REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1574/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marko Višić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrira d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetnika Marina Mlačića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice VB, dana 11. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3949934 koji je sklopljen 5.3.2007. između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.869,39 Eur, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 1,67 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- 19,15 EUR od 31.5.2009. godine

- 15,63 EUR od 24.7.2009. do isplate,

- 11,45 EUR od 3.8.2009. do isplate,

- 13,31 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 14,90 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- 11,45 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 14,77 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- 16,49 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- 19,68 EUR od 31.1.2010. do isplate,

- 21,80 EUR od 28.2.2010. do isplate,

- 26,58 EUR od 31.3.2010. do isplate,

- 26,58 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- 28,44 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- 39,19 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- 41,18 EUR od 31.7.2010. do isplate,

- 51,40 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- 49,81 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- 45,69 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- 51,00 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 73,17 EUR od 9.1.2011. do isplate,

- 62,42 EUR od 4.2.2011. do isplate,

- 64,67 EUR od 28.2.2011. do isplate,

- 64,80 EUR od 31.3.2011. do isplate,

- 60,82 EUR od 30.4.2011. do isplate,

- 77,28 EUR od 31.5.2011. do isplate,

- 86,84 EUR od 30.6.2011. do isplate,

- 100,12 EUR od 31.7.2011. do isplate,

- 104,77 EUR od 31.8.2011. do isplate,

- 83,80 EUR od 30.9.2011. do isplate,

- 80,96 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- 82,32 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- 85,22 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- 91,06 EUR od 31.1.2012. do isplate,

- 91,36 EUR od 29.2.2012. do isplate,

- 89,46 EUR od 31.3.2012. do isplate,

- 90,26 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- 89,69 EUR od 31.5.2012. do isplate,

- 83,72 EUR od 6.7.2012. do isplate,

- 88,67 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- 88,55 EUR od 31.8.2012. do isplate,

- 83,23 EUR od 30.9.2012. do isplate,

- 89,05 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- 91,05 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- 89,27 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- 82,70 EUR od 31.1.2013. do isplate,

- 86,09 EUR od 28.2.2013. do isplate,

- 87,87 EUR od 31.3.2013. do isplate, po stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 eura sa zakonskim zateznom kamatom, koja teče od 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je dana 5.3.2007., kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, zaključi Ugovor o kreditu broj: 418-50- 3949934, solemniziran kod javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita 6.3.2007., pod posl. brojem: OV-2142/07, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 23.673,25 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem na dan isplate kredita.

Sukladno toč. 7. Ugovora o kreditu tužitelj je kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita. Pozivajući se na odredbu čl. 126 Zakona o zaštiti potrošača i 502 C Zakona o parničnom postupku poziva se na kolektivni spor vođen vezano za ugovore o kreditima u valuti CHF, odnosno na presudu Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojim je presuđeno da su banke, među kojima je i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovcu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje postupanje je suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tužitelj tvrdi da je i u konkretnom slučaju odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule u CHF ništetna, jer da on kao građanin nema i ne mora imati dovoljno znanja kako bi mogla shvatiti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bez informacija koje joj je banka prilikom pregovaranja i ugovaranja dužna dati, a nije joj dala. Dakle, kako ju banka nije informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je banka prihvatila samo opći rizik ugovorene valutne klauzule, dok je tužitelj prihvatio i dodatni veliki rizik koji je specifičan za valutu CHF kao međunarodnu „valutu utočišta“ za investitore, što je sve banka razumjela, za razliku od tužitelja, pa je sukladno načelu savjesnosti i poštenja bila je dužna informirati tužitelja, vodeći računa i o njegovim interesima. Naprotiv, banka je davala informacije da je takav kredit u valuti CHF povoljan, zbog niže kamatne stope, pri čemu nisu potrebni jamci, da je CHF stabilna valuta, a kojim informacijama je banka zapravo navodila klijente da uzmu kredit u valuti CHF. Ukazuje i na neodređenost i neodredivost činidbe u konkretnom ugovoru, a isto tako i nedopuštenost jer je ista suprotna moralu društva, pa sukladno tome i na ništetnost cijelog ugovora. U prilog svojih tvrdnji poziva se i na odluke Suda EU. Poziva se na čl. 323. st. 1. ZOO kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

1.1.Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 4.11.2025. godine tužitelj predlaže da sud donesene presudu kojom će se:

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- naložiti plaćanje iznosa od 2.869,39 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to detaljno navedeno u izreci;

Zaključno, tužitelj potražuje i parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tvrdnje tužitelja o ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a isto tako i ništetnost odredbe ugovora kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Nadalje, smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda prava i interesa pojedinog potrošača, pa tako i tužitelja proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To iz razloga što je u tom postupku pružena zaštita na jednoj apstraktnoj i općenitoj razini, a da nije ispitivan svaki pojedinog ugovornog odnosa. Smatra da s obzirom je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje vozila, da odluke iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na autokredite. Također smatra da je tužitelj dužan dokazati nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe. Vezano za spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli navodi da je ista u ugovoru jasna razumljiva i uočljiva, te da nije dopušteno utvrđivati je li nepoštena, osim toga navodi da se o istoj pojedinačno pregovaralo, jer je tužitelj imao mogućnost izabrati između kredita u valuti CHF, Euro ili kunskog kredita. Prema tome smatra da se nije radilo o ugovoru po principu „uzmi ili ostavi“. Smatra da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ta ugovorna odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. To stoga što valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije CHF u odnosu na kunu, a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju njegove devalvacije. Osim toga da tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit zbog ugovorene valutne klauzule. Razlog što je tužitelj u odnosu na tuženika došao u bitno nepovoljniji položaj je taj što je u kratkom vremenskom razdoblju naglo porasla vrijednost CHF, što nitko nije mogao predvidjeti. Navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene sve posljedice i rizici vezani uz promjene tečaja CHF kojima je tuženik raspolagao, a na koje je tužitelj pristao, dok nije bilo okolnosti na svjetskom i domaćem tržištu iz kojih bi se moglo zaključivati o nekakvim posebnim rizicima o kojima bi kreditor trebao informirati korisnike kredita. Sudska praksa također ukazuje i na potrebu da se ispita i savjesnost potrošača, odnosno konkretno postupanja tužitelja. Osim toga navodi da je kredit solemniziran od strane javnog bilježnika koji je bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj ugovora. Također navodi da je institut valutne klauzule općeprihvaćen i od strane banaka i od strane potrošača. Navodi da je kredit otplaćen u cijelosti, te da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost ne može isticati.

Tuženik prigovara visini zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Smatra da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, pa osporava i zahtjev tužiteljice za kamatom. U konačnici predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2.1. Tuženik je na ročištu 1.12.2025. izjavio a ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu od 5.3.2007. (list 30-34 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 9-13 spisa), otplatnu tablicu i otplatni plan (list 14-20 i 25-29 spisa), izračun tečajnih razlika (list 35-46 spisa), zahtjev za kredit (list 106), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila za razdoblje od 1.12.2006-31.3.2007. (list 107-109 spisa), saslušan je tužitelj (list 131 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništavom ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je sklopljen među strankama dana 5.3.2007. godine, radi kupnje motornog vozila, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te isplata iznosa koje je tuženik stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

7. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

7.1. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

8. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19), odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete, kako je ranije stajalo), sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ista odredbe u suprotnosti sa propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara zahtjeva, kao i nesavjesnost tuženika, a time i zahtjev za kamatu kako istu potražuje tužitelj.

10. Iz predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je ta odredba bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Pozivanje tuženika na promotivne uvjete kredita, te Opće uvjete poslovanja sa stanovništvo koji su bili javno dostupni putem mrežnih stranica, ne mogu se smatrati odgovarajućim upozorenjem i informiranošću koje je dužan bio tužitelju dati tuženik u svakom konkretnom slučaju. To tim više što i iz navoda samog tuženika tijekom postupka proizlazi da niti banka nije mogla predvidjeti sve rizike. Isto tako okolnost što je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika također ne znači da su tužitelju pružene sve potrebne informacije i da je upoznat u potpunosti sa svim rizicima promjene tečaja. To stoga što solemnizacija ugovora o strane javnog bilježnika ne podrazumijeva informiranje tužitelja u tom smislu. Iz tog razloga sud nije niti saslušavao javnog bilježnika kojeg je predložio tuženik, a na kojem dokaznom prijedlogu u konačnici tuženik nije niti inzistirao.

11.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu naveo da je kredit uzeo radi kupnje vozila Peogeot 207, za osobno potrebe, koji vozi i danas. Nikada se nije bavio nikakvom poslovnom djelatnosti niti je imao obrt. Vozilo je pronašao u auto kući, gdje su mu rekli za mogućnost kreditiranja. Obišao je više banaka, a tuženik je imao najbolje uvjete. Nije imao namjeru dići kredit u valuti CHF, ali mu je taj kredit ponuđen kao jedina opcija. Navodi da je t bila opcija „uzmi ili ostavi“, odnosno kupiti auto ili ne, a auto mu je trebao. Znao je da uzima kredit u švicarskoj valuti, a znao je i za valutnu klauzulu, jer je svojevremeno radio kao pomorac i primao je plaću u dolarima. Nije smatrao da je ta valutna klauzula neki problem. Službenik u banci ga nije upozoravao na neke rizike, a on nije imao nikakvih posebnih pitanja. Uzeo je u obzir da zbog te valutne klauzule rata kredita može nešto porasti, ali ni u kom slučaju da će porasti tako puno, odnosno duplo, kao što se to dogodilo. Rekao je također da bi uzeo kredit u kunama da je ta mogućnost postojala. Pročitao je ugovor. Bitan mu je bio iznos i rok plaćanja, kako bi mogao podnositi ratu. Dobio je otplatni plan sa ratama u CHF koje su bile sve iste. Osobno je plaćao kredit.

11.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i uvjerljivim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi, niti da bi se o istoj posebno pregovaralo. Sud vjeruje da je tužitelju bio poznat pojam valutna klauzula na jednoj općenitoj razini, te da je uzeo u obzir da se rata može povećati, ali da na mogućnost drastičnog povećanja rate nije bio upozoren od strane tuženika. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

12. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o načinu otplate kredita primjenom valutne klauzule (u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća), ništetna (toč. I. izreke).

13. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora.

14. Tuženik je učinio nespornim visinu zahtjeva u iznosu od 2.869,39 eura (koliko iznosi razlika između iznosa koje je tužitelj uplatio temeljem obračuna anuiteta u CHF po promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenjivom srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća svakog anuiteta i iznosa dobivenih na temelju primjene fiksnog tečaja 1 CHF=4,571149 kn).

15. Slijedom naprijed navedenog tužitelj je s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od ukupno 2.869,39 eura.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

Prema tome, tužba u ovom predmetu je podnesena 12.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula).

16.1. S obzirom na naprijed navedeno nije protekao petogodišnji zastarni rok, za potraživanje utuženog iznosa koji je tužitelj preplato tuženiku zbog ugovorene valutne klauzule, pa prigovor zastare nije osnovan.

17. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 2.869,39 eura (toč. II. izreke)

18. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, pa je stoga u tom dijelu isti prigovor neosnovan.

19. Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (uplata od strane tužiteljice), a on je utvrđen uvidom u financijsku dokumentaciju u spisu, a uplate tuženik ne osporava .

29. O parničnom trošku odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i 155- ZPP-a, kao i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), vrijednost predmeta spora i zahtjev tužitelja.

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), za zastupanje na ročištu 27.10.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2) i 4.11.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), te za sastav podneska od 4.11.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), što je ukupno 700,00 eura.

29.1.Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 8.10.2025. u kojem ponavlja navode iz tužbe, pa je sud taj podnesak ocijenio kao nepotreban za vođenje ovog postupka. Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe, koju nije platio, niti ju je u obvezi platiti jer je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 10. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

U Zagrebu, 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika