Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -279/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

, Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa

Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja ŠK iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], II tužitelja ŽK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], III tužiteljice SK iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Damir Rudeš iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj: 18 P- 2563/2022-15 od 30. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj: 18 P-2563/2022-15 od 30. studenog 2023.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev I tužitelja ŠK, II tužitelja ŽK i III tužitelja SK, za proglašenje nedopuštenom ovrhe tuženika Grada Zagreba kao ovršenika protiv I tužitelja ŠK, II tužitelja ŽK i III tužitelja SK kao ovršenika u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-576/2022, određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-576/2022 od 11. ožujka 2022. godine radi iseljenja i predaje u posjed stana te naknade troška parničnog postupka u roku 15 dana ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. odbijen je zahtjev tuženika Grada Zagreba radi naknade troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba tužene nije osnovana.

3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-576/2022 od 11. ožujka 2022., temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovni brojem Ps-782/07 od 26. studenog 2009., kojom je naloženo ovdje tužiteljima iseljenje iz stana u [adresa].

4. U ovoj fazi postupka nije sporno da se protiv tužitelja vodi ovršni postupak radi iseljenja kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 576/2022 i da su ovršenici, ovdje tužitelji, zaključkom prvostupanjskog suda od 13. travnja 2022. upućeni da u roku 15 dana pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom obzirom da su izjavili žalbu, iz razloga propisanim odredbom čl. 50. st.1. toč,7. i čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), koji žalbeni razlog u naravi predstavlja prigovor tužitelja da im je vođenjem ovršnog postupka povrijeđeno pravo na dom (a okolnost može li se smatrati određena nekretnina domom ovršenika odnosno zainteresirane osobe predstavlja činjenično pitanje).

4.1. Naime, tužbom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pokreće se parnični postupak u kojem se utvrđuje postojanje razloga zbog kojih je određena ovrha nedopuštena. Osnovna procesna pretpostavka za pokretanje takvog postupka je postojanje odluke o upućivanju na parnicu, a što je u konkretnom predmetu utvrđeno.

5. U odnosu na razlog iz odredbe članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a.sud prvog stupnja odbio kao neosnovane tvrdnje tužitelja jer je predmetna ovrha određena na temelju pravomoćne i ovršene presude, što je razvidno iz pregledane i u dokazne svrhe pregledane presude Ps-782/07 o potvrdi pravomoćnosti ovršnosti u smislu odredaba članka 333. ZPP-a u svezi s odredbom članka 25. stavka 1. OZ-a, što žalitelji posebno i ne dovode u pitanje žalbenim navodima.

6. Ostaje međutim i dalje sporno je li u konkretnom slučaju ostvaren žalbeni razloga iz članka 50. stavaka 1. točka 10. OZ-a, obzirom na istaknuti prigovor prava na dom ovršenika, ovdje tužitelja, u odnosu na predmetnu nekretninu.

7. Suprotno navodima žalitelja, u ovom slučaju prvostupanjski sud nije ograničio svoje zaključke samo na činjenicu da podnositelj zahtjeva nije imao osnovu za korištenje predmetnog stana, već su ujedno ispitani tužbeni navodi je li njihovo pravo stanovanja moglo proizaći iz činjenice eventualnog dugotrajnog korištenja stana kao činjenični supstrat poziva na pravo na dom.

8. Naime, parnični sud je u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dužan raspraviti tužiteljev prigovor povrede prava na poštivanje doma u smislu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih ljudskih sloboda ("MU" 18/97, 6/99, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17- dalje:Konvencija ) i članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 5/14) i kada se parnica vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja ovrha je određena na temelju pravomoćne presuda koja potječe iz parničnog postupka u kojem prigovor tuženika o pravu na dom nije raspravljen.

8.1. Tako u predmetu Orlić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48833/07) od 21. lipnja 2011. Europski sud za ljudska prava (dalje: ELJSP), ponavlja da svaka osoba izložena riziku miješanja u njeno pravo na dom treba u načelu imati mogućnost da razmjernost i razumnost te mjere bude određena od strane neovisnoga suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu on ili ona nemaju pravo biti u posjedu stana (vidi, mutatis mutandis, predmet McCann protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 19009/04, st. 50., 13. svibnja 2008.).

8.2.Time se zbog navedenog izraženog pravnog shvaćanja, kada je riječ o pravu na dom, odstupa od ograničenja koja izviru iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a, kojom odredbom je propisano da se ovrha neće provesti ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

9. U skladu s izraženim pravnim shvaćanjem, suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je u ocjeni osnovnosti prigovora tužitelja o pravu na dom u odnosu na predmet ovrhe u ovršnom postupku, čije se proglašenje nedopuštenim zahtjeva u ovom postupku, predmet spora raspravio s aspekta primjene testa razmjernosti.

10. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi ESLJP-a svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno treba biti omogućeno da nadležni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna načela sadržana u čl. 8. Konvencije.

10.1. Pritom, pri ocjeni razmjernosti i razumnosti predložene mjere, treba ispitati je li miješanje javne vlasti u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitiman cilj te je li, s obzirom na osobite okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno u demokratskom društvu, je li bilo razmjerno cilju koji se želio postići, odnosno je li bilo razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju. Naime, u svakom pojedinom slučaju ispituje se je li došlo do miješanja u ostvarivanje prava, je li miješanje utemeljeno na zakonu, ima li miješanje legitiman cilj te je li miješanje bilo nužno. Ako miješanje (intervencija) države u pravo na dom bude utvrđeno, povrede konvencijskog prava neće biti samo ako se kumulativno utvrdi da su ispunjena oba preostala uvjeta da je miješanje zakonito, i da je nužno u demokratskom društvu.

10.2. Zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna, jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, budući da na drugoj strani postoji u pravilu interes vlasnika iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članka 48. Ustava). Teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, u konkretnoj parnici je na tužiteljima, dok je u odnosu na pitanja da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na ovdje tuženiku.

11. U postupku je tako osnovom pregledanog u dokazne svrhe pribavljenog predmeta suda prvog stupnja pod poslovni broj Ps-782/07 utvrđeno kako je naloženo tužiteljima iseliti iz stana u [adresa], anagrafske oznake [adresa], te da I i III tužiteljica od 2006. imaju prijavljeno prebivalište na drugoj adresi tj. u [adresa], a II tužitelj je od 2006. do 2016. bio prijavljen s prebivalištem također u [adresa] te od 2016. u [adresa], što je utvrđeno uvidom u potvrde o prebivalištu i na koncu da je I tužiteljica udana za TK 1975., što je pak utvrđeno pregledom izvatka iz Matice rođenih te da je njen muž vlasnik stana od 60,44 m2 u [adresa], a što je utvrđeno uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

11.1. S druge strane između stranaka u postupku nije bilo sporno da I i III tužiteljica nisu upisani u katastarskom operatu na području za koju evidenciju vodi Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba, kao što nije prijeporno da I i III tužiteljica nisu upisane kao vlasnice ili nositeljice prava korištenja u zemljišnim knjigama i knjizi položenih ugovora čije je vođenje u nadležnosti ovog suda, što je i utvrđeno uvidom u navedene potvrde ovog suda od 21. ožujka 2022. godine.

11.2. Na koncu u postupku nije bilo prijeporno da je I tužiteljičin zahtjev za davanje stana u najam tuženik odbio zaključkom od 8. svibnja 2019. jer je zgrada u kojoj se nalazi predviđena za rušenje nakon čega je tuženik opetovano 8.veljače 2021. odbio tužiteljičin zahtjev za davanje stana u najam iz razloga jer je u braku s TK, koji je vlasnik predmetnog stana u [adresa], što je i utvrđeno uvidom u tuženikove zaključke koje prileže spisu .

12. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja u odnosu na prvo pitanje je li miješanje u konkretnom slučaju utemeljeno na zakonu, obzirom na pravomoćnu i ovršnu presudu tog suda poslovni broj Ps-782/07, kao i na neprijeporne činjenice koje su prethodno obrazložene, ocjenjuje da je takvo miješanje utemeljeno na zakonu. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporena mjera iseljenja tužitelja iz predmetnog stana koji se ima smatrati njihovim domom u smislu članka 8. Konvencije, utemeljena na zakonu, konkretno na mjerodavnim odredbama odredbe čl.585.st.1. Zakona o obveznim odnosima ((„Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO), jer je tužitelj kao ovlaštenik raspolaganja istim bio aktivno legitimiran zahtijevati predaju predmetne nekretnine u posjed nakon otkaza odluke o davanju stana na privremeno korištenje, kako je i utvrđeno u navedenom sudskom postupku drugostupanjskom presudom.

13. Predmetna mjera iseljenja teži i legitimnom cilju ostvarenja vladavine prava, koja podrazumijeva poštivanje i primjenu pozitivnih propisa koji opravdavaju sankcioniranje samovlasnog i bespravnog korištenja tuđe imovine. U tom smislu sud ocjenjuje da postoji legitiman cilj za ovakvo miješanje i zbog neosporne činjenice da je zgrada u kojoj je predmetni stan predviđena za rušenje u kojem tuženik ostvaruje svoje ovlasti iz čl.4. Zakona o Gradu Zagrebu (NN 62/01-144/20) u svezi s odredbama čl.2. i čl.20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj ) samoupravi (NN 33/01-144/20) u odnosu na prostorno i urbanističko planiranje, u svezi s odredbom čl.135. Ustava Republike Hrvatske.

14. Nadalje, da je razmjerna cilju kojem teži i time nužna u demokratskom društvu sud. Naime, uzevši u obzir sve neprijeporne činjenice kako je prethodno obrazloženo, ali i da I i II tuženici imaju prijavljeno prebivalište u [adresa], a II tuženik u Zagrebu na drugoj adresi od predmetnoga stana, prvostupanjski sud smatra da je postupak u ovosudnom predmetu poslovni broj Ps-782/07 proveden zakonito te su u njemu tuženici mogli ostvarivati svoja prava tim više što su II i III ovdje tužitelji bili zastupani u tom postupku putem stručnog opunomoćenika po odredbi čl.27. Ustava Republike Hrvatske, kao što su jednako zastupani svi troje i u ovom postupku.

14.1. Primjenom pak odredbe čl.34.st.1. Ustava Republike Hrvatske, a u svezi s odredbom čl.8.st.1. i 2. navedene Konvencije, a posebice odredbe čl.16.st.1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, sud ocjenjuje da tuženik ima zakonsku i ustavnu obvezu prostornog i urbanističkog planiranja u odnosu na neprijepornu činjenu da zgrada u kojoj je predmetni stan jest predviđena za rušenje. S druge strane tužitelji ne ispunjavaju ni pretpostavke za ostvarivanje prava iz Zakona o socijalnoj skrbi jer I tužiteljica ne udovoljava pretpostavkama tuženikove Odluke o najmu stanova zbog činjenice da je u braku s TK koji je vlasnik stana u [adresa],m a i zgrada u kojoj je predmetni stan je predviđena za rušenje, time da II i III tužitelji niti ne dokazuju da su pokušali ostvariti ova prava u upravnom postupku kod tuženika, pa sud ocjenjuje da s obzirom na to tužitelji očito mogu ostvariti svoje pravo u stanu TK.

15. U navedenom, suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom okolnostima slučaja mjera iseljenja opravdana, zakonita i da slijedi legitimni cilj zaštite imovine, odnosno zaštite prava ovlaštenika i da je razmjerna cilju kojem teži i time nužna u demokratskom društvu radi ostvarenja tuženikovih zakonskih i ustavnih obveza i dužnosti, sve sukladno demokratskim poretkom, jer tužitelji imaju mogućnost ostvarivanja toga prava i na drugi način, ako ispunjavaju propisane zakonske uvjete.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio neosnovanost razloga za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe na temelju citirane ovršne isprave, pa je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, radi čega je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica