Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-258/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 1. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te z. punomoćnika SC, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Pisarnica u Koprivnici, na ročištu za objavu i uručenje presude 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. sklopljen između tužitelja MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl.3., a koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. sklopljen između tužitelja MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl. 9. a koji glasi:

„ korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos u visini od 810,20 €

(slovima:osamstodeseteuraidvadesetcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.11.2007.g. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do 30.12.2023.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te iznos od 92,19 € (slovima:devedesetdvaeuraidevetnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od 06.05.2014.g., po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do 30.12.2023.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 934,73 eura (devetstotridesetčetiri eura i sedamdesettri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 11. prosinca 2025. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćnici, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita dana 14. studenog 2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 320-50-4508030, da je Ugovorom o kreditu tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunama u visini od 184.984,49 Kn, a tužitelj se obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je odredbom čl.3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a isti su tužitelju naplaćeni u visini od 810,20 € ili tada 6.104,49 Kn, prilikom prvog korištenja kredita, da je o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, slijedom čega je ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 3,30% na iznos kredita temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) ništetna, dakle, iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u iznosu od 6.104,49 Kn, a koji iznos ovom tužbom traži vraćanje tog iznosa u protuvrijednosti od 810,20 €, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe, da je navedena ugovorna odredbe koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, što je potvrdio i Vrhovni sud RH odlukom od 13.02.2024.g. Rev 673/23, da je tužitelj prijevremeno zatvorio kredit, ali mu je tuženik obračunao naknadu i to 05.05.2014. u iznosu od 694,59 Kn, odnosno 92,19 €, da ni o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje nije tužitelju kao potrošaču dokazao, nego je ugovorio naknadu, a što primjenom odredbe čl.1024. ZOO-a nije bio ovlašten, da je uz to, naknada neodređena u predmetnom ugovoru, a tuženik je odredio da kredit može biti prijevremeno zatvoren samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a sve kako je propisano čl.9. predmetnog ugovora, da je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu tužitelj kao potrošač nije imao uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna, da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), da je odredbom čl.81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1.ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa stoga tužitelj ovim tužbenim zahtjevom pod toč. I. traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna i izlazna naknada i toč.II. isplatu zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa je slijedom svega navedenog, predlagao da sud donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu (list 57-59 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik 14. 11. 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50- 4508030 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u HRK 184.984,49 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, istaknuo je da je Ugovor sklopljen sukladno čl.1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, u odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna, da je u čl.3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, da je odredba čl.3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, da je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor, tuženik je istaknuo i prigovor zastare, da sukladno čl.225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.06.2024., razvidno je da je tražbina zastarjela, da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je osporavao visinu tužbenog zahtjeva i slijedom navedenog, predlagao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. (list 41 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan: 12. 02. 2021. (list 20-24 spisa), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, dipl. oec. iz Čakovca, čiji pisani nalaz prileži u spisu na listu 70-73 spisa te je saslušan tužitelj, kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nesporno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. studenog 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 320-50-4508030.

5. Tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. sklopljen između tužitelja MC, Kućan Marof, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl.3., a koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

6. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. zaključenog između stranaka, a koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, tužitelj je saslušan kao stranka na ročištu 1. prosinca 2025. i istaknuo je da je u 2007. kupovao svoj prvi auto i bilo mu je bitno da dobije kredit, tako da je sa djelatnikom tuženika dogovarao koliki iznos kredita može dobiti obzirom na njegovu plaću i kolika bi mu bila rata koju je trebao otplaćivati, a kada je pozvan u banku radi realizacije kredita, svi papiri su ga pričekali već gotovi i on sa djelatnikom banke nije ni o čemu pregovarao, već je ugovor o kreditu ovjerio kod javnog bilježnika gdje mu je rečeno da mora uredno otplaćivati rate, nije se sjećao da bi bilo govora o kakvoj naknadi, a niti je o tome razgovarao ili pregovarao sa djelatnikom banke, možda na to nije obraćao pažnju što je pripisivao svojoj mladosti (20 godina) jer mu je bilo bitno da dobije taj kredit, a kako je već rekao, svi su ga papiri gotovi čekali u banci radi potpisa, da je sam ugovor i dokumentacija bio opsežan (sigurno 40 strana), u banci ga nije čitao, nije se sjećao niti da bi kod javnog bilježnika bio pročitan, sjećao se samo da je javni bilježnik rekao da mora otplaćivati uredno rate i upozorio ga na posljedice neplaćanja, nije se sjećao da bi mu netko od djelatnika banke rekao kakva je naknada ugovorena i u kojoj će mu visini ista biti naplaćena te da ono što mu je rečeno je koliki je kredit i kolika je rata, a što je njemu i u tom trenutu bilo bitno.

7. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž- 3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

9. Tužitelj je tražio i da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 320-50-4508030 od 14.11.2007. sklopljen između tužitelja Kobal PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl. 9. a koji glasi:

„ korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

10. Što se tiče ništetnosti navedenog dijela ugovorne odredbe, sud je utvrdio da je formulacija navedena u odredbi čl.9. Ugovora da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit i to samo uz suglasnost i uz uvjete kreditora, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a što je tužitelj potvrdio u svojem iskazu. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je mogućnost tužitelja kao korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

12. Tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži ništetnost dijela ugovornih odredbi čl.3. i čl.9. predmetnog Ugovora o kreditu, osnovan.

14. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

15. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik je u odgovoru na tužbu istu osporio, ali je na ročištu 1. prosinca 2025. visinu učinio nespornom.

16. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa pripadajućim zateznim kamatama od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

17. Valja dodati i da je tuženik istaknuo prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, a koji prigovor je neosnovan.

18. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

20. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25-dalje:Tarifa).

21. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe, prema Tbr.7.1. Tarife i to u iznosu od 187,50 eura, trošak sastava podneska kojim se tužitelj očituje na vještački nalaz, prema Tbr.8.1. Tarife u iznosu od 187,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 16. 01. 2025. i 1. 12. 2025., svaki u iznosu od 187,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 125,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 euro i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 934,73 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Andreja Fosin, odvjetnica iz Varaždina

2. Josip Mađarić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba