REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-552/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja PI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika ALFA CREDIT SL., Španjolska, Madrid, C/Principe Devergara 109/2, OIB: 57768789523, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Andrije Hebranga 27, OIB: [osobni identifikacijski broj],radi utvrđenja ništetnosti, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 30. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne pojedine ugovorne odredbe u Ugovoru o zajmu AC-2023-670 koji je dana 1.2.2023. godine sklopljenog između tužiteljice PI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ALFA CREDIT SL., Španjolska, 28002 Madrid, C/ Principe Devergara 109/2, OIB: 57768789523 i to ugovorna odredba koja se odnosi na plaćanje fiksne pristojbe od 80,00 EUR iz čl. 3.1. koja glasi: „3.1. Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 60 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 80,00 EUR (602,76 kn) što čini ukupno iznos od 330,00 EUR (2.486,39 kn).“

II. Nalaže se tuženiku ALFA CREDIT SL., Španjolska, 28002 Madrid, C/ Principe Devergara 109/2, OIB: 57768789523 da tužiteljici PI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do potpune isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 8. prosinca 2024. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o zajmu br. AC-2023-670, a Ugovor je kao unaprijed pripremljeni i standardizirani obrazac Ugovora pripremio sam tužiteIj. U samom Ugovoru i to čl. 1.1. stoji da je 1.1. Zajmoprimac od Zajmodavca zatražio isplatu zajma u iznosu od 250,00 EUR (1.883,63 kn), nakon čega je Zajmodavac poslao Zajmoprimcu pisanu Obavijest o odobrenju zajma.

Ujedno u čl. 2.2. stoji:

2.2. Zajmodavac će isplatiti Zajmoprimcu iznos zajma iz članka 1. umanjen za troškove obrade u iznosu od 5,00 EUR (37,67 kn).

Nadalje, u čl. 3.1. istog Ugovora stoji:

3.1. Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 60 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 80,00 EUR (602,76 kn) što čini ukupno iznos od 330,00 EUR (2.486,39 kn). Navodi da s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. U svakom slučaju, tužiteIj navodi da bi iznos od 80,00 EUR predstavljao nekakvu fiksnu pristojbu, ali nigdje u Ugovoru o kreditu ili Općim uvjetima ne stoji obrazIoženo na što se ista pristojba odnosi. Ipak, nejasno je na koji način je ta pristojba utvrđena te je ista ukoliko predstavlja neku vrstu naknade za obradu zahtjeva za zajam ili zajma, ugovorena na nezakonit i tuženiku nejasan način. Ista je zbog navedenog, a kako je već naznačeno i nepoštena i ništetna Ugovorna odredba o kojoj tuženik s tužiteljem nije posebno pregovarao. Ukoliko bi navedena pristojba pak predstavljala neku vrstu ugovorene kamate tada je ta ugovorna odredba ništetna jer na iznos zajma od 250,00 EUR takva kamata u iznosu od 80,00 EUR predstavlja prekoračeni maksimalni iznos visine kamate koja se može ugovoriti. U svakom slučaju, u samom Ugovoru o zajmu niti ne stoji koja je to stopa kamate ugovorena (ako naknada jest kamata) pa zbog navedenog tuženik nije i ne može biti ovlašten naplaćivati nešto što tužitelju nije pojasnio i o čemu s njime nije posebno pregovarao. U svakom slučaju, u Općim uvjetima tužitelja nije obrazloženo što predstavlja naknada i u kojoj visini je ista određena. Tužiteljica tvrdi da je vraćala zajam, ali je tuženik isti knjižio pod stavke „naknada za odgodu otplate zajma". S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi samo o naknadi za produljenje roka, odnosno prolongatu za konačnu otplatu, a ne i djelomičnim otplatama glavnice, upravo kod prolongata radilo o ugovornoj kazni za zakašnjenje definiranoj odredbama čl. 350. st. 1. ZOO. lstim odredbama čl. 350.st. 1. ZOO-a propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Međutim. čl. 350. st. 3. ZOO propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Dakle, po prethodno citiranoj konkretnoj odredbi ZOO-a ugovaranje ugovorne kazne kod novčanih obveza ex leqe je ništetno, a u predmetnom slučaju se radi upravo o novčanoj obvezi i to zajmu. Sama činjenica da je tuženik dobrovoljno plaćao predmetne prolongate ne znači da su isti valjani, budući da su ništetni po samom Zakonu. Tužiteljica je samo svojim ukupnim uplatama na ime prolongiranja roka otplate zajma podmirila i glavnicu predmetnog potraživanja tuženika. Ističe da je predmetni ugovor o zajmu potrošački ugovor na koji se primjenjuju odredbe Zakona o zaštitit potrošača ("Narodne novine", 41/14., 110/15. i 14/19. dalje ZZP) i Direktiva/93 (čl. 6. st 1) kojima je propisano da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošče te da je nacionalni sudac u obvezi procijeniti nepošteni karakter odredbi koji ulaze u doseg primjene Direktive/93 i ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja u sluge. Stoga predlaže oglasiti djelomično ništavim prijepornu ugovornu odredbu. Dodatno upućuje da pristojba koja je naplaćena tužiteljici iznosi 35% glavnice pa da ista nije ni u skladu s člankom 49. stavak 1. ZZP

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30. prosinca 2024. navodi da je sukladno njegovim Općim uvjetima poslovanja predviđeno da se Ugovor o zajmu sklapa posredstvom usluga daljinske komunikacije, a koje uključuju elektroničku i mobilnu komunikacijsku mrežu i infrastrukturu (mobitel, SMS, e-mail, web stranice Zajmodavca i sl. Ističe da je u odredbi čl. 1. Općih uvjeta poslovanja propisano je kako institut „zajma” obuhvaća fiksnu pristojbu za korištenje istog novčanog iznosa kako su naznačeni u Ugovoru o zajmu, stoga su nejasni navodi tuženika kako to nigdje nije navedeno. Dalje navodi da su nejasni navodi tuženika o očitom nerazmjeru između visine glavnice zajma i ukupno uplaćenih iznosa prolongata kao i naknade koju bi trebao platiti. Tuženik je svjesno i samovoljno pristao platiti naknadu za odgodu roka otplate, odnosno tražio je rok za odgodu plaćanja sukladno čl. 10 Općih uvjeta poslovanja. Nadalje člankom 5. Općih uvjeta poslovanja kako bi mogao podnijeti Zahtjev za zajam, Tražitelj zajma mora se prethodno registrirati na web-stranici i prihvatiti Opće uvjete i Standardne informacije o europskim potrošačkim kreditima koji su na raspolaganju tražitelju zajma na način da označi odgovarajuće polje namijenjeno u tu svrhu iz čega je evidentno kako je tuženik bio upoznat s institutima, a za koje navodi upravo suprotno očito u svrhe odugovlačenja postupka. U odnosu na navode tužiteljice da je u odnosu na predmetni ugovor mjerodavno hrvatsko pravo tužitelj ističe kako je sukladno čl. 5. predmetnog ugovora o zajmu ugovoreno kako će se na sve odnose između ovdje tužitelja i tuženika primjenjivati Opći uvjeti zajmodavca, a mjerodavno pravo za opće uvjete i ugovor o zajmu je pravo Kraljevine Španjolske. Opći uvjeti predstavljaju sastavni dio predmetnog ugovora o zajmu, odnosno sklapanjem predmetnog ugovora o zajmu strane su ugovorile pravo Kraljevine Španjolske kao mjerodavno pravo. Ugovorom je kao mjesto sklapanja ugovora ugovoren Castellon, Kraljevina Španjolska, iz čega također proizlazi da se na ovaj ugovor ne može primijeniti hrvatsko pravo jer se radi o ugovoru s međunarodnim elementom kod kojeg su stranke izabrale inozemno pravo kao mjerodavno. Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u zapisnik Općinskog suda Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Povrv-290/2023-10 od 12. prosinca 2024. te u cijeli spis Povrv-290/2023-10 (čija preslika prileži ovom spisu), Ugovor o zajmu-AC-2023-670, eurski platni nalog broj: 4159577, ovjereni prijevod sa španjolskog jezika upisa u registar za trgovačko društvo-tuženika, Opće uvjete poslovanja tuženika, standardne europske informacije o potrošačkim kreditima, otplatni plan kredita, aneks ugovora o zajmu broj 1, odgodu otplatnog plana za AC- 2023-67, aneks ugovora o zajmu broj 2, odgodu otplatnog plana za AC-2023-670, potvrdu o uplati tužiteljice od 11. travnja 2023., potvrdu o uplati tužiteljice 6. ožujka 2023., presliku e-mail poruke koju je tuženik uputio tužiteljici vezanu uz odobrenje zajma te otplatni plan, e-mail poruku o prolongiranju zajma (svi naprijed navedeni dokazi iz preslike spisa Povrv-290/23 koja prileži ovom spisu), potvrdu o zaprimljenom zahtjevu za prolongat (list 136 i 139), potvrdu poslanu e-mailom, o prolongiranju zajma (list 138) otplatni plan (list 45-46), e-mail komunikaciju između stranaka o otplati zajma (list 141-143), e-mail o prolongiranju zajma iz kojih su vidljive uplate tužiteljice s osnove prolongata i otplata 1. i 2. rate (list 144) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 153).

4. Kao prvo ovdje treba navesti da je predmetnom postupku prethodio postupak koji se vodio pred istim sudom u predmetu broj Povrv-290/23 između ALFA CREDIT SL kao tužitelja (ranije ovrhovoditelja) i PI (ranije ovršenika) kao tužene radi utvrđivanja opstojnosti platnog naloga koji je sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostoje isprave javne bilježnice Zinka Batušić-Šlogar, posl.br. Ovrv-5875/2023 od 6. lipnja 2023. godine, a kojim je ovdje tužiteljici naloženo da ovdje tuženiku namiri tražbinu u iznosu od 330,00 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 13.05.2023. pa do isplate te trošak ovršnog postupka.

5. U tom predmetu tužena, a ovdje tužiteljica je 8. prosinca 2024. izjavila protutužbu, a uredujući sudac je rješenjem od 12. prosinca 2024. odredio da se po protutužbi formira novi, ovdje predmetni spis te ju u predmetu Povrv-290/23-10 odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja ovdje predmetnog postupka.

6. Na temelju ovdje provedenih i analiziranih dokaza, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu iz članka 3.1. koji glasi: "Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 60 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 80,00 EUR (602,76 kn) što čini ukupno iznos od 330,00 EUR (2.486,39 kn)."

8. Među strankama nije prijeporno da su tužiteljica i tuženik dana 1. veljače 2023. sklopili ugovor o zajmu broj AC-2023-670, kojim je tuženik kao zajmodavac odobrio tužiteljici kao zajmoprimcu zajam u iznosu od 250,00 EUR-a na period od 60 dana umanjen za iznos od 5 EUR-a, koji se odnosi na trošak obrade kredita te da se tužiteljica kao zajmoprimac obvezala vratiti zajam u iznosu od 250,00 EUR-a u roku od 60 dana s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 80,00 EUR-a što ukupno čini 330,00 EUR-a.

9. Iz stranačkog iskaza tužiteljice na raspravi 30. listopada 2025 proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o online pozajmicama, gdje su se nudili manji novčani iznosi za zajam. Tužiteljica je za mogućnost podizanja predmetnog zajma saznala putem interneta tako da je u tražilicu upisala pozajmnice, a nakon što joj je tražilica izbacila pojam Alfa krediti kad je kliknula na tu vezu dobila je poruku pozajmnica pa je tako i predala online zahtjev za odobrenje zajma. Od dokumentacije uz popunjeni elektronički obrazac trebala je priložiti preslike platne liste i osobne iskaznice. Zajam joj je odobren putem online komunikacije, a isplaćen joj je na njen bankovni račun. Opisuje da je zvala telefonski broj koji je bio na toj stranici ali se na isti nitko nije javljao te da nije mogla pregovarati o uvjetima tog kredita. Iskazala je da fizički nije potpisala Ugovor te da Ugovor o zajmu nije mogla ni isprintati te da joj nije pojašnjeno na što se odnosi fiksna pristojba od 80,00 EUR-a koju treba platiti kao i da osim obrasca na internetu koji je trebala popuniti nije bilo nikakvih drugih informacija (općih uvjeta poslovanja i sl.) . Obrazac za predaju zahtjeva opisuje kao obrazac koji sadrži upite o općim podacima (gdje radi, koliko ima godina i sl.) .

10. Tužiteljica je iskazivala jasno, a dokazi u spisu ne dovode u sumnju njen iskaz a tuženik nije postavljao pitanja radi dovođenja u sumnju ili pojašnjenja iskaza tužiteljice.

Stoga sud iskaz tužiteljice prihvaća u cijelosti.

11. Analizirajući ugovor o zajmu ovaj Sud ocjenjuje da se radi o potrošačkom ugovoru s međunarodnim elementom (tužitelj je osoba sa sjedištem u inozemstvu).

12. Sukladno odredbi čl. 25. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje se za države članice EU prema Uredbi (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. godine, o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim, I.) (objavljeno u službenom listu Europske unije 177. od 04. srpnja 2008. godine) unutar njegovog polja primjene.

12.1. Navedena Uredba (EZ) 593/2008 u čl. 6. za potrošačke ugovore propisuje ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7. "ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik: a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu, te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti."

13. Iz naprijed navedenog stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ugovor o zajmu tražila i sklopila izvan svog stručnog ili profesionalnog djelovanja, dok je za tuženika nije bilo prijeporno da se u svjoj poslovnoj djelatnosti bavi pozajmljivanjem manjih iznosa novca korisnicima posredstvom interneta te proteže svoju gospodarsku aktivnost i na teritorij Republike Hrvatske. Tako je iskazivala i tužiteljica u stranačkom iskazu iz kojeg proizlazi da se radi o ugovoru na daljinu prodajom financijskih usluga. Upravo iz navedenoga proizlazi da je tuženik u predmetnom pravnom odnosu bio trgovac, a tužieljica potrošač pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo Republike Hrvatske čiju primjenu nije moguće derogirati nametanjem drugačijih općih uvjeta ugovora o zajmu. Navedeno potvrđuje i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama C-240198 do C-244198, kojima je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost ugovornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, te analogno govori o nepoštenju ugovorne odredbe o nadležnosti suda u mjestu gdje se nalazi sjedište pružatelja usluga u potrošačkim ugovorima, te takve odredbe u smislu čl. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 da treba smatrati nepoštenim, s time da jedna od poimenice navedenih nepoštenih ugovornih odredbi u citiranoj Direktivi je i primjerice određivanje potrošaču nepoznatog mjerodavnog prava.

14. Slijedom navedenoga prema pravnom shvaćanju ovog suda kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo Republike Hrvatske, i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"., broj: 19/22. i 59/23. dalje ZZP/22) s obzirom na vrijeme skalapanja ugovora o zajmu, a ocjena valjanosti ugovora provodi se primjenom članka 53.-78 ZZP-a.

15. Navedeni ugovor kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača treba tumačiti temeljem odredbi Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. i temeljem nje nastale prakse Suda Europske unije. Primjenom navedenog Zakona i Direktive trgovac (pružatelj financijske usluge) je dužan potrošača prije sklapanja ugovora na jasan i razumljiv način obavijestiti o njegovim pravima i obvezama temeljem navedenog ugovora (čl. 60. i 61 ZZP-a/22). U tom kontekstu je pružatelj financijske usluge dužan ugovorom ili posebnom ispravom kojom će uz ugovor dostaviti potrošaču obavijestiti ga o pojedinostima plaćanja cijene i ispunjenja financijske usluge, kao i pojedinostima svih dodatnih troškova koje je potrošač dužan platiti temeljem navedenog ugovora. Teret dokaza da je izvršio obvezu obavještavanja potrošača o gore navedenim okolnostima je na trgovcu (čl. 64. ZZP/22). Sukladno čl. 5. gore citirane Direktive, odredbe potrošačkog ugovora moraju biti jasno i razumljivo sročene, a prema čl. 3. st. 1. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori se smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu o pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

16. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru unaprijed sastavljenom od strane tuženoga, stranke o njegovim odredbama nisu pregovarale i tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Naime kako je ugovor sklopljen na daljinu o istom se nije ni moglo pregovarati a što navodi i tužiteljica u svom iskazu. Stoga treba ocijeniti je li tužiteljica u postupku sklapanja ugovora bila primjereno informirana i obaviještena. Također je valjalo ocijeniti postoji li između obveza ugovornih strana neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača/tužiteljice.

17. Prema čl. 499. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili drugu količinu određenih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, dok se prema čl. 500. ZOO-a zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.

18. Člankom 3. ZOO-a je propisano kako su sudionici u obvezom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Konačno, prema čl. 7. ZOO- a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržavati od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

19. Stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac propisana je čl. 26. ZOO-a prema kojem ista ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, uvećana za polovinu te stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ukoliko su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata.

20. U odnosu na točku 3.1 ugovora o zajmu kojim je ugovorena fiksna pristojba na zajam u visini od čak 80,00 Eur-a na iznos odobrenog zajma od 250,00 EUR-a koja naknada predstavlja čak 30 % iznosa odobrenog zajma valja navesti kako po pravnom shvaćanju ovoga suda navedena odredbe ugovora o kreditu je nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Osim toga iz podataka spisa proizlazi da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovora o zajmu te je odredba sadržana i u tipskom ugovoru sačinjenom po potuženiku.

21. Prema ocjeni ovog suda tuženik je na taj način (korištenjem formuliranog obrasca, neadekvatnim informiranjem tužiteljice povredom načela savjesnosti i poštenja iz članka 3. ZOO ) suštinski ugovorio kamate koje za 60 dana (dva mjeseca) iznose 30%, a koje tuženi u točci 3.1 Ugovora nazivaju fiksna pristojba, koju je tužiteljica dužna platiti iako se radi o prekomjernoj kamati koja nadmašuje ograničenje iz članka 26 ZOO-a a takav način neosporno uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama.

22. Vodeći računa o navedenim utvrđenjima (korištenjem formuliranog obrasca pri sastavu ugovora, neadekvatnim informiranjem tužiteljice povredom načela savjesnosti i poštenja iz članka 3. ZOO ) sud je utvrdio da je nepošten i karakter odredbi kojima je ugovorena predmetna fiksna pristojba u točki 3.1 Ugovora o zajmu, a s tim u vezi i obveza tužiteljice da tuženiku u roku od 60 dana vrati iznos kredita uvećan za fiksnu pristojbu. Naime, iz iskaza tužiteljice, a i sadržaja ugovora i postupka oko njegovog sklapanja proizlazi da tužiteljica nije adekvatno informirana koje je sve točno usluge tuženoga plaća određenim joj iznosom fiksne pristojbe na ugovor o zajmu.

23. Pravilno navodi tužiteljica da odredbe ugovora o zajmu koje se odnose na trošak fiksne pristojbe nisu dostatno razumnive. Odredbe fiksne pristojbe koje prema ocjeni ovog suda predstavljaju kamatu iznad zakonom dopuštenog iznosa ne sadrže podatak o kamatnoj stopi ni njenom obračunu niti sadrži bilo kakve elemente na temelju kojih bi se mogao utvrditi izračun.

24. Slijedom navedenoga točka 3.1 Ugovora o zajmu u dijelu koji se odnosi na trošak fiksne pristojbe i koja glasi " Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 60 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 80,00 EUR (602,76 kn) što čini ukupno iznos od 330,00 EUR (2.486,39 kn) " je nepoštena ugovorna odredba a slijedom toga i ništena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke.

23.1. Ovdje sud smatra potrebnim nadodati i da pravilno u tužbi navodi tužiteljica da ako možebitno fiksna pristojba koju treba vratiti uz zajam iz članka 3.1. Ugovora predstavlja ugovrnu kaznu (a ne prekomjerno određenu zakonsku zateznu kamatu o kojoj se nije pregovaralo) da je svakoj ugovornoj odredbi kojoj se predviđa plaćaje ugovorne kazne za neispunjenje ili zakašnjenje novčane obveze zakon izričito oduzima valjanost što ima za posljedicu ništetnost odredbe a što proizlazi iz članka 470., a u vezi s 350. stavak 3. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 2. i članku 155. ZPP-a, a odmjerena je prema vrijednosti predmeta spora i troškovnika koji je punomoćnik tužiteljice predao na ročištu 30. listopada 2025. Opravdani trošak tužitelja sastoji se od sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR-a i sudske pristojbe na presudu od 26,55 EUR-a (koliko iznosi pristojba uz 50% umanjenja koju tužiteljica zastupana po punomoćniku-odvjetiku može koristiti), te troška odvjetničke nagrade za sastav tužbe uz zatraženi PDV u iznosu od 250,00 EUR-a prema Tbr. 7/1 i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. dalje OT), troška za sastav podneska od 25. ožujka 2025. koji uz PDV iznosi 250,00 EUR-a (Tbr 8. i 54. i 46 OT) troška pristupa na pripremno ročište 6. ožujka 2025. uz PDV u iznosu 250,00 EUR-a (Tbr 9.1 i 54. OT i 46 OT) troška pristupa na pripremno ročište 15.4.2025. u iznosu od 250,00 Eura (Tbr 9.1. i 54 OT i 46 OT), te troška pristupa na ročište za glavnu raspravu u iznosu od 250,00 Eura (Tbr 9.1. i 54.OT) u ukupnom iznosu od 1.329,64 EUR-a.

26. Uz dosuđeni trošak tužitelju pripada i pravo na zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke do isplate po članku 29. ZOO kao što je navedeno u izreci.

27. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sudsku pristojbu na presudu preko zatraženog iznosa, trošak sastava podneska od 11. 4.2025. jer je identičan podnesak predao sudu dana 25.3.2025. (te mu je za taj podnesak i dosuđen trošak), za podnesak od 17.4.25. jer podnesak od tog datume ni ne prileži spisu (spisu prileži podnesak od 14.4. kojim ispričava nedolazak svoje stranke na pripremno ročište a za koje nije opravdano dosuditi odvjetnički troška prema OT), za podnesak od 25. kolovoza 2025. (ispravan datum 24.8.2025.) jer istim ponovno ispričava nedolazak svoje stranke na ročište, niti za pristup ročištu za objavu i uručenje presude jer takav trošak nije opravdan budući da je tužitelju presuda isti dan i u kratkom vremenu nakon objave dostupna u e-spisu te što tužitelj nije ni pristupio tom ročištu.

28. Budući da je tuženi u cijelosti izgubio spor pa ne ostvaruje pravo na trošak to sud nije u izreci odluke odlučivao o trošku tuženoga.

U Svetom Ivanu Zelini, 11. prosinca 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

-tuženiku putem punomoćnika