Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2312/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koja je zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-429/2020-21 od 19. rujna 2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-429/2020-21 od 19. rujna 2023. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju plati 37.053,29 eura / 279.178,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, kao i da mu na ime parničnog troška isplati iznos od 9.646,47 eura / 72.681,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana, dok je za više zatraženi trošak zahtjev odbije kao neosnovan (točka I. izreke).

1.1. Istom odlukom odbijen je prigovor tuženice radi prijeboja iznos glavnice od 2.094,22 eura / 15.778,90 kuna i 33,18 eura / 250,00 kuna, kao neosnovan (točka II. izreke).

1.2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

1.4. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade (plaće) za vrijeme boravka u zatvoru u iznosu od 37.053,29 eura. Također, predmet ovog postupka je i istaknuti prigovor prijeboja tuženice za iznose od 2.094,22 eura i 33,18 eura.

4. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi:

- da je presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-15/05 od 1. veljače 2006. utvrđeno da je tužitelj oglašen krivim za počinjeno kazneno djelo protiv imovine

– pokušajem razbojništva iz članka 218. stavka 2. u vezi članka 33. stavka 1. Kaznenog zakona i po članku 218. stavku 2. osuđen na kaznu zatora u trajanju od tri godine, s tim da je na temelju članka 63. KZ-a optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. lipnja 2005. do 1. srpnja 2005.,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-189/06 od 4. srpnja 2007. odbijanjem žalbi državnog odvjetnika i optuženog tužitelja,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-205/15 od 7. svibnja 2015. prihvaćen zahtjev tužitelja za obnovom postupka da bi potom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-16/15 od 18. studenog 2016. tužitelj kao optuženik bio oslobođen optužbe, a ta presuda da je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-73/17 od 19. studenog 2019.,

- da se u okviru kaznenog postupka tužitelj nalazio u pritvoru, kao i da je izdržao kaznu zatvora prema podacima Uprave za zatvorski sustav i probaciju od 2. lipnja 2020.,

- da je tužitelj prvi put zasnovao radni odnos kod fizičke osobe CĐ bife Galeb Mali Lošinj 1. kolovoza 1993. u trajanju do 30. rujna 1993., potom da je zasnovao radni odnos kod fizičke osobe KU od 20. rujna 1994. do 13. rujna 1995., od 9. svibnja 1996. do 17. ožujka 1998. i od 18. ožujka 1998. do 29. kolovoza 2001., zatim da je bio samostalni obrtnik s početkom osiguranja od 1. rujna 2001. do 9. rujan 2004., te da je nakon toga radni odnos zasnovao kod pravne osobe 28. siječnja 2008. do 31. svibnja 2008.,

- da tužitelj nije bio u radnom odnosu u vrijeme uhićenja-pritvaranja 2. lipnja 2005., kao i da nije bio u radnom odnosu 25. rujna 2018. kada je upućen u Centar za dijagnostiku u Zagrebu,

- da je tužitelj ponovno zasnovao radni odnos 1. svibnja 2015. kod fizičke osobe

Z K – privrednik prijevoznik,

- da je u vrijeme lišenja slobode tužitelj bio mlada i radno sposobna osoba (30 godina),

- da je tužitelj kvalificiran vozač motornog vozila sa srednjom stručnom spremom,

- da su članovi njegove uže obitelji dugogodišnji obrtnici,

- da je supruga tužitelja JU bila vlasnica zlatarskog obrta "[obrt]" od 5. studenog 2003. do 9. lipnja 2005.

5. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužitelju na temelju odredbe članka 1089. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) pri čemu da nije relevantna činjenica što tužitelj u vrijeme uhićenja i lišenja slobode nije bio u radnom odnosu. Nadalje je taj sud smatrao da bi tužitelj zasigurno imao prihode veće od prosječne bruto plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj iz razloga što je tužitelj u vrijeme uhićenja imao suprugu i troje djece, pa da bi zasigurno morao priskrbljivati sredstva i za njihovo uzdržavanje, zbog čega je taj sud smatrao da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj ostvarivao minimalno zatraženu štetu u vidu izmakle zarade.

5.1. Isto tako je taj sud smatrao da tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u bruto iznosu jer da se tek isplatom tako određenog iznosa ostvaruje pravo na naknadu štete.

5.2. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da nema mjesta prijeboju tražbine tuženice s tražbinom tužitelja jer prema odredbi članka 200. stavka 1. točke 4. ZOO-a tražbina naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti se ne može prebiti, zbog čega je odbio istaknuti prigovor prijeboja.

6. Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravne zaključke prvostupanjskog suda, za sada nije moguće prihvatiti iz razloga što su žalbenim razlozima dovedeni u sumnju.

7. Sukladno odredbi članka 1046. ZOO-a šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i povredu prava osobnosti (neimovinska šteta), pa i izgubljena zarada predstavlja štetu koja je mogla nastati tužitelju, ako je dokaže.

7.1. Prema odredbi članka 1089. stavka 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnom ili propuštanjem.

7.2. Pod redovnim tijekom stvari kod utvrđivanja visine izmakle dobiti, po stajalištu ovog suda, razumijevaju se okolnosti u kojima je oštećenik uobičajeno radio, tj. uzimaju se u obzir njegove subjektivne prilike u objektivnim okvirima.

8. Suština žalbenih navoda tuženice svode se na to da prvostupanjski sud u provedenom postupku nije utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između boravka u zatvoru i eventualne imovinske štete, kod činjenice da tužitelj nije bio zaposlen u vrijeme pritvaranja.

9. Po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju pripada naknada štete u vidu izgubljene zarade jer bi tužitelj zacijelo prema redovitom tijeku stvari i prema svojim okolnostima ostavio zaradu, a čije je ostvarenje spriječeno radnjom tuženice. Naime, kada se ima na umu da je tužitelj prije lišenja slobode radio veći dio vremena, da je imao obitelj, da je bio i nositelj obrta, kao i da je nakon puštanja na slobodu radio u obrtu supruge, za zaključiti je da bi tužitelj uistinu po redovnom tijeku stvari radio da nije bio lišen slobode u utuženom razdoblju, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud.

10. Međutim, osnovano tuženica u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio izvedene dokaza u pogledu visine te zarade. To iz razloga što i po stavu ovog suda iz pobijane odluke nije jasno na koji način i na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da bi tužitelj ostavio mjesečne iznose dosuđene pobijanom odlukom. Naime, iz stanja spisa bi proizlazilo da je tužitelj jedno vrijeme radio, dok jedno vrijeme da nije radio, a jedno vrijeme je radio i „na crno“, što sve utječe na određivanje visine te štete.

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud ispušta iz vida da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade kada je dosuđene iznose štete dosudio u bruto iznosu. Naime, kod zahtjev za naknadu štete štećenik se mora dovesti u situaciju kao da štetnog događaja nije bilo odnosno, u situaciju realne zarade koju bi ostvario. Dakle, tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu štete u visini u kojoj je zaista pretrpio, a to su neto iznosi plaće zbog čega je neprihvatljiv stav prvostupanjskog suda da bi tužitelju pripadala zatražena naknada štete u bruto iznosu plaće koju bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio i istaknuti prigovor prijeboja pozvanijem na odredbu članka 200. stavka 4. ZOO-a.

11.1. Isticanjem prigovora prijeboja tuženica je zatražila od suda da konstitutivnom presudom izvrši prijeboj tužiteljeva potraživanja s njenim potraživanjem. Kod takvog prigovora radi prebijanja obje tražbine i dalje postoje, prigovor nema konstitutivni značaj, tražbine ne prestaju isticanjem prigovora, nego je prigovor osnova za prebijanje konstitutivnom odlukom suda, no do prebijanja dolazi tek kad odluka o prebijanju postane pravomoćna. Učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. Presuda ima retroaktivni učinak analogno učinku građanskopravne izjave o prijeboju.

11.2. Kako je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini tužitelja za koju je prijeboj isključen prema odredbi članka 200. stavka 4. ZOO-a, to je propustio utvrditi pretpostavke za prijeboj tražbina koji je tuženice istakla.

11.3. Naime, odredbom članka 200. ZOO-a su taksativno navedeni slučajevi kada je prijeboj isključen, a kako u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadi štete s osnove izgubljene zarade, to nije riječ o slučaju kada je prijeboj isključen, kako to osnovano tuženica u žalbi i ističe.

12. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud je propustio utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti tražbine tužitelja, kao i za osnovanost prigovora prijeboja tuženice, pa je činjenično stanje odlučno za rješenje ovoga spora i nadalje nije potpuno niti pravilno utvrđeno.

13. Stoga, trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, prihvatiti žalbu tuženice, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

14. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će dopuniti činjenično stanje u smislu naprijed ukazanog, a potom pravilnom i valjanom ocjenom svih provedenih dokaza na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, ponovo odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja i prigovoru prijeboja tuženice.

14.1. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari trebalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, a o kojima će se, na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a, odlučiti u konačnoj odluci pravilnom primjenom odredbi o troškovima postupka.

15. S obzirom na sve izneseno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 11. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević