Pn-42/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Jeleni Mandarić, odvj. u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u odsutnosti stranaka, objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana plati tužitelju iznos od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 1. prosinca 2014. pa do isplate.

2.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove."

II. Dužan je tužitelj u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu broj K-16/2001 te da je 15. rujna 1996. lišen slobode. Nakon završene istrage da je protiv njega podnesena optužnica broj Kt-117/96 od 29. prosinca 2000., te da je 27. lipnja 2014. Županijski sud u Splitu presudom oglasio tužitelja krivim za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZH i dr., te mu je izrečena zatvorska kazna u trajanju od dvije godine. Županijski sud u Splitu da je Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja, s obzirom da je riječ o odvjetniku, te dostavio naprijed navedenu presudu. HOK da je 8. rujna 2014. donio rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva. VSRH da je ukinuo osuđujuću presudu Županijskog suda u Splitu te odbio optužbu protiv tužitelja. Rješenjem HOK-a broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. da je ukinuto rješenje o obustavljanju prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Za vrijeme zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelj da nije mogao obavljati odvjetničke poslove radi čega je pretrpio štetu. Prije podnošenja predmetne tužbe da se obratio tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora u smislu odredbe čl. 186. A ZPP-a, no njegov zahtjev da je odbijen uz obrazloženje kako se u postupanju tijela kaznenog progona ne nalaze elementi nezakonitog ili nepravilnog rada za koja bi odgovarala tužena, pa time nisu ostvarene niti materijalno-pravne pretpostavke odgovornosti za štetu. Tužitelj smatra kako je zbog naprijed navedenog, bio onemogućen u poduzimanju radnji u predmetu Županijskog suda u Splitu K-43/13 gdje je branio LV, optuženog za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, te tako nije mogao braniti okrivljenog na raspravi od 1. prosinca 2014. čime mu je nastala šteta u iznosu od 5.000,00 kn prema odredbi Tbr. 4 toč. 1 al. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Radi navedenog, predložio je donošenje presude sadržaja navedenog u izreci ove presude.

2.Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Smatra kako predmetna tužba ne udovoljava procesnim pretpostavkama propisanim odredbom čl. 186.A ZPP-a, jer usporedbom zahtjeva za mirno rješenje spora i predmetne tužbe proizlazi kako zahtjev tužitelja nema sve potrebne elemente te da je tužitelj zlorabio procesna ovlaštenja s obzirom da je podnio jedan podnesak naslovljen kao zahtjev za mirno rješenje spora, da bi nakon ne udovoljavanju istom podnio više tužbi, pa bi se radilo o zabranjenim dispozicijama iz čl. 3. st. 3. ZPP-a. Tužena također osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer smatra kako u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalne pretpostavke za odgovornost tužene za eventualnu štetu koju je tužitelj pretrpio, s obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u vezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog i nepravilnog rada. Također, mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti da je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za osnivanje odgovornosti za štetu.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa Županijskog suda u Splitu u K-16/01, disciplinskog spisa HOK-a br. 7070/14, zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja od 25. ožujka 2018., pismena tuženika N-DO-529/18 od 3. prosinca 2018., spisa Županijskog suda u Splitu K-13/18 (ranije oznake K-43/13), zapisnika s glavne rasprave kod Županijskog suda u Splitu K-43/13 od 1. prosinca 2014. te punomoći LV u naprijed navedenom spisu K-13/18.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadom štete u vidu izmakle dobiti u iznosu od 5.000,00 kn za vrijeme trajanja zabrane obavljanja odvjetništva kao punomoćniku tužitelja u predmetu Županijskog suda u Splitu K-13/18, i to zbog nemogućnosti zastupanja svog branjenika LV optuženog za kazneno djelo ubojstva na ročištu od 1. prosinca 2014.

6.Među strankama nije sporno kako tužitelj nije mogao u svojstvu punomoćnika zastupati optuženog LV u predmetu Županijskog suda u Splitu K-13/18 na ročištu održanom 1. prosinca 2014., zato što mu je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/14 od 8. rujna 2014. bilo obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/2001 od 27. lipnja 2014. Također, nesporno je kako je predmetna prvostupanjska kaznena presuda preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske na način da je optužba protiv tužitelja odbijena, nakon čega je ukinuto i rješenje Hrvatske odvjetničke komore kojim mu je obustavljen rad.

7.Dakle, među strankama nije sporno na koji način se vodio i kako je završio postupak Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/2001 te da je tužitelju zabrana obavljanja odvjetništva trajala od 8. rujna 2014. do 5. srpnja 2015.

8.Nadalje, nije sporno da je Hrvatska odvjetnička komora donijela rješenje o obustavi obavljanja odvjetništva postupajući po disciplinskoj prijavi suca Županijskog suda u Splitu koji je sudio u predmetu K-16/2001. Međutim, u pogledu te prijave valja istaknuti kako je sukladno odredbi čl. 59. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21, dalje ZOD) sud, odnosno drugo državno tijelo dužno obavijestiti Komoru o pokretanju prekršajnog odnosno kaznenog postupka i određivanju pritvora protiv odvjetnika, izricanju osuđujuće presude odvjetniku i odluci kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika. S druge strane, prema odredbi čl. 53. st. 2. ZOD-a, HOK je mogao donijeti i drugačiju odluku budući ne postoji obvezatna obustava obavljanja odvjetništva.

9.Među strankama nije sporno niti kako je tužitelj osnivač i član Odvjetničkog društva LUBINA I ČUTURA j.t.d. sa sjedištem u [adresa], pa stoga nije bilo potrebe da se od HOK-a u dokazne svrhe pribavi podatak o načinu obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelja u vrijeme trajanja zabrane odvjetništva. Nadalje, pregledom spisa Županijskog suda u Splitu K-13/18 utvrđeno je kako je optuženog LV u tom predmetu zastupalo društvo Lubina& Čutura j.t.d. Split, odvjetnik RV, odvjetnica Jelena Mandarić i odvjetnik Zdeslav Lozo, te da su na ročištu glavne rasprave od 2. veljače 2015. u svojstvu branitelja optuženog nazočili Zdeslav Lozo i Jelena Mandarić, odvjetnici u OD Lubina & Čutura j.t.d., čija punomoć prileži spisu. Također, nesporno je kako upravo tužitelj kao punomoćnik LV zastupa istog u postupcima pokrenutim protiv RH radi naknade štete zbog neutemeljenog pritvaranja u predmetu K-13/18 koje je trajalo tri godine i 144 dana.

10.Glede prigovora koji se odnose na nepostojanje procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka, treba navesti kako je tužitelj prije podnošenja ove tužbe postupio sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a na način da se obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je zaprimljen kod državnog odvjetništva 25. listopada 2018.

11.Uvidom u navedeni podnesak tužitelja od 25. listopada 2018. koji je naslovljen kao zahtjev za mirno rješenje spora, razvidno je kako se tužitelj izričito pozvao na odredbu čl. 186.a ZPP te tražio da mu tuženik na ime imovinske i neimovinske štete isplati iznos od 15.700.000,00 kn s obrazloženjem da je drugostupanjskom odlukom odbijena optužba protiv njega u kaznenom predmetu Županijskog suda u Splitu K-16/2001.

12.Prema odredbi čl. 38. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine" 67/18 i 21/22, dalje ZDO) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba.

13.Kako podnesak tužitelja od 25. listopada 2018. sadrži određen zahtjev (isplata iznosa od 15,170.000 kn), činjenice na kojima se temelji i predložene dokaze kao i ostale podatke koje mora sadržavati svaki podnesak, to tuženik neosnovano navodi da taj podnesak tužitelja ne sadrži sve elemente koje treba sadržavati tužba u smislu čl. 186. ZPP. Osim toga, ako je tuženik smatrao da po tom zahtjevu ne može postupiti jer je neuredan ili nerazumljiv, bio je dužan postupiti prema odredbi čl. 38. St. 3. ZPP te vratiti zahtjev tužitelju radi ispravak ili dopune, i to neovisno o činjenici što je podnositelj tog podneska po profesiji odvjetnik. Međutim, kako je tuženik dopisom od 3. prosinca 2018. odbio tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora, očito je da je i on sam smatrao da je taj podnesak uredan i podoban za daljnje raspravljanje te stoga ovaj sud smatra da tuženik ne može u tijeku parničnog postupka tvrditi suprotno. Da je tuženik meritorno odlučio o zahtjevu tužitelja proizlazi i iz sadržaja dopisa od 3. prosinca 2018. u kojem se navodi da tuženik u postupanju tijela kaznenog progona koji je vođen protiv tužitelja ne nalazi elemente nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala Republika Hrvatska te da nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke za odgovornost države za eventualnu štetu koji je tužitelj pretrpio.

14.Usporedbom sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe ovaj sud je utvrdio da između njih postoji identitet u pogledu činjeničnog stanja i predloženih dokaza kao i između postavljenog zahtjeva (petita). Pri tome je ovaj sud stava kako identitet zahtjeva nije narušen time što je zahtjevu za mirno rješenje spora visina štete određena u iznosu od 15.700.000,00 kn (u zahtjevu napisano kao „15,700.000 kuna“), a tužitelj ovom tužbom potražuje manji iznos, osobito kada se uzme u obzir nesporna okolnost da je tužitelj protiv tuženika pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi radi naknade štete za svaki pojedinačni postupak u kojem nije mogao zastupati stranke zbog zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti.

15.Uzimajući u obzir navode tužbe u dijelu u kojem tužitelj ističe da je drugostupanjski sud "poučio" suca koji je sudio u kaznenom predmetu Županijskog suda u Splitu K-16/2001 da se tako ne sudi te preinačio prvostupanjsku odluku na način da je odbio optužbu, može se zaključiti da tužitelj nije bio zadovoljan činjenicom što je protiv njega bio vođen kazneni postupak koji je kao posljedicu imao zabranu obavljanja odvjetništva, a zbog čega smatra da je izgubio zaradu. Imajući u vidu navedeno, nije sporno da je pravna osnova tužbe odredba čl. 105. st. 1. Zakon o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20, dalje ZS) i odredba čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP 97) u vezi s čl. 14. i 573. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, i 152/14, dalje ZKP 08).

16.Odredbom čl. 105. st. 1. ZS propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

17.S obzirom na to da je tužitelj bio optuženik u postupku K-16/2001 (a ne njegovo odvjetničko društvo) te da se tužba temeljem odredbe čl. 105. st. 1. ZS podnosi protiv Republike Hrvatske, razvidno je da su u odnosu na tu pravnu osnovu prigovori promašene aktivne i pasivne legitimacije neosnovani. Također, u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije valja reći se tužiteljeva tužba prije svega temelji na okolnostima kaznenog postupka koji je vođen protiv njega, a da je zabrana obavljanja odvjetničke djelatnosti tek posljedica tog kaznenog postupka te stoga neosnovano tuženik navodi da je pasivno legitimirana u ovome postupku Hrvatska odvjetnička komora.

18.Činjenica da je osuđujuća presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/2001 od 27. lipnja 2014. povodom žalbe tužitelja preinačena odlukom drugostupanjskog suda na način da je optužba odbijena, u konkretnom slučaju ne znači da je osuđujuća prvostupanjska presuda posljedica nezakonitog i nepravilnog rada suca koji je vodio postupak u obavljanju sudačke dužnosti.

19.Nadalje, osim što je istaknuo da nije bio zadovoljan prvostupanjskom kaznenom presudom, tužitelj nije do zaključenja prethodnog postupka obrazložio kakvo je to nezakonito i nepravilno postupanje suca dovelo do eventualnog nastanka štete, a koje postupanje suca bi predstavljalo veće povrede od povreda koje bi se mogle poistovjetiti sa žalbenim razlozima protiv prvostupanjske kaznene presude. Stoga, ovaj sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 105. st. 1. ZS. Za navesti je da je VSRH u odlukama Rev-2831/13 i Rev-2075/12 zauzeo stav po kojem bi, da bi se radilo o nezakonitom radu suca, morala postojati izuzetno teška povreda zakona kao posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. Ovaj sud ne nalazi da postoji takvo postupanje suca Županijskog suda u Splitu u pogledu pogrešne primjene odredbe o zastari kaznenog progona te prihvaćanju izmjene činjeničnog i pravnog opisa i pravne kvalifikacije kaznenih djela, kako proizlazi iz drugostupanjske kaznene presude. Kada bi se prihvatilo stajalište tužitelja, onda se nijedan sudac ne bi usudio tumačiti zakonske odredbe i donositi presude jer bi postojala vjerojatnost da pogrešno protumači propise i donese pogrešnu odluku pa da u konačnici možda regresno odgovara državi, a jednako tako se ni odvjetnici, zbog bojazni od regresne odgovornosti, ne bi usuđivali davati pravna mišljenja o tumačenju propisa.

20.Odredbom čl. 14. ZKP 08 koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj naveo da je pretrpio štetu propisano je da osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

21.Prema odredbi čl. 573. alineja 3. ZKP 08 propisano je da će se odredbe glave XXX ZKP 97 kojim je propisan postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba primjenjivati sve do donošenja posebnog zakona, a koji nije donesen.

22.Odredbom čl. 476. st. 1. ZKP 97 propisano je da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka nije došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

23.Prema odredbi čl. 478. st. 3. ZKP 97 tužba za naknadu štete podnosi se protiv Republike Hrvatske te je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovome postupku temeljem navedene pravne osnove.

24.Kako je u konkretnom slučaju po žalbi tužitelja pravomoćnom drugostupanjskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijena optužba protiv tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran podnijeti tužbu radi naknade štete koja će mu se nadoknaditi pod uvjetom da dokaže da je pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade.

25.Radi utvrđenja sporne činjenice je li tužitelj izgubio zaradu pregledan je spis Županijskog suda u Splitu K-13/18 (ranije K-43/13) te je utvrđeno da je optuženog u tom postupku zastupalo Odvjetničko društvo Lubina &Čutura j.t.d., te da su na ročištu održanom 1. prosinca 2014. optuženog LV zastupala dva odvjetnika iz tog društva Zdeslav Lozo i Jelena Mandarić, dakle optuženi LV imao je valjano zastupanje na navedeni dan upravo u odvjetnicima iz tužiteljevog odvjetničkog društva.

26.Kako je naprijed navedeno, na dan 1. prosinca 2014. kada je tužitelj zastupao optuženog LV u postupku Županijskog suda u Splitu K-43/13 isti je bio član Odvjetničkog društva Lubina i dr. j.t.d. Tužitelj je 2013. postao član i osnivač Odvjetničkog društva Lubina&Čutura j.t.d., odnosno u vrijeme trajanja zabrane obavljanja odvjetništva bio je član i osnivač tog društva.

27.Slijedom izloženog, proizlazi da tužitelju nije onemogućeno poduzimanje radnji u predmetu Županijskog suda u Splitu K-43/13 za vrijeme zabrane rada, jer je isto društvo zastupalo optuženog u tom postupku na ročištu od 1. prosinca 2014., te je poduzimalo sve daljnje radnje zastupanja do pravomoćnog okončanja tog postupka. Odredbama članaka 27., 29. i 30. ZOD-a omogućeno je da odvjetnici u odvjetničkim društvima, za slučaj spriječenosti jednog od njih, mogu obavljati radnje za koje su sklopili ugovor o zastupanju sa strankama, što se odnosi i na odvjetničke vježbenike u tim društvima, pa stoga tužitelju u konkretnom slučaju nije nastupila nikakva šteta.

28.Inače, kada bi i postojala odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju, upitna je visina iste. U vrijeme nastanka štete (1. prosinca 2014.) tužitelj je kako je naprijed navedeno, i kako proizlazi iz punomoći priložene u spisu Županijskog suda u Splitu K-43/13 poslovao kao trgovačko društvo, odnosno bio je član Odvjetničkog društva Lubina & Čutura, pa mu ne može pripasti cjelokupni iznos nagrade za zastupanje, jer se ona stječe za račun društva, pa bi tužitelj trebao dokazati visinu prihoda i rashoda, odnosno obračunati porez na dobit, na koje okolnosti nije dostavljen niti jedan relevantni dokaz. Pored navedenog, tužitelj ne dokazuje način na koji su regulirani međusobni odnosi članova društva vezano za participaciju u zaradi koju društvo odnosno njegovi pojedini članovi ostvaruju po osnovu obavljanja poslova odvjetničke djelatnosti. Tužitelj stoga ničim ne dokazuje da bi upravo njemu osobno bila uzrokovana šteta u vidu izmakle zarade, jer je kako je naprijed više puta navedeno, u vrijeme zastupanja optuženog u postupku Županijskog suda u Splitu K-43/13, istog je u tom postupku zastupao odvjetnik u tužiteljevom odvjetničkom društvu, odnosno tužiteljevo odvjetničko društvo.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a a tuženiku je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 1.3.2023., 26.5.2023., 6.9.2023., 6.11.2023., 12.12.2023., 22.02.2024., 9.5.2024., 10.10.2024., 12.12.2024 i 14.10.2025. po 75 bodova, odnosno uvećano za vrijednost boda s paušalom prema važećoj OT 1.650,00 eura.

U Splitu, 11. prosinca 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:- pun. tužitelja

-zz tuženika

-u spis