Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2998/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Žarku Ćogelji, odvjetniku u ZOU Žarka Ćogelje i Dragice Čogelje u Šibeniku, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu – Građansko upravnom odjelu, zbog isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem:P-6475/2010-50 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem:P-6475/2010-50 od 27. listopada 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku na ime naknade neimovinske štete, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju daljnji iznos od 183.157,48 € / 1.380.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. prosinca 2010. do 01. kolovoza 2015. po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotka poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik Republika Hrvatska iz osnova imovinske štete isplatiti tužitelju, zbog gubitka zarade tužiteljevog poduzeća Ditma d.o.o, tj. zbog nemogućnosti poslovanja autosalona, Servisne radionice i prodaje rezervnih dijelova automobila u razdoblju od 1. kolovoza 1998. do 1. kolovoza 2008., štetu u iznosu od 9.290,60 €/70.000,00 kuna mjesečno ili ukupno za navedeno razdoblje, naknaditi štetu u iznosu od 1.114.871,59€ / 8.400.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog navedenog mjesečno iznosa, do konačne isplate, s tim da se kao dan dospijeća ima smatrati peti dan idućeg mjeseca; zbog nemogućnosti ostvarivanja plaće na radnom mjestu direktora poduzeća Ditma d.o.o. štetu u bruto iznosu od 2.389,01 € / 18.000,00 kuna mjesečno, za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 1. kolovoza 2008. (149 mjeseci) u ukupnom iznosu od 355.962,57 € / 2.682,000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog navedenog mjesečnog iznosa do konačne isplate, s tim da se dan dospijeća ima smatrati peti dan idućeg mjeseca i zbog gubitka zarade skladišta građevinskog materijala i opreme kroz razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 1. kolovoza 2008. štetu u iznosu od 6.636,14 € / 50.000,00 kuna mjesečno, ili za navedeni period od 10 godina naknaditi štetu u iznosu od 796.336,85 €/ 6.000.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog navedenog mjesečno iznosa, do konačne isplate, s tim da se kao dan dospijeća ima smatrati peti dan idućeg mjeseca."

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana isplatiti tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 171.775,17 €. / 1.294.240,00 kuna ."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

2 .2. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnje neimovinske štete kao i imovinske štete nastale kao posljedice kaznenog progona i vođenja kaznenog postupka koji je pravomoćno okončan, na način da je u pogledu deset kaznenih dijela donesena pravomoćna presuda kojim je optužba odbijena zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona, a u pogledu ostalih deset dijela doneseno je pravomoćno rješenje o obustavi kaznenog postupka, također zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona.

4. U ovoj pravnoj stvari djelomičnom presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem;P2-6475/2010 od 28. veljače 2013 prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu naknade neimovinske štete i to u visini od 120.000,00 kuna, dok je za više zatraženi iznos naknade neimovinske i imovinske štete od 1.380.000,00 kuna njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

4.1. Citirana djelomična presuda potvrđena je presudom Županijski sud u Splitu od 20. veljače 2014. pod poslovnim brojem Gžnš-222/13, kojom je u cijelosti odbijena žalba tužitelja kao neosnovana, a koje odluke su po reviziji tužitelja ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2019. pod poslovnim brojem Rev- 1866/2014-2. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos naknade od 1.380.000,000 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom i u tome dijelu je vraćen predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj svoj zahtjev u ovom postupku temelji na dva osnova: a) nezakonitom radu Policije prije pokretanja kaznenog postupka i b) na temelju nezakonitog kaznenog postupka koji je uslijedio i trajao desetak godina ukazujući pri tome na činjenicu boravka u samici više od devet mjeseci.

6. U ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da je dana 27. rujna 2002. presudom Općinskog suda u Šibeniku tužitelj proglašen krivim za počinjenje u stjecaju kaznenih djela protiv imovine prijevarom te kaznenih djela protiv vjerodostojnosti isprava i to krivotvorenjem službene isprave te ovjerovljenjem neistinitog sadržaja i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u što mu je uračunato vrijeme zadržavanja od 6. do 7. kolovoza 1998. te vrijeme provedeno u pritvoru od 4. rujna 2000. do 25. lipnja 2001. odnosno kojom je tužba protiv tužitelja odbijena za sedam kaznenih djela u stjecaju protiv imovine prijevarom te krivotvorenjem isprava, zbog nastupa apsolutne zastare, koja presuda je odlukom Županijskog suda u Šibeniku pod posl. br. Kž-10/06 od 23. ožujka 2006., a koju je tužitelj zaprimio 11. travnja 2006., djelomično ukinuta i djelomično preinačena na način da se protiv tužitelja odbija optužba zbog počinjenja dva kaznena djela u stjecaju.

6.1. Isto tako u postupku nije bilo sporno da je rješenjem Općinskog suda u Šibeniku od 18. kolovoza 2008. obustavljen kazneni postupak protiv tužitelja zbog počinjenja u stjecaju kaznenih djela prijevarom, krivotvorenjem službene isprave te ovjerovljivanjem neistinitog sadržaja (šest kaznenih djela u stjecaju) zbog nastupa apsolutne zastare.

6.2. Sporno je i dalje u postupku ostalo pitanje osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu daljnje naknade s osnove neimovinske štete kao posljedice štetne radnje za koju odgovornost snosi tužena, odnosno opseg štete koju tužitelj trpi kako s ovog osnova tako i s osnova imovinske štete koju potražuje od tužene u ovom postupku.

7. Naime, odredbom tada važećeg članka 480.stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04 i 115/06 – dalje: ZKP), propisano je kako pravo na naknadu štete pripada, između ostalih i osobi koja je bila u pritvoru, a postupak je obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom optužba odbijena.

8. Neopravdanom osudom i nezakonitim lišenjem slobode narušava se ugled i sloboda građanina, što nedvojbeno ulazi u krug zaštite najveće vrednote ustavnog poretka kako to pravilno naglašava i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi. Naime, između parničnih stranaka u postupku nije bilo sporno da je tužitelj neosnovano lišen slobode – uhićen dvadeset i četiri sata između 6. i 7. kolovoza 1998. godine kao i u razdoblju od 4. rujna 2000. do 25. lipnja 2001. godine, koje je vrijeme proveo u pritvoru (9 mjeseci i 21 dan) što znači da je ukupno bio neosnovano lišen slobode 296 dana.

9. Prvostupanjski sud je akceptirajući pravni stav izražen u citiranoj ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojem su, a obzirom da je kazneni postupak protiv tužitelja obustavljen rješenjem Općinskog suda u Šibeniku od 18. kolovoza 2008., u konkretnom slučaju u primjeni odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) u relevantnim odredbama koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. (čl. 1165. ZOO/05), smatrao kako se kod tužitelja radi o jedinstvenom obliku neimovinske štete. Naime, neosnovani kazneni progon, povreda osobnog ugleda, povreda poslovnog ugleda i lišenje slobode, koje tužitelj navodi kao posebne osnove svog zahtjeva za naknadu pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti predstavljaju jedinstvenu štetu u periodu od 298 dana, lišenja slobode, i 10 godina vođenja postupka, što je nedvojbeno dovelo do povrede tužiteljeva pravo osobnosti. U tom smislu prema Orijentacijskim kriterijima za dosudu naknade štete u parnicama zbog naknade štete koje je donio Vrhovni sud RH nema izdvojenog kriterija duševnih boli po navedenim stavkama kojima tužitelj u naravi "cijepa" svoju duševnu bol u isto vrijeme i kroz isto doživljavanje kaznenog progona koji je završio "oslobađanjem" (obustava) zbog nastupa apsolutne zastare.

9.1. .Pri tome sud prvog stupnja posebno naglašava kako parnica zbog naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode, ne predstavlja postupak istraživanja o tome tko je tužitelju prijetio fizičkom likvidacijom, što je u tome slučaju rekla ili činila policija, tko mu je prijetio na bilo koji način, jer tužitelj nije sudu pružio dokaz da bi pokrenuo poseban kazneni postupak na način da prijavi osobe koje su mu prijetile, bilo fizičkom likvidacijom bilo konkurentskim uništavanjem ili vrijeđanjem, tako da sud niti nema dokaz da bi to radile službene osobe tuženika, bilo kojeg njegovog tijela ili organizacijske odnosno ustrojstvene jedinice. Stoga je prema procjeni ovog suda, a o čemu je više govorio i vještak psihijatar Lončar, ovo subjektivno kazivanje tužitelja o tome kako je on doživio ono čemu je bio izložen.

9.2. Stoga je zahtjev tužitelja za daljnju dosudu neimovinske štete odbijen, jer prvostupanjski smatra pravomoćno dosuđen iznos od 120.000,00 kuna, primjerenim povredi prava osobnosti tužitelja .

10. Ovaj žalbeni sud prije svega prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare od strane tuženika kod činjenice da se u konkretnom slučaju radi o obvezno pravnom odnosu izvanugovorne odgovornosti za štetu koji nastaje tek onda kada je protiv osobe, koja je bila u pritvoru, postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom optužba odbijena, što je i pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2019..

10.1. U konkretnom slučaju kazneni postupak je obustavljen odlukom Općinskog suda u Šibeniku 18. kolovoza 2008., u trenutku kada je već stupio na slabu ZOO/05, pa je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete valjalo sagledati prema široj osnovi u kojoj se oštećeniku priznaje pravo na pravičnu novčanu naknadu u odnosu na ZOO /91, a kako je tužitelj je tužbu sudu predao 27. prosinca 2010., dakle, unutar trogodišnjeg roka proizlazi i neosnovanost istaknutog prigovora zastare tužiteljevog potraživanja.

11. Međutim ovdje je za ukazati na pravni stav izražen u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Rev 1866/2014-2 od 6. studenog 2019. prema kojoj je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode valjalo sagledati u kontekstu primjene odredaba članka 19., 1046 i 1099 do 1106. ZOO/05. Navedene odredbe, između ostalog, predstavljaju širu osnovu u kojoj se oštećeniku priznaje pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u odnosu na odredbu čl. 200. ZOO/91 .

12. Naime, tužitelj činjeničnim supstratom u odnosu na neimovinsku štetu ukazuje kako se njegov život u potpunosti promijenio jer mu je u potpunosti uništen osobni i poslovni ugled te narušeno zdravlje, na što upućuju zaostale trajne posljedice na zdravlje uzročno-posljedično vezane za štetne radnje za koje tužena snosi odgovornosti.

13. Tako se prema citiranim odredbama ZOO/05, neimovinska šteta odražava u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa. Prema, u ovom Zakonu prihvaćenoj objektivnoj koncepciji ovu štetu čini već sama povreda prava osobnosti (već samom povredom prava osobnosti nastaje neimovinska šteta kao objektivna činjenica za koju štetnik /odgovorna osoba/ odgovara), dok su pretrpljeni bolovi i strah izazvani štetnom radnjom samo mjerilo težine povrede prava osobnosti i uzimaju se u obzir pored drugih relevantnih okolnosti pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade, kada težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju pravo na dosudu pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO/05.

14. U tom pravcu je od odlučnog značenja bilo vještačenje provedeno po stalnom sudskom vještaku psihijatru dr. Časlavu Lončaru, analizom medicinske dokumentacije i osobnim pregledom tužitelja od strane vještaka, prema kojem je kod tužitelja po izlasku iz pritvora došlo do velikih negativnih promjena gotovo u svakom segmentu njegova života jer je bio prisiljen izbjegavati izlaske, društvo i mjesta okupljanja te krug poznanika, počeo je osjećati sve intenzivnije zdravstvene tegobe, postao depresivan s izraženim smetnjama sna i sniženog frustracijskog praga koje smetnje je na psihičkom planu vještak procijenio kao disocijativni poremećaj kronične naravi psihogenog porijekla te usko vezan sa određenim traumatskim događajem što je kod tužitelja bilo pritvaranjem,ali i boravkom u samici, a koje smetnje ograničavaju tužitelja u njegovom osobnom i socijalnom funkcioniranju zbog čega je došlo do trajne povrede duševnog integriteta lakog do srednje teškog stupnja od 35-40%.

15. Pri tome je za ukazati kako je suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja, u navedenim okolnostima moguća kumulacija više osnova povrede subjektivnih neimovinskih prava tužitelja, koja pak utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu za koju odgovara tužena pod općim pretpostavkama odgovornosti u smislu odredbe ZOO/05.

15.1. Naime, odredbom čl.1045.st.1. citiranog Zakona propisano je da tko drugome prouzroči štetu je istu dužan naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje dok je odredbom čl.1100.st.1. ZOO/05 propisano da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

15.2. Tako je odredbom čl.19.st.1. ZOO/05 propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. St.2. istog članka propisano je kako pod pravima osobnosti u smislu zakona se podrazumijevaju: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

16. Dakle, naknada neimovinske štete osim zbog narušenog tjelesnog i duševnog zdravlja moguća je i zbog povreda časti i ugleda, osobnog i poslovnog ugleda, osobito ako je postupak bio medijska eksponiran, ili je došlo do gubitak reputacije osobe koja je bila javno označena kao počinitelj kaznenog djela. U tom pravcu je od odlučnog značaja i procjena inteziteta povrede ugleda i trajanje posljedica, ali i društveni i poslovni položaj osobe, na što nedvojbeno utječe i činjenica prethodne ne/osuđivanosti.

17. No, zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao navedene odlučne okolnosti, osobito u kontekstu tvrdnji tužitelja da je u prvostupanjskoj kaznenoj presudi Općinskog suda u Šibeniku pod br. K-473700 od 27. rujna 2002. pogrešno naznačeno da je tužitelj već ranije osuđivan, u kom pravcu je u spis i dostavljena potvrda iz kaznene evidencije .

18. S druge strane kao što je ukazano u ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2019. tužitelj kao temelj svog zahtjev navodi i nezakoniti rad policije što je promatrati kroz odgovornost tužene u smislu za nezakonit, odnosno nepravilan rad tijela državne uprave.

18.1. Naime, odredbom čl. 127. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 129/00 i 41/08 - dalje: ZP) propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju policijski službenik Ministarstva počini trećim osobama, osim ako se dokaže da je policijski službenik postupao sukladno propisima o načinu obavljanja policijskih poslova. Nadalje, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07 i 150/11 – dalje: ZSDU), za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Pritom se nezakonitim radom smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanju suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

18.2. Pri tome tužitelj posebno naglašava između ostalog i vrijeme provedeno u pritvoru u samici dulje od 9 mjeseci, o čemu govori u svom nalazu i mišljenju vještak spec psihijatar časlav Lončar, o čemu međutim pobijana presuda nema odlučne razloge.

19. U odnosu, pak, na imovinsku štetu ističe gubitak zarade od djelatnosti kroz društvo „Ditma“ d.o.o., čiji je jedini vlasnik, tako i osobnu zaradu investiranjem u zatvoreno i otvoreno skladište u [adresa] kod [adresa] izgrađenom na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], vlasništvo Šipada Komerc- Drvo komerc d.o.o., osnovom sklopljenog ugovora o poslovnoj suradnji od 15. rujna 1997., na kojem je vlastitim sredstvima izgradio Autosalon, čije je službeno otvaranje uslijedilo u prvom kvartalu 1998.

19.1. Naime, u tom pravcu tužitelj je uz podnesak od 13. svibnja 2022. ( list spisa broj 216-222) dostavio dokumentaciju-ugovore o poslovnoj suradnji, ali i prihvaćanje ponude za natječaje vezano za poslovanje navedenog Autosalona i samog skladišta uz predloženi i izvedeni dokaz saslušanjem svjedoka ČN i JN, koji su u navedenom razdoblju obavljali istu djelatnost poslovanjem u autosalonima s ekskluzivnom prodajom vozila.

19.2. Pri tome tužitelj posebno ukazuje kako je upravo zabranom i onemogućavanjem pristupa tužitelju upadom Policije u navedeni prostor Autosalona u Bilicama došlo do raskida ugovora s tužiteljem za distirbuciju vozila poslovnih partnera Mazda i Daewoo, predlažući u tom pravcu izvođenje dokaza iz citiranog podneska ali i provođenjem dokaza građevinskim vještačenjem na okolnost vrijednosti predmetnog Autosalona i mogućeg ostvarivanja zarade da nije bilo štetne radnje tužene ( podnesak od 13. svibnja 2022.).

20. Prvostupanjski sud je nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2019. .u nastavku postupka odbio i ovaj dio tužbenog zahtjev tužitelja jer je smatrao osnovom provedena dva vještačenja po vještacima financijske struke dipl. oec. Marijana Jovića i Stjepana Laće, kako tužitelj nije pretrpio imovinsku štetu

20.1 To iz razloga što je to poduzeće u vlasništvu tužitelja poslovalo loše , profita gotovo da i nije bilo, a upitna je bila i egzistencija samog poduzeća pri čemu je vještak Laća naglasio u svome nalazu da je tabelu pod 2 u pisanom vještvu formirao po određenim pretpostavkama a već je i sam naglasio da je cjelokupna dobit za 1997. (godina koja prethodi kaznenom progonu tužitelja) iznosila tek 1.021,99 kuna. Što se pak tiče gubitka zarade od nesamostalnog rada ili drugim riječima rečeno plaće na mjestu direktora, oba su vještaka zaključila da se u poslovnim knjigama nije vidjelo da bi BN primao plaću pa se stoga može slobodno reći da u Ditma d.o.o. BN nije ostvarivao dohodak čiji gubitak potražuje ovom tužbom. Konačno, što se tiče gubitka zarade u skladištu građevinskog materijala i opreme, pravilno je prisjetio vještak Laća da niti je BN niti Ditma d.o.o. bili vlasnici predmetne nekretnine, a da bi Ditma d.o.o. obavljala svoju djelatnost na toj nekretnini, da bi u tom slučaju zarada bila ukalkulirana u poslovanju tog poduzeća.

21. Međutim, pravo vlasnika trgovačkog društva na dobit je temeljno pravo koje se ostvaruje putem isplate dividendi nakon što društvo posluje s dobitkom i donese odluku o raspodjeli dobiti, sukladno Zakonu o trgovačkim društvima (ZTD) i društvenim ugovorima, pri čemu se dio dobiti može reinvestirati, a isplata ovisi o statusu vlasnika (dioničar ili član društva s o.d.), financijskom stanju društva i odlukama tijela društva (skupština, uprava).

22. Dakle, suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja, tužitelj ne bi bio isključen od osobnog prava na vlastitu izgubljenu dobit , a koja bi se manifestirala uzročno- posljedično kroz štetne radnje tuženika za koju snosi odgovornost. U tom pravcu su osim financijskog izvješća prije zapljene predmetnog skladišta od strane policije, od odlučnog značaja su i ugovori odnosno narudžbe koji su sklopljeni ali nisu realizirani krivnjom tužene na koje ukazuje tužitelj, kao i kazivanja zaposlenika odnosno poslovnih partnera ili u konkretnom slučaju osoba koje su se u promatranom razdoblju bavili istim poslovima kao i tužitelja. Naime, dobit koju bi poslovanjem poduzeća razumno ostvarilo da nije došlo do zapljene promatrati je i kao moguću izgubljenu dobit koju bi ostvario i sam tužitelj kao vlasnik poduzeća ali i vlasnik spornog autosalona. S druge strane stvarna štete osim gubitka opreme predstavlja i vrijednosti poslovnog prostora na koju okolnost je tužitelj i predlagao provođenje građevinskog vještačenja. Pri tome nije nužno da je zapljena samog prostora bila nezakonita već sama činjenica do je došlo do zapljene poslovnog prostora i obustave kaznenog postupku pod pretpostavkom da se dokaže šteta i uzročna veza.

23. Slijedom naprijed izloženog, kako je činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno to je uvažavanjem žalbe tužitelja temeljem odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

24. U nastavku postupka sud prvog stupnja će nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesnim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga tužitelja te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu tužitelja.

25. Kako za sada nisu poznati svi parametri o kojima ovisi odluka o troškovima postupka to će se sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

U Splitu, 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica