Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-173/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja NT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB:92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, n akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3228204750 od 03. srpnja 2012. zaključenog između tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.392,14 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3228204750 od 03. srpnja 2012. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“. Zahtjev temelji na tvrdnjama da su dana 03. srpnja 2012. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 3228204750 (kreditna partija br. 7105655070), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Čulo Poljak iz [adresa], dana 03. srpnja 2012. pod brojem OV-3256/12, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 7.350,00 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja; da je kredit dan na rok otplate od 48 mjeseci; da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit; da je predmetna naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 1.104,98 HRK, da je spornim člankom 2. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita; da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora; da je tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u presliku ugovora o kreditu broj 3228204750 od 03. srpnja 2012., presliku očitovanja tuženika od 27. siječnja 2025. s podacima o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te saslušanjem tužitelja.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da su tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se predmetna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom kao i postojanje pravnog intersa tužitelja za utvrđivanje navedene odredbe Ugovora o međufinanciranju i redovnom kreditu ništetnom; da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe; da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti; da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač; da je predmetna ugovorna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, razumljiva i lako uočljiva; da, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive; da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo; da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo; da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe; da je odredbom čl. 55. st. 2. ZZP-a, propisano je da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor; da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu; da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe; da je tuženik upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 2 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.1.1.1. Odluke), da je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita; da se u Uputi službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava; da to znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade; da je tužitelj bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade; da je ugovor o kreditu propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2012. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 2 %; da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.); da tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ČT protiv CIB Bank Zrt.); da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu; da je u glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge; da i u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran; da sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.; da Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose; da sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora; da je Sud EU također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju; da je očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita; da ugovorna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a; da se o navedenom također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu; da je zaključak Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača; da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora; da, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa i sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu; da se slijedom navedenoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u Odluku o tarifi naknada za usluge tuženika, Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, odluku Suda EU C-621/17.

5. Rješenjem Predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Su- 130/2025-2 od 14. ožujka 2025. (12-15) za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u potvrdu tuženika od 27.1.2025. (3), ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3228204750 od 3.7.2012. (5-9), Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (61-62), Tarifu naknade za proizvode i usluge fizičkim osobama (63-109), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja (173- 174).

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 3. srpnja 2012. zaključio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3228204750, u kojem se u čl. 2. tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. Nije sporno niti da je temeljem odredbe iz čl. 2. Ugovora pri isplati kredita tužitelju ustegnut iznos od 1.104,98 kuna, na ime naknade za obradu kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita dana 3. srpnja 2012., kako je to utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika (3).

10. Sporno je, da li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužiteljica potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

11. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da je odlučio podići ovaj kredit da zatvori kredit koji je u drugoj banci imao u švicarskim francima; da mu je trebao iznos od nešto više od 7.000,00 eur; da mu nisu ništa u banci pretjerano objašnjavali o tom kreditu; da su mu rekli da treba podići nešto veći iznos kredita kako bi mogao iz tog iznosa platiti određene naknade i to naknadu za obradu kredita; da ta naknada za obradu kredita mora ići jer se inače drugačije ne može dobiti kredit; da misli da su mu rekli da ta naknada iznosi tisuću i nešto kuna; da mu nisu objasnili što sve ulazi u tu naknadu i koji su sve parametri koji utječu na visinu naknade za obradu kredita; da nije mogao dobiti kredit a da ne plati tu naknadu.

12. Ovako dani iskaz tužitelja sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, naročito Ugovoru o gotovinskom nenamjenskom kreditu (5-9).

13. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužitelj kredit podigao za zatvaranje prethodnog kredita u švicarskim francima

- da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao prethodno sačinjen tipski ugovor,

- da odredba čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu obvezuje korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora

- da je tužitelju prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 1.104,98 kuna.

14. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

15. Člankom 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a, ništetna.

16. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

18. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

19. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

20. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu zaključio radi zatvaranja prethodnog kredita, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te mu kao takvom pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.

21. Sporna odredba članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge tužitelja, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

22. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

23. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

24. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 2. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva no ista ne sadrži nikakve ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

25. Dakle, u ugovoru se općenito navodi da se radi o svim naknadama i troškovima sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a da niti primjerice nije navedeno koje bi to naknade tužitelj bio u obvezi platiti, u čemu se te naknade sastoje, kolika je visina tih naknada kao niti kada iste naknade dospijevaju na naplatu.

26. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljenog između stranaka dana 3. srpnja 2012. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

27. Prema odredbi čl. 328, ZOO, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

28. Slijedom navedenog, budući da je predmet spora u ovom postupku utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe čl 2. ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 3. srpnja 2012., prigovor zastare ukazuje se neosnovanim.

29. Stoga je presuđeno kao u izreci.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 7.2.2025. iznos od 50,00 eur, sastav podneska od 3.6.2025. iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 1.8.2025. iznos od 200,00 eur, zastupanja na ročištu dana 19.6.2025. iznos od 200,00 eur i dana 11.11.2025. iznos od 200,00 eur, zajedno sa PDV u iznosu od 262,50 eur, te troškova sudskih pristojbi i to na tužbu iznos od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur.

U Virovitici 11. prosinca 2025.

S u d a c

Mirjana Jelavić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba