Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1672/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća,, u pravnoj stvari tužiteljice RB (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, Općinski građanski sud u Zagrebu Poslovni broj: P-3443/2024-9 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinski građanski sud u Zagrebu Poslovni broj: P-3443/2024-9 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 178-50-3976330 od 19. ožujka 2007. godine zaključenog između tužiteljice RB (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) kao kreditora, koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 426,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.3.2007. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 882,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (4.4.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. „

2. 2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razloga iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je tužiteljica kao korisnik kredita, s tuženikom dana 17.8.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 038-50-2999842, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.215,59 CHF,

- kako se u 3. predmetnog ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita,

- kako je tužiteljica tuženiku isplatila naknadu na ime obavljanja bankarskih usluga iznos od 502,89 eura dana 18.8.2005. godine, .

- kako iz iskaza tužiteljice kao i stipulacije spornih odredbi, koje su standardne proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, te da je isti sklopljen isključivo za osobne potrebe,

- kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini iste iz članak 3. ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- i na koncu nije osnovan prigovor zastare a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. prednik tuženika bio nepošten, jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kako Banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radi o tipskom ugovoru, te okolnosti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna, te je temeljem te ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više isplaćene naknade sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04.) tekućim od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. u vezi s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, jer se prednik tuženika, koji je navedeni novčani iznos stekao na temelju ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

9.1. Naime, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.2. Stoga kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

9.2. Nadalje, u obrazloženju pobijane odluke sud prvog stupnja navodi da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

9.3. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl. 3 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl.11. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

11. Naime, u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja polazi od odredbe članka 84. ZZP/03 koje je tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

11.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

12. . U okviru te ocjene, bilo je potrebno, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

11.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, okolnost da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju i višu naknadu), ne utječe na pitanje ništetnosti tako ugovoreno odredbe

14. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti „ulazne naknade“ za obradu kredita, ukazuje se da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

16. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

17. Također, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. u vezi s čl. 98. i čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošač

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u nespornom iznosu od 327,83 EUR-a, sa kamatama.

20. Na tuženiku da je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita. Predmetna odredba da je transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu da nisu samorazumljivi. Troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni su u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbe čl. 9. ugovora o kreditu prema kojoj je, neovisno o ulaznoj naknadi tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih troškova. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. st.2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Obzirom da je tužitelju na temelju članka 6. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljicu, a što znači da je nepoštena, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa istom na temelju članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 268,50 eura i kamata a sukladno odredbi članka 1115. ZOO i to od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

21. Nadalje, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Isto stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (!/““) održanoj 31. siječnja 2022 broj Su-IV- 33/2022-2, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirale time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

23. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15, 37/22 i 126/22).

24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Splitu, 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica