REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-205/2025-46.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta, odvjetnicima iz Garešnice, V. Nazora 4, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika te u prisutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 11. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.876,12 EUR zajedno sa zateznom kamatom počev od dana 4. veljače 2016. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, naknaditi tužiteljici JI iz [adresa], Luke [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 2.134,90 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana

III Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa isplaćenog tužiteljici u postupku konverzije kao neosnovan, te se utvrđuje nepostojanje tuženikovog potraživanja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom, tj. pravnim prednikom dana 26. srpnja 2006. godine zaključila ugovor o kreditu broj 47882/06.

Tim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 17.250,00 CHF sa isplatom u kunskoj protuvrijednosti.

Također, tužiteljica je sa pravnim prednikom tuženika zaključila i ugovor o kreditu broj 119225 na iznos od 8.834,00 CHF.

Za trajanja otplate kredita po Ugovoru kamatna stopa je sa početne koja je navedena u ugovorima više puta mijenjana na štetu tužiteljice, a sve to sukladno odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje odredbe su utvrđene nepoštenima i ništetnima kako je to navedeno u tužbi.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Ugovor iz ove tužbe je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF).

Odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17) utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine.

Tako Ustavni sud RH navodi kako slijedi:

“Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule.

Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo.“ – završeno citiranje

Citiranje dijela Rješenja Ustavnoga suda U-I-3685/2015 i dr.:

“Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta.

U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa.

Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza.

Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava.

Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužiteljica je sa tuženikom zaključila i dodatke ugovorima o kreditu godine koji su zaključeni u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no provedbom konverzije tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje).

Osim iznosa koje je tužiteljica tuženiku preplatila po osnovi promjene kamatne stope, te primjene valutne klauzule, tužiteljica od tuženika potražuje i iznos na ime razlike glavnice.

Naime, u postupku konverzije tuženik je tužiteljici utvrdio veću glavnicu nego bi ona bila da se na ugovorni odnos stranaka nije primjenjivala promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula.

Tužiteljica nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu ( preplaćeni iznosi zbog promjene kamatne stope, te primjene valutne klauzule, razlika glavnice) , i to iz razloga što joj je tuženik na njen zahtjev odbio dati dokumentaciju, i to pregled promjena kamatnih stopa, odnosno odluke o promjeni kamatne stope po

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

kreditima iz toč.1. tužbe, prvi otplatni plan, kao i izračun konverzije, odnosno ugovor o kreditu. Da bi tužiteljica postavila konkretan tužbeni zahtjev za isplatu potrebna joj je ta dokumentacija. Osim toga za određivanje visine tužbenog zahtjeva potrebno je provesti i financijsko knjigovodstveno vještačenje, a što tužiteljica nije bila u mogućnosti jer nije posjedovala potpunu dokumentaciju.

S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

Temeljem svega prethodno iznesenoga tužiteljica po svojim punomoćnicima podnosi tužbu te predlaže da sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da dostavi sve odluke/obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatne planove, koji su izrađeni kod promjene kamatne stope, prvi otplatni plan, kao i izračun konverzije, knjigovodstvenu karticu kredita, sve anekse zaključene u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, a sve vezano za Ugovor o kreditu broj 47882/06, te broj 119225, kao i eventulano druge ugovore koje je tužiteljica zaključila sa tuženikom tj. njegovim pravnim prednikom, kao i ugovor o kreditu broj 119225, sve to u roku od 8 dana, te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja novčana tražbina će se sa pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužiteljici dostavi podatke rješenja o nalaganju dostave dokumentacije, kao i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku 15 dana.

Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Tužba je dostavljena tuženiku na odgovor koji je dostavio odgovor u pismenom podnesku od 23. srpnja 2019. godine.

U odgovoru navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima odgovora.

Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 47882/06 i Dodatak ugovora o kreditu (dalje: "Ugovor o kreditu“ ili ,,Ugovor“).

Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tuženika te ističe prigovor zastare utuženih iznosa.

Tuženik je 17.8.2018. podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (dalje: Presuda VTS-a“), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013. (dalje: "Presuda TS-a“) donesena u kolektivnom sporu (dalje: ,,Parnica Potrošač“). Revizijski razlozi tuženika protiv Presude VTS-a u bitnom su se zasnivali na okolnosti da je VTS naočigled postupio protivno uputi Vrhovnog suda RH te zauzeo stajališta koja apsolutno nemaju uporište u činjenicama i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka u Parnici Potrošač.

Kako je pravna argumentacija tužitelja prvenstveno zasnovana na utvrđenjima iz Parnice Potrošač i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, odluka Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika podnesenoj protiv Presude VTS predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ,,ZPP“).

Stoga tuženik predlaže sudu prekinuti postupak do odluke Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika od 17.8.2018.

Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 5.6.2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 — 29/18, dalje: ,,ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi

VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

"Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći."

Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ,,prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruj individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017.

Tuženik upućuje na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9.1.2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29.12.2017.

Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da, cit.: "ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da j ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit...,,

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.

U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji ,,prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147013, 9/15, 78/15, 102/15; dalje u tekstu: ,,ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR.

Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 26.1.2016. (dalje u tekstu: ,Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu“) te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutu klauzulu od 26..2016 (dalje u tekstu: ,,Sporazum o korištenju preplate“). S obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne)poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge Potrošač, bespredmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa stoga nakon što je tužitelj sklopio navedeni sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom toga, kako je Dodatkom Ugovora o kreditu ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren prvobitnim Ugovorom (u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) i to sa učincima od dana sklapanja prvobitnog Ugovora o kreditu, tužitelj nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora o kreditu niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje, shodno tome tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

Pravilnost prethodno iznesenog stajališta tuženika potvrdili su i drugostupanjski sudovi u svojoj praksi, točnije Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Slavonskom Brodu, ali i drugi sudovi u svojim recentnim odlukama.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika.

U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu ,,prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda.

Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ,,ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule.

Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: ,,Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora “

Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: ,,Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik ,,..kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule? “

Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

lako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik.

Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje, špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika

U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku

- da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3, ZOO- a.

Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: ,, ...Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“

Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe.

Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su:

- odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene;

- interni akti tuženika; te

- sve ostale isprave i podnesci tuženika.

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.

S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Međutim, tuženik ističe i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o ,,tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.

Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara:

- Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana),

- Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps

- Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS).

Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

Naime, tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: »Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva ,,spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika.

Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne a i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke — nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03:

"Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske — promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima.

Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-205/2025 (Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P- 614/2019), tj. uvid u izvode po kreditu (list 6-8), u otplatni plan za ugovor broj 119225 (list 11-12), u ugovor o kreditu broj 47882/06 od 26. srpnja 2006. godine (list 13-14), u Dodatak broj 2. Ugovora o kreditu broj 47882/06 od 26. siječnja 2016. godine (list 15- 16), u pregled povijesnih vrijednosti EURIBOR-a i ogledni pregled kredita s indeksiranom kamatnom stopom (list 17), u otplatni plan za ugovor o kreditu broj 47882/06 (list 18-20), u Dodatak ugovora o kreditu broj 47882/06 od 15. travnja 2011. godine (list 21), u potvrdu o konačnoj otplati kredita broj 47882/06 (list 22), u otplatni plan (list 23), u Potvrdu o prihvaćanju ponude za konverziju (list 24), u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 25), u sudsku praksu (list 46-52, 61-130, 146-176), u nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića (list 228-298). Izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 312-313).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika dana 26. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 47882/06, solemniziran, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 17.250,00 CHF.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

7. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je istaknut i prigovor prijeboja, a tuženik ističe i prigovor zastare, te činjenicu da je kredit konvertiran. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužiteljica ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR i da li je konverzija izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 47882/06 od 26. srpnja 2006. godine proizlazi da su isti sklopili ovdje tužiteljica i pravni prednik tuženika, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.250,00 CHF, da je rok otplate kredita 82 mjeseca, da se kredit odobrava bez namjene, zatim da kamatna stopa iznosi 6,88% promjenjiva, te da se utvrđuje Odlukom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora. Kod izmjene redovne kamatne stope, kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. Na sve dospjele tražbine koje ne budu podmirene na utvrđeni dan dospijeća, korisnik kredita je dužan platiti zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Odlukom o visini kamatnih stopa. Zatezna kamata je promjenjiva i obračunava se i naplaćuje za sve dane zakašnjenja od dana dospijeća do dana ispunjenja dužne činidbe.

Isto tako, stranke su ugovorile i način otplate kredita na način da se mjesečni anuitet plaća sa zapljenom primanja korisnika kredita kod poslodavca korisnika koji obavlja izravno plaćanje potrebnih iznosa na račun kreditora a ukoliko poslodavac korisnika kredita prestane uplaćivati dužne iznose korisnik kredita je obvezan neposredno uplaćivati mjesečne anuitete kod kreditora u korist računa kreditora. Isto tako su stranke ugovorile da mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu 10-og dana u mjesecu te da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća a ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor će na uplatu primjenjivati prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima a na prijevremene uplate primjenjivat će se prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća. Isto tako stranke su ugovorile uvjete za prijevremenu otplatu, otkaz ugovora kao i zaštitu podataka.

10. Iz Dodatka Ugovora o kreditu broj 47882/06 zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika dana 15. travnja 2011. godine proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da su dana 26. srpnja 2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 47882/06 kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 17.250,00CHF (iako je u Dodatku naveden EUR) u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate 82 mjeseca, promjenjivom kamatnom stopom koja na dan zaključenja navedenog dodatka Ugovora iznosi 9,9EKS, 10,72%, te se utvrđuje da dugovanje na

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

dan 30. ožujka 2011. godine po kreditu broj 47882/06 iznosi 6.935,00CHF, te su stranke u točki II ugovorile da se korisniku kredita odobrava dodatni iznos kredita u visini od 1.899,00CHF u kunskoj protuvrijednosti uz produljenje roka otplate za 45 mjeseci, a uz instrumente osiguranja dodaje se još jedna riziko-polica sa ugovorenom svotom 5.000,00€ na rok od 72 mjeseca i prema novom obračunu prvi anuitet počinje 10. svinja 2011. a zadnji dospijeva 10. travnja 2017. godine. O iznosu novog promijenjenog anuiteta korisnik kredita će na vrijeme biti obavješten putem novog otplatnog plana.

U toč. 3. stranke su ugovorile da sve ostale odredbe ugovora o kredita broj 47882/06 ostaju nepromijenjene a ovaj Dodatak je njegov sastavni dio.

11. Iz Dodatka broj 2. Ugovora o kreditu broj 47882/06 utvrđuje se da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika zaključila navedeni Dodatak dana 26. siječnja 2016. godine iz kojeg proizlazi da se stranke u toč. 1. suglasno utvrdile da su dana 26. srpnja 2006. godine (iako je navedeno 2005. godine) zaključile ugovor o kreditu broj 47882/06 kojim je korisniku kredita odobren kredit bez određene namjene u iznosu od 17.250,00CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 82 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom od 6,88% godišnje te da su stranke 15. travnja 2011. godine zaključile Dodatak broj 1. Ugovora kojim je korisniku kredita odobren dodatni kredit u iznosu od 1.899,00CHF uz produljenje roka otplate za 45 mjeseci te da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju pristao na konverziju kredita radi promjene valute iz CHF u EUR i to na način da se izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope i iznosa anuiteta, da će se korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom koji će se zaključiti s korisnikom kredita sve u skladu s čl. 19.c. st. 1. toč. 5. podtoč. 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. U toč. 2. Dodatka stranke su ugovorile da se mijenja čl. 4. Ugovora na način da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 11,13% a određuje se sukladno čl. 2. toč. 3. navedenog Dodatka te da se mijenja čl. 6. Ugovora na način da se mijenja efektivna kamatna stopa i ista iznosi 11,89% te da korisnik kredita potvrđuje da mu je uručen otplatni plan sa jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom i ukupnim iznosom koji korisnik kredita plaća.

Isto tako, u istom Dodatku stranke su ugovorile da se mijenja i čl. 9. Ugovora te čl. 10. Ugovora i to u čl. 10. da otplata glavnice nakon konverzije valute na dan 3. veljače 2016. godine iznosi 1.344,70€, i da prvi anuitet iznosi 86,53€, te da se plaća u 13 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 96,50€ i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 96,53€ s tim da prvi anuitet dospijeva 10. veljače 2016. a zadnji 10. travnja 2017. godine.

Stranke su na isti način ugovorile način otplate putem zapljene primanja plaće koju korisnik kredita ostvaruje kod svog poslodavca.

Također su stranke ugovorile da mjesečni anuiteti dospijevaju 10-og dana u mjesecu te da ostale odredbe ugovora broj 4788/06 ostaju neizmijenjene.

12. Iz otplatnog plana proizlazi da je otplata kredita u Ugovoru o kreditu broj 47882/06 u iznosu od 17.250,00 CHF, bila utvrđena u 82 anuiteta, te kako su anuiteti prema otplatnom planu od 10. rujna 2006. godine do 10. svibnja 2013. godine trebali iznositi 265,78 CHF, s tim da je 10. svibnja 2013. godine anuitet trebao iznositi 265,43

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

CHF, dok iz Otplatnog plana od 30. rujna 2015. godine utvrđuje se da kredit iznosi 10.874,33 eura, da je početna kamatna stopa 8,88% te da je datum konačne otplate 10. travnja 2017. godine i da glavnica na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.671,51€ i da je kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. godine 11,22%. Isto tako, iz istog otplatnog plana proizlazi da je anuitet iskazan u eurima računajući od dana zaključenja ugovora 28. srpnja 2006. godine tako da je prvi anuitet iskazan u iznosu od 178,66€ da bi 6. anuitet bio 181,89€, 25. anuitet 184,28€, 40. anuitet 188,58€, da bi 10. svibnja 2011. godine 96,80€, da bi 84. anuitet bio 96,83€ 90. anuitet 96,90€, 96. anuitet 96,79€ te 103. anuitet 96,66€, 108. anuitet 96,56€, 128. anuitet 96,57€ kada je kredit i otplaćen. Isto tako, prikazane su i sve uplate po tužiteljici.

13. Iz Potvrdne o prihvaćanju ponude o konverzije utvrđuje se da je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila ponudu za zamjenu valutne klauzule odnosno zamjenu valute u kojoj se kredit obračunava iz CHF u EUR te da je tužiteljici i uručen obračun sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

14. Iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, proizlazi da su stranke isti zaključili 26. siječnja 2016. godine, te da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR po Ugovoru o kreditu broj 47882/06 i da stranke sporazumno utvrđuju da postoji preplata u iznosu od 7.700,79 kuna te da u razdoblju od 30. rujna 2015. godine pa do potpisa sporazuma tužitelj je vršio uplate tako da se utvrđuje još preplata u iznosu od 671,56 kuna odnosno sveukupna preplata se utvrđuje u iznosu od 8.372,35 kuna, odnosno iznos preplate je između 50,01% i 100,00% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita i da će se iznos preplate u iznosu od 5.582,11 kuna a što predstavlja preplatu do 50% u odnosu na ukupan zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi te da će se iznos preplate u iznosu od 2.790,24 kune a koji predstavlja preplatu iznad 50% u odnosu na ukupan zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita isplatiti na račun tužiteljice.

Isto tako, proizlazi da sve uplate na račun za plaćanje kredita vezano za CHF valutnu klauzulu nastavljaju nakon potpisa sporazuma bit će prenesen na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije koji je naveden u potpisanom dodatku Ugovora, te iz dostavljenih ispisa isplata, utvrđuje se da je tuženik korisniku kredita a ovdje tužiteljici isplatio preplatu po kreditu na njegov račun.

15. U postupku je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Josipu Rašiću iz čijeg nalaza i mišljenja od 8. listopada 2025. godine proizlazi da se vještak bio dužan očitovati na okolnosti koliki je iznos tuženik tužiteljici priznao u postupku konverzije, te da se taj iznos u provedenom financijskom vještačenju uzme u obzir na način da se na sve pojedinačne iznose koje vještak utvrdi da je tužiteljica preplatila s osnova promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule izračunaju zatezne kamate počam od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa sve do 30. rujna 2015. godine, a sve kako bi tužiteljica mogla sa tim priznatim iznosom u konverziji sukladno Zakonu o obveznim odnosima i redu uračunavanja isti uračunati, te utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/12) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 1.878,93 CHF, odnosno 8.524,05 kn, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu. Utvrđene razlike kamata u CHF iskazane su u kunama prema početnom tečaju za valutu CHF – dan odobrenja (isplate) kredita, s obzirom da tužiteljica pored razlike kamate potražuje i tečajne razlike.

Utvrđene razlike kamata iskazane u EUR valuti prema tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 HRK, iznose 1.131,33 EUR (prikazano u stupcu 8. tablice 2. ovog nalaza) U razdoblju otplate kredita utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze u iznosu 23.216,25 kuna. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u koloni 12. tablice 3. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

Utvrđene tečajne razlike iskazane u EUR valuti prema tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 HRK, iznose 3.081,33 EUR (iskazano u stupcu 13. tablice 3. ovog nalaza). Ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita je 31.740,28 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 6. Tablice 5. ovog nalaza.

Ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika iskazan u EUR valuti prema tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 HRK, iznose 4.212,65 EUR Zatezne kamate obračunate na iznos utvrđenih preplata po kreditu iznose 1.774,66 EUR.

Na dan konačne provedbe konverzije (03.02.2016. godine) tužiteljica potražuje od tuženika s temelja preplaćenih iznosa kredita (preplaćene kamate i tečajne razlike) i zateznih kamata iznos od 4.876,11 EUR, od čega s temelja kamata i tečajnih razlika iznos od 4.212,65 EUR, i s temelja dijela obračunatih zateznih kamata 663,46 EUR.

16. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka budući da je vještak odgovorio na sve zadatke suda a isti je prihvatila tužiteljica dok se tuženik nije očitovao na dostavljeni nalaz, te je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je nalaz i mišljenje vještaka dan jasno i nedvosmisleno i u skladu sa pravilima struke, a obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i izračun priznat u postupku konverzije. Vještak je jasno i nedvojbeno utvrdio kako je postojala preplata koja je priznata u provedbi konverzije u iznosu od 1.111,20 € a što je potvrđeno i samim sporazumom koji prileži spisu sklopljenim između tužiteljice i prednika tuženika dana 26.01.2016., dakle uistinu je u konverziji jedan dio preplate uzet u obzir, a za koji iznos je i umanjena preplata u nalazu i mišljenju vještaka.

17. Tužiteljica je podneskom od 17. listopada 2025. godine specificirala tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te tako tužiteljica istim postavlja svoj konačni tužbeni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 4.876,12€, sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2016. godine pa do isplate, s tim da je tužiteljica umanjila priznati iznos preplate u postupku konverzije.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

18. Tuženik je u odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka istakao prigovor prijeboja. Međutim, sud je odlučujući o prigovoru o prijeboju odlučio da je isti neosnovan.

Naime odredbom čl. 195. ZOO-a/05 propisano je da dužnik može prebiti tražbinu sa protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće, i ako su obje dospjele.

Navedenim vještačenjem sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici iz kojeg razloga je valjalo odbiti tuženikov prigovor radi prebijanja. Naime, tužiteljica je u svom preciziranom tužbenom zahtjevu od 17. listopada 2025. godine istakla da je iznos od 1.111,20€ koliko joj je tuženik priznao prilikom zaključenja dodatka Ugovora o konverziji uračunala u iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata na način da je obračunati iznos zakonskih zateznih kamata umanjila za iznos priznat u konverziji. Isto je učinio i financijsko-knjigovodstveni vještak u ovom postupku tako da sud utvrđuje da nema osnovanog potraživanja tuženika prema tužiteljici.

Stoga izreka presude sadrži između ostalog i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP-a) i radi se o tuženikovom procesnom pravnom zahtjevu o kojem sud odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužiteljice kad sud zaključi da tužiteljičino potraživanje ne postoji odbit će tužbeni zahtjev, a kako je to izraženo i u odluci VSRH Revt-213/18-2 od 6. lipnja 2018. godine.

19. U postupku je izveden dokaz saslušanjem stranaka – tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu zaključen 2006. godine u Grubišnom Polju sa pravnim prednikom Splitskom bankom, jer je došao njihov vanjski suradnik i koji je pokupio zahtjeve više ljudi koji su bili zainteresirani za podizanje kredita. Vanjski suradnik je bio u hotelu u Grubišnom Polju i čula je po govorenju od drugih ljudi da će doći isti radi prikupljanja zahtjeva za podizanje kredita. Njoj je trebao kredit tako je ona i otišla u hotel. S obzirom na protek vremena ne sjeća se točno više kako je tekao cjelokupni razgovor ali je možda službenica rekla da će kredit biti u CHF a ona je na zahtjevu popunila samo podatke a ne sjeća se da je popunila i iznos kredita, a visina kredita je ovisila i o kreditnoj sposobnosti i o visini plaće i rekla je da će banka zvati i da će sve objasniti u vezi podizanja kredita. Nakon nekog vremena banka ju je zvala u Novu Gradišku i išla je u Novu Gradišku gdje je bila tada Splitska banka i službenica joj je rekla s obzirom da ima malu plaću da ne može dobiti kredit u EUR već da može dobiti u CHF, jer je bilo povoljnije, misli da je bio tečaj a ne zna da li je bila kamata i pristala je na to. Na nikakav rizik nije upozorena kod podizanja kredita u CHF jer je njoj to bilo isto kao da je podizala kredit u EUR. Odmah je bio pripremljen ugovor a misli da je bilo 17.000,00CHF, a otplata je bila na sedam godina. Zna da je bila rata 1.350,00 kuna u početku. Otplata je bila obustavom od plaće svaki mjesec. Par godina je bila rata jednaka 1.350,00 kuna a kasnije se promijenila kada je došlo do promjene tečaja franka rata je porasla a tada je dobila i otplatni plan. U otplatnom planu rata kredita je bila navedena u CHF ali je plaćano u protukunskoj vrijednosti i kredit joj je isplaćen u kunama. Svrha kredita je bila potrošački kredit jer je imala dugove pa je to trebala zatvoriti. Kada je došlo do povećanja rate otišla je u Viroviticu jer je postojala poslovnica Splitske banke u Virovitici kako bi se interesirala zbog čega dolazi do promjene i rekli su da je to zato što se povećao tečaj. Nakon što je otišla u mirovinu a otišla je nakon 4 godine nakon zaključenog kredita, otplata je vršena na način da je u

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

banku nosila novce i tada je počela rasti rata kredita a zna da je naraslo do 2.000,00 kuna. Kod zaključenja ugovora o kreditu nije imala nikakve mogućnosti ugovarati i mijenjati uvjete kredita već kako je banka sačinila ugovor ona je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Znala je da je ugovorena promjenjiva kamata. Zna što znači promjenjiva kamata da se može mijenjati tijekom otplate kredita a prije toga je imala kredit u eurima i isto je bila kamata promjenjiva ali nije bilo problema i nije nikada došlo do drastične promjene kamate da bi se jako povećala. Bilo je problema sa otplatom kredita jer je imala malu mirovinu i tražila je reprogram što su joj odobrili i produžili su godine otplate tako da rata bude manja i to je bilo 2013. ili 2014. godine, ne sjeća se točno i onda je to otplaćivala do konverzije a misli da je bilo 2015. godine i misli da je tada već bila OTP banka kao slijednik ranije Splitske banke i izvijestila je o konverziji. Sačinila je izračun i dostavila novi dodatak ugovora i otišla je u banku u Bjelovar i prihvatila je izračun konverzije na način da je kredit pretvoren u EUR jer je dosadašnji kredit u CHF bio neizdrživ jer koliko god da je plaćala uvijek je bila na istome. Prilikom konverzije utvrđeno je da je još ostalo otplate glavnice 20.000,00 kuna jer je bila pri kraju roka za otplatu a prilikom konverzije dobila je neki iznos oko 2.000,00, i poslije konverzije je otplaćivala još godinu dana a uzela je kredit u Poštanskoj banci i onda je zatvorila i taj kredit tako da je kredit otplaćen 2016. godine. Ne sjeća se da li je korišten dio novca priznate konverzije za otplatu rata nakon konverzije, ne sjeća se, ali je dobila na svoj račun 2.000,00 kuna. Kod dodatka ugovora prilikom konverzije isto nije mogla nikakve uvjete dogovarati sa bankom već je mogla samo prihvatiti ili odbiti a s obzirom da je bio neprihvatljiv kredit u CHF smatrala je da će biti lakše i biti bolje u EUR. Bilo je podnošljivije samo što je bio novi kredit u EUR veće kamate u odnosu na kamate kakve su bile utvrđene u CHF. Bila je ugovorena isto promjenjiva kamata. Kredit je otplaćen u cijelosti. Dobivala je obavijesti banke o promjeni kamatne stope. Po struci je ekonomski tehničar. Nije bila član trgovačkog društva niti obrtnik u vrijeme podizanja kredita a kredit je koristila kao potrošački kredit jer je imala dugove i bio je nenamjenski kredit i vraćala je dugove koje je imala.

20. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

21. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, među inim, da je tužena odnosno njezini pravni prednici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

22. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, (Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

24. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP-a) a čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

25. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

27. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

28. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

29. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

30. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku.

32. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

33. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 26. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

34. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

35. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 4.876,12€ s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2016. godine kao dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu, do isplate.

36. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 5. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

37. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužiteljica pozvala na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

38. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj: 47882/06 koji je zaključio sa tužiteljicom dana 26. srpnja 2006. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužiteljice), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljicom redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužiteljice), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužiteljici postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužiteljica, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužiteljicu i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

39. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 47882/06 od 26. srpnja 2006. godine, koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

Sud smatra da ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelost ugovora jer oni nisu bitni sastojci ugovora i ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe u smislu čl. 87. ZZP-a.

40. Presudom suda EU C118/17 (slučaj J) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe.

41. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos od sveukupno 1.111,20€, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužiteljici u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

42. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021. godine, te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž- 906/21-2 od 13. rujna 2021. godine.

43. Stoga, kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a), pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da joj nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužiteljici, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužiteljici priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00€, sastav podneska od 9. rujna 2019. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 2. listopada 2019. godine

(Raniji broj: P-499/2020, a ranije: P-614/2019)

200,00€ sastav podneska od 30. travnja 2020. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€ tj. 50% od Tarife, za zastupanje na ročištu 30. rujna 2020. godine 200,00€, sastav podneska 17. studenog 2020. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€ tj. 50% od Tarife, sastav podneska od 17. listopada 2025. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 25. studenog 2025. godine 200,00€, ili ukupno 1.400,00€ trošak PDV-a 350,00€ predujam za vještačenje 331,81€, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09€ koliko je tužiteljica platila umjesto traženih 400,00€, ili sveukupno 2.134,90€ pa je naložio tuženiku da navedeni iznos plati tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja odnosno od pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

Sud nije priznao tužiteljici trošak za sastav podnesaka od 22. listopada 2020. godine i 3. veljače 2025. godine, trošak kopiranja dokumentacije 50,00€ s obzirom da navedeni trošak ulazi u sastav tužbe kao i trošak pristojbe na presudu s obzirom da je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske pristojbe.

45. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Grubišnom Polju, 11. prosinca 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 11. prosinca 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.