cesta A5 površine ukupno 106055 m2, a koja se sastoji od izgrađenog zemljišta površine 18 m2, autoceste površine 105172 m2, izgrađeno zemljište površine 5 m2, izgrađeno zemljište površine 24 m2, izgrađeno zemljište površine 13 m2, nadstrešnica površine 194 m2, restoran površine 501 m2 i benzinska stanica površine 128 m2, te k. č. br. [katastarska čestica] u naravi javna ceste površine 39198 m2, a sve u k. o. [katastarska općina].

1.2. Tužiteljica je navela kako je ona putem zakupnika predmetne nekretnine trgovačkog društva AIM d.o.o. [adresa], zaprimila dopis Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu od 14. siječnja 2019. broj: N-DO-1/2019-2, a u kojem dopisu je navedeno da je predmetna nekretnina sukladno Zakonu o cestama prenesena u vlasništvo Republike Hrvatske, a na upravljanje Hrvatskim autocestama d.o.o. S tim u svezi zatraženo da zakupnik AIM d.o.o. predmetnu nekretninu preda slobodnu od osoba i stvari u posjed tuženicima. S tim u svezi tužiteljica je navela kako ju je trgovačko društvo AIM d.o.o. dopisom od 21. siječnja 2019. obavijestilo da raskida ugovor o zakupu predmetne nekretnine, a zbog okolnosti da mu je naložena predaja posjeda predmetne nekretnine tuženicima. Tužiteljica je navela kako je ona 29. ožujka 2019. Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, koji zahtjev je dopunjen 29. travnja 2019. U svezi s tim tužiteljica je navela kako je od Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu 26. srpnja 2019. zaprimila očitovanje broj: N-DO-51/2019-14, a u kojem očitovanju je Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu navelo da predmetni zahtjev ocjenjuje neosnovanim te ne pristaje na mirno rješenje spora. U istom očitovanju navedeno je i kako se prema Građevinskom projektu autoceste Bratsvo-Jedinstvo, dionica Sl. Brod-istok, Velika Kopanica, poddionica Oprisavci- Velika Kopanica, PUO Sredanci u km 400+750, broj: C-5400/4, koji je sastavni dio Građevinske dozvole broj: [broj dozvole], URBROJ: 531-06/1-91-2 od 14. lipnja 1991., temeljem koje Građevinske dozvole je izdana i Uporabna dozvola KLASA: UP/I-361-04/99-02/19 od 4. kolovoza 1999. proizlazi da je odmorište Sredanci s uključenim pratećim uslužnim objektima je sastavni dio autoceste. Iz istoga proizlazi kako je predmetna Građevinska dozvola izdana temeljem rješenja Općine Slavonski Brod SR Hrvatske, Komisije za građevinsko zemljište broj: UP/I- 943-04/89-04/199, URBOJ: 2178-06-02/89-1 od 2. travnja 1990., na temelju diobnog nacrta Zavoda za fotogrametriju potvrđenog od strane Ministarstva koje je izdalo Građevinsku dozvolu.

1.2. Tužiteljica je navela kako ona potonje navode Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu u cijelosti osporava i to iz razloga što ona, kao i njezini pravni prednici nikada nisu zaprimili nikakve uvjete uređenja prostora Građevinske ili uporabne dozvole, odnosno parcelacijske elaborate iz kojih bi mogla utvrditi da je postupak izdavanja Građevinske dozvole bio na zakonu osnovan i to zbog članka 32. stavka 1. točka 4. i stavka 2. Zakona o izgradnji objekta iz 1987. godine („Narodne novine“ broj: 52/1981., 12/1982., 47/1986., 18/1987.). Nadalje, navela je kako je predmetnom odredbom propisano da se zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za građenje ili rekonstrukciju objekta prilaže (…) dokaz da investitor ima pravo korištenja zemljišta za izgradnju (…) dokazom iz stavka 1. ovoga članka smatra se naročito: izvadak iz zemljišne knjige ili akt nadležnog organa na osnovi kojeg je investitor stekao pravo korištenja, odnosno služnosti; ugovor o stjecanju prava korištenja zemljišta, odnosno prava služnosti zaključen u skladu sa Zakonom; akt nadležnog organa o stupanju investitora u posjed zemljišta. Tužiteljica se nadalje, pozvala na odredbu članka 33. Zakona o izgradnji objekta iz 1987. godine, te je naveo kako je se prema istome zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za građenje iz članka 31. istog Zakona, prilažu se i potvrde ili suglasnosti nadležnih organa ili organizacija da je tehnička dokumentacija izrađena u skladu s posebnim uvjetima građenja utvrđenim u postupku utvrđivanja uvjeta uređenja prostora kao i potvrda organa nadležnog za utvrđivanje uvjeta uređenja prostora da je tehnička dokumentacija izrađena u skladu s urbanističko-tehničkim uvjetima propisanim za izgradnju konkretnog objekta.

Nadalje, navela je kako predmetne akte, odnosno dokaze, potvrde i suglasnosti, a osobito o postojanju urbanističkih uvjeta i akte o zakonitom stjecanju prava na posjed i isplate naknade bivšim vlasnicima, tuženici nisu nikada prezentirali, a prema saznanjima tužiteljice isti ne postoje.

1.3. Osporavajući navode Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, tužiteljica je navela kako Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu upućuje na postojanje građevinske dozvole o zahvatu u prostoru na predmetnoj nekretnini, dok iz predmetne građevinske dozvole i nije razvidno koja katastarske čestice ulaze u zonu zahvata, tko su vlasnici predmetnih nekretnina na tom zemljištu, slijedom čega tužiteljica osporava da bi se ta građevinska dozvola uopće i odnosila na predmetnu nekretninu, a osobito na zgradu u kojoj se nalazi restoran. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je u odnosu na navedene okolnosti teret dokazivanja na tuženicima.

Tužiteljica je navela i kako je upitno važenje nekakve odluke Komisije za građevinsko zemljište Općine Slavonski Brod od 2. travnja 1990. u odnosu na premetnu nekretninu, a s obzirom na arhivski izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (stare oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) iz kojeg je vidljivo da se temeljem rješenja Općine Slavonski Brod od 10. prosinca 1992. upisuje pravo vlasništva Općine Slavonski Brod i pravo korištenja Brodvin-Marsonia d.o.o. Na temelju rješenja Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 1. kolovoza 1996. mijenja se naziv vlasnika u Brodvin-Marsonia d.o.o., a nakon toga ponovno temeljem rješenja Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 2. travnja 1998. u Moteli Dragun d.o.o. S obzirom na navedeno tužiteljica je navela kako smatra nemogućim da bi predmetna Komisija unutar razdoblja od 2 godine predmetnu nekretninu predala u vlasništvo investitoru izgradnje Autoceste Bratsvo-Jedinstvo, a nakon toga istu nekretninu predala trgovačkom društvu Brodvin-Marsonia d.o.o., tj. pravnom predniku tužiteljice.

1.4. Tužiteljica je navela kako ona upitnim čini i navode Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu da je prvotuženik na legalan način stekao nekretninu koja je proglašena vlasništvom Republike Hrvatske, jer iz predmetnog očitovanja navedenog odvjetništva nije jasno je li prijenos prava vlasništva izvršen temeljem Zakona o građevinskom zemljištu iz 1980. ili Zakona o eksproprijaciji iz 1988. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je odredbom članka 9. Zakona o eksproprijaciji iz 1988. propisano da za ekspropriranu nekretninu vlasniku pripada pravična naknada, dok je člankom 13. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da u gradovima i naseljima gradskog karaktera zemljišta na kojim postoji pravo vlasništva prenose se u društveno vlasništvo odlukom skupštine općine. U stavku 2. istog članka propisano je da se odlukom skupštine općine prenose u društveno vlasništvo i zemljišta van gradova i naselja gradskog karaktera na koja postoji pravo vlasništva predviđena za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju. S tim u svezi tužiteljica je navela kako predmetna nekretnina nikada nije bila sastavni dio grada niti naselja gradskog karaktera, a ponajmanje je po svojoj urbanističkoj namjeni bila predviđena za stamenu ili drugu kompleksnu izgradnju.

1.5. Tužiteljica se, nadalje, pozvala i na odredbu članka 28. ranije spomenutog Zakona o građevinskom zemljištu, te je navela kako je istim propisano da građevinsko zemljište na kojem je izgrađena stambena ili poslovna zgrada ili drugi građevinski objekt trajnog karaktera, odnosno objekt koji služi za redovnu upotrebnu stambene zgrade, a koji prema prostornom planu ne može postojati na toj građevinskoj parceli, može se uzeti iz posjeda prijašnjeg vlasnika tek nakon što se urede vlasničko-pravni odnosi u pogledu te zgrade odnosno objekta i stanarima koji stanuju u toj zgradi osigura korištenje drugog stana koji bitno ne pogoršava uvjete njihovog stanovanja, osim u slučaju kada je ovim zakonom drugačije određeno. Također, navela je kako odredba članka 32. istog Zakona propisuje da se pravična naknada određuje na način i postupku propisanim Zakonom o eksproprijaciji. S obzirom na citirane zakonske odredbe tužiteljica smatra kako u konkretnoj pravnoj stvari nije ispoštovana niti jedna zakonska norma kako Zakona o građenju, tako niti Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o eksproprijaciji.

1.6. Tužiteljica je, nadalje, navela kako u slučaju da je investitor RSIZ za ceste SR Hrvatske stjecao vlasništvo na predmetnoj nekretnini sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u to vrijeme, relevantne su odredbe članka 5., članka 11. stavak 3. te članka 14. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji. Predmetnim odredbama propisano je da se nekretnina može eksproprirati nakon što je na način određen ovim Zakonom utvrđeno da postoji opći interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nekretnini. Rješenje o utvrđenju općeg interesa mora biti u skladu s uvjetima uređenja prostora određenim prema odredbama posebnog zakona. izuzetno kad se radi o izgradnji objekata privredne infrastrukture od značaja za Republiku, opći interes utvrđuje odlukom Izvršno vijeće Sabora.

Slijedom ranije navedenog, tužiteljica je istaknula kako ona nema saznanja o postojanju urbanističkih uvjeta uređenja prostora niti pak odluke Izvršnog vijeća Sabora kojom bi se utvrdio opći interes za izvlaštenje ove nekretnine, te je navela kako ona smatra da isti niti ne postoje.

1.7. U svezi s navedenim tužiteljica se pozvala i na odredbu članka 23. Zakona o eksproprijaciji te je navela kako predmeta odredba određuje da će se na osnovi prijedloga za eksproprijaciju izvršiti po službenoj dužnosti zabilježba postupka eksproprijacije u zemljišnim knjigama. S obzirom da na predmetnoj nekretnini postupak eksproprijacije nikada nije zabilježen u zemljišnoj knjizi, tužiteljica čini upitnim i postojanje takvog postupka. Tužiteljica smatra kako je u odnosu na navedeni postupak posebno bitna odredba članka 59. Zakona o eksproprijaciji, kojom je propisano da je nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ dužan da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu, isto kao i u postupku deposedacije. S tim u svezi tužiteljica je navela kako se predmetni postupak naknade pokreće po službenoj dužnosti, stoga smatra da bi u takvom eventualnom postupku sudjelovali i pravni prednici tužiteljice da je takav postupak ikad pokrenut.

S obzirom na navedeno tužiteljica je navela kako tuženici nisu dali niti jedan valjan dokaz o tome da bi oni predmetnu nekretninu stekli na zakonit način, stoga tužiteljica smatra da su tuženici izgubili temeljni pravni osnov stjecanja, a time predmetna nekretnina nije nikad mogla postati cesta, cestovno zemljište niti pak dobro u općoj uporabi jer je uvijek zakon pretpostavljao da se takve nekretnine mogu proglasiti općim dobrom, ali pod pretpostavkom zakonitog stjecanja vlasništva i prava na posjed. Tužiteljica je navela i kako Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu u svom očitovanju navodi kako je predmetna nekretnina formalno proglašena - upisana u vlasništvu Republike Hrvatske pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. i to rješenjem zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda od 4. srpnja 2016., navodeći kako je predmetna nekretnina još 1990-ih godina bila cesta i cestovno zemljište, odnosno da je bila u statusu javnog dobra i van pravnog prometa. Nadalje, navela je kako iz očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, s obzirom na navedeno, proizlazi da je tužiteljica na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva na nezakonit način, slijedom čega tužiteljici niti ne pripada pravo na ikakvu naknadu. Takve navode tužiteljica je osporavala te je navela kako su predmetnu nekretninu njezini prednici pa i ona stekli na zakonit način, naplatnim pravnom poslom i odlukom suda, a što proizlazi iz arhivskog zemljišnoknjižnog izvatka. Naime, iz predmetnog izvatka razvidno je da je općina [adresa] 10. prosinca 1992. donijela rješenje na temelju kojeg je na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva s pravom korištenja na Brodvin-Marsonia d.o.o., a koje društvo je naknadno promijenilo naziv na Moteli Dragun d.o.o.

1.8. Tužiteljica je, nadalje, navela kako je Trgovački sud u Zagrebu, u stečajnom postupku donio rješenje o dosudi te je u skladu s tim sklopljen kupoprodajni ugovor s trgovačkim društvom ZEFA d.o.o. iz [adresa]. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je njezin pravni prednik predmetnu nekretninu stekao

odlukom Trgovačkog suda i isplatom vrijednosti nekretnine u tom postupku i to od tada zemljišnoknjižnog i stvarnog vlasnika predmetne nekretnine. Tužiteljica je u svezi s navedenim istaknula kako je odlukom suda kao načinom stjecanja njezin pravni prednik postao vlasnikom predmetne nekretnine i to neovisno u kasnijem upisu u zemljišne knjige. Nadalje, navela je kako Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu smatra da je predmetna nekretnina postala vlasništvo prvotuženika, a pri tome zanemaruje činjenicu da nekretnina koja je bila u vlasništvu tužiteljice, nikada nije na neki od zakonom predviđenih načina prenesena u vlasništvo i posjed tuženika. S tim u svezi tužiteljica je navela da je Zakon o eksproprijaciji donesen upravo iz razloga da bi se stvorili uvjeti zakonitog stjecanja vlasništva na nekretnini koja bi eventualno postala javno dobro.

Tužiteljica je, nadalje, navela kako je ona kupoprodajnim ugovorom od 8. siječnja 2016. broj: OV-332/16 od svojeg pravnog prednika trgovačkog društva ZEFA d.o.o. kupila predmetnu nekretninu s punim povjerenjem u zemljišne knjige. U tom smislu navela je kako njezino povjerenje u zemljišne knjige ničim nije moglo biti dovedeno u sumnju jer je njezin pravni prednik istu stekao naplatnim pravnim poslom i odlukom Trgovačkog suda. S tim u svezi tužiteljica na posebno naglasila da je u svakom pravnom poslu stjecanja među subjektima pravnom prometa bio valjan pravni osnov, isplata i predaja posjeda predmetne nekretnine, kao i uknjižba u zemljišnim knjigama.

1.9. Nadalje, tužiteljica je posebno istaknula kako je njezin pravni prednik trgovačko društvo ZEFA d.o.o. predmetnu nekretninu stekao kao najbolji ponuditelj kupnjom putem javne dražbe u stečajnom postupku. Tužiteljica smatra da se takva prodaja u stečajnom postupku ne može nikada osporavati odredbama Zakona o obveznim odnosima. U svezi s navedenim, tužiteljica se pozvala i na stav Ministarstva pravosuđa, uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, izražen u rješenju od 8. srpnja 2013.

Tužiteljica je navela kako je zemljišnoknjižni odjel ovoga suda rješenjem od 23. svibnja 2022. poslovni broj: Z-889/02 dozvolio uknjižbu prava vlasništva na nekretninama Moteli Dragun d.o.o., a koje su upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje se sastoje od k. č. br. [katastarska čestica] restoran Dvorine površine 164 čhv, a koja odgovara čestici nove izmjere 232/4, u korist prednika tužiteljice trgovačkog društva ZEFA d.o.o.

1.10. Tužiteljica je navela kako je pravni osnov stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist njezina pravnog prednika bio ugovor o kupoprodaji od 20. veljače 2022., broj: OV-1620/02, dopuna ugovora od 7. svibnja 2002., broj:

4195/02, zapisnik stečajnog vijeća od 29. studenog 2001. br. OV-4417/02 Zagreb, Isprava o imenovanju od 3. travnja 2000. br. XXVIII/V st. 159/99 itd.

Tužiteljica je navela i kako ona smatra da je u pravnom prijenosu vlasništva njezine nekretnine u vlasništvo Republike Hrvatske povrijeđen temeljni akt, odredba članka 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav RH) kojim se jamči pravo vlasništva.

Tužiteljica se u prilog svojim navodima pozvala i na Protokol 1 članak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenim sloboda ( „MU broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), kojim je zajamčeno pravo svake osobe na mirno uživanje svog vlasništva kojeg se smije lišiti samo uz uvjete predviđene zakonom i načelima općeg međunarodnog prava, čija je potpisnika i Republika Hrvatska. U svezi s navedenim tužiteljica je navela kako odredbe Ustava RH i navedene međunarodne konvencije čine okvir ljudskih i vlasničkih prava koje država garantira svojim građanima i odriče se povrede takvih prava na bilo kakvu njihovu štetu ili pakost, pa je time tužiteljici povrijeđeno njezino ustavno i konvencijsko pravo na vlasništvo i miran posjed.

1.11. Nadalje, tužiteljica je navela i kako je njezin pravni prednik Moteli Dragun d.o.o. predmetnu nekretninu stekao također naplatnim pravnom poslom od prvotužene Republike Hrvatske, u postupku privatizacije. S tim u svezi tužiteljica se pozvala na Zakon o privatizaciji, te je navela kako je predmetnim Zakonom prvotuženik sebe proglasio vlasnikom svih društvenih poduzeća te je svojim rješenjem kojim se dopušta privatizacija društveno-pravnog subjekta za procijenjenu vrijednost imovine prodala kao poslovne udjele kupcima. Nadalje, navela je kako je prvotuženik garantirao da su nekretnine stečene u postupku privatizacije njezina imovina i da je prodajom poslovnih udjela prenosi na nove stjecatelje. U odnosu na predmetnu nekretninu tužiteljica je navela kako su ona i njezini pravni prednici oduvijek imali valjan zemljišnoknjižni upis, svoja prava stjecali su naplatnim pravnim poslom uz predaju posjeda, te su obavljalo dopuštenu poslovnu djelatnost.

1.12. Tužiteljica je navela kako te činjenice tuženici nikada nisu osporavali. Nadalje, navela je kako tuženici tvrde da je predmetna nekretnina u njihovom vlasništvu od cca 1990. godine, stoga tužiteljici ostaje nejasno jesu li tuženici neodgovorni gospodari pa nisu sporili niti tražili predaju u posjed predmetne nekretnine više od dva desetljeća ili su tuženici bili svjesni činjenice da predmetnu nekretninu nikada nisu stekli na zakonit način i isplatom naknade iz kojeg razloga predmetna nekretnina nije postala javno dobro ,cesta ili slično.

Nadalje, navela je kako Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu osporava činjenicu da su pravni prednici tužiteljice predmetnu nekretninu stekli najprije kupnjom poslovnih udjela od prvotuženika, a kasnije odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i [adresa], u stečajnom postupku kupnjom putem javne dražbe kao najbolji ponuditelj. Tužiteljica je navela i kako joj je nejasno zašto Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu smatra da „de facto stanje“ ima jaču pravnu snagu od stjecanja vlasništva na zakonit način i po provedenom postupku, temeljem povjerenja u zemljišne knjige stjecatelja, prodaje poslovnih udjela prvotuženika, odluke sudova i dosude Republike Hrvatske.

1.13.Tužiteljica je navela i kako je njezin pravni prednik trgovačko društvo ZEFA d.o.o. predmetnu nekretninu i poslovni prostor kupio u derutnom i zapuštenom stanju te za obavljanje poslovne djelatnosti izvršio temeljitu rekonstrukciju poslovnog prostora te isti opremio stolovima, stolicama, kompletnom opremom i tehnikom po zahtjevima i standardima Republike Hrvatske za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Također je navela da nakon što je prijašnji zakupnik društvo AIM d.o.o prestao obavljati djelatnost u ovom prostoru, sva oprema koja se nalazi u prostoru restorana Sredanci. nema više nikakvu uporabnu vrijednost jer je pretežno ugrađena, a i tužiteljica ju ne može nigdje upotrijebiti, što predstavlja značajnu štetu za tužiteljicu koju ona ne može nadoknaditi. Tužiteljica je navela kako je ona na okolnost visine štete angažirala stručne procjenitelje koji su utvrdili da vrijednost predmetne nekretnine iznosi 3.999.347,98 kuna, a vrijednost ugostiteljske opreme iznosi 260.375,00 kuna.

Nadalje, navela je kako je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine za obavljanje registrirane poslovne djelatnosti, uz ishođene sve potrebne suglasnosti za obavljanje iste u predmetnom objektu, jer zadovoljava sanitetno-tehničke i ostale uvjete. Stoga tužiteljica smatra neobičnim da se tuženici upuštaju u ovakav prijenos vlasništva bez naknade, te tužiteljica smatra da bi to u uobičajenom poimanju ovakve situacije predstavljalo nekakvu novu nacionalizaciju. S tim u svezi tužiteljica je navela da bi i za takvu "nacionalizaciju" bilo potrebno ili nekakvo zakonsko rješenje ili pak odgovarajuća sudska odluka, čega u konkretnom slučaju nema. Zbog svega navedenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese odlukom kojom će obvezati tužene da joj isplate naknadu u punoj prometnoj vrijednosti oduzete nekretnine.

1.14. Pored istaknutog tužbenog zahtjeva, tužiteljica je, navodeći da je u posjedu predmetne nekretnine, istovremeno podnijela i prijedlog za izdavanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine, a kojom je tražila do suda da naloži tuženicima da ne smetaju tužiteljicu-predlagateljicu osiguranja u posjedu i u obavljanju registrirane djelatnosti na predmetnoj nekretnini koja predstavlja restoran Sredanci, a koji se nalazi na djelu današnje nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja bi odgovarala nekretnini stare oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u protivnom im se zaprječuje novčanom kaznom.

1.15. Na ročištu održanom kod ovoga suda 27. listopada 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s važećom valutom te je navela da umjesto 3.999.347,98 kuna potražuje iznos od 516.291,72 EUR. Preračunom kuna u eure prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 3.999.347,98 kuna odgovara iznosu od 530.804,70 EUR, stoga proizlazi da je tužiteljica za iznos od 14.512,98 EUR povukla tužbu.

Odredbom članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku

propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. U stavku 2. istoga članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. S obzirom da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva, a tuženici se tome nisu protivili niti su naknadno podneskom iskazali protivljenje, ovaj sud uzima da se ima smatrati da su tuženici pristali na povlačenje.

2. Rješenjem poslovni broj: 11P-1207/19-7 od 27. rujna 2019. sud je odbio kao neosnovan prijedlog tužiteljice za osiguranje privremenom mjerom, a predmetno rješenje postalo je pravomoćno 10. listopada 2019.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik Republika Hrvatska protivila se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako u pogledu osnovanosti tako i u pogledu visine. Prvotuženik je naveo kako je tužiteljica prethodno prvotuženiku podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, ali prema sadržaju on nije istovjetan postavljenom tužbenom zahtjevu u točki II. tužbenog zahtjeva. Prvotuženik je naveo kako tužiteljica u zahtjevu za mirno rješenje spora pod toč. I potražuje isplatu prometne vrijednosti dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] sa 582 m2, u naravi bistro „Sredanci“ upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja je danas ima oznaku k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi javna cesta A5 sa 106055 m2, u ukupnom iznosu 10.000.000,00 kuna. Nadalje, prvotuženik navodi kako tužiteljica u točki II. tužbenog zahtjeva potražuje naknadu izgubljene zarade mjesečno od 1. veljače 2019. do podnošenja tužbe s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, tok točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje naknadu prouzročenih parničnih troškova.

Prvotuženik je s tim u svezi naveo kako točkom I. tužbenog zahtjeva tužiteljica potražuje isplatu tržišne vrijednosti nekretnina koja je bila u njezinu vlasništvu i to stare oznake k. č. br. [katastarska čestica] sa 582 m2, u naravi bistro „Sredanci“ upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja je sastavni dio današnje nekretnine (nove) zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ukupnom iznosu od 3.999.347,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

Nadalje, prvotuženik je naveo kako u točki II. podnesenog tužbenog zahtjeva tužiteljica potražuje isplatu tržišne vrijednosti poslovnog inventara koji se nalazi u restoranu „Sredanci“ u iznosu od 260.375,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

S obzirom na navedeno prvotuženik navodi kako u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva i zahtjeva za mirno rješenje spora postoji potpuno novi zahtjev za isplatu, kojega tužiteljica u prethodnom postupku, zahtjevom za mirno rješenje spora nije niti potraživala nego je potraživala naknadu za izgubljenu zaradu. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno čl. 186A Zakona o parničnom postupku pozitivna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe i pokretanje parničnog postupka, stoga je prvotuženik predložio sudu odbaciti točku II. postavljenog tužbenog zahtjeva jer za isti nije niti podnesen zahtjev za mirno rješenje spora. Nadalje, ukoliko sud ne prihvati navedeni prijedlog za odbačaj dijela tužbenog zahtjeva prvotuženik je naveo kako iste u cijelosti osporava navodeći da je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan i paušalan.

3.1. Nadalje, prvotuženik je naveo kako ne osporava navode tužiteljice da je predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] sa 582 m2 temeljem rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016., temeljem prijavnog lista Državne geodetske uprave Područni ured za Katastar Slavonski Brod KLASA: 932- 06/2016-02/190, URBROJ: 541-21-02/1-16-3 od 18. ožujka 2016., Odluke o razvrstavanju javnih cesta donesenoj po Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, a sukladno očitovanju upravitelja javne ceste Hrvatskih autocesta d.o.o., Izvješća o utvrđivanju granica zemljišta na kojem je izvedena cesta Hrvatskih autocesta brisana sa imena i vlasništva tužiteljice jer je ista sastavni dio autoceste i to k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i upisana kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Republike Hrvatske pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. Zagreb.

3.2. Nadalje, prvotuženik je naveo kako je predmetno rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda od 4. srpnja 2016. doneseno sukladno odredbama članka 123. i 124. Zakona o cestama na temelju prijavnog lista dostavljenog od strane Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Slavonski Brod i pregledanog i potvrđenog geodetskog elaborata izvedenog stanja javne ceste A3 - G.P. Bregana (granica Republike Slovenije) - [adresa] (granica republike Srbije), pribavljenog i dostavljenog od strane Hrvatskih autocesta d.o.o. kao zakonskog upravitelja navedene javne ceste. U odnosu na predmetno rješenje prvotuženik je naveo kako je tužiteljica istome prigovorila, a njezin prigovor je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/16-8 od 28. prosinca 2018. odbijen te je potvrđeno rješenje od 4. srpnja 2016.

3.3. Prvotuženik je osporavao i navode tužiteljice prema kojima je nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora od Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu od 14. siječnja 2019. upućenog zakupniku predmetne nekretnine trgovačkom društvu AIM d.o.o. [adresa], radi predaje u posjed, zakupnik dopisom od 21. siječnja 2019. obavijestio tužiteljicu da raskida ugovor o zakupu iste nekretnine zbog predmetnih okolnosti te joj predaje u posjed istu. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako je tužiteljica izostavila navesti da je nakon isteka roka za mirno rješenje spora prvotuženik podnio tužbu Trgovačkom sudu u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu protiv trgovačkog društva AIM d.o.o., a koji se vodi pod poslovnim brojem: P-136/2019 s obzirom da je navedeno trgovačko društvo u posjedu predmetne nekretnine gdje i dalje obavlja registriranu ugostiteljsku djelatnost. U tom smislu prvotuženik je naveo kako je zakonski zastupnik AIM d.o.o., TV, na zapisnik Ureda državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 27. ožujka 2019. naveo da posjeduje pravovaljan Ugovor o zakupu predmetne nekretnine na neodređeno vrijeme od 16. ožujka 2016. te je posebno naveo da je u predmetni ugostiteljski objekt uložio znatna novčana sredstva te da je u posjedu do daljnjeg.

3.4. Slijedom navedenoga prvotuženik osporava navode tužiteljice da bi bio raskinut ugovor o zakupu s trgovačkim društvom AIM d.o.o., kao neistinite, te prvotuženik navodi kako je obavijest o raskidu od 21. siječnja 2019. na koju se tužiteljica poziva fiktivna jer je trgovačko društvo AIM d.o.o. i dalje u posjedu predmetne nekretnine, te je s tim u svezi prvotuženik naveo kako je isto vidljivo i iz ispostavljenih računa od 11. srpnja 2019. i 23. rujna 2019.

Nadalje, prvotuženik je naveo i kako se temeljem prijedloga tužiteljice pred Uredom državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji, Službi za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove vodi postupak za određivanje naknade temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade i to za "izvlaštenu - oduzetu" nekretninu, kako to tužiteljica navodi k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina]. u kojem nije odlučeno, stoga prvotuženik smatra tužbu i tužbeni zahtjev preuranjenim te se slijedom navedenog prigovara i apsolutnoj nenadležnosti suda u ovom predmetu. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako postupak izvlaštenja i isplate naknade provodi stvarno i mjesno nadležni ured državne uprave, a ne sud. S tim u svezi prvotuženik je naveo da ukoliko sud smatra da je nadležan postupati i odlučivati o predmetnom tužbenom zahtjevu, prvotuženik isti osporava kao neosnovan u cijelosti. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako tužiteljici ne pripada pravo na isplatu sukladno Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade, ali niti po bilo kojem drugom propisu. Prvotuženik smatra da se tužiteljica ne može pozivati na odredbe Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, s obzirom da se isti primjenjuje kada je potrebno izvlastiti nekretninu radi izgradnje buduće građevine od interesa za Republiku Hrvatsku, a što nije slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje, naveo je kako se izvlaštenje ne može provoditi naknadno za nekretnine koje su predviđene svrdi uslijed koje je prijašnjem vlasništvu prestalo vlasništvo po samom zakonu, to u konkretnom predmetu nisu niti ispunjene pretpostavke iz članka 9. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknadu za prvođenje postupka izvlaštenja temeljem kojeg bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu.

3.5. Prvotuženik je naveo kako je predmetna nekretnina od izgradnje sastavni dio autoceste i u režimu općeg dobra, pa prvotuženik smatra da tužiteljica nema osnove potraživati isplatu naknade, a to stoga što ona niti nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koju nekretninu je tužiteljica stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji kojega je sklopila s trgovačkim društvom ZEFA d.o.o. dana 8. siječnja 2016. i koji je proveden pod brojem Z-837/2016. Nadalje, prvotuženik je naveo kako niti trgovačko društvo ZEFA d.o.o. vlasništvo predmetne nekretnine nije moglo steći kupoprodajom od trgovačkog društva Moteli Dragun d.o.o. u stečaju. S tim u svezi prvotuženik je naveo i kako prigovara aktivnoj legitimaciji tužiteljice, jer niti tužiteljica niti njezini pravni prednici nisu bili stvarni vlasnici predmetne nekretnine, stoga tužiteljica nema osnove za potraživanje isplate utužene naknade. Prvotuženik je nadalje naveo kako u konkretnoj pravnoj stvari sam upis u zemljišnoj knjizi nije konstitutivnog učinka koji bi predstavljao gubitak prava do tada upisanih osoba, već je njegov učinak isključivo deklaratoran i samo utvrđuje već postojeće stanje koje je nastalo po sili zakona temeljem Zakona o cestama, odnosno ranijeg Zakona o javnim cestama. U svezi s tim prvotuženik je naveo kako upisi koji su do tada bili izvršeni jesu nevaljani i nisu stečeni u dobroj vjeri s obzirom na stanje javne ceste i to da su objekti sastavni dio odmorišta javne ceste nikome nije moglo ostati nepoznato, a posebno s obzirom na činjenicu da je predmetni objekt žičanom ogradom izolirani prometni koridor. Prvotuženik je naveo kako je predmetna nekretnina do 1990. godine bila u režimu Društvenog vlasništva na koji se prema zakonu o cestama („Narodne novine“ broj: 29/84, 47/86, 24/87, 47/89) nisu mogla stjecati imovinska prava, a 1990. godine predmetna nekretnina stekla je status općeg dobra. Nadalje, prvotuženik je naveo kako je zaštita povjerenja u zemljišne knjige bila odgođena do 1. siječnja 2017. stoga prvotuženik smatra da se tužiteljica i njezini pravni prednici nikako ne mogu pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige.

3.6. U svezi s ranije navedenim, prvotuženik je naveo kako je on vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju zakona, koji način stjecanja je izvoran i nema svoj korijen ni u čijem pravu. Naime, prvotuženik smatra da njegovo pravo vlasništva koje je stečeno zakonom nije izvedeno iz nečijeg prava već je stečeno bez obzira na prava koja netko već ima na objektu stjecanja. S tim u svezi prvotuženik je naveo da se iz razloga što je stjecanje prava vlasništva temeljem zakon izvoran način stjecanja vlasništva, njime vlasništvo stječe bez upisa u zemljišne knjige i neovisno od upisa u zemljišne knjige, a upisom u zemljišne knjige se pravo vlasništva prvotuženika sami čini vidljivim i od izvanknjižnog vlasništva postaje knjižnim. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako se provedbom prijavnog lista pod brojem: Z-4571/2016 tužiteljici ne oduzima pravo vlasništva nego se u zemljišnu knjigu upisuje pravo vlasništva prvotuženika kao javnog dobra u općoj uporabi, a čime je usklađeno stvarno, izvanknjižno stanje sa stanjem u zemljišnoj knjizi.

3.7.Prvotuženik je u svezi s navedenim istaknuo i prigovor promašene pasivne legitimacije, te je naveo kako je tužiteljica eventualno mogla zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti nekretnine mogla podnijeti protiv svojih pravnih prednika, odnosno od onoga od koga je kupila predmetnu nekretninu, dakle od trgovačkog društva ZEFA d.o.o. kojemu su također morale biti poznate činjenice o statusu predmetne nekretnine.

Prvotuženik je, nadalje, naveo kako predmetna nekretnina od izgradnje autoceste čini njezin sastavio dio, te je ista bila obuhvaćena projektnom dokumentacijom autoceste kao sastavni dio odmorišta autoceste, a u smislu članka 73. Zakona o cestama koristi se isključivo za pružanje usluga korisnicima autoceste te prema članku 4. istog Zakona čini sastavni dio javne ceste.

Prvotuženik je naveo kako je predmetna nekretnina prema Građevinskom projektu autoceste Bratstvo-jedinstvo, dionica [adresa]-istok-Velika Kopanica, poddionica Oprisavci-Velika Kopanica, PUO Sredanci u km 400+750 broj: C-5400/4, koji je sastavni dio Građevinske dozvole broj: [broj dozvole], URBROJ: 531- 06/1-91-2 od 14. lipnja 1991. temeljem koje je izdana i Uporabna dozvola KLASA: UP/I-361-04/99-02/19 od 4. kolovoza 1999. kao odmorište Sredanci, s uključenim pratećim uslužnim objektima sastavni dio autoceste, stoga ista nije mogla biti u pravnom prometu niti su se na njoj mogla stjecati imovinska prava niti prije niti nakon 1990. godine. U tom smislu prvotuženik je osporavao i navode tužiteljice da se predmetna Građevinska dozvola ne odnosi na predmetnu nekretninu na kojoj se nalazi predmetni restoran jer je iz iste jasno vidljivo da je izdana za izgradnju uslužnog objekta „Sredanci“, dok je iz Diobnog nacrta jasno vidljivo da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obuhvaćena tim Diobnim nacrtom. U tom smislu prvotuženik osporava navode tužiteljice da za predmetnu građevinu ne postoji projektno-tehnička, odnosno upravno i prostorno-planska dokumentacija temeljem koje bi predmetna nekretnina bila dio javne ceste.

3.8. Prvotuženik je naveo kako prema tužiteljici navedenim činjenicama i priloženim dokazima, smatra kako se većina sadržaja tužbe odnosi na osporavanje postupka koji je prethodio izdavanju građevinske dozvole i svih radnji vezanih uz navedeno, s obzirom da je tužiteljica navela da su iste nezakonite i da se ne odnose na predmetnu nekretninu kao i na tužiteljičino osporavanje provedenog postupka vezanog uz upis prava vlasništva prvotuženika na predmetnoj nekretnini, što nije predmet ovog postupka, jer je predmet postupka zahtjev tužiteljice za isplatom. U svezi s navedenim prvotuženik je naveo kako je tužiteljica imala mogućnost osporavanja provedbe postupka uknjižbe prava vlasništva podnošenjem žalbe na rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016., a što tužiteljica nije iskoristila. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako je predmetnoj uknjižbi prethodio kompleksan postupak koji je provela Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Slavonski Brod, a koji postupak je propisan Zakonom o cestama te sukladno svim ispunjenim pretpostavkama i pravno relevantnim činjenicama proveden je upis prvotuženika kao vlasnika.

3.9. Prvotuženik je istaknuo i kako on ne osporava činjenicu da je tužiteljica predmetnu nekretninu kupila temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s pravnim prednikom trgovačkim društvom ZEFA d.o.o., kao niti činjenicu da je predmetna nekretnina prethodno unesena u temeljni kapital bivšeg društvenog poduzeća Moteli Dragun d.o.o. te da je prodana u stečajnom postupku trgovačkom društvu ZEFA d.o.o. S tim u svezi prvotuženik je naveo kao je predmetna nekretnina restoran-bistro „Sredanci“ od izgradnje bila u režimu općeg dobra te je od izgradnje imala istu uporabu kao i danas i činila je dijelom sastavni dio autoceste unutar zaštitne žičane ogradne koja isključivo služi korisnica autoceste i u cestovnom je pojasu pa niti ranije nije danas pravni prednici tužiteljici niti ona nije mogla koristiti predmetnu nekretninu na drugačiji način i nije mogla biti predmet navedenog raspolaganja. Stoga prvotuženik smatra da raniji nositelji prava korištenja Moteli Dragun d.o.o. nisu mogli prenijeti na eventualnog stjecatelja ZEFA d.o.o. više prava nego što ih je sam imao, a s obzirom da je predmetna nekretnina bila u režimu općeg dobra (restoran) prednik tužiteljice niti nije vršio vlasničkpravna ovlaštenja pa ih stoga nije niti mogao prenijeti na drugoga. U tom smislu prvotuženik je naveo kako društveno pravna osoba Moteli Dragun d.o.o . koji je koristio predmetnu nekretninu nije istu mogao voditi u svojim poslovnim knjigama kao svoja osnovna sredstva jer se radilo o nekretnini koja je opće dobro, niti ih je mogao prenijeti drugome, konkretno društvu ZEFA d.o.o. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako je identičan stav izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: 2482/11-2 od 19. travnja 2017.

3.10. Prvotuženik je, nadalje, naveo i kako su se od izgradnje ovog dijela autoceste mijenjala i zakonska određenja pravnog statusa javne ceste, ali je javna cesta uvijek imala status opće ili javnog dobra, koje ne može biti u vlasništvu fizičkih osoba te je uvijek bilo određeno da se na javnoj cesti ne mogu stjecati imovinska prava pa je tako članak 3. Zakona o cestama, a koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje nekretnine iz tužbenog zahtjeva, u pogledu pravnog statusa javne ceste propisivao da se na javnoj cesti ne mogu stjecati imovinska prava, što samo po sebi znači da je javna cesta opće dobro. Prvotuženik smatra da je iz takvog zakonskog ograničenja stjecanja imovinskih prava vidljivo da je javna cesta izuzeta od pravnog prometa pa time i onda i opće dobro.

3.11. U podnesenom odgovoru na tužbu prvotuženik je istaknuo i prigovor zastare prava na isplatu i naknadu štete, s obzirom da zahtjev tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) dakle, u zastarnom roku od pet godina, a njen zahtjeva za naknadu dospio je u trenutku kada je tužiteljica, odnosno njen pravni prednik faktički izgubio mogućnost raspolaganja predmetnom nekretninom. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako je pravni prednik tužiteljice izgubio mogućnost raspolaganja predmetnom nekretninom najkasnije stupanjem na snagu Zakona o javnim cesta, a što je bilo 6. prosinca 1996., stoga prvotuženik navodi kako je jasno da je do podnošenja zahtjeva u ovom predmetu protekao rok od pet godina. S tim u svezi prvotuženik je naveo kako činjenica da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine ne utječe na zastarni rok jer se njezina tražbina temelji upravo na prestanku prava na posjed koje je nastupilo zakonski, a ne po oduzimanju posjeda.

3.12. Prvotuženik je u svom odgovoru na tužbu osporavao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva prvenstveno uzimajući u obzir činjenicu da je predmetna nekretnina javno dobro u općoj uporabi, s čim u svezi je naveo kako se ne može odrediti visina tržišne vrijednosti predmetne nekretnine jer je predmetna nekretnina stvar izvan prometa. Prvotuženik je naveo kako visinu tužbenog zahtjeva osporava i iz razloga što je iz kuprodajnog ugovora kojim je tužiteljica kupila predmetnu nekretninu od ZEFA d.o.o. vidljivo da je istu kupila za kupoprodajnu cijenu od 265.000,00 kn, stoga prvotuženik smatra da je visina tužbenog zahtjeva previsoko postavljena i da se radi o velikom nesrazmjeru između kupoprodajne cijene i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Prvotuženik je u svezi s ranijim navodima istaknuo i kako iz Ugovora o kupoprodaji od 20. veljače 2012. koji je sklopljen između Moteli Dragun d.o.o. i ZEFA d.o.o. proizlazi da je kupoprodajna cijena iznosila 286.000,00 DEM, odnosno protuvrijednost u kunama cca 1.144.000,00 kuna. Prvotuženik stoga smatra da je visina tužbenog zahtjeva previsoko postavljena i s obzirom na kretanje tržišta nekretnina u odnosu na prethodne godine, kada postoji evidentan pad cijena nekretnina, a ne povećanje, stoga prvotuženik ovako postavljen tužbeni zahtjev smatra u cijelosti neosnovanim. Zbog svega navedenog, prvotuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, a tužiteljicu obvezati prvotuženiku naknaditi prouzročene parnične troškove.

4. U odgovoru na tužbu, drugotuženik je istu osporavao u cijelosti, te je osporavao istinitost navoda tužiteljice, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Drugotuženik je u bitnome u svom odgovoru na tužbu isticao identične prigovore kao i tuženik – prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, prigovor apsolutne nenadležnosti, nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na javnoj cesti, zastare utuženog potraživanja. Nadalje, drugotuženik je naveo i kako u konkretnoj pravnoj stvari ne postoje elementi odgovornosti za štetu jer upis izvedene javne ceste u zemljišnu knjigu nije štetna radnja nego rezultat ispunjenja zakonske obveze upravitelja javne ceste.

Drugotuženik je naveo kako on nije vlasnik predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nego je drugotuženik pravna osoba koja upravlja predmetnom nekretninom sukladno zakonom propisanim ovlaštenjima iz članka 31. i članka 81. Zakona o cestama, stoga tuženik prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na drugotuženika. Nadalje, drugotuženik smatra kako tužiteljica nikada, ni po kojoj pravno osnovi nije stekla niti je mogla steći vlasništvo nad predmetnom nekretninom. U svezi s navedenim drugotuženik je naveo kako je pravno neutemeljen navod tužiteljice da je samom činjenicom njezinog zemljišnoknjižnog upisa vlasništva u pogledu nekretnine prijašnje oznake k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je sastavni do sadašnje k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]., isto pravo vlasništva zaista valjano i nastalo te proizvodilo pravne učinke. Drugotuženik smatra kako je pravni posao temeljem kojega je izvršen upis vlasništva tužiteljice ništetan.

4.1. Drugotuženik smatra neosnovanim tužiteljičino pozivanje na dobru vjeru kod stjecanja predmetne nekretnine. Drugotuženik nespornim smatra da je prateći uslužni objekt (ugostiteljski objekt-bistro) na odmorištu sredanci jug autoceste A3 Bregana-Zagreb-Lipovac koji služi za pružanje usluge vozačima i putnicima na autocesti i time je sastavni dio autoceste. S obzirom na navedeno drugotuženik se poziva i na odredbe Zakona o cestama kojima je definirana javna cesta. Pored navedenog drugotuženik je naveo i kako je prema odredbi članka 126. stavak 2. Zakona o cestama, a koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. propisano da su sve nekretnine koje su prema ovom Zakonu javne ceste i bile su u porabi kao javne ili nerazvrstane ceste prije 1. siječnja 1997. javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Republike Hrvatske. S tim u svezi drugotuženik je naveo kako je i prije toga Zakonom o javnim cestama utvrđen status javne ceste kao općeg dobra. Drugotuženik je osporavao navode tužiteljice da je njezin prednik ZEFA d.o.o. stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer, neovisno o načinu na koji je ishodio isprave i sam upis u zemljišnu knjigu, nije bila zadovoljena temeljna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, a to je sposobnost predmeta da se na njemu stekne pravo vlasništva.

Slijedom navedenog drugotuženik smatra kako činjenica da je tužiteljica bila upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi ne znači da je ona zaista vlasništvo stekla i bila nositelj prava vlasništva, jer je zemljišnoknjižni postupak strogo formalni postupak koji se provodi prema pravilima izvanparničnog postupka na osnovu isprava, a sam prijašnji opis k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao restorana ne daje samo po sebi zemljišnom sudu saznanje da je isti i dio javne ceste.

4.2. Međutim, drugotuženik smatra kako činjenica da je predmetna nekretnina dio autoceste nije mogla ostati nepoznata tužiteljici jer je predmetna nekretnina u naravi prateći uslužni objekt na odmorištu autoceste koje je izolirani prometni koridor zaštitnom žičanom ogradom, odvojen od ostalih površina koje nisu javna cesta i kojim ima kolni prilaz i priključak s autoceste. Stoga drugotuženik smatra da se tužiteljica ne može pozivati na dobru vjeru prilikom stjecanja. Dobre vjere nije moglo biti niti na strani njezinog prednika ZEFA d.o.o. jer mu je presudom u parničnom postupku kod Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu pod brojem P-586/11 povodom tužbe Hrvatskih autocesta d.o.o. temeljem utvrđenja da se radi o cestovnom zemljištu naloženo platiti neplaćene naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanja pratećih djelatnosti na lokaciji PUO Sredanci i PUO Lužani. Drugotuženik stoga smatra kako su tužiteljica i njezini prednici zlouporabili institut povjerenja u potpunost i istinitost zemljišne knjige kako bi ostvarili upise u zemljišnu knjigu i time ostvarili korist od korištenja cestovnog zemljišta, a što je zakonom propisani prihod za financiranje javnih cesta i pripada tuženiku. Drugotuženik je osporavao i navode tužiteljice kojima je ona osporavala legalnost javne ceste, a također je osporavao i navode tužiteljice da bi u konkretnoj pravnoj stvari bilo potrebno provesti postupak izvlaštenja jer se isti ne može provesti naknadno za već izgrađene građevine, odnosno nekretnine koje su privedene svrsi uslijed koje je prijašnjem vlasniku prestalo vlasništvo po samom zakonu.

4.3. Nadalje, drugotuženik je istaknu i prigovor nedsostatka aktivne legitimacije tužiteljice za tužbeni zahtjev pod točkom II. tužbe jer tužiteljica ničim nije dokazala da je uložila u interijer. S tim u svezi drugotuženik je naveo kako protivno navodima tužiteljice u upravnom postupku koji se vodio povodom zahtjeva drugotuženika za ukidanje minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, zastupnik društva AIM d.o.o. izjavio je da je on kao zakupnik uložio sredstva u predmetni objekt. Nadalje, drugotuženik je naveo kako s obzirom da je tužiteljica u posjedu objekta od dana kupoprodaje u siječnju 2016. nejasno zašto nije dostavljen niti jedan račun o nabavci roba i usluga. Drugotuženik je identično kao i prvotuženik prigovarao previsoko naznačenoj visini tužbenog zahtjeva pozivajući se na kupoprodajne cijene po kojima je predmetna nekretnina prodana tužiteljici, ali i njezinu pravnom predniku. Također, drugotuženik je naveo kako je odlučivanje o tužbenom zahtjevu pretežno pravno pitanje, stoga smatra da je bespredmetno utvrđivati tržišnu vrijednost nekretnine koja je po zakonu stvar izvan prometa, čije je otuđenje zabranjeno.

5. Pored svojeg očitovanja na navode iz tužbe, uz podneseni odgovor na tužbu drugotuženik je istaknuo i protutužbeni zahtjev.

Drogotuženik kao protutužitelj naveo je kako on temeljem zakonskih ovlasti ima pravo upravljati nekretninom k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], opisana kao javna cesta A5, restoran u površini 501 m2. S tim u svezi naveo je kako u smislu odredbe članka 81. i članka 31. Zakona o cestama poslovi upravljanja autocestom obuhvaćaju i odlučivanje o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnim cestama u skladu s člankom 3. stavak 3. i 73. Zakona o cestama. S tim u svezi drugotuženik-protutužitelj naveo je kako tužiteljica- protutuženica u tužbi priznaje da drži posjed predmetne nekretnine za obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, a s drugotuženim protutužiteljem nema sklopljen ugovor o korištenju cestovnog zemljišta temeljem kojeg bi ostvarivala pravo korištenja objekta. S tim u svezi drugotuženik-protutužitelj smatra kako tužiteljica-protuženica nema pravo na posjed i korištenje nekretnine niti po jednoj osnovi. U tom smislu naveo je kako zbog nezakonitog korištenja predmetne nekretnine od strane tužiteljice- protutuženice ne postoji pravna osnova za sklapanje ugovora o korištenju cestovnog zemljišta jer se cestovno zemljište povjerava na korištenje javnim nadmetanjem. Drugotuženik-protutužitelj, nadalje je naveo kako on zbog neosnovanog držanja u posjedu predmetnog objekta od strane tužiteljice-protutužene ne može izvršavati svoje zakonske ovlasti i obveze u odnosu na nekretninu - prateći uslužni objekt na javnoj cesti. Protutužbenim zahtjevom drugotuženik-protutužitellj zahtijevao je predaju predmetne nekretnine u posjed.

Drugotuženik - protutužitelj naveo je kako mjesečna naknada za korištenje cestovnog zemljišta na autocesti u površini od 501 m2 iznosi 8.667,37 kuna s uračunatom PDV-om, a naknada za obavljanje djelatnosti ugostiteljstva iz skupine restorani iznosi 1.875,00 kuna s uračunatim PDV-om (sukladno Pravilniku o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnoj cesti – „Narodne novine“ broj: 78/14). U pratećem uslužnom objektu obavlja se djelatnost restorana, a za koju je člankom 8. stavak 1. navedenog Pravilnika utvrđena visina naknade u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kn. Slijedom navedenog, obračun mjesečnog iznosa naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti koji tužitelj potražuje određen je zbrojem navedene mjesečne naknade za korištenje cestovnog zemljišta u iznosu od 6.933,90 kn i mjesečnog iznosa za prateće uslužne djelatnosti u iznosu od 1.500,00 n (6.933,90 kn + 1,500,00 kn) odnosno 8.433,90 kuna uvećano za PDV od 25% jer se sukladno propisima o oporezivanju vrši isporuka usluga. Navedeni mjesečni iznos protutužbom drugotuženik –protutužitelj potražuje od 29. veljače 2016. do 30. rujna 2019. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni obrok od dospijeća do isplate. Dakle, drugotuženik-protutužitelj za navedeno razdoblje zahtijevao je isplatu ukupno 461.483,93 kune te je zahtijevao i isplatu iznosa od 10.542,38 kuna na ime mjesečne naknade za korištenje predmetne nekretnine, a za razdoblje rujan 2019. – 31. listopada 2019. pa nadalje, sve do predaje predmetne nekretnine drugotuženiku-protutužitelju.

5.1. Podneskom od 20. ožujka 2023. drugotuženik-protutužitelj uredio je protutužbeni zahtjev u skladu s važećom valutom, a kako je to pobliže i navedeno u izreci presude.

6. Podneskom od 26. studenog 2019. tužiteljica – protutuženica podnijela je svoj odgovor na protutužbu te je istu u cijelosti osporavala. U pogledu protutužbenog zahtjeva za predaju predmetne nekretnine u posjed drugotuženika-protutužitelja tužiteljica-protutuženica je istaknula prigovor nenadležnosti te je navela kako smatra da za odlučivanje o istome nije nadležan sud. U tom smislu navela je kako je odredbom članka 41. stavak 1. i 2. Zakona o cestama propisano da osoba koja upravlja javnom cestom, u konkretnom slučaju drugotuženik-protutužitelj, ukoliko želi stupiti u posjed nekretnine prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju podnosi zahtjev za stupanje u posjed nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno ako podnese dokaz da je ranijem vlasniku isplaćena naknada. U odgovoru na protutužbu tužiteljica-protutuženica istaknula je i prigovor zastare potraživanja u odnosu na utuženi iznos od 461.483,93 kune, skupa sa kamatama, a koji iznos odgovara zbroju propisanih dospjelih mjesečnih naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti, navodeći da predmetno potraživanje zastarijeva u roku 3 godine, pa je u tom smislu istaknula prigovor zastare za drugotuženikova- protutužiteljeva potraživanja koja bi bila starija od tri godine od dana podnošenja tužbe 7. listopada 2019. S tim u svezi tužiteljica-protutuženica navela je kako se radi o privremenim tražbinama iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima, odnosno o davanjima koja su istovjetna zakupnini/najamnini iz članka 229. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica – protutuženica je osporavala i navode drugotuženika- protutužilja iz kojih proizlazi da bi činjenica posjedovanja predmetne nekretnine nužno značila i obavljanje uslužne djelatnosti, navodeći da je predmetni objekt zatvoren 1. listopada 2019., od kada ona ne obavlja uslužnu djelatnost u predmetnom objektu, stoga smatra da od trenutka zatvaranja predmetnog objekta ne postoji obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta jer se isto ne koristi.

7. U tijeku postupka stranke su daljnjim podnescima u bitnome ustrajale sa svojim navodima istaknutim u tužbi i odgovoru na tužbu, odnosno protutužbi i odgovoru na protutužbu.

8. Rješenjem ovoga suda poslovni broj: 11 P-1207/2019-22 od 2. svibnja 2022. sud je odbacio tužbu protiv prvotuženika u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a koja glasi: "II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici isplate tržišnu vrijednost poslovnog inventara koji se nalazi u restoranu "Sredanci" u iznosu od 260.375,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl.29.Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana podnošenja tužbenog zahtjeva pa do isplate, u roku od 15 dana." Predmetno rješenje postalo je pravomoćno 19. svibnja 2022.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu vrijednosti nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja bi odgovarala nekretnini stare oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sada u naravi Javna cesta A5 površine 80709 m2, a ranije u naravi Dvorine restoran površine 582 m2, i to obzirom da tuženici nemaju pravni osnov stjecanja, te da predmetna nekretnina nikada nije mogla postati cesta i cestovno zemljište u općoj uporabi a sve sukladno i Zakonu o eksproprijaciji kao i Zakonu o građevinskom zemljištu.

9.1. Predmet protutužbemnog zahtjeva drugotuženika – protutužitelja je predaja u posjed premdetne nekretnine uz isplatu neosnovano stečenih iznosa koje je tužiteljica stekla korištenjem navedenog zemljišta koji je u okviru javne ceste A5, te isplate naknade zbog korištenja cestovnog zemljišta i obavljanja ugostiteljske djelatnosti.

10. Među parničnim strankama u tijeku postupka nije bilo sporno da je predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] sa 582 m2 temeljem rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016., temeljem prijavnog lista Državne geodetske uprave Područni ured za Katastar Slavonski Brod KLASA: 932- 06/2016-02/190, URBROJ: 541-21-02/1-16-3 od 18. ožujka 2016., Odluke o razvrstavanju javnih cesta donesenoj po Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, a sukladno očitovanju upravitelja javne ceste Hrvatskih autocesta d.o.o., Izvješća o utvrđivanju granica zemljišta na kojem je izvedena cesta Hrvatskih autocesta brisana sa imena i vlasništva tužiteljice jer je ista sastavni dio autoceste i to k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i upisana kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Republike Hrvatske pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. Zagreb. Također nije bila sporna niti činjenica da je tužiteljica predmetnu nekretninu kupila temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s pravnim prednikom trgovačkim društvom ZEFA d.o.o., kao niti činjenicu da je predmetna nekretnina prethodno unesena u temeljni kapital bivšeg društvenog poduzeća Moteli Dragun d.o.o. te da je prodana u stečajnom postupku trgovačkom društvu ZEFA d.o.o.

10.1. Među parničnim strankama bilo je sporno je li upisom prava vlasništva prvotuženika na predmetnoj nekretnini povrijeđeno njezino ustavno pravo na zaštitu prava vlasništva, sporno je ima li tužiteljica pravo na naknadu za predmetnu nekretninu, te je sporna sudska nadležnost u odnosu na tužbu i protutužbu, sporna je aktivna i pasivna legitimacija u odnosu na oba tuženika, sporno je je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice-protutuženice te drugotuženika-protutužitelja.

11. Radi utvrđivanja spornih činjenica i konačnog rješenja spora među strankama ovaj sud proveo je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: zemljišnoknjižni izvadak za zk.ul.br.. 133 k. o. [katastarska općina] od 15. travnja 2019. (stranica spisa 7 i 266), rješenje ovoga suda zk odjel broj: Z-4571/2019 od 4. srpnja 2016. (stranica spisa 8-9), zk izvadak-izvadak iz BZP za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina] od 28. kolovoza 2019 (stranica spisa 10), zk. ul br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 29. siječnja 2016. (stranica spisa 1 1), očitovanje ODO SB od 26. srpnja 2019. broj IN-DO-51/2019-14 (stranica spisa 12-13) obavijest o raskidu ugovora o zakupu N-DO od 21. siječnja 2019. (stranica spisa 14), arhivski izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. ko. [katastarska općina] (stranica spisa 18-20), rješenje Ministarstva pravosuđa uprave za građansko trgovačko i upravno pravo od 8. srpnja 2013. KLASA UP/1 1-942-01/12-01/1336, UR BROJ 514-04-02-01-01-13-3 (stranica spisa 21-22), rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z889/02 od 21. veljače 2022. (stranica spisa 2324), procjembeni elaborat o tržišnoj vrijednosti nekretnine broj T.D.:D-7.2/2019 iz travnja 2019. izrađen po Marking d.o.o. [adresa] (stranica spisa 24-39), rješenje ureda Državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 21. ožujka 2016. KLASA UP/l-335-02/16-

08/1 URBROJ 2178-01-01-02/04-16-3 (stranica spisa 41), račun broj 11310/POSL2/1 od 11. srpnja 2019. (stranica spisa 54), izvadak iz sudskog registra za AIM d.o.o. (stranica spisa 55-56), zahtjev Državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji upućen drugotuženiku KLASA UP/l-335-02/19-7/03 UR BROJ 2178-01-01-02/1-19-7 od 30. travanj 2019. (stranica spisa 57), zapisnik ured Državne uprave KLASA UP/l-335- 02/19-7/03 UR BROJ 2178-01-0102/1-19-6 od 27. ožujak 2019. (stranica spisa 58), rješenje Ministarstva pravosuđa uprave za građansko trgovačko i upravno pravo od 22. veljače 2012. (stranica spisa 59-61), dopis Ministarstva pravosuđa uprave za građansko trgovačko i upravno pravo od 5. srpnja 2016. (stranica spisa 230-231), zahtjev za mirno rješenje spora podnesen Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu i Općinskom državnom odvjetništvu u SI Brodu (stranica spisa 255-265 spisa), dopis drugotuženika KLASA 700-01/22-03/12 UR BROJ 4211-100- 22-01 od 31. siječnja 2022. (stranica spisa 283), rješenje Brodsko-posavske županije KLASA UP 1-943-04/19-01-84 UR BROJ 2178/1-0202-1-21-10 od 14. rujan 2021. (stranica spisa 293-297), rješenje Ministarstva pravosuđa uprave za građansko trgovačko i upravno pravo KLASA UP/II 943-03/22-02/01 UR BROJ 514-04-02-01- 01/08-22-04 od 22. travnja 2022. (stranica spisa 298-306), građevinski projekt autoceste Bratstvo-Jedinstvo dionica SI. Brod-istoka- Velika Kopanica, poddionica Oprisavci-Velika Kopanica, PUO Sredanci u km 400+750, broj C-5400/4 (stranica spisa 187194), građevinska dozvola broj UP/l-361-03/91-01/02, UR BROJ: 53106/1- 91-2 od 14. lipnja 1991. (stranica spisa 195-198), rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja KLASA UP-1-361-04/9902/19 UR BROJ 531- 03/1-2-99-3 od 4. kolovoz 199 (stranica spisa 199-200), zapisnik Ureda Brodsko- posavske županije od 16. svibnja 2016. (stranica spisa 203-205), ugovor o kupoprodaji zaključen između ZEFA d.o.o. i tužiteljice od 8. siječnja 2016. (stranica spisa 221-222), ugovor o kupoprodaji od 20. veljače 2022. (stranica spisa 149-152), izvod iz geoportala (stranica spisa 156), presudu trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-586/2011-100 od 20. studenog 2015 (stranica spisa 175-184) te je provedeno građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Hrvoju Balija od 7. ožujak 2023. (stranica spisa 386-420), kao i očevid na licu mjesta.

11.1. Sud je odbio kao nepotrebne dokaze za saslušanjem svjedoka SV, ŠV, AV te saslušanja tužiteljice, za provođenjem financijskog vještačenja, za pribavom izvatka iz zemljišne knjige ili akt nadležnog organa na osnovi kojeg je investitor stekao pravo korištenja odnosno služnosti; ugovora o stjecanju prava korištenja zemljišta odnos prava služnosti zaključen u skladu sa zakonom; akta nadležnog organa o stupanja investitora u posjed zemljišta i isplati naknade; arhivski izvadak iz zemljišne knjige; dokaz o tome da je provedene eksproprijacija i isplaćena naknada za istu, za dostavom dokumentacije potrebne za ishođenje građevinske dozvole kao i dokazni prijedlog da se iz zbirke isprava pribavi dokumentacija temeljem koje je proveden stečajni postupak iza Moteli Dragun d.o.o (Z-889/02). Nadalje, odbijen je kao nepotreban i prijedlog da se izvrši uvid u ovosudni predmet broj Z-4571/2016 jer spisu prileži rješenje zemljišnog odjela doneseno u navedenom predmetu, a predmetni upis proveden pod navedenim brojem nije niti sporan u ovome postupku. Sud je kao nepotreban odbio i prijedlog za određivanjem dopunskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku građevinske struke Hrvoju Baliji, dipl. ing. građ.

11.2. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

11.3. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev neosnovan, dok je utvrdio da je protutužbeni zahtjev osnovan, stoga je sud odlučio kao u izreci.

12. Iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine restoran površine 582 m2,razvidno je da je pod brojem Z-4571/2016 temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina broj: OV-332/16 od 8. siječnja 2016. uknjiženo pravo vlasništva za korist KV, a koje vlasništvo je preneseno s ranijeg knjižnog vlasnika ZEFA d.o.o., OIB: 05751014559, Slav. Brod, Vinogorska br, 128.

12.1. Iz rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016. razvidno je da je temeljem prijavnog lista Državne geodetske uprave Područni ured za Katastar Slavonski Brod KLASA: 932-06/2016-02/190, URBROJ: 541-21-02/1-16-3 od 18. ožujka 2016., Odluke o razvrstavanju javnih cesta donesenoj po Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, a sukladno očitovanju upravitelja javne ceste Hrvatskih autocesta d.o.o., Izvješća o utvrđivanju granica zemljišta na kojem je izvedena cesta Hrvatskih autocesta, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] brisana k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine sa 582 m2 (restoran sa 582 m2) s imena i vlasništva KV jer je ista sastavni dio k. č. br. [katastarska čestica]. Iz istog rješenja proizlazi da je k. č. br. [katastarska čestica] Vrtlovi površine 106130 m2 (autocesta 106130 m2) i k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine sa 1666 m2 (neplodno 146 m2, benzinska crpka 200 m2, park 1320 m2) te k. č. br. [katastarska čestica] koja se poništava u zk. ul. br. [broj ZK uloška] iste k.o., na nove katastarske čestice: k. č. br. [katastarska čestica] Javna cesta A5 sa 106055 m2, i druge. Nadalje razvidno je da je predmetnim rješenjem određen besteretan otpis k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa imena i vlasništva Republike Hrvatske pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] uz uknjižbu prava vlasništva za korist: Javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. Nadalje, uvidom u predmetno rješenje ovaj sud utvrdio je kao iz upute o pravnom lijeku proizlazi da nezadovoljna strana ima pravo prigovora u roku od 15 dana, a iz dostavne naredbe je vidljivo da je to rješenje dostavljeno i tužiteljici.

12.2. Nadalje, iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno da je u isti upisana k. č. br. [katastarska čestica] u naravi javna cesta A5 površine ukupno 106055 m2, a koja se sastoji od izgrađenog zemljišta površine 18 m2, autoceste površine 105172 m2, izgrađeno zemljište površine 5 m2, izgrađeno zemljište površine 24 m2, izgrađeno zemljište površine 13 m2, nadstrešnica površine 194 m2, restoran površine 501 m2 i benzinska stanica površine 128 m2, te k. č. br. [katastarska čestica] u naravi javna ceste površine 39198 m2, te je ista uknjižena kao vlasništvo 1/1 dijela na ime Javno dobro u općoj uporabi – neotuđivo vlasništvo Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 – upravlja Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, Širolina ulica 4, 10000 Zagreb, Hrvatska.

12.3. Uvidom u građevinski projekt autoceste Bratstvo-Jedinstvo dionica SI. Brod-istok- Velika Kopanica, poddionica Oprisavci-Velika Kopanica, PUO Sredanci u KM 400+750, broj C-5400/4 razvidno je da je istim obuhvaćena dionica [adresa], istok – Velika Kopanica, Poddionica Oprisavci-Velika Kopanica. Iz istog projekta proizlazi kako se 1990. godina smatra prvom godinom eksploatacije autoceste na predmetnoj dionici, premda su mogući i naknadni pomaci u rokovima. Također iz istoga proizlazi da je IPZ za preteći uslužni objekt "Sredanci" jug/sjever izrađen u kolovozu 1988., idejni projekt pod brojem: C-5247/4.12. Nadalje, razvidno je kako je u predmetnom projektu navedeno da je objekt smješten obostrano (jug/sjever) u odnosu na autocestu i predviđen je kao tipski objekt tipa "C". Na južnoj strani zadržava se postojeća benzinska stanica sa crpkama i svim ostalim pratećim sadržajima unutar objekta, a prometnice se djelomično rekonstruiraju ili rade nove, kao i parkirališni prostor koji se proširuje.

12.4. Uvidom u Građevinsku dozvola broj UP/l-361-03/91-01/02, UR BROJ: 53106/1-91-2 od 14. lipnja 1991. razvidno je da je istom dozvoljeno javnom poduzeću Hrvatske ceste, Zagreb, kao investitoru građenje pretećeg uslužnog objekta "Sredanci" u km 400+750 prometne površine sjever i jug , kao i objekte navedene u točki 1.12. dispozitiva načelne suglasnosti izdane 10. ožujka 1989. po Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Iz Uporabne dozvole KLASA: UP/I-361-04/99-02/19 od 4. kolovoza 1999. proizlazi da je odmorište Sredanci s uključenim pratećim uslužnim objektima je sastavni dio autoceste.

12.5. Uvidom u preslik Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. siječnja 2016. vidljivo je da su predmetni ugovor zaključili trgovačko društvo ZEFA d.o.o., pa prodavatelj i KV, kao kupac, a da je predmet prodaje nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zemljište Dvorine 582 m2, restoran 582 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Kupoprodajna cijena ugovorena je u iznosu od 265.000,00 kuna.

12.6. Uvidom u preslik Ugovora o kupoprodaji od 20. veljače 2002. razvidno je da je isti zaključen između trgovačkog društva Moteli Dragun d.o.o. u stečaju, kao prodavatelja i trgovačkog društva ZEFA d.o.o., kao kupca, a da je predmet prodaje, između ostalog i Bistro "Sredanci" uz benzinsku postaju INA Sredanci i zemljište, a koji su upisani u zemljišnim knjigama ovoga suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] ukupne tlocrtne površine 580 m2, za koju nekretninu je utvrđena kupovina u iznosu 286.000,00 DEM.

12.7. Iz rješenje ureda Državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 21. ožujka 2016. KLASA UP/l-335-02/16-08/1 URBROJ 2178-01-01-02/04-16-3 razvidno je da je odbačen zahtjev KV za utvrđivanje naknade za oduzete nekretnine. Predmetno rješenje potvrđeno je rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo od 22. veljače 2012., KLASA: UP/I-943-03/22-02/01, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-04.

12.8. U ovom postupku, po zahtjevu tužiteljice za osiguranje dokaza, a temeljem ovosudnog rješenja poslovni broj: 11 P-1207/2019-32 od 23. kolovoza 2022. sud je odredio osiguranje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke Hrvoju Baliji na okolnost procijene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine restoran površine 582 m2, koja je sastavni dio nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] javna cesta A5, na dan procjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine u srpnju 2016.

Stalni sudski vještak Hrvoje Balija dostavio je svoj pisani nalaz i mišljenje 20. ožujka 2023. a u istome je naveo kako tržišna vrijednost predmetne nekretnine prema današnjem stanju nekretnine i vrijednostima iznosi 4.650.000,00 kuna/617.161,06 EUR, dok je tržišna vrijednost nekretnine prema stanju i vrijednostima u srpnju 2016. iznosila 3.890.000,00 kuna/516.291,72 EUR. Tuženici su osporavali nalaz i mišljenje vještaka te se njihovi prigovori nisu otklonili niti usmenim izlaganjem nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 27. listopada 2025. S tim u svezi, niti ovaj sud nije posebno cijenio nalaz i mišljenje vještaka jer, naime, po provedenom dokaznom postupku sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva stoga se sud nije upuštao niti u utvrđivanje visine istoga. Zbog potonje navedenoga sud nije posebno cijenio niti procjembeni elaborat o tržišnoj vrijednosti nekretnine broj T.D.:D-7.2/2019 iz travnja 2019. izrađen po Marking d.o.o. [adresa].

12.9. Sud je obavio očevid na licu mjesta 17. listopada 2022. te je sud neposrednim opažanjem utvrdio da se na k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine restoran sa 582 m2 nalazi poslovni objekt, restoran s inventarom – šank, stolovi i popratne stvari.

13. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je, da je prema građevinskom projektu autoceste "Bratstvo-Jedinstvo" i građevinske dozvole od14. lipnja 1991. temeljem koje je izdana Uporabna dozvola KLASA: UP/I-361-04/99- 02/19 od 4. kolovoza 1999., restoran-bistro Sredanci u sastavu djela autoceste. Dakle, iz priloženog je razvidno da je je postupak eksproprijacije i deposjedacije proveden za nekretninu tužiteljice i izdane su građevinska i uporabna dozvola. Nadalje, iz građevinskog projekta autoceste Bratstvo-Jedinstvo dionica SI. Brod- istok- Velika Kopanica, poddionica Oprisavci-Velika Kopanica, PUO Sredanci u KM 400+750, broj C-5400/4 razvidno je predmetni objekt smješten obostrano (jug/sjever) u odnosu na autocestu i predviđen je kao tipski objekt tipa "C". Na južnoj strani zadržava se postojeća benzinska stanica sa crpkama i svim ostalim pratećim sadržajima unutar objekta, a prometnice se djelomično rekonstruiraju ili rade nove, kao i parkirališni prostor koji se proširuje.

13.1. Nadalje, iz stanja zemljišne knjige kao i rješidbi Trgovačkog suda kojega su stranke dostavile u tijeku postupka razvidno je da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu društvenog poduzeća Brodvin-Slavonski Brod "Brodvin-Marsonia" d.o.o. koji je rješenjem Trgovačkog suda promijenio naziv u "Brodvin-Marsonia" d.o.o. 1. kolovoza 1996. a nakon toga 2. travnja 1998. u motel "Dragun" d.o.o. i navedena nekretnina je trgovačkom društvu ZEFA d.o.o. kao najboljem ponuditelju prodana u stečajnom postupku (članak 4. Ugovora o kupoprodaji od 20. veljače 2002.), dok je tužitelja od ZEFA d.o.o. predmetnu nekretninu kupila temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. siječnja 2016., a predmet kupoprodaje bila je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zemljište Dvorine 582 m2, restoran 582 m2. Nadalje, Iz rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016. razvidno je da je predmetna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] brisana, da joj odgovara čestica nove izmjere k. č. br. [katastarska čestica] Vrtlovi površine 106130 m2 (autocesta 106130 m2) i k. č. br. [katastarska čestica] Dvorine sa 1666 m2 (neplodno 146 m2, benzinska crpka 200 m2, park 1320 m2) te k. č. br. [katastarska čestica] koja se poništava u zk. ul. br. [broj ZK uloška] iste k.o., na nove katastarske čestice: k. č. br. [katastarska čestica] Javna cesta A5 sa 106055 m2, i druge. Nadalje, predmetnim rješenjem određen je besteretan otpis k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa imena i vlasništva Republike Hrvatske pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] uz uknjižbu prava vlasništva za korist: Javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o.

13.2. Iz navedenoga proizlazi kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o upisu javne ceste u zemljišnu knjigu sukladno odredbi članka 123. stavak 1. i 2. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 4/23., 133/23.) sa snimkom izvedenog stanja, koje je i dostavljeno od strane nadležnog tijela za katastar, dok se upis na Republiku Hrvatsku obavlja po službenoj dužnosti.

Ovaj sud utvrđuje kako je predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (čestica nove izmjere k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) do 1990. godine bila u režimu društvenog vlasništva na koje se i prema Zakonu o cestama ("Narodne novine" broj: 29/84, 47/86, 24/87, 47/89) nisu mogla stjecati imovinska prava, a od 1990. godine je stekla status općeg dobra, dok je zaštita povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu odgođena do 1. siječnja 2017.

13.3. Nadalje, iz izvedenih dokaza, a osobito iz rješenja ureda Državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 21. ožujka 2016. KLASA UP/l-335-02/16-08/1 URBROJ 2178-01-01-02/04-16-3 razvidno je da je odbačen zahtjev KV za utvrđivanje naknade za oduzete nekretnine, ukazuje na činjenicu da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na javnom dobru. Naime, tužiteljica, po ocijeni ovoga suda tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. siječnja 2016., a jednako tako niti njezin prednik ZEFA d.o.o. nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini kupoprodajom od Motela Dragun d.o.o. u stečaju Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 20. veljače 2002. jer je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila u režimu društvenog vlasništva, kao i vezano za odgodu načela povjerenja u zemljišne knjige u vrijeme kada je tužiteljica kupila nekretninu, ta je i odgoda bila na snazi u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu, a do tih odgoda je i došlo zbog neusklađenosti zemljišnoknjižnog stanja sa faktičkim izvanknjižnim stanjem i na taj način je Republika Hrvatska postala ex lege vlasnik velikog broja nekretnina.

14. Ovaj sud smatra kako je prilikom kupnje nekretnina, tužiteljica morala znati, dakle, nije joj moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva te joj je moralo biti poznato da je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj: Z-4571/2016 od 4. srpnja 2016. brisano njezino pravo vlasništva, te je tužiteljica mogla pokrenuti postupak protiv prijašnjeg vlasnika radi poništenja tog Ugovora, što nije učinila, nego je podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske i Hrvatskih autocesta d.o.o. radi isplate.

14.1. U odnosu na prigovor tuženika da rješavanje predmetnog postupka ne ide u sudsku nadležnost, ovaj sud isti cijeni neosnovanim. Naime, rješenjem Brodsko-posavske županije KLASA UP 1-943-04/19-01-84 UR BROJ 2178/1-0202- 1-21-10 od 14. rujan 2021. nadležni ured se oglasio nenadležnim i odbacio zahtjev tužiteljice za utvrđivanje naknade za oduzete nekretnine, a iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da predmetno tijelo nije nadležno postupati te se radi zaštite prava stranka upućuje tažiti zaštitu pred nadležnim sudom. Naime, ovaj sud cijeni da je prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda neosnovan. Navedeno jer je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva je izvanugovorna odgovornost za naknadu štete. Prema odredbi članka 34. stavak 1. i 2. ZPP-a općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju, između ostalih, i u sporovima za naknadu štete koji nisu u nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova. Nadležnost za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu je propisana odredbom članka 52. ZPP-a. Kako je predmet tužbenog zahtjeva izvanugovorna odgovornost za naknadu štete a ne isplata u postupku izvlaštenja, za odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu je nadležan sud, a ne upravno tijelo.

14.2. Ovaj sud utvrđuje kako tuženici nisu poduzeli niti jednu radnju kojom bi tužiteljici uskratili pravo vlasništva i povrijedili ustavom zaštićena prava, odnosno kako bi brisali njezino knjižno pravo vlasništva, nego je provedbom zakona i pravomoćnih sudskih odluka došlo do upisa prava vlasništva provotuženika, budući da je predmetna nekretnina dio autoceste i kao takva javno dobro u općoj uporabi.

14.3. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije sud isti cijeni djelomično osnovanim i to u odnosu na zahtjev za predajom posjeda nekretnine u odnosu na oba tuženika i to iz razloga što je predmetna nekretnina javno dobro i ne može se zahtijevati predaja posjeda za takvu nekretninu. Nadalje, u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva i prigovor promašene pasivne legitimacije na strani drugotuženika, sud isti cijeni osnovanim jer naime drugotužene Hrvatske autoceste d.o.o., nisu uknjiženi vlasnik predmetne nekretnine nego je vlasnik prvotuženik Republika Hrvatska, pa je tužbu trebalo usmjeriti na Republiku Hrvatsku (o tome je VSRH zauzeo stav – npr. Rev-1823/1994 od 16.2.1999, potom Rev-662/202-2 od 14.5.2024 po pitanju legitimacije, a i ranije ŽS – npr Gž-316-2022- 2 od 31.3.2022.)

14.4. Ovaj sud cijeni da prigovor zastare koji su istakli tuženi nije osnovan. Tužiteljici je rješenjem ovog suda broj Z- 4571/2016 od 4. srpnja 2016. brisano vlasništvo, a tužiteljica je podnijela zahtjev za isplatom 6. rujna 2019. dakle prije isteka roka od tri godine iz članka 230. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22-dalje: ZOO). S tim u svezi nije nastupila zastara tužiteljičina potraživanja.

14.5. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim drugotuženik-protutužitelj traži predaju predmetne nekretnine u posjed, valja istaknuti kako je nesporno utvrđeno da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine, jer je između ostalog i sam zastupnik zakupnika AIM d.o.o., TV, na zapisnik Ureda državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 27. ožujka 2019. naveo da posjeduje pravovaljan Ugovor o zakupu predmetne nekretnine na neodređeno vrijeme od 16. ožujka 2016. te je posebno naveo da je u predmetni ugostiteljski objekt uložio znatna novčana sredstva te da je u posjedu do daljnjeg.

15. Odredbom članka 73. stavak 1. i 2. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/11, 18/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22) propisano je da se pod korištenjem cestovnog zemljišta u smislu tog Zakona podrazumijeva građenje pratećih uslužnih objekata na javnoj cesti i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluge, opskrbe gorivom, servisnih usluga i sl. kao i obavljanje navedenih djelatnosti u već izgrađenim objektima, te korištenje površine cestovnog zemljišta za gospodarske djelatnosti radi pružanja usluga korisnicima javne ceste, pravo korištenja cestovnog zemljišta na javnoj cesti nastaje sklapanjem ugovora koji pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, sklapa sa korisnikom cestovnog zemljišta i traje do isteka važenja ugovora

Osobe koje, protivno odredbama ovog članka, cestovno zemljište koriste bez važećeg ugovora dužne su pravnoj osobi koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionaru predati posjed cestovnog zemljišta i pratećih uslužnih objekata izgrađenih na javnoj cesti, u slučajevima korištenja cestovnog zemljišta bez pravne osnove pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar ima pravo protiv korisnika ili posjednika pokrenuti odgovarajuće postupke pred nadležnim sudovima i drugim javnopravnim tijelima, radi zaštite prava Republike Hrvatske,

15.1. S obzirom na citiranu zakonsku odredbu zahtjev za predaju u posjed kojega u protužbi ističe drugotuženik-protutužitelj sud je prihvatio kao osnovan, sukladno odredbi članka 73. točke 6. Zakona o cestama.

15.2. U odnosu na protutužebni zahtjev za isplatu, sud je isti cijenio neosnovanim. Navedeno iz razloga što obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta mora proizlaziti iz zakona, dok se Pravilnicima razrađuje, način obračuna, naplate te visina naknade, u tom smislu odredba članka 2. stavak 2. Pravilnika o mjerama za izračun naknade korištenja cestovnog zemljišta (na koje se poziva tuženik), nije samostalno primjenjiv pravni temelj za obvezu plaćanja sporne naknade na strani tužiteljice. Iz odredaba Zakona o cestama proizlazi isključivo mogućnost da se cestovno zemljište daje, odnosno povjerava korisniku na korištenje, a ne postoji zakonska obveza plaćanja naknade za korištenje bez provedenog postupka davanja na korištenje, što i proizlazi iz odredbe članka 3. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, kojem je propisano da se cestovno zemljište može povjeriti na korištenje pravnim i fizičkim osobama Ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta i na druge zakonom dozvoljene načine što proizlazi i iz članka 66. stavak 5. Ovaj sud s tim u svezi smatra da se odredba članka 2. stavak 2. Pravilnika o mjerama za izračun naknade treba tumačiti kao zakonska osnova za obvezu plaćanja za korištenje cestovnog zemljišta uz ispunjenje propisanih uvjeta da se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi koja koristi priključak ili prilaz do objekta u kojem obavlja komercijalnu djelatnost uz primjenu i svrhu Zakona o cestama, što znači da je nastanak obveze plaćanja naknade u odnosu na tu obvezu se mora provesti odgovarajući postupak povjeravanja korisnicima na korištenje odnosno djela cestovnog zemljišta, kao sastavnog dijela javne ceste. (isto Županijski sud u Puli- Pola broj: Gž-649/2023-2 od 11. rujna 2023.)

15.3. Iz provedenog postupka nije utvrđeno da bi i bio proveden navedeni postupak, kao ni fizički realiziran i definiran postupak prema Pravilniku o mjera za izračun naknade, pa se stoga u odnosu na 2. tuženika isti ne može primijeniti. Osim toga, odredba članka 73. točke 7. Zakona o cestama i propisuje da se korištenje bez pravne osnove u odnosu na pravnu osobu koja upravlja cestom, odnosi radi zaštite prava Republike Hrvatske, pa stoga i nije primjenjiv u odnosu na drugotuženika. Stoga je i u odnosu na taj zahtjev za isplatom korištenja uslužnog objekta javne ceste valjalo odbiti protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Ovaj sud odbio je i tužbeni zahtjev kojim se traži isplata vrijednosti nekretnine od strane tuženika, iz razloga što je nesporno utvrđeno kako tužiteljici nije od strane Republike Hrvatske, kao niti Hrvatske autoceste d.o.o., oduzeto to pravo vlasništva, već je pravo vlasništva i u odnosu na prethodne vlasnike eksproprirano i oduzeto, pa i time što je predano pravnom predniku Motel Dragun d.o.o. nema osnove da bi tuženici imali odgovornost za oduzimanje te nekretnine, već je to, kao što to na onome koji je i prodao predmetnu nekretninu, a i isti je definitivno znao da se radi o društvenom vlasništvu odnosno korištenju Hrvatskih cesta i vlasništvu Republike Hrvatske, budući je i u predmetu priložena presuda kojom je isti i tražio i prije nego što je prodao predmetnu nekretninu tužiteljici, isplatu po osnovi navedenog.

17. Zakonom o javnim cestama od 6. prosinca 1996., prestalo je pravo vlasnika, vezano za odredbu članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a kojom je propisano da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je provedeno potpuno izvlaštenje u odnosu na tu stvar.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1.,članka 155. i članka 163. ZPP. S obzirom da je prvotuženik u cijelosti uspio u sporu, sud je tužiteljicu obvezao da prvotuženiku naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka,

10.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 530.804,70 EUR, priložene troškovnike te činjenicu da prvotuženika zastupa državno odvjetništvo, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). te činjenicu da drutuženika zastupa punomoćnik po zaposlenju sud je prvotuženiku kao osnovane priznao troškove:

- trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 8.503,80 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištiu 24. rujna 2019. u iznosu 4.251,90 EUR od sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife; za zastupanje na ročištu 8. srpnja 2022. u iznosu 2.125,95 EUR sukladno Tbr. 9. točka 5. Tarife jer je isto ročište odgođeno, pristup očevidu 17. listopada 2022. u iznosu 8.503,80 EUR sukladno Tbr. 9. točka 7. Tarife, i trošak zastupanja na ročištu od 27. listopada 2022. u iznosu od 8.503,80 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife,

- trošak pristupa ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife,

- trošak sastava podnesaka od 16. rujna 2019., 21. prosinca 2022. i 17. travnja 2023. svaki u iznosu od 8.503.80 EUR sukladno Tbr, 8. točka 1. Tarife, odnosno ukupno 25.511,40 EUR, odnosno sveukupno 57.500,65 EUR.

Kako je prvotuženik popisao trošak u ukupnom iznosu od 68.130,80 EUR, a sud je osnovanim utvrdio iznos od 10.630,15 EUR, za koji iznos je sud odbio zahtjev tuženika kao neosnovan.

10.2. U odnosu na drugotuženika, istog je zastupao punomoćnik po zaposlenju te je podnesenim troškovnikom potraživao samo naknadu troškova prijevoza i to za ročišta održana 24. rujna 2019., 8. srpnja 2022. i 27. listopada 2025. računajući udaljenost [adresa] km u jednom smjeru, potražujući naknadu od 0,27 EUR po kilometru. Drugotuženik-protutužitelj je nadalje potraživao naknadu troška prijevoza za dolazak na očevid 17. listopada 2022. računajući udaljenost Zagreb-Sredanci 212 km u jednom smjeru, potražujući naknadu od 0,27 EUR po kilometru. Ukupno je drugotuženik-protutužitelj na ime putnih troškova potraživao iznos od 425,52 EUR, koji iznos je sud cijenio osnovanim i nužnim u smislu odredbe članka 155. ZPP. (isto Županijski sud u Puli-Pola broj: Gž-649/2023-2 od 11. rujna 2023.) Ovaj sud smatra kako se radi o stvarno nastalom trošku koji je bio nužan za vođenje konkretnog postupka, stoga neovisno u uspjehu u sporu drugotuženiku pripada pravo na navedenu naknadu.

10.3. Na dosuđene troškove sud je drugotuženiku-protutužiteju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. OZ te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO.

11. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja. [adresa], 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužiteljica KV po punomoćniku Danijelu Juriću, odvjetniku u Rijeci

– oglasna ploča

2. Prvotuženik Republika Hrvatska, po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, na broj: P-DO-131/2019-neposredno

3. Drugotuženik-protutužitelj Hrvatske autoceste d.o.o. – oglasna ploča

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte