REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1488/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 zastupana po punomoćniku Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, i Marku Miloševiću, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. studenog 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Škare, odvjetnika u Zadru i punomoćnika tuženika Marka Miloševića, odvjetnika u Zagrebu, te nakon objave dana 11. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877da tužitelju: RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.274,06 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 13,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2005 do isplate,

- 11,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2005 do isplate,

- 10,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2005 do isplate,

- 11,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2005 do isplate,

- 8,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2005 do isplate,

- 5,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2006 do isplate,

- 1,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2006 do isplate,

- 21,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008 do isplate,

- 0,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2008 do isplate,

- 30,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008 do isplate,

- 35,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2009 do isplate,

- 38,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2009 do isplate,

- 31,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2009 do isplate,

- 32,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2009 do isplate,

- 21,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2009 do isplate

- 13,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2009 do isplate,

- 16,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2009 do isplate,

- 20,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2009 do isplate,

- 19,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2009 do isplate,

- 15,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009 do isplate,

- 23,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009 do isplate,

- 29,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009 do isplate,

- 38,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2010 do isplate,

- 36,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2010 do isplate,

- 48,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2010 do isplate,

- 46,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2010 do isplate,

- 51,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2010 do isplate,

- 89,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2010 do isplate,

- 81,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2010 do isplate,

- 106,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2010 do isplate,

- 97,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2010 do isplate,

- 84,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010 do isplate,

- 112,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010 do isplate,

- 147,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010 do isplate,

- 121,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2011 do isplate,

- 131,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2011 do isplate,

- 120,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2011 do isplate,

- 122,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2011 do isplate,

- 170,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2011 do isplate,

- 174,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2011 do isplate,

- 215,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2011 do isplate,

- 194,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2011 do isplate,

- 171,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2011 do isplate,

- 164,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011 do isplate,

- 4.182,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.11.2011 do isplate,

- 80,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2011 do isplate,

- 133,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2011 do isplate,

- 140,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2012 do isplate,

- 141,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.2.2012 do isplate,

- 136,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2012 do isplate,

- 140,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2012 do isplate,

- 142,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2012 do isplate,

- 138,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2012 do isplate,

- 139,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2012 do isplate,

- 136,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2012 do isplate,

- 130,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2012 do isplate,

- 137,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2012 do isplate,

- 140,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2012 do isplate,

- 138,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2012 do isplate,

- 125,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2013 do isplate,

- 136,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2013 do isplate,

- 137,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2013 do isplate,

- 133,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2013 do isplate,

- 120,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2013 do isplate,

- 120,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2013 do isplate,

- 123,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2013 do isplate,

- 128,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2013 do isplate,

- 135,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2013 do isplate,

- 131,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2013 do isplate,

- 134,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2013 do isplate,

- 136,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2013 do isplate,

- 122,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2014 do isplate,

- 126,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2014 do isplate,

- 125,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2014 do isplate,

- 121,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2014 do isplate,

- 120,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2014 do isplate,

- 121,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2014 do isplate,

- 125,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2014 do isplate,

- 128,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2014 do isplate,

- 128,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2014 do isplate,

- 131,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2014 do isplate,

- 133,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2014 do isplate,

- 132,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2014 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2015 do isplate,

- 132,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2015 do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 236-146/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, s nadnevkom: 6. srpnja 2005. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužitelju: RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 951,56 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od dana koji slijedi danu: 29. srpnja 2005. god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IV.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.550,00 Eur- a s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik, koji je tada poslovao pod nazivom: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sklopili Ugovor o kreditu broj: 236-146/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, s nadnevkom: 6. srpnja 2005. godine. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita. Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu. Ovo iz razloga što je ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2. i 3. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj dana 12. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu radi: i. isplate neodređenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama; ii. utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 236-146/2005 sklopljenog između tužitelja i tuženika od 6.7.2005. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita; iii. isplate neodređenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama; iv. naknade parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.. Tuženik prvenstveno predlaže Naslovnom sudu da tužbu odbaci iz razloga što ne ispunjava osnovne pretpostavke da bi sud po njoj mogao postupiti. Naime, člankom 186. Zakona o parničnom postupku (NN Službeni listi SFRJ br. 4/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje: ‘’ZPP’’) propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak sukladno članku 106. ZPP-a. Iz tužbe je vidljivo da tužitelj uopće ne navodi iz kojeg razloga podnosi tužbu niti obrazlaže svoje navode konkretnim činjenicama i dokazima, a što se postavlja kao nužan preduvjet da bi se po istoj moglo postupiti. Historijat tužbe nije u nikakvoj vezi sa samim tužbenim zahtjevom, već su jedan drugome kontradiktorni. Stoga se Naslovnom sudu predlaže da tužbu odbaci bez pozivanja tužitelja na dopunu iste uz nadoknadu parničnog troška tuženiku. b) Tužbeni zahtjev je neodređen i nejasan S obzirom da tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnim nekoliko odredaba Ugovora o kreditu, a da pritom takva paušalna utvrđenja ne obrazlaže konkretnim dokazima i navodima, predlaže se naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja iz razloga što ista ne ispunjava sve uvjete da bi se po njoj moglo postupiti. Tužba je nejasna i neodređena te sastavljena suprotno odredbi članka 186.b ZPP-a. Da bi sud mogao postupiti po tužbi, potrebno je da je ista određena i jasna. Međutim, u samom tužbenom zahtjevu nije vidljivo koji točno iznos tužitelj potražuje od tuženika, niti je manifestacijski zahtjev ispravno postavljen. Člankom 186. stavkom 1. ZPP-a propisano je da tužba u sebi, između ostalog, mora sadržavati „određen zahtjev u pogledu glavne stvari“. Drugim riječima, odredbe ZPP- a propisuju da tužbeni zahtjev mora biti određen. Kao što je vidljivo iz tužbe, tužiteljev tužbeni zahtjev na isplatu je neodređen i nejasan jer ne sadrži iznos koji tužitelj zahtijeva tužbom. Tuženik ističe da je na tužitelju teret dokaza da mu pripada određeno pravo na isplatu u odnosu na točno određenu drugu stranku. U slučajevima kada tužitelj nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev, na raspolaganju mu stoji postavljanje stupnjevite tužbe iz članka 186. b. stavka 3. ZPP-a. Tuženik smatra da u predmetnom postupku nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje stupnjevitog (manifestacijskog) zahtjeva temeljem članka 186. b. stavka 3. ZPP-a. Članak 186.b stavak 3. ZPP-a uređuje način podnošenja tzv. stupnjevite tužbe u širem smislu na sljedeći način: „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Ova zakonska odredba u hrvatski je pravni sustav uvedena kako bi tužitelji bili u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa, čak i u slučajevima u kojima im tuženici koji jedini raspolažu određenim podacima, unatoč njihovom inzistiranju, ne bi htjeli dati podatke potrebne za postavljanje u potpunosti određenog tužbenog zahtjeva. Međutim, ova je zakonska odredba u potpunosti neprimjenjiva u predmetnom slučaju. Naime, suprotno navodima tužitelja, tužitelj već raspolaže svim podacima koji su mu potrebni za postavljanje u potpunosti određenog tužbenog zahtjeva. Također nije jasno koju točno dokumentaciju bi tuženik trebao dostaviti tužitelju, s obzirom da je sam tužitelj uz tužbu podnio ugovor o kreditu kao i ostale pripadajuće priloge. Tužitelj je imao dovoljno podataka da odmah postavi konačni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa zbog kojeg je i podnio tužbu i za koji smatra da mu pripada. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uručen i otplatni plan u kojem je jasno naveden iznos svakog pojedinog anuiteta koji je dužan podmiriti na mjesečnoj bazi, a što je i sam tužitelj potpisom na Ugovoru o kreditu potvrdio. Također, pod pretpostavkom da je doista upravo tužitelj otplaćivao anuitete predmetnog Ugovora o kreditu, tijekom otplate kredita, tužitelju su redovito bile dostavljane obavijesti o promjenama kamatne stope te novi iznosi anuiteta koje je dužan podmiriti. Navedeno je bitno naglasiti jer unatoč tome što je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tužitelj već raspolaže svim potrebnim podacima pomoću kojih može izračunati iznos svakog pojedinog anuiteta te njihove izmjene tijekom otplate kredita, ako ih je bilo. Konkretno, tužitelj nesporno raspolaže podatkom o svakodobnoj visini anuiteta u švicarskim francima (koji je vidljiv iz početnog otplatnog plana koji je nesporno uručen tužitelju prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu) te podacima o kretanju tečaja primjenjivog na utuženi ugovor o kreditu. Isto tako, u ugovorima o kreditu kao što je i tužiteljev, ugovarala se odredba na temelju koje se na kredit primjenjivao srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja, a koliki je on bio u trenutku plaćanja svakog anuiteta je javno dostupan podatak, između ostalog i na web stranicama tuženika. Dakle, očito je kako je tužitelj, s obzirom na protek vremena od samog sklapanja Ugovora o kreditu, zagubio pojedine dokumente vezane za Ugovor o kreditu koje sada želi dobiti na ovaj način. Međutim, manifestacijski zahtjev služi tome da sud, u slučaju kada jedna strana ne želi drugoj dati određene podatke koji su zajednički za obje strane, naloži drugoj strani da dostave takve podatke. Jasno je kako se u ovome slučaju ne radi o takvoj situaciji koja je propisana člankom 186. b ZPP-a. Sukladno tome, tužitelj već ima sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine. Međutim, kao što je vidljivo iz tužbenog zahjeva, manifestacijski zahtjev nije postavljen u skladu sa spomenutim zakonskim odredbama. Podredno, čak i da je ispravno postavljen, tuženik ističe da u predmetnom postupku nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje stupnjevitog zahtjeva tužitelja. Tuženik stoga predlaže naslovnom sudu da odbije manifestacijski zahtjev tužitelja, na način da tužitelja pozove da u određenom roku postavi određeni zahtjev za isplatu, a sve sukladno članku 325. a stavku 2. i članku 186.b. stavku 4. ZPP-a. U slučaju da naslovni sud ne utvrdi kako bi cijelu ili dio tužbenog zahtjeva trebalo odbaciti iz naprijed navedenih razloga, tuženik će se, opreza radi, očitovati i o ostalim navodima iz tužbe. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 6. srpnja 2005. godine, dok je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio dana 12. lipnja 2023. godine, dakle više od sedamnaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla! S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od dvanaest godina! Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao. Opreza radi, za slučaj da sud utvrdi da nije nastupila zastara za utuženi iznos, tuženik će u nastavku obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa. Nadalje, tužitelj se, između ostaloga, u tužbi poziva na propise o zaštiti potrošača, konkretno na Zakon o zaštiti potrošača. Tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Prema tome, čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelj nije dokazao da bi ispunjavao pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet pružanje posebne zaštite. Sukladno članku 3. st. 1. t. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Prema tome, ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju ZZP/03. Tužitelj nije dokazao da bi uživao zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača. Razina zaštite koju pravni sustav osigurava potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje. O tome da je na tužitelju teret dokazivanja da ima svojstvo potrošača, zauzela je stav i sudska praksa te se u tom smislu ističe odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1562/2021-2 u kojem je drugostupanjski sud postupajući po žalbi utvrdio sljedeće: „Odredba čl. 3. st. 1. ZZP- a propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, točno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, ali je propustio utvrditi je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru - da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Dokaz: odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1562/2021-2 (Prilog 3). Slijedom iznesenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, isti nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba biti odbačen, a podredno odbijen. Tužitelj osim toga što u kondemnatornom zahtjevu nije postavio niti jedan konkretan zahtjev niti je točno označio i odredio koje iznose potražuje u ovom postupku od tužitelja, nije niti postavio visinu predmeta spora. Sukladno članku 35. ZPP-a kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. U ovome slučaju radi se o novčanom zahtjevu tužitelja koji je odrediv te se sukladno takvom glavnom zahtjevu i postavlja vrijednost predmeta spora, a tužiteljeva naznaka vrijednosti predmeta spora mjerodavna je samo u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 40. st. 2. ZPP-a.). Ovdje se posebno ukazuje kako visina vrijednosti ulazne naknade nije i ne može biti neizvjesna do vještačenja jer je ona poznata i jasna od samog početka. Stoga, ako tužitelj i dalje tvrdi da je platio navedenu naknadu, onda je bio dužan u tužbenom zahtjevu naznačiti koji je to točno iznos naknade platio. Stoga se predlaže Naslovnom sudu da odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 40. stavka 3. ZPP-a. Tužitelj je propustio napomenuti da je s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“), odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, „ZPK“). Dužnost na sklapanje Aneksa, tj. provođenje konverzije je posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Ne ulazeći u pitanje pravilnosti i ustavnosti ovakve zakonodavne intervencije, tuženik ističe da provedba konverzije nije ovisila o želji i volji tuženika, već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju. U ovom predmetu se upravo to dogodilo, tj. tužitelj je htio izvršiti konverziju, a toj želji je tuženik udovoljio, sve s učinkom ex tunc. Isto tako, tužitelj je pristao na izračun konverzije. Sukladno odredbi članka 19. c stavka 6. ZID ZPK, tužitelj je nakon što mu je ponuđena konverzija imao potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun te nastaviti otplatu kredita prema dotad važećim odredbama Ugovora o kreditu. S obzirom da je, kao što je već navedeno, tužitelj htio izvršiti konverziju, tužitelj i tuženik su Aneksom ugovorili promjenu sadržaja Ugovora o kreditu (govoreći u odnosu na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope) na način: da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR; da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu umjesto početno ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovorili kamatnu stopu jednaku zbroju fiksnog i promjenjivog dijela kamatne stope, a da promjenjivi dio kamatne stope predstavlja EURIBOR, tj. prosjek kamatnih stopa na tržištu između više od 50 europskih banaka. Imajući u vidu promjene iz prethodnog odjeljka koje su se sklapanjem Aneksa ugovorile, jasno je da su sporni dijelovi pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno valutna klauzula u CHF, sklapanjem Aneksa prestali postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc. Zbog navedenog, sve i kada bi sud htio pristupiti ocjeni eventualne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu na čijoj navodnoj ništetnosti tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev – on to ne bi mogao zbog činjenice da spomenute odredbe više ne postoje, tj. čak štoviše, ima se smatrati da nikada nisu niti postojale. Drugim riječima, sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje niti da su ikada postojale. Takav stav je potvrđen i nedavnom brojnom sudskom praksom: „Iz toga proizlazi da je Aneksom ugovora o kreditu prestao važiti dio Ugovora o kreditu iz 2007. godine i to čl. 4. i 6. tog Ugovora, zbog čega, po ocjeni ovoga suda, tužitelj više ne može tražiti utvrđenje ništetnosti tih odredbi Ugovora koje više ne postoje“,„Tako da odredbe čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom više niti ne postoje u Ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile, odnosno izmijenile Aneksom ugovora.„ Prilog: presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1057/18 od 6. prosinca 2018. godine (Prilog 4) „Sklapanjem Aneksa na način kako je to propisano ZPK, tužitelju su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa“ Ispravnost navedenog stava konačno je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda koje je doneseno u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019 (dalje u tekstu: „Rješenje VSRH“). Tako je Vrhovni sud u oglednom postupku zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Kao što je tuženik već istaknuo, s obzirom na to da sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu, da bi tužitelj uspio u ovom sporu, odnosno da bi njegov zahtjev za isplatom „stečenog bez osnove“ bio opravdan, temelj za takvu odluku treba biti utvrđenje ništetnosti Aneksa. Vrhovni je sud zauzeo stav, kojim je naslovni sud vezan, da aneks o konverziji nije ništetan zato što je utemeljen na prisilnom propisu, a koji je tuženik morao sklopiti s tužiteljem dok je tužitelj mogao odabrati želi li to učiniti ili ne. Aneks o konverziji je novi pravni posao među strankama koji je valjano sklopljen i koji obvezuje obje stranke. Aneksom o konverziji riješeno je pitanje navodne ništetnosti odredaba valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Bilo kakva dodatna isplata tužitelju dovela bi do dvostruke koristi tužitelja na štetu tuženika zato što bi takva dodatna isplata bila protivna odredbama ZID ZPK. S obzirom da je poseban propis ZID ZPK uspostavio novi odnos među strankama, na taj se odnos, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu navodno stečenog bez osnove. S obzirom da je Vrhovni sud zauzeo stav kako sporazumi/aneksi o konverziji nisu ništetni u slučaju kad bi ništetne bile odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljev zahtjev za isplatom na temelju utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu treba odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, a podredno odbiti. U kontekstu postojanja pravnog interesa tužitelja Vrhovni sud zauzeo je sljedeći stav: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Postojanje pravnog interesa za vođenje spora opća je procesna pretpostavka za podnošenje pravozaštitnog zahtjeva. Vrhovni je sud zaključio kako se tužbe ne mogu odbacivati zbog nedostatka pravnog interesa u slučaju da je sklopljen aneks o konverziji zato što tužitelji imaju pravni interes zahtijevati npr. naknadu onog iznosa koji im pripadaju na temelju onih konverzija koje nisu provedene u skladu s prisilnim propisom. Međutim, ako tužitelj to ne zahtijeva, nema pravni interes za vođenjem parnice. Takav stav dodatno je razjasnio i potvrdio već ranije zauzeti stav Vrhovnog suda o navedenom pitanju. Tako je Vrhovni sud u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. također iznio prethodno navedeni stav u vezi s pravnim interesom tužitelja s obzirom na konverziju kredita, gdje je istaknuo sljedeće: „To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenjem ovog postupka.“ Drugim riječima, u okolnostima gdje je provedena konverzija sukladno ZPK-u, korisnik kredita nema pravni interes za utvrđenje preplate zato što je ista već bila obuhvaćena konverzijom kredita. Također, radi dodatnog pojašnjenja, tuženik upućuje sud na članak prof. dr. sc. AM i doc.dr.sc. FM „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF“ gdje su profesori

1 0

argumentirali u kojim situacijama tužitelji mogu imati pravni interes za vođenjem parnice: „Stoga se stajalište izraženo u rješenju iz veljače 2019. može tumačiti tako da korisnik kredita u CHF-u, koji je svoju kreditnu obvezu konvertirao u kredit u EUR, ima pravni interes na utvrđenje pojedine odredbe ništetnom samo (i) ako je sporna odredba sadržajno izvan polja primjene konverzije (npr. ovršnost isprave), a što i nije povezano s metodologijom provedene konverzije te (ii) kao što je rečeno, ako je konverzija učinjena suprotno pravilima ZPK-a o konverziji. U suprotnom, korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoje obveze u odgovarajući kredit u eurima sukladno pravilima ZPK-a o konverziji, nema takav pravni interes.“ U gore spomenutom članku, autori također navode sljedeće: „No, čini se ispravnim tvrditi kako VSRH zapravo suštinski kaže da pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju.“ Dakle, tužiteljev zahtjev treba odbaciti (podredno odbiti) jer je konverzija u predmetnom slučaju provedena u skladu sa prisilnim odredbama ZPK-a (što tužitelj pokušava paušalno osporiti), utvrđena preplata je već uračunata u otplatu budućih anuiteta kredita te tužitelj više nema pravni interes za vođenjem ove parnice. Sve i kada bi sud utvrdio da može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na spomenute odredbe Ugovora o kreditu – tužiteljev zahtjev na isplatu u svakom slučaju treba biti odbijen. Tuženik smatra da u svakom slučaju ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tužitelju pripao određeni novčani iznos zbog navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu. Tuženik je temeljem obveze navedene u ZPK sklopio Aneks kojim je regulirana konverzija, odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle s učinkom ex tunc, stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Članak 19.c ZPK predviđa, između ostalog, pretvaranje iznosa uplaćenih radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa tužitelj je, a kako to i proizlazi iz odredbe članka 19.b ZPK, doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, s obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita i na koju je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR. Stoga se svaka pojedina uplata koju je tužitelj izvršio na ime namirenja anuiteta početno utvrđenih Ugovorom o kreditu ima konvertirati u uplatu izvršenu prema novom otplatnom planu. Da je sporna pretplata uistinu postojala, ona bi bila uređena sporazumom stranaka, stoga tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer do pretplate nije došlo, a zbog čega ova tužba treba biti odbijena. U prilog činjenici da tužbeni zahtjev treba biti odbijen, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori: I. jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju ZPK; i II. sudska praksa III. pravna teorija. U odnosu na I., tuženik naglašava da je intencija zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita

1 1

smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Također, u relevantnim dijelovima Prijedloga 899 navodi se sljedeće: „Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva, te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Također, konverzijom se predviđa raspodjela troška konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima, a uvažavajući pri tome osnovno načelo da stvarno isplaćena ekonomska supstanca pojedine od strana ne bude umanjena ili neravnopravno povećana na teret druge strane.“ Dakle, volja je zakonodavca očigledno bila da se položaj potrošača koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem onih potrošača koji su se odlučili za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Pritom i sam zakonodavac izričito navodi da se dužnici koji su se odlučili na konverziju nikako ne smiju dovesti u povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. U odnosu na II., tuženik će navesti neke od zaključaka sudske prakse kojima se nesporno utvrđuje da tužiteljev zahtjev za isplatu treba biti odbijen. Domaći su sudovi zauzeli jasan stav u pogledu učinaka konverzije ugovora o kreditu, a tuženik navodi sljedeće odluke:

Presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški od 13. prosinca 2016. „Tužitelju je nedvojbeno dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužitelj ovaj izračun i prihvatio te slijedom toga i zaključio predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, a na što isti ničim nije bio obvezan niti prinuđen, jer je u smislu odredbe čl. 19.e.st.6. ZID ZPK ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima. Drugim riječima tužitelj je mogao ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to prvobitno ugovoreno, u kojem slučaju bi isti mogao potraživati eventualno preplaćenu kamatu.“ „Kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice, proizlazi i za zaključiti je da su zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu“. Zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1. i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio

1 2

tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“ Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2016. godine- „Sklapanjem Aneksa na način kako je to propisano ZPK, tužitelju su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa“.Presuda Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. "„…sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata toga iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu pretplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata.“ - presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 3486/2019 od 9. siječnja 2020. (Prilog 10), Presuda Županijskog suda u Splitu od 5. rujna 2019. godine „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope (…) čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ - presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-1844/2017 od 5. rujna 2019. Tuženik je navodeći sudsku praksu citirao značajan broj presuda kojima su sudovi u Republici Hrvatskoj nesporno potvrdili da, u ovom slučaju tužitelj, nakon provedene konverzije treba biti odbijen sa svojim zahtjevom na isplatu. Imajući to u vidu, tuženik u prilogu ovog podneska dostavlja još 6 presuda prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova kojima su navedeni sudovi potvrdili tuženikov stav da tužitelj u ovom predmetu treba biti odbijen sa svojim zahtjevom - presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-46/2017 od 28. rujna 2017. (Prilog 12) presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1657/2016 od 2 veljače 2017. (Prilog 13) presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-834/16 od 21. srpnja 2016. (Prilog 14) presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3112/17 od 22. listopada 2018. (Prilog 15) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7450/14 od 30. studenog 2018. (Prilog 16) 70. U odnosu na III., tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije, pa tako bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. HM, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ navodi: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u

1 3

CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Dokaz: Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu, mr.sc. HM, dipl. iur., Pravo i porezi, br. 5/19. (Prilog 17). Dodatno, izv. prof. dr. sc. ŠM u svojoj je pravnoj studiji „Pravne posljedice konverzije ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF“, analizirajući pritom Rješenje VSRH, zauzela stav da su kondemnatorni zahtjevi tužitelja neosnovani jer je aneksom o konverziji riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredaba. Na str. 38. navedene pravne studije navedeno je sljedeće: „Iako Vrhovni sud u odluci o oglednom postupku, odnosno u obrazloženju pravnog shvaćanje izraženog u povodu jedinstvenog pravnog pitanja koje se odnosilo na valjanost ugovora o konverziji nije izrijekom odgovorio na pitanje bi li potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli veznoj u CHF, Vrhovni sud u odluci Gos 1/2019-36 od 3. ožujka 2020. sugerira da bi se ostvarivanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali kredite trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnosti s posebnim odredbama ZID ZPK 15. Čini se da je slijedom pravne logike, retroaktivnog djelovanja ugovora i otklanjanja njegovih negativnih učinaka to jedino moguće rješenje.“ … „S obzirom na retroaktivni učinak i brojne zaštitne mehanizme koji su u ZID ZPK 15 bili ugrađeni, konverzija provedena u skladu sa zakonom, osigurala je potrošaču položaj u kojem bi on bio da tih nepoštenih ugovornih odredbi uopće nije bilo.“ Naprijed iznesena argumentacija u stavovima sudova potvrđena je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 7. lipnja 2023. godine, na kojoj je jednoglasno donesen zaključak koji se tiče potraživanja korisnika kredita prema kreditorima iz ugovora o kreditu u odnosu na koji je provedena konverzija: '' Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.'' S obzirom na iznimno velik broj primjera iz sudske prakse u kojima su tužbeni zahtjevi korisnika konvertiranih kredita odbijeni, za očekivati je da će i ostali županijski sudovi donijeti slične odluke koje će biti obvezujuće za sva sudska vijeća. Dakle, tužiteljev tužbeni zahtjev u potpunosti je bespredmetan pa tuženik predlaže da sud odbije tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti. Ipak, u slučaju drugačijeg stava naslovnog suda, tuženik će u nastavku također dokazati da nisu nepoštene i ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kao ni odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.000,00 CHF. Sporno je između tužitelja i tuženika (A) može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz presude VTS-a o valutnoj klauzuli, (B) jesu li odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne, (C) je li odredba o ulaznoj naknadi ništetna te (D) posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi – je li tuženik stekao određene iznose bez osnove. Tuženik smatra da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, tj. da spomenute odredbe nisu ništetne i da tuženik od

1 4

tužitelja nije stekao određene novčane iznose bez osnove, a sve zbog razloga koje navodi u nastavku. Kao što je već navedeno, tužitelj u tužbi zahtijeva isplatu određenih iznosa jer smatra da su ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima. Naime, ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje su u 2005. godini (kada je sklopljen Ugovor o kreditu) koristili Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. i Addiko bank d.d. nisu isti. Čak štoviše, oni se bitno razlikuju. S obzirom na navedeno, čak i ako naslovni sud na temelju utvrđenja iz presuda VTS-a zaključi da je tuženik u relevantnom razdoblju zaista i „povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita“ na način da je u ugovorima o kreditu koristio navodno „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe“ kojima je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, isti se zaključak ne može automatizmom primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu iz razloga što je sadržaj Ugovora o kreditu bitno drugačiji od sadržaja ugovora o kreditu koji su bili predmet postupaka okončanih presudama VTS-a. Sukladno navedenom, tuženik smatra da se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti „utvrđenja“ iz presuda donesenih u Parnici Potrošač, s obzirom da se u tim presudama uopće nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik smatra da je sve navedeno već samo po sebi dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, u slučaju drugačijeg stava naslovnog suda, tuženik u nastavku ističe dodatne razloge zbog kojih smatra da treba odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. 84. Neovisno o tome što se tužitelj ne može pozivati na spomenute presude VTS-a, tuženik će u nastavku objasniti zašto u ovom predmetu sud uopće ne može ocjenjivati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu poštene ili ne. Tužitelj u tužbi svoj zahtjev za isplatom temelji na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak.

86. Primjenjivi materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81, 84. i 87. kojima se implementiraju relevantne odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno članku 84. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kao što je već navedeno, tužitelj u tužbi zahtijeva isplatu na temelju navodnog stjecanja bez osnove jer smatra da su ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima. Tuženik da će u nastavku objasniti zašto u ovom predmetu sud uopće ne može ocjenjivati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu poštene ili ne. Nastavno na sve navedeno, u nastavku će tuženik detaljno obrazložiti (a) da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uopće nije podložna testu poštenja u smislu čl. 81 ZZP/03 i podredno – (b) da ista ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva 91. Sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. 92. Ne bi trebalo biti sporno da su odredbe iz Ugovora o kreditu glede valutne klauzule - odredbe koje se tiču predmeta ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav u presudi broj Revt-249/14- 2 od 9.4.2015.:„… a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora…“ Identičan je stav zauzeo i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017. U točki 41. Sud Europske unije zaključuje: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na

1 5

način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Slijedom navedenog, a sukladno članku 84. ZZP/03 i pravnom shvaćaju Suda Europske unije u izraženom u presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja odredbu o predmetu ugovora te ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 81 ZZP/03 ako je ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik će u nastavku obrazložiti zašto su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i lako uočljive te prema tome iste ne mogu biti podvrgnute testu poštenja iz čl. 81 ZZP/03. Sud Europske unije je u presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 zauzeo stav da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji odgovara članku 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na nacionalnom sudu je da s tim u vezi izvrši potrebne provjere. U gore citiranom odlomku iz presude od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim sudovima na što moraju obratiti pažnju prilikom ocjene da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Drugim riječima, Sud Europske unije postavio je kriterije prema kojima se svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli mora procjenjivati. Sumarno, Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Zadatak je stoga ovog suda da konkretno utvrdi je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njezine financijske obveze. Takva procjena suda treba se vršiti od slučaja do slučaja (na pojedinačnoj osnovi) i nije moguće zauzeti uniformni stav o tome je li odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva koji bi vrijedio u svim slučajevima. Ovaj stav je potvrđen od strane Suda Europske unije u presudi od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 43. Sukladno navedenom, tuženik ističe da se ne slaže sa stajalištem VTS-a izraženom u već spomenutoj presudi br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kao i da nije moguće jednostavno se pozvati na utvrđenja iz spomenute Presude VTS-a bez uzimanja u obzir svih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Stav je tuženika da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o

1 6

kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Razlozi za takav stav tuženika su sljedeći. Prvo, u članku 21. Ugovora o kreditu tužitelj je potvrdio da mu je Ugovor o kreditu protumačen. Drugo, iz članka 21. Ugovora o kreditu proizlazi da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze iz članka 57. i 59. Zakona o javnom bilježništvu protumačio tužitelju odredbu o valutnoj klauzuli i objasnio mu smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom (ali i odredbu o načinu promjene kamatne stope). Nezavisni odvjetnik Niels Wahl je u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra SM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 69 zauzeo stav da je na nacionalnom sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Dakle, nezavisni odvjetnik Niels Wahl je mišljenja da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva ako je banka osigurala da potrošač razumije sadržaj odredaba ugovora o kreditu. Tuženik je upravo to i učinio time što je zahtijevao da se Ugovor o kreditu solemnizira kod javnog bilježnika znajući i oslanjajući se na to da je javni bilježnik dužan po zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe. Treće, zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik tim podneskom dostavlja ovjerenu izjavu zaposlenice tuženika gđe RMR kojom svjedoči prije svega o tome kako su zaposlenici tuženika bili educirani o funkcioniranju valutne klauzule i rizicima promjene, kako su kreditni referenti prezentirali zainteresiranim osobama i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i u EUR te da nisu imali nikakvu uputu da se prvenstveno nudi CHF, već je klijent utvrdio koji je za njega proizvod prikladniji. Dokaz: Izjava RMR, zaposlenika tuženika (Prilog 24) Četvrto, tuženik je također i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. U prilogu, tuženik dostavlja članke iz HYPO Times iz kojih je jasno da je educirao potrošače o rizicima ugovaranja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Tuženik skreće pozornost sudu na slijedeće dijelove članka „Kretanje tečaja u CHF i EUR“ koji je objavljen u glasilu HYPO Times broj 8 iz prosinca 2005. (XII/05): „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. […] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog

1 7

političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. […] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti.“ Napomena! Podcrtane dijelove teksta naglasio tuženik.Tuženik nadalje skreće pozornost sudu na slijedeće dijelove članka pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“, a koji je objavljen u broju 7 iz lipnja 2005. (VI/05) „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja“ Gore navedeno jasno dokazuje da je tuženik aktivno radio na edukaciji svojih klijenata i potencijalnih klijenata u pogledu rizika i prednosti vezanja kredita uz CHF i druge valute. Također, gore navedeno dokazuje da je tuženik poduzimao aktivne korake s ciljem da njegovi klijenti i potencijalni klijenti razumiju što je valutna klauzula, koji su njeni ekonomski učinci i što treba uzeti u obzir prije odluke o kreditu s valutnom klauzulom. Peto, bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda R i A su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF. Prema tome, pored tuženika koji je aktivno radio na edukaciji potrošača, i čelnici Hrvatske narodne banke su također aktivno educirali širu javnost o svim aspektima i učincima kreditiranja u CHF-u. Šesto, valutna klauzula nije u 2005. godini bila novost u hrvatskom pravnom sustavu budući da je odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1994. Od tada pa sve do danas valutna klauzula predstavlja izrazito često korišten pravni institut koji se čvrsto ustalio u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača. Tako primjerice ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl. izrazito često sadrže odredbu o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula nije uobičajena samo u kreditnom poslovanju između financijskih institucija i potrošača, već je izrazito uobičajena u mnogim ugovornim odnosima između potrošača samih. Sedmo, opće je poznata činjenica da su devalvacije i hiperinflacije u ne tako davnoj prošlosti bile česta pojava na prostorima Republike Hrvatske. Svi građani koji su stariji od 40 godina sigurno se vrlo dobro sjećaju inflacije prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. Oni nešto stariji također se sigurno jako dobro sjećaju devalvacije jugoslavenskog dinara 1951. za 600% kada se za jedan američki dolar moralo dati 300 jugoslavenskih dinara, umjesto da tada 50. U pogledu inflacija na našim prostorima, najgora je bila 1989. godine kada je premašila 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju. Godine 1992. godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2%, a godine 1993. je iznosila 1149,3%. Zbog visoke inflacije hrvatski dinar bio je praktički valuta samo za sitne troškove dok su svi iole veći iznosi i dalje preračunavani u njemačke marke da

1 8

bi im se mogla predočiti vrijednost. Dokaz: općepoznate činjenice koje nije potrebno dokazivati sukladno čl. 221. st. 4. Zakona o parničnom postupku Imajući u vidu nesigurnost vrijednosti novca na našim prostorima, građani su pribjegli zaštiti stvorene vrijednosti štednjom u devizama odnosno u kunama s valutnom klauzulom. Prema statističkim podacima Hrvatske narodne banke, velika većina depozita kućanstava je u devizama odnosno u kunama ali zaštićena valutnom klauzulom. Tako primjerice u 2018. ukupni depoziti kućanstava iznose 107,5 milijarde kuna. Od tog ukupnog iznosa, samo se 22,26 milijardi kuna odnosi na depozite u kunama bez valutne klauzule. S druge strane, 5,81 milijardi kuna vrijednosti depozita je u kunama ali vezano valutnom klauzulom većinom uz euro. Međutim, ključan podatak je da kućanstva ukupno imaju 79,37 milijardi kuna depozita u stranim valutama. Dakle, 79,3% ukupnih depozita kućanstava u hrvatskim bankama je ili u devizama ili zaštićeno valutnom klauzulom. Ovakva valutna struktura depozita u hrvatskim bankama je stabilna više-manje od 1993. kada je udjel deviznih depozita u ukupnim depozitima u bankovnom sustavu, nakon uspješne provedbe Stabilizacijskog programa, iznosio 78,7%. Iz navedenih podataka može se zaključiti da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku, pa tako i tužitelja, vrlo visoka. Razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest. Stoga nije životno uvjerljivo da potrošači na generalnoj razini tvrde kako nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule kada su bili u poziciji dužnika po kreditu, kad su očito jako dobro razumjeli valutni rizik kada su bili u poziciji vjerovnika (štediše) te su prema tome odlučili primijeniti metodu minimizacije tog rizika štedeći u devizama. Činjenica da građani Republike Hrvatske veliku većinu svoje štednje drže u stranoj valuti potvrđuje da su građani, svjesni valutnog rizika i da su stoga pribjegli metodama izbjegavanja valutnog rizika na način da svoju štednju drže u stranoj valuti, za koju smatraju da ima stabilnu vrijednost. Da tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu iz razloga što bi iste bile nepoštene (odnosno, nejasne, teško razumljive ili teško uočljive) treba odbiti, govori i sudska praksa. Konačno, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka nikako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, a pogotovo ne u mjeri u kojoj je do promjena u tečaju švicarskog franka došlo nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir: - da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu izričito potvrdio da razumije sve odredbe Ugovora o kreditu, kao i prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proizlaze; - da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima protumačio tužitelju odredbu o valutnoj klauzuli i objasnila mu smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom; - da je zaposlenik banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli; - da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF;- da su bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda R i A su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF; - da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača (ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.); - da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka, a razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest što je pak za posljedicu imalo da velika većina depozita kućanstava štedi u

1 9

devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu; posve je jasno da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Imajući to u vidu, a obzirom na pravno shvaćanje Suda Europske unije iz predmeta C-186/16, nedvojbeno proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive te stoga iste ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti temeljem članka 84. ZZP/03. Iz toga proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu nepoštene te da stoga nisu ništetne. b. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu čl. 81 ZZP/03. Podredno, ako sud ne uvaži tuženikovu argumentaciju da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te krene u ocjenu njene poštenosti, tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prema tome ista nije nepoštena. U nastavku će tuženik obrazložiti razloge zašto smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Prvo, odredba o valutnoj klauzuli izrijekom je dopuštena Zakonom o obveznim odnosima još od 1994. kada je po prvi puta uvedena u hrvatski pravni sustav. Ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Radi se o zakonom dopuštenoj mogućnosti ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navedena zakonska mogućnost nije pravo koje mogu konzumirati samo banke kroz ugovore o kreditu, već i bilo koji drugi vjerovnik novčane obveze, kako bi se zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njena dospijeća. Valutna je klauzula, stoga zakonom predviđeni instrument zaštite promjene vrijednosti novca bilo kojeg vjerovnika, kako banaka, tako i građana i poduzetnika, odnosno bilo koje fizičke i pravne osobe u Republici Hrvatskoj koji u određenom pravnom poslu, npr. u ugovoru o prodaji, ugovoru o zakupu i sl. imaju zakonom dopuštenu mogućnost ugovaranja iste. U tom kontekstu treba spomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima (odredba kojom je dopuštena valutna klauzula). Drugo, valutna klauzula je mač s dvije oštrice te je podjednako opasan za vjerovnika i dužnika obveze zaštićene valutnom klauzulom. Nije životno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Naime, opće je poznato da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Prema tome, podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Tuženik, podjednako kao i tužitelj, nije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Povijesni podaci kretanja tečaja hrvatske kune prema švicarskom franku pokazuju da nije bilo značajnijih fluktuacija sve do 2009. godine iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao i tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajnije šokove. Također, nezavisni odvjetnik Wahl je u točki 72. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra Paula SM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 izražava stav da „se prodavatelju robe ili pružatelju

2 0

usluga ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“ Treće, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno da očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl je u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra SM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“Četvrto, procjena da li odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 3. odluke gdje navodi da se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Da li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača mora biti lišena spoznaja koje su se dogodile nakon sklapanja Ugovora o kreditu. Drugim riječima, sud prilikom ocjene poštenosti odredbe ne smije uzeti u obzir činjenice koje su se dogodile nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a posebice činjenice da je došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema kuni. Sud mora mentalno blokirati spoznaje o kretanju tečaja nakon sklapanja Ugovora o kreditu jer u protivnom ne može objektivno sagledati odredbu o valutnoj klauzuli i objektivno ju podvrgnuti testu poštenja. Ovo shvaćanje izričito je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl je u točki 91.3. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra SM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na promjene koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Tuženik također upućuje naslovni sud na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u Rješenju broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni je sud je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Zbog značaja koje imaju pravna shvaćanja Ustavnog suda, u nastavku tuženik citira relevantne dijelove Rješenja broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016.: „8.6. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOO-a (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja

2 1

valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti). Nadalje, članak 23. ZOO-a dopušta ugovaranje indeksne klauzule, tj. ugovaranje usklađenja svote novčane obveze s promjenama "cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe". Članak 24. ZOO-a dopušta ugovaranje klizne skale tako da se u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene materijale dopušta ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu. Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. Zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja. 8.7. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). 9. Vraćajući se na tvrdnje predlagatelja o nejednakom, odnosno privilegiranom položaju banaka u odnosu na ostale poduzetnike, Ustavni sud ističe da iz naprijed navedenog proizlazi da valuta obveze propisana člankom 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se ona jednako proteže na sve poduzetnike. Osporeni članak također ne utvrđuje monopolski položaj nekog poduzetnika zlouporaba kojeg bi onda bila zabranjena. Valutna klauzula jednako je na raspolaganju svim poduzetnicima, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Hoće li se oni koristiti tom mogućnošću, ovisi isključivo o njihovoj volji odnosno o tome kako su se o tom pitanju dogovorili s drugom ugovornom stranom, dužnikom. 9.1. Štoviše, mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana. 9.2. Zaključno, proizlazi da je osporena odredba ZOO-a po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Drugim riječima, članak 22. ZOO-a ne nameće obvezu ugovaranja valutne klauzule niti propisuje da je ona rezervirana samo za određene subjekte ili određene vrste ugovora. Zbog navedenog postupanja tužitelja, životno je nelogičan i neuvjerljiv zaključak tužitelja da je

2 2

ugovorena valutna klauzula mogla prouzročiti značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, na štetu tužitelja kao potrošača. Dokaz: saslušanje tužitelja 138. Slijedom svega navedenog, tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne uzrokuju znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača te stoga iste nisu nepoštene, a prema tome niti ništetne, a što ima za posljedicu da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, kao i odgovarajući dio tužbenog zahtjeva na isplatu, treba odbiti. Prije daljnjeg upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, bitno je naglasiti kako tužitelj nije priložio ni jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva te nije naznačio s koje pravne osnove ima pravo potraživati isplatu spornih iznosa. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi, bez navođenja koju bi to točno odredbu sud trebao oglasiti ništetnom. U odnosu na činjenicu da tužitelj u tužbi i tužbenom zahtjevu nije naveo koji točno iznos potražuje u odnosu na ulaznu naknadu, predlaže se naslovnom sudu da bez daljnje rasprave odbije tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži od tuženika isplatu neodređenog iznosa na ime ulazne naknade. Naime, iznos koji je tužitelj navodno platio na ime ulazne naknade (naknade za obradu kredita) potpuno je odrediv iznos te nije jasno iz kojeg razloga tužitelj nije odredio o kojem se iznosu radi. U slučaju da je tužitelj doista i platio naknadu za obradu kredita kako navodi u tužbi, u prilogu bi dostavio i odgovarajući dokaz, na primjer potvrdu o uplati takve naknade, međutim, tužitelj nije priložio nikakav dokaz koji bi govorio u prilog njegovim navodima. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu nije ništetna, a isto tako niti odredba o ulaznoj naknadi jer nije protivna niti jednom primjenjivom propisu, a niti je tužitelj dokazao isto. Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu troškova izrade Ugovora o kreditu. Sporno je među strankama (i) je li tuženik zaista naplatio jednokratne troškove obrade kredita te tek u slučaju pozitivnog odgovora na prethodno te (ii) je li ugovorna odredba o naplati takvih troškova ništetna. Tuženik će u nastavku iznijeti i obrazložiti razloge zbog kojih odredba o jednokratnoj naknadi troškova obrade kredita ne bi bila ništetna čak i da je sve naprijed navedeno primjenjivo na Ugovor o kreditu, te da: a) je takva odredba preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i b) nije nepoštena u smislu ZZP/03 c) nije ništetna po primjenjivim odredbama ZOO-a a) Odredba o jednokratnim troškovima nije ništetna jer je u preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske. Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti i ukazati na to da je u smislu čl. 59. ZZP/03, Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16,; dalje u tekstu: „ZPK“), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/03 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Iz citiranog također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno

2 3

pregovaralo (pa tako i o odredbi o ulaznoj naknadi), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, jednokratna naknada obrade kredita u stvari predstavlja odredbu o cijeni koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva (što će tuženik detaljnije obrazložiti u nastavku odgovora na tužbu), slijedom čega ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nije niti može biti ništetna. b) Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nije nepoštena u smislu ZZP/03 153. Materijalni propis na koji se tužitelj u tužbi poziva te za koji tvrdi da mu pruža zaštitu, a koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03. 154. Nesporno je da je odredba Ugovora o kreditu o ulaunoj naknadi odredba koja se tiče cijene budući da se radi o jednoj vrsti naknade koju potrošač plaća prilikom isplate kredita. 155. Prema tome, da bi odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi. Naime, u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade za troškove obrade kredita predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o naknadi jednokratnih troškova obrade se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o jednokratnoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Dokaz: uvid u Ugovor o kreditu (dostavljen uz tužbu) U odnosu na (b), odredba o naplati naknade za obradu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati je li utužena odredba Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. S tim u vezi, tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga nije niti podložna testu poštenja. Međutim, iako uvjeti navedeni u točki 156. odgovora na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna i/ili neuočljiva i/ili nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno

2 4

načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na (c), predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ugovaranje naknade jednokratnih troškova za obradu Ugovora o kreditu uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Tužiteljeva tvrdnja kako iz Ugovora o kreditu nije jasno po kojim parametrima je određena visina ulazne naknade pokazuje nerazumijevanja procesa isplate kredita. Tuženik će stoga u nastavku ukratko objasniti proces isplate kredita, i obrazložiti namirenju točno kojih troškova služi jednokratna naknada iz sporne odredbe Ugovora o kreditu. Jednokratni troškovi obrade kredita služe namirenju općenitih troškova koji nastaju tuženiku prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti. Naime, kako bi korisnici kredita uspješno pozajmili novčana sredstva, banka mora provesti vrlo složen proces koji se sastoji od mnogo koraka prije same isplate pozajmljenih sredstava potrošaču. Većina tih koraka je nevidljiva prosječnom potrošaču, međutim zbog složenosti usluge koje banke pružaju, banka prije isplate svakog novčanog iznosa interno provodi složene procese, što neminovno dovodi do znatnih troškova u poslovanju. Ti procesi se sastoje od: sastanka s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, pribavljanja osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama, obavještavanja klijenta o vrstama kredita koje banka ima u ponudi, pružanja informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu, procjene očekivane kreditne sposobnosti klijenta, pribavljanja potrebne dokumentacije radi daljnje obrade kredita, internog pregleda dokumentacije te provođenja detaljne obrade kreditnog prijedloga, provjere svih preduvjeta prije odobrenja nadležnog tijela tuženika, utvrđivanja potrebnih sredstava osiguranja plaćanja, sastavljanja ugovora o kreditu i prateće dokumentacije, pozivanja korisnika na sklapanje kredita, pripreme isprava, čitanja i potpisivanja ugovora, dogovora i radnji oko isplate kredita, provođenja brojnih procesa nakon odobravanja kredita. Tužitelj očito smatra da tuženik sve ove procese naplati kroz ugovorene kamate na kredit. Međutim, troškove koji nastanu uslijed gore opisanih radnji, tuženik ne uračunava u kamatnu stopu. Kamatna stopa predstavlja samo cijenu za korištenje tuženikovog novca koji je tuženik odlučio pozajmiti potrošaču. Troškovi koji nužno nastanu uslijed pozajmljivanja se ne uračunavaju u cijenu pozajmljivanja novca, što predstavljaju ugovorene kamate. U prilog činjenici da odredba o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita nije nepoštena i ništetna, govori činjenica da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Svi izneseni navodi tuženika, potvrđeni su recentnom praksom sudova u Republici Hrvatskoj, točnije presudom Općinskog suda u Puli-Pola, od dana 5. ožujka 2020. godine pod poslovnim brojem P-517/2018-31, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu Gž-1215/2020-2, od dana 24. veljače 2021, u kojoj se navodi: „Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora (odredba o jednokratnoj naknadi troškova obrade kredita koja je istovjetna odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu (napomena tuženika)), po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Stoga, plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje banke nužno snose, kako bi uspješno pozajmile novac

2 5

korisnicima kredita. Tuženik ovdje ukazuje na to da je sadržaj pravnog standarda „znatnije neravnoteže“ u smislu propisa o zaštiti potrošača jasnije određen kroz praksu Europskog suda, koja može poslužiti kao vodič za tumačenje pojedinih odredaba koje su preuzete s europske razine. Tako Europski sud, primjerice, u toč. 23. presude u predmetu C-226/12 BM navodi kako znatnija neravnoteža postoji ako „dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač.“ U ovom slučaju sporna odredba ne samo da ne oštećuje dovoljno ozbiljno, nego ne oštećuje uopće pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač. Naime, spornom odredbom Ugovora o kreditu potrošaču nije nametnuta obveza plaćanja koja u suprotnome ne bi postojala. Kako je to već obrazloženo, odredbama ZZP/03 i ZPK određeno je da ugovor o kreditu uključuje ne samo iznos kreditnih sredstava, nego i iznos troškova te da između ostaloga „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Dakle, i na temelju odredaba nacionalnog zakonodavstva potrošač je taj koji mora snositi teret troškova kredita. Pored navedenoga, jedan od kriterija koji će zajedno s drugim kriterijima biti od važnosti za utvrđivanje znatnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kao jedne od pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe jest i ekonomski kriterij. U tom smislu važno je istaknuti da položaj potrošača u ovom slučaju nipošto nije znatno ugrožen imajući u vidu iznos kojega je tužitelj bio dužan podmiriti, a koji iznosi oko 300,00 eura. Stoga, imajući sve navedeno u vidu, nije moguće argumentirano tvrditi da bi takva odredba mogla biti protivna načelu savjesnosti i poštenja te da ne može, po svojoj prirodi, uzrokovati znatnu neravnotežu ugovornih strana. c) Ugovorna odredba nije ništava ni po odredbama ZOO-a.Tuženik ističe kako predmetna ugovorna odredba nije ništetna ni po toj pravnoj osnovi. Tuženik ističe kako je iz naprijed navedenog obrazloženja navedenim pod podnaslovima a) i b), jednostavno izvesti i daljnje zaključke: - Ugovorna obveza o uplati naknade za obradu kredita je dopuštena, moguća i odrediva, sukladno čl. 269. ZOO, - Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi ima dopuštenu pravnu osnovu, odnosno, nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, sukladno čl 269. ZOO. Slijedom iznesenog, navedena odredba Ugovora o kreditu nije ništetna niti na temelju odredaba ZOO. Tuženik ističe kako je i mnogobrojna sudska praksa, kako nacionalnih sudova, tako i prakse Europskog suda govori u prilog tome da su ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odnosno ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita valjane i u skladu sa zakonom. Tako se ističe presuda Županijskog suda u Splitu br.: Gž-230/2023-3 od 9. veljače 2023. kojim se žalba tužitelja odbija kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita. Tom presudom Županijski sud utvrdio je sljedeće (dijelove naglasio tuženik): „Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te

2 6

odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi.“ Također se ističe i presuda Županijskog suda u Splitu od dana 08.03.2023.g, pod posl. br: Gž-279/2023, a kojom je u istovrsnom predmetu preinačena prvostupanjska presuda u cijelosti te banci dosuđen trošak, u obrazloženju drugostupanjske presude navodi se sljedeće (dijelove naglasio tuženik): „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81 i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 81, čl. 97. i čl. 84. ZZP/03 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Prilog: presuda Županijskog suda u Splitu br.: Gž-279/2023-3 od 8.3. 2023. (Prilog 42) Nadalje, Općinski sud u Splitu, Stalna Služba u Trogiru u presudi broj P-2657/2020 od 13. listopada 2021. utvrdio je sljedeće: "Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikov propust. Tužiteljica samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Direktivi i Zakonu o zaštiti potrošača jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je apsolutno netočno. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze." Nadalje, Općinski sud u Puli, Stalna služba u Rovinju, je u presudi br. P-517/2018-31 od 05. ožujka 2020. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnog ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita izrazio sljedeće stajalište: „Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Tuženik ističe kako je i praksa Europskog suda potvrdila stav tuženika o tome da odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu korisnika kredita. Tako je presudom ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (VM vs. CIB Bank Trt., MM, CM Kiss ) u kojoj je Sud izričito utvrdio kako: - članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose; - članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se

2 7

nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prilog: presuda ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (VM vs. CIB Bank Trt., MM, CM (Prilog 45) 188. Jednako stajalište, Europski sud zauzeo je i u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19 u kojem utvrđuje da prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada”. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan prvenstveno zato što je neodređen, a i iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu te na temelju Aneksa Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: a) obogaćenje na strani stjecatelja b) na teret imovine druge osobe c) koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu. U tom kontekstu, treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu nije bez utjecaja na primjenu instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, AM i FM, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. 195. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su odredbe kojima je u Ugovoru o kreditu bila ugovorena valutna klauzula bile ništetne prije izvršene konverzije - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK, stvorena je valjana pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Tužitelj je pristao na izračun konverzije. Sukladno odredbi članka 19. c. stavka 6. ZID ZPK, tužitelj je imao potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun te nastaviti otplatu kredita prema dotad važećim odredbama Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora AM i FM koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta

2 8

vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Pored navedenog, tuženik samo usputno napominje da je u prilogu ovog podneska u spis već dostavio brojnu sudsku praksu koja ide u prilog svim iznesenim stavovima. Ovdje samo dodaje kako je ovakav stav potvrđen i u presudama Županijskog suda u Osijeku od dana 9. siječnja 2020. te Županijskog suda u Karlovcu, Stalnoj službi u Gospiću od dana 28. travnja 2020. godine, a u zadnjoj je, između ostaloga, navedeno sljedeće: „Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i nesporno činjenično utvrđenje da je između stranaka u postupku 3. veljače 2016., temeljem odredbe članka 19. c ZPK sklopljen Sporazum o konverziji (…) to je suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a ne usvojiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kako je to pogrešnom primjenom materijalnog prava učinio prvostupanjski sud.“ Nadalje, sukladno članku 1112., stavku 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost konkretnih odredbi članka Ugovora o kreditu, a da tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati se na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da nije bio dužan platiti iznose koje je utužio, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom članku 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Od značaja je da je tuženik kamatnu stopu mijenjao u nekoliko navrata, a tužitelj nikada nije istaknuo da zadržava pravo na povrat navodno preplaćenog. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz članka 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. 204. Osim toga, tužitelj je uz Ugovor o kreditu sklopio i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama pa je razumno za očekivati da je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu uložio posebnu pažnju. Nadalje, tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva iz razloga što su u određenim razdobljima tijekom otplate kredita opstojala razdoblja kada je tečaj CHF- a, odnosno kamatna stopa, bio manji od početno ugovorenog, stoga je tužitelj plaćao manje „tzv. negativne razlike“. U tom smislu se ističe i prigovor prijeboja u odnosu na iznos negativnih razlika, a koji iznos će tuženik specificirati nakon eventualnog provođenja financijskog vještačenja. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata bez daljnjeg obrazloženja na koji način će ih potraživati i od kojeg datuma. Stoga tuženik samo može pretpostaviti da će tužitelj potraživati kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te u tom smislu osporava takvo potraživanje tužitelja. Međutim, članak 1115. ZOO glasi: „.Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Iz citirane odredbe je vidljivo kako, čak i da se utvrdi da su utužene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Opreza radi, tuženik će na

2 9

ovom mjestu istaknuti činjenice koje ukazuju da je bio pošteni stjecatelj. 42 Prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzela je dana 5. ožujka 2004. sljedeći stav: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Dodatno, tuženik ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev- 2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj.“ Jednak stav zauzeo je Općinski sud u Splitu i u presudi br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. u kojoj je određeno sljedeće: „Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac, tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). Konačno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za obradu kredita iz slijedećeg razloga. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: - da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za obradu kredita; - da ni ugovaranje naknade za obradu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj; - da je tužitelj godinama otplaćivao i naposljetku u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu te se tek godinama nakon otplate

3 0

kredita odlučio pokrenuti postupak radi povrata utuženog iznosa - da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. Dakle, iz navedenog je jasno kako su ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a te se iz tog razloga predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: ugovor o kreditu broj:236-146/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank i RM kao korisnika kredita od 06.07.2005.g. potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-490/05-1 8.srpnja 2005.g. (l.s.6-13), specifikaciju isplate kredita za korisnika kredita RM (l.s.15), otplatni plan Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za RM (l.s.10-22,31-32,35-44), izvod za kreditu za razdoblje od 01.01.2014.g. do 31.12.2014.g. (l.s.23), obavijest o promjeni kamatne stope od 04.12.2008.g.,23.05.2006.g.,09.01.2014.g.,22.11.2011.g (l.s.24- 25,30,33), obavijest o dospjelom dugu od 13.06.2006.g. (l.s.26), potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 01.01.2010.g. do 30.06.2010.g. 8l.s.27), izvod po kreditu od 01.01.2011. do 31.12.2011.(l.s.28-29), izjavu svjedokinje RMR od 24. kolovoza 2020.g. ovjerenu po javnoj bilježnici u Zagreb Ilinki Lisonek pod brojem OV-5477/2020 od 24.08.2020.g. (l.s.325-329), dio časopisa Hypo times (l.s.330-338), opis priloga Radija 101 (l.s.399), opis priloga Hrt (l.s.340-342), članka u Slobodnoj Dalmaciji 25.8.2006.g.,Večernji list 9.7.2005, Jutarnji list 9.7.2005, Glas Istre 20.7.2005., Novi lits 20.7.2005., 24 sata 26.8.2006. (l.s.343-349), izvod iz biltena HNB 248 siječanj 2019. (l.s.350-476), članak tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju Hypo Alpe Adria Bank (l.s.477-481), Aneks uz ugovor o kreditu broj 236-146/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016. (l.s. 671-689,710-722), proveo financijsko vještačenje po vještaku Leonu Bataljaku dip. oec. (l.s.732,733,737-767), izvršio uvid u odgovor na podnesak tuženika 4/2024-28/1 vještak Leona Bataljaku dipl.oec. od 9.svibnja 2024.g. (l.s.876-888), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice RM (l.s.889-891).

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 13.274,06 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike uslijed primjene valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenim između Hypo Alpe-Adria-Bank i RM kao korisnika kredita broj:236-146/2005 od 06.07.2005.g. potvrđenom po javnoj bilježnici u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-490/05-1 8.srpnja 2005.g.

6.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci

3 1

suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini između Hypo Alpe-Adria-Bank i RM kao korisnika kredita broj:236- 146/2005 od 06.07.2005.g. potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-490/05-1 8.srpnja 2005.g., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize na dan isplate, uz rok otplate od 20 godina, te početnu kamatnu stopu od 3,99%, te da je čl. 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz spornog ugovora o kreditu kod određivanja namjene kredita, kredit se odobrava za kupovinu stana sukladno čl.2. ugovora, a na za poslovne svrhe, i u stranačkom iskazu tužiteljica je navela da je iznos kredita potrošene za kupnju stana za stambeno zbrinjavanje nje i njezine obitelji u kojem i danas živi, a ne za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

9.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a iz priloženog standardiziranog i formuliranog ugovora tuženika, te stranačkog iskaza tužiteljice slijedi da tužiteljica nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 3.II. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge

3 2

organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

3 3

15.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan isplate kredita 29. srpnja 2005. godine u iznosu 1 CHF = 4,663113 HRK, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 13.274,06 EUR uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, prema nalazu i mišljenju vještaka Leona Bataljaku dipl.oec.,u kojem je vještak naveo da ukoliko zbrojimo samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada dolazimo do zaključka da je tužiteljica tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatila ukupno 100.013,61 HRK/13.274,06 EUR, koji nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

16.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

17.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

18.Kako je u slučaju ništetosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Leona Bataljaku dipl.oec., koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

19.Također, kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

3 4

20.S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare po osnovi isplate za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

21.U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva ističe da je na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova održanom 26.11.2021. pod točkom 4. zauzeto pravno shvaćanje pod posl. br. Su IV

– 162/2021 koje glasi:„u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, i da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje pod posl. brojem: Su-IV- 123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ S obzirom da je odredba čl. 190. ZPP-a bila iznimno restriktivna, uočeno je da u praksi to predstavlja problem, stoga da je zakonodavac dodao st. 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.,“ a temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a 2019., izmjena se primjenjuje i na postupke u tijeku. Iz obrazloženja promjena koje se želi postići ovim pravilom proizlazi da se ovim novim pravilom predlaže mogućnost da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu bez pristanka tuženika do trenutka zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle riječ je o iznimci, a ne o pravilu da se tužba može preinačiti.

22.Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj 236- 146/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.

23.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na

3 5

koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

24.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.

25.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

26.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

27.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

3 6

28.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

29.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2005. godine.

30.Tužbeni zahtjev po osnovi potraživanja tužiteljice u iznosu od 951,55 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi naknade za obradu kredita je odbijen kao neosnovan zbog nastupa zastare iz čl.225. ZOO-a, jer je riječ o potraživanju iz 2005.godine.

31.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 19. listopada 2023.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 23. studenog 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 29. studenog 2023.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 11. ožujka 2024.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2024.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 27. listopada 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 28. studenog 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),ukupno 900 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.800,00 Eur-a, uz pdv - 2.250,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a, ukupno 2.550,00 Eur-a.

32.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 11. prosinca 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

3 7

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima