REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-107/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 28. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnike tužitelja MA odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Bartolca, Karlovac, Tuškanova 10 i odvjetnice Marije Palac, po objavi 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 041-50- 5939640, od dana 24. studenog 2011. kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 31.786,61 HRK, koja glasi: „naknada za obradu kredita 4,52 % (četiri zarez pedesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 190,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. studenog 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični u iznosu od 245,31 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 11. 12. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi da je 24. studenog 2011.g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora 041-50-5939640, solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa], dana 24.11.2011, pod brojem Ov-14225/11 kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 31.786,61 HRK.

D o k a z: uvid u prilog pod B/

2. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada za obradu kredita 4,52 % (četiri zarez pedesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, prilikom isplate kredita, dana 29.11.2011.g., naplatila iznos od 1.436,75 HRK i to na ime

troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 12.02.2025.g.

D o k a z: uvid u prilog pod C/

3. Tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 4,52 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 29.11.2011.g. naplatila iznos od 1.436,75 HRK, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

D o k a z: saslušanje stranaka

4. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 041-50-5939640, od dana 24. studenog 2011 kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 31.786,61 HRK, koja glasi: „naknada za obradu kredita 4,52 % (četiri zarez pedesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 190,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.11.2011. g., pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi: Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24.11.2011. zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-5939640 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u HRK 31.786,61 a da je ugovorena redovna kamata 6,55 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

6. U odnosu na navode tužitelja da su odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Čl. 3. NAKNADA

Naknada za obradu kredita: 4,52 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!

7. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

8. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25.02.2025.g. razvidno je da je tražbina zastarjela.

9. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

A )da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

10. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

11. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, potvrdu tuženika od 12. 2. 2025., te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

12. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 041-50-5939640, od dana 24. studenog 2011 kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 31.786,61 HRK, koja glasi: „naknada za obradu kredita 4,52 % (četiri zarez pedesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

13. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o navedenoj naknadi i iznosu naknade, da je tužitelj platio navedenu naknadu, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

15. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

16. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2003 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

17. Člankom 81. ZZP/2003 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.

18. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

19. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

20. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivao i sam tužitelj.

21. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2003 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Također navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo predmetnu odredbu i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

23. Ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna valjana jasna, lako uočljiva i razumljiva te zbog toga što je jasno određena u čl. 3. Ugovora o kreditu poštena, zakonita i valjana.

24. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

25. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

26. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

27. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

28. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužitelja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

29. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

30. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

32. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 25 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 50,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 14. 4. 2025. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 28. 10. 2025. iznos od 50,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 218,75 eura. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu od 13,28 eura i za presudu 13,28 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 245,31 euro..

33. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 11. prosinca 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4