REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-942/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužiteljice KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 20. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužiteljice – Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i punomoćnika tuženika – Filipa Fuština, odvjetnika u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 11. prosinca 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl.1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209892876/07 od 21.6.2007. potvrđen od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OV 35827/07 dana 10.8.2007. godine sklopljenog između tužitelja, KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije na adresi [adresa]), kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, Rijeka kao kreditora.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 22.898,70 EUR sa zateznim kamatama koje teku od svake pojedine uplate do isplate sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i to do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi: Na iznos 9,06 EUR od 11.6.2008. godine do isplate.
Na iznos 1,97 EUR od 11.7.2008. godine do isplate
Na iznos 0,39 EUR od 11.9.2008. godine do isplate
Na iznos 29,49 EUR od 11.10.2008. godine do isplate
Na iznos 60,58 EUR od 11.11.2008. godine do isplate
Na iznos 31,29 EUR od 11.12.2008. godine do isplate
Na iznos 86,86 EUR od 11.1.2009. godine do isplate
Na iznos 95,13 EUR od 11.2.2009. godine do isplate
Na iznos 122,35 EUR od 11.3.2009. godine do isplate
Na iznos 82,78 EUR od 11.4.2009. godine do isplate
Na iznos 82,10 EUR od 11.5.2009. godine do isplate
Na iznos 75,09 EUR od 11.6.2009. godine do isplate
Na iznos 79,11 EUR od 11.7.2009. godine do isplate
Na iznos 71,37 EUR od 11.8.2009. godine do isplate
Na iznos 78,65 EUR od 11.9.2009. godine do isplate
Na iznos 67,03 EUR od 11.10.2009. godine do isplate
Na iznos 74,07 EUR od 11.11.2009. godine do isplate
Na iznos 75,37 EUR od 11.12.2009. godine do isplate
Na iznos 97,07 EUR od 11.1.2010. godine do isplate
Na iznos 111,56 EUR od 11.2.2010. godine do isplate
Na iznos 106,05 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
Na iznos 127,67 EUR od 11.4.2010. godine do isplate
Na iznos 138,10 EUR od 11.5.2010. godine do isplate
Na iznos 166,48 EUR od 11.6.2010. godine do isplate
Na iznos 188,33 EUR od 11.7.2010. godine do isplate
Na iznos 160,02 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
Na iznos 242,52 EUR od 11.9.2010. godine do isplate
Na iznos 206,73 EUR od 11.10.2010. godine do isplate
Na iznos 212,51 EUR od 11.11.2010. godine do isplate
Na iznos 235,95 EUR od 11.12.2010. godine do isplate
Na iznos 286,77 EUR od 11.1.2011. godine do isplate
Na iznos 231,61 EUR od 11.2.2011. godine do isplate
Na iznos 248,10 EUR od 11.3.2011. godine do isplate
Na iznos 227,05 EUR od 11.4.2011. godine do isplate
Na iznos 272,85 EUR od 11.5.2011. godine do isplate
Na iznos 315,46 EUR od 11.6.2011. godine do isplate
Na iznos 326,68 EUR od 11.7.2011. godine do isplate
Na iznos 501,25 EUR od 11.8.2011. godine do isplate
Na iznos 331,85 EUR od 11.9.2011. godine do isplate
Na iznos 310,86 EUR od 11.10.2011. godine do isplate
Na iznos 314,83 EUR od 12.11.2011. godine do isplate
Na iznos 312,31 EUR od 11.12.2011. godine do isplate
Na iznos 335,73 EUR od 11.1.2012. godine do isplate
Na iznos 349,45 EUR od 11.2.2012. godine do isplate
Na iznos 351,17 EUR od 11.3.2012. godine do isplate
Na iznos 341,90 EUR od 11.4.2012. godine do isplate
Na iznos 346,62 EUR od 11.5.2012. godine do isplate
Na iznos 356,76 EUR od 11.6.2012. godine do isplate
Na iznos 344,98 EUR od 11.7.2012. godine do isplate
Na iznos 345,96 EUR od 11.8.2012. godine do isplate
Na iznos 325,72 EUR od 11.9.2012. godine do isplate
Na iznos 332,39 EUR od 11.10.2012. godine do isplate
Na iznos 346,85 EUR od 11.11.2012. godine do isplate
Na iznos 342,40 EUR od 11.12.2012. godine do isplate
Na iznos 349,59 EUR od 11.1.2013. godine do isplate
Na iznos 330,88 EUR od 11.2.2013. godine do isplate
Na iznos 325,53 EUR od 11.3.2013. godine do isplate
Na iznos 344,84 EUR od 11.4.2013. godine do isplate
Na iznos 329,32 EUR od 11.5.2013. godine do isplate
Na iznos 321,67 EUR od 11.6.2013. godine do isplate
Na iznos 302,31 EUR od 11.7.2013. godine do isplate
Na iznos 315,90 EUR od 11.8.2013. godine do isplate
Na iznos 324,71 EUR od 11.9.2013. godine do isplate
Na iznos 336,11 EUR od 11.10.2013. godine do isplate
Na iznos 337,11 EUR od 11.11.2013. godine do isplate
Na iznos 343,90 EUR od 11.12.2013. godine do isplate
Na iznos 330,92 EUR od 11.1.2014. godine do isplate
Na iznos 305,36 EUR od 11.2.2014. godine do isplate
Na iznos 309,87 EUR od 11.3.2014. godine do isplate
Na iznos 306,47 EUR od 11.4.2014. godine do isplate
Na iznos 300,25 EUR od 11.5.2014. godine do isplate
Na iznos 299,02 EUR od 11.6.2014. godine do isplate
Na iznos 304,03 EUR od 11.7.2014. godine do isplate
Na iznos 313,25 EUR od 11.8.2014. godine do isplate
Na iznos 316,61 EUR od 11.9.2014. godine do isplate
Na iznos 313,97 EUR od 11.10.2014. godine do isplate
Na iznos 324,17 EUR od 11.11.2014. godine do isplate
Na iznos 326,89 EUR od 11.12.2014. godine do isplate
Na iznos 327,95 EUR od 11.1.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.2.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.3.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.4.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.5.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.6.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.7.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.8.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.9.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.10.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.11.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.12.2015. godine do isplate
Na iznos 328,57 EUR od 11.1.2016. godine do isplate,
sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju, KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.206,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 20.1.2016. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 € sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2025. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, dok se tužiteljica KCM odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.
V O d b i j a s e tužiteljica s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:
" I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209892876/07 od 10.8.2007. potvrđen od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod posl. br. OV-35827/07 dana 10.8.2007. sklopljenog između tužitelja KCM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, kao kreditora.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, da tužitelju KCM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.869,36 EUR sa zateznim kamatama koje teku sukladno čl. 29. st. 2. ZOO od dana podnošenja ove tužbe do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, da tužitelju KCM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."
VI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209892876/07 od 21.6.2007. potvrđen od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OV-35827/07 10.8.2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim Ugovorom tužiteljici je odobren iznos kredita od 215.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,5 % godišnje. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3209892876/2016-1 od 19.1.2016. radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (u daljnjem tekstu: Dodatak KONV) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužiteljica je protiv tuženika pokrenula parnični postupak u kojem je tražila da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te isplatu s navedene osnove. Predmetni se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1159/2018 (ranije P-4233/2015). Odlukom prvostupanjskog suda odbačen je tužbeni zahtjev tužiteljice zbog nedostatka pravnog interesa iz razloga što je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK/15, a koju odluku je potvrdio drugostupanjski sud. Tužiteljica je protiv predmetne odluke podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je njezina revizija prihvaćena. Rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. potvrđen je pravni interes tužiteljice za vođenjem parničnog postupka te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Općinski građanski sud je rješenjem posl. br. 82-P-1159/18-40 od 26. siječnja 2021. prekinuo postupak obzirom na podneseni zahtjev Sudu EU od strane Vrhovnog suda RH, a koji postupak do danas nije nastavljen. Tužiteljica u predmetnom postupku nije utužila valutnu klauzulu. Isto tako tužiteljica nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev obzirom da je njezina tužba odbačena još 2017. kada je utuživanje valutne klauzule bilo rizično odnosno nije postojala pozitivna sudska praksa kojom bi bila utvrđena ništetnost valutne klauzule. Slijedom navedenog, a obzirom da tužiteljici prijeti zastara u odnosu na restituciju za ništetnu valutnu klauzulu, tužiteljica ovom tužbom potražuje utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, isplatu preplaćenog tečaja te isplatu razlike glavnice koja je nastala kao posljedica ugovaranja valutne klauzule u konverziji.
1.1. Tužiteljica tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli u CHF valuti sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužiteljica deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetni. Zbog teškog položaja potrošača u CHF kreditima zbog istovremenog rasta valute CHF te promjenjive kamatne stope intervenirao je zakonodavac fiksiranjem kamatne stope u stambenim kreditima na 3,23% od siječnja 2014. te fiksiranjem tečaja na 1 HRK = 6,39 CHF da bi u konačnici bio donesen i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu ZID ZPK/15) temeljem kojeg su banke bile obvezne izvršiti konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR na način da potrošača u CHF kreditu stave u položaj potrošača s valutnom klauzulom ugovorenom u EUR). Banke su mogle birati hoće li sklopiti novi ugovor ili aneks već postojećem ugovoru. Tuženik se odlučio za potonju opciju te s tužitelicom kao potrošačem 19.1.2016. sklopio Dodatak. Tužiteljica tvrdi da je kroz intervencije zakonodavca te sklapanjem Dodatka KONV samo djelomično obeštećena za ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje su za posljedicu imale smanjenje njezine imovine uz istodobno povećanje imovine na strani tuženika bez valjane pravne osnove.
1.2. Valutna klauzula u CHF valuti ugovorena je dijelom odredaba čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Tužiteljica osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika, niti joj je obrazložena valutna klauzula, niti su joj obrazloženi rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, tužiteljica nikad nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, a u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za nju povoljniji nije joj dano obrazloženje, kako njoj tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici, reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu. Pored navedenog, stranke su prilikom zaključenja ugovora imale u vidu određene okolnosti koje postoje u tom trenutku i u skladu s tim su određeni elementi obveza koje preuzimaju. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečni anuitet koji je bio značajno uvećan u pojedinim razdobljima otplate. Tuženik kao banka je, za razliku od tužiteljice, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znao ili mogao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Banka je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali nikada na štetu potrošača. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o takvim poslovima prosječnog potrošača. Tužiteljica čini nespornim da je ugovorena „valutna klauzula“ uz koju je vezana otplata kredita, a koja vezuje glavnicu za CHF, te je ista sadržana u dijelovima odredaba čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Ugovaranje „valutne klauzule“ dopušteno je u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi njeno ugovaranje bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima kao što je Zakon o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te u suprotnosti s temeljnim načelima ZOO-a. Odnosno, predmetnu odredbu nije dopušteno ugovoriti ako bi posljedice njenog ugovaranja, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se ona ugovorna strana koja daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., i to na taj način da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu onu vrijednost koju je dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužiteljica tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to, vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Visoki trgovački sud RH u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: − o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, − o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), − o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te − o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužiteljici kao „sigurna valuta“ te tužiteljica nije bila upozorena na rizike koji su postojali u odnosu na nju kao potrošača. Tužiteljici nije spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom na to da tužiteljica nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, ista nije mogla razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su nepoštene te posljedično ništetne. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužiteljica, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjesna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužiteljicu, kao potrošača, na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedeno potvrđuje i Visoki trgovački sud RH na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 te Vrhovni sud RH u Presudi i Rješenju posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tužiteljica tvrdi da su u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita, anuiteta, pogrešno i protivno ZOO-u odredbe o valutnoj klauzuli primijenjene na način da se pogoduje tuženiku. Takvo pogodovanje bilo je na štetu tužiteljice, kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade i to ekstra profita banke jer je za tužiteljicu nastalo enormno povećanje iznosa otplate kredita, iskazano u kunama, pa time valutna klauzula nije predstavljala klauzulu kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, protivno načelu zabrane zlouporabe prava, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužiteljici kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužiteljice i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Tužiteljica ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZZP. Tužiteljica je odlučila sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF zato što joj je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za nju te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika. Tužiteljica je podrazumijevala valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu, a ne kao sredstvo primjenom kojeg jedna strana može ostvariti dobitke, a druga gubitke. S obzirom na sve navedeno, tužiteljica predlaže sudu da uzme u obzir izravni učinak kolektivne presude i obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-3142/18 u kojoj odluci se ukazuje da nije potrebno u pojedinačnim parnicama izvoditi dokaze u odnosu na utvrđenje činjenica koje su već utvrđene u kolektivnom sporu.
1.3. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.9.2015. banci je naloženo da s potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF sklopi ugovor ili dodatak uz osnovni ugovor o kreditu. Tuženik se odlučio konverziju valuta izvršiti na način da sklopi s tužiteljicom dodatak osnovnom ugovoru (Dodatak KONV). Na taj način provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja Dodatka KONV otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR pa nadalje te da mu se na ime rekalkulacije konverzije u EUR kredit za ranije razdoblje otplate (od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka KONV) izvrši umanjenje nedospjele glavnice na dan 19.1.2016. te joj se eventualno prizna preplata u konverziji. Provedbom konverzije tužiteljici na dan 19.1.2016. kao i na dan sklapanja Dodatka KONV nije isplaćen nikakav iznos na ime povrata preplaćenih iznosa tj. ukupne razlike koja je nastala zbog povećanja anuiteta u kunama a koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Ukupna razlika u anuitetima koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli je 22.896,13 EUR / 172.510,86 HRK, a na koji iznos teku i zakonske zatezne kamate i to od svake pojedine mjesečne preplate do isplate. Nedospjela glavnica na dan 19.1.2016. iznosila je 156.105,98 CHF što pomnoženo s tečajem za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 695.638,22 HRK. Dodatkom KONV utvrđena je nedospjela glavnica iz Ugovora o kreditu u CHF valuti te je ista provedbom konverzije smanjena na iznos od 98.876,80 EUR / 757.470,64 HRK. Iznos glavnice nakon provedene konverzije još uvijek je premašivao iznos nedospjele glavnice koji bi se dobio na dan 19.1.2016. da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Razvidno je da je došlo do djelomičnog obeštećenja tužiteljice koje se očituje kroz umanjenje glavnice kredita, ali ne u potpunosti. Ostaje još razlika na štetu tužiteljice prilikom utvrđenja glavnice u visini od 8.206,57 EUR / 61.832,42 HRK (757.470,64 HRK – 695.638,22 HRK). Kroz provedbu konverzije tužiteljica je djelomično obeštećena za ništetne ugovorne odredbe slijedom čega u ovom postupku zahtijeva razliku do punog obeštećenja, a na što ima pravo temeljem zakona a i odluke Suda EU broj C-118/17 u kojoj se izričito navodi da zakonodavna intervencija kod CHF kredita u ugovorima o kreditu koji sklapaju potrošači s bankama ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za umanjenje njegove imovine / štetu koja je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Položaj dužnika koji su svoje CHF kredite ranije otplatili ili nisu sklopili konverziju jer su im u njoj postavljeni lošiji uvjeti / ili im nije dozvoljena zbog prekoračenja roka / ili su bolje platežne mogućnosti pa su uopće mogli riskirati čekanje pravomoćnosti odluke o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu koja je postala pravomoćna tek 2018., nikako ne smije biti povoljniji od položaja potrošača koji su svoje kredite konvertirali odnosno na koje se odnose posljedice zakonodavne intervencije sukladno ZID ZPK/15. Nelogično je da bi potrošač koji se koristio svojim pravom utemeljenima na potonjem Zakonu naknadno bio u lošijoj poziciji od onog koji se istim pravom nije mogao ili nije želio koristiti. Preventivno, radi mogućeg prigovora tuženika i u slučaju dvojbe oko postojanja pravnog interesa za podizanje predmetne tužbe opreza radi tužiteljica ukazuje na rješenje VSRH od 12.2.2019. donesenom upravo u postupku koji je tužitelj vodio radi utvrđenja i isplate tzv. preplaćene kamate pod posl. br. Rev 2868/2018-2 kojim je jasno i nedvojbeno utvrđeno kako sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi istog ugovora te posljedično zahtijevati isplatu. Na str. 4. rješenja navodi se: „Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom.... Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“ Tužiteljica pored navedenog ističe da provedenom konverzijom ništetnost spornih odredbi nije mogla biti otklonjena jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci.
1.4. Tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 1., čl. 2 i čl. 7. Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelicaj bi bio obvezna isplatu vršiti po srednjem tečaju Kreditora koji je vrijedio na dan isplate kredita. U protivnom, Ugovor o kreditu, kada izostavimo valutu obveze, ne bi sadržavao iznos glavnice što bi imalo za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Tužiteljica traži da joj tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 211. – 216. ZOO, te posljedično tome da isplati tužiteljici sve preplaćene iznose koji su nastali zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužiteljica zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužiteljica pretrpjela. Za tužiteljicu je šteta, u smislu čl. 155. ZOO-a, umanjenje njezine imovine u visini iznosa koje je preplatila tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 185. ZOO-a tužiteljica potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 189. i 190. ZOO-a.
1.5. Konačno, tužiteljica, a nakon provedenog vještačenja, podneskom zaprimljenim 12. studenog 2025. uređuje tužbeni zahtjev na način da glavnim tužbenim zahtjevom predlaže da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanim u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu; da se tuženiku naloži isplata iznosa od 22.898,70 € sa zakonskom zateznom kamatom od svake pojedine uplate do isplate; isplata iznosa od 8.206,57 € sa zakonskom zateznom kamatom od 20.1.2016.; te naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, a ako sud smatra takav tužbeni zahtjev neosnovanim, tužiteljica eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 7.869,36 € na ime zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika počev od dana uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do izvršene konverzije sa zakonskom zateznom kamatom od 29.12.2023. kao dana podnošenja tužbe do isplate i troškovima parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 62-84 spisa) kao i u podnescima tijekom postupka (list 92-102, 183-186 i 230-234 spisa), tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i druge razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu, ističe prigovor zastare, osporava tužiteljici status potrošača, činjenicu da je kredit konvertiran, te konačno predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Sud je dopustio preinaku tužbe, iako se tuženik protivio, koju je izvršila tužiteljica na način da je povisila tužbeni zahtjev za isplatu jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogla istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209892876/07 od 21. lipnja 2007. (list 16-25 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 26-31), efektivna kamatna stopa (list 32-37), prometi po kreditu (list 38-46), izračun konverzije (list 47-54 i 56), u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica KCM osobno, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec iz DARFIN d.o.o. (list 207-219).
5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 3209892876/07 od 21. lipnja 2007.
5.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 215.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Namjena kredita je kupnja kuće i dijela ulice, a rok otplate kredita iznosi 240 mjeseci.
6. Između stranaka je nesporno da su 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
7. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica KCM iskazala je da je podigla stambeni kredit za kupnju kuće u kojoj suprug i ona još i danas stanuju s time da nikada nije imala nikakav otvoreni obrt niti je koristila kuću za druge svrhe osim za stanovanje, a njezin suprug je 2014. otvorio j.d.o.o. koje je bilo samo registrirano na njihovoj kućnoj adresi, a radi se ustvari o djelatnosti izrade grafika za sportske prijenose, tako da je njegov rad bio vezan za teren, a ne za nekakav zatvoreni prostor, pa je to društvo bilo samo na toj adresi registrirano međutim nikakva se djelatnost nije u njoj obavljala već vani na terenu. U vrijeme dizanja kredita kada su došli u banku bilo im je ponuđeno opcija tog kredita u CHF uz obrazloženje da banka sada kreće s tim kreditima u CHF te da je to za njih najpovoljnija prilika i da takoreći bi bili jednostavno glupi da takvu priliku za takav dobar kredit ne iskoriste. Nije bilo raspravljano o tome da bi se eventualno digao kredit u nekoj drugoj valuti već upravo taj u CHF kao najpovoljniji te su i suprug i ona kao mladi ljudi povjerovali da je to za njih najpovoljnije jer se radilo o velikom iznosu kredita i to su prihvatili. Njoj je u to vrijeme bilo poznato da je franak jedna solidna i stabilna valuta a u odnosu na euro uvijek su bili u nekoj korelaciji i međusobno su se pratili, tako da nije bilo većih razlika u promjenama njihovih tečajeva, radi čega je i bilo logično da su prihvatili takav kredit koji im je bio preporučen od banke. Njoj je bio poznat pojam valutne klauzule i valutnog rizika jer su i ranije imali kredit u eurima kojeg su uredno otplatili. Predmetni ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitala, te je navela da se sada ne sjeća da li je tražila kakva dodatna objašnjenja o tom ugovoru jer je prošlo skoro već 20 godina, međutim, zna da je ugovor bio tipski i standardiziran. Navodi da je ona otplaćivala kredit i da za njega i dan-danas još ima trajni nalog budući da je kredit još uvijek u otplati. Vezano uz svoje zanimanje tužiteljica je navela da se njezin posao sastoji u tome da se bavi osigurateljnim rizicima, računaju se rezervacije društva za koje radi, da bi se na taj način moglo utvrditi da li su sredstva prikupljena putem premija dovoljne za pokriće i rezervacije svih šteta svojim osiguranicima. Pri zaključenju ugovora o kreditu joj nitko iz banke nije niti natuknuo da postoji nekakav povećani valutni rizik u odnosu na valutu CHF. Kao gotov je dobila primjerak aneksa ugovora sa rokom od 30 dana u kojem je trebala se izjasniti da ga prihvaća ili ne, te na taj ugovor nije bilo moguće bilo šta prigovoriti, već je kao takav bio ponuđen za prihvat ili odbijanje obzirom da je rata u tom aneksu ugovora bila manja nego što je bila po prethodnom ugovoru, to je pristala na takav ugovor i istog potpisala.
8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
8.1. Prema čl. 3. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
8.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju kuće i dijela ulice te s obzirom na navedeno stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača s time da ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv iskaz tužiteljice da je 2014. njen suprug otvorio j.d.o.o. koje je bilo samo registrirano na njihovoj kućnoj adresi, a radi se ustvari o djelatnosti izrade grafika za sportske prijenose tako da je njegov rad bio vezan za teren, a ne za nekakav zatvoreni prostor i to je društvo bilo samo na toj adresi registrirano, no nikakva se djelatnost nije na njoj obavljala već vani na terenu iz čega proizlazi da bi to bilo samo iz formalnih razloga dok se stvarno nikada nije obavljala bilo kakva poslovna aktivnost na predmetnoj adresi.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
9.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
9.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
14. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.
14.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljica nije bila upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/07. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljici odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.
15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
16. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
16.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.
17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te iznose 7.869,36 EUR; -više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 22.898,70 EUR; -preplata utvrđena konverzijom iznosi -12.840,62 EUR; - UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 17.927,44 EUR; -razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 8.206,57 EUR; -SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 26.134,01 EUR.
18. Nalazu i mišljenju tužiteljica nije prigovarala dok je tuženik prigovarao, odnosno predložio je da se vještak očituje o razlici glavnice, a koji prijedlog je odbijen obzirom da informativan izračun razlike glavnice nekoliko mjeseci ranije nije mjerodavan za utvrđenje činjenica kolika je bila razlika glavnice prilikom konverzije, dakle na dan 19. siječnja 2016.
19. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
20. S obzirom na ovakva utvrđenja i pravno utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07, dok tuženik suprotno nije dokazao, utvrđena je ništetnost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i posljedica te ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF temeljem čl. 323. i 324. ZOO-a.
21. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/20172 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda VTSRH donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude VTSRH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. tužiteljičina tražbina nije pala u zastaru.
21.1. Niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po provedenom financijskom vještačenju, s istim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.
22. U pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
23. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
23.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.
23.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
23.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
23.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
23.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
23.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
24. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
25. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
25.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 KC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
25.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu KC protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine odnosno preplata kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 22.898,70 € i na ime preplate zbog uvećane glavnice i na ime razlike preostale glavnice s osnove promjene tečaja iznos od 8.206,57 €. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom zaprimljenim 12. studenog 2025. (list 238-242 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos odnosno od 20.1.2016. (kao dana sklapanja Dodatka Ugovoru) do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, kako je to odlučeno kao u izreci pod II i III.
26.1. U odnosu na tužbeni zahtjev kako je to precizirala tužiteljica podneskom od 12. studenog 2025. isti je postavljen u formi uvjetne supsidijarne objektivne alternacije, prema čl. 188.st.2. ZPP-a. No, ovaj sud ocjenjuje da se u biti ne radi o takvoj kumulaciji tužbenog zahtjeva, budući da objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu povodom kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bili istaknuti u istoj tužbi u formalnom smislu, a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu koji se temelje na istoj činjeničnoj i u bitnome istoj pravnoj osnovi (kojom sud nije vezan) pri čemu je "kumulirani" kao manji, sadržan u "glavnom" kao većem tužbenom zahtjevu pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjevi bili prihvaćeni, a kumulirani za isto razdoblje odbijen, radi čega je presuđeno kao u izreci pod V.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021.,
Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
27.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 15.11.2024. i 12.11.2025. te zastupanja na ročištu 28.11.2024., 27.2.2025. i 20.11.2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 750,00 €, odnosno ukupno 3.750,00 €.
27.2. Tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 €.
27.3. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.250,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
27.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 10.3.2025. i 9.10.2025. u kojima obavještava o uplati odnosno doplati predujma.
28. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 11. prosinca 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnica Patricia Đurić
2.OD O & O
