REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna F. Kennedyja 11

62. P-1495/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate 2.303,27 eura, nakon zaključene glavne rasprave 27. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude, 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2007., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jednocijelodvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita isplati iznos od 976,04 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2007. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 979,09 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku 15 (petnaest) dana.

IV/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od 437,50 eur.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 11. studenoga 2024. podnio tužbu naslovnom sudu navodeći da su LĐ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravni prednik tuženika 22. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

1.2. Navodi da je točkom 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” propisano da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. S tim u vezi, korisniku kredita je 29. siječnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 976,04 eur/7.353,94 kn. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor te sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti pravnom predniku tuženika naknadu za troškove obrade u visini od 1,25 % od iznosa kredita jednokratno. Pritom korisnik kredita napominje, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje naknade za jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,25 %.

1.3. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu kupovine stana, kako to i proizlazi iz točke 2. Ugovora o kreditu. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu.

1.4. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 , ništetna.

1.5. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, korisnik kredita je Ugovor o kreditu sklopio na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

1.6. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti ”jednokratne troškove obrade”, ne spominjući što točno navedene radnje obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, nije trebalo biti jasno niti poznato. Usto, naknada za obradu troškova kredita, koju je korisnik kredita platio 29. siječnja 2007. godine u iznosu od 976,04 eur prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87 st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. U konkretnom slučaju, pravni prednik tuženika je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 976,04 eur. Korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; pisani iskaz korisnika kredita, Ugovor o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.01.2007., aneks uz ugovor o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 28.01.2016., zahtjev tužitelja za dostavom potvrde o uplatama ulazno / izlaznih naknada, potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita od dana 29.01.2007., Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 01.06.2023., obavijest o preuzimanju tražbine od 01.06.2023. te pripadajuću judikaturu (list 10-60 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku te da bi pobijana odredba bila ništetna.

2.2. Ističe da je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita.

2.3. Tuženik navodi da je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Osporava tijek zateznih kamata i ističe prigovor zastare utuženog potraživanja.

3. Dokazni postupak

3.1. Podneskom od 13. rujna 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu koje je u cijelosti osporio

3.2. Sud je u provođenju postupka imao u vidu da je u smislu odredbe članka 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) predmetni spor, spor male vrijednosti. Naime, odredbom članka 502. stavka 1. ZPP-a propisano je da u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Pri tom sud napominje da se, u predmetnom slučaju ne radi o sporu o nekretninama, sporu iz radnih odnosa koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu ili sporu zbog smetanja posjeda (negativno određenje iz čl. 459. ZPP-a).

3.3. Postupak u sporovima male vrijednosti, u pravilu je, pisani postupak. Iznimno, u skladu s člankom 461. a. ZPP-a, sud održava ročište i to ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Napominje se da je sud i u slučaju prijedloga stranke za održavanjem ročišta, ovlašten rješenjem odbiti takav prijedlog ako smatra, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, što dodatno ukazuje na to da je sud slobodan u postupanju i da se pri svojoj odluci vodi okolnostima svakog pojedinog slučaja te pri tom diskrecijski odlučuje između dvije zakonom propisane mogućnosti (održati ročište ili donijeti odluku u pisanom postupku).

3.4. Budući da je tužitelj predložio provesti dokaz saslušanjem korisnika kredita kao svjedoka, sud je ocijenio da je potrebno održati usmenu raspravu kako se ne bi povrijedilo pravo stranaka na pristup sudu, u smislu odredbe članka 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine” - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02., 1/06., 13/17., 6/24.).

.

3.5. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu te pisani iskaz korisnika kredita koji tuženik nije obrazloženo osporio pa ga sud u cijelosti prihvaća, kao što prihvaća i iskaz svjedoka (korisnika kredita) LĐ.

3.6. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio, cijeneći dokaze i zasebno i u njihovoj ukupnosti, da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2007., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jednocijelodvadesetpet posto) iznosa kredita.“

4.2. Kondemnatorni dio zahtjeva odnosi se na zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 976,04 eur, koji iznos je sud utvrdio kao vrijednost predmeta spora u smislu odredbe članka 40. st. 3. i 4. ZPP-a.

4.3. Među strankama nije sporno činjenično stanje izloženo u historijatu tužbe, pa se predmetni prijepor prvenstveno smješta u domenu prava. Nadalje sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno:

- da su prednik tužitelja, LĐ, kao potrošač, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravni prednik tuženika 22. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 236-13/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

- da su stranke člankom 5. Ugovora o kreditu ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.“

- da je korisniku kredita naplaćena ta naknada u utuženom iznosu

4.4. Nije sporno ni to da su tužitelj i korisnik kredita sklopili Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno da je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora:218-50-5082964 od 23. rujna 2008.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 54 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Sud je u postupku utvrdio da je korisniku kredita 29. siječnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 976,04 eur te je stajališta da je navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, prema čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

6.6. Iz stanja spisa i iskaza korisnika kredita sud utvrđuje da se o navedenoj odredbi nje pojedinačno pregovaralo, da je predmetnu nekretninu potrošač koristio za osobne svrhe, a nije sporno da se radi o tipskom ugovoru.

6.7. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Materijalno pravo

7.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Kako je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu koju korisnik plaća od iznosa kredita, a koji iznos je i plaćen, to navedena odredba predstavlja činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe.

7.3. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

7.4. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

7.5. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

7.6. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

7.7. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.8. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

7.9. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba, izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi). Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade.

7.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.11. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja (30. siječnja 2007.) pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8. Troškovi postupka

8.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51.23 dalje: ZSP).

8.2. Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora 976,04 ( eur) ima pravo na 75 bodova. Sud ne prihvaća naznačeni vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.303,27 eur jer ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva (sud uzima u obzir kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva).

8.3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 150,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 13. rujna 2024. iznosu od 150,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima od 7.10.2025. i 27.11.2025., svaka radnja u iznosu od 150,00 eur, što uvećano za PDV 25 %. iznosi 750,00 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 139,09 eur te trošak svjedoka u iznosu od 90,00 eur, što zajedno iznosi dosuđenih 979,09 eur.

8.4. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 11. prosinca 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

8.5. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 437,50 eur, koji nije bio potreban za provođenje predmetnog parničnog postupka (čl. 155. ZPP-a), a koji se odnosi na trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eur, ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, uvećano za PDV 25 % te za razliku koja proizlazi iz previsoko traženje troška po pojedinoj radnji, a obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora.

9. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 11. prosinca 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).