Posl. br. P-638/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja IZZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Biljani Grozdanić Pilat odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Erste&Steirmärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 24. studenog 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te punomoćnika tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 11. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51404627-5103430589 od dana 21. veljače 2007. godine sklopljenog između tužiteljice IZZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3/a i to u dijelu koji glasi:

„2. IZNOS KREDITA

= 40.600,00 CHF (četrdesettisućašestoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

3. NAMJENA: …UZ ČVRSTU VALUTNU KLAUZULU,… …

7. NAČIN VRAĆANJA

…= 439,25 CHF (četristotridesetdevetCHFidvadesetpet/100)

VALUTNA KLAUZULA

…. po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

10. NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice s osnova preplaćene kamate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate pa do 30.9.2015.godine u iznosu od 2.174,59 eura.

Utvrđuje se postojanje potraživanja i tuženika prema tužiteljici s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu glavnice od 4.301,22 eura .

Prebijaju se konstitutivnom odlukom o kompenzaciji međusobne tražbine tužiteljice s osnova preplaćene kamate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate pa do 30.9.2015.godine u iznosu od 2.174,59 eura s jedne strane, sa tražbinom tuženika prema tužiteljici s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu glavnice od 4.301,22 eura do visine od 2.174,59 eura.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate anuiteta s osnova promjene tečaja, isplati iznos od 4.579,20 eura (slovima: četiri tisuće petsto sedamdeset devet eura i dvadeset centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 30.9.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi razlike u iznosu preostale glavnice po provedenoj konverziji, isplati iznos od 958,78 eura (slovima: devetsto pedeset osma eura i sedamdeset osam centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 30.9.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, isplati iznos od 606,47 (slovima: šesto šest eura i četrdeset sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 23. veljače 2007. godine pa do 31.07.2015.god. tužitelju pripada opisana kamata po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

VI Odbija se tužiteljica prema tuženoj glede iznosa glavnice s osnova preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u iznosu od 294,98 eura sa kamatom na isti od 30.9.2015. godine pa do isplate ka neosnovan.

VII Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.800,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 10.12.2025.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

VIII Odbija se, tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

r i je š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužiteljice od 11.6.2025.godine, listovi 326 do 328 spisa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tužiteljica, kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor sklopili su dana 21. veljače 2007. godine Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51404627-5103430589, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 40.600,00 (slovima: četrdesettisućašesto) švicarskih franaka (CHF), obračunato po tuženikovom srednjem tečaju važećem za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik, kao kreditor, odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.600,00 (slovima: četrdesettisućašesto) švicarskih franaka, a da se kredit isplaćuje po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. ugovoreno je

da

anuitet

iznosi

439,25

CHF

(slovima: četiristotridesetdevetšvicarskihfranakaidvadesetpet/100), da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke, dok je korisnik „upoznat“ s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastaloga uslijed promjene tečaja te „Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“, te da je riječ je o ništetnim ugovornim odredbama. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužiteljici je od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji financiranja postojećih obveza. Istovremeno, tuženik ju nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica zbog navedenog nije bila svjesna rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog ugovora. Tužiteljica nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. Na činjenicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ne utječe činjenica što su ugovorne strane dana 14. siječnja 2016. godine sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 5103430589. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora. Naime, u odredbi čl. 11.4. Aneksa izričito je navedeno: "Ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim Aneksom ostaju i dalje na snazi. Ovaj Aneks sastavni je dio Osnovnog ugovora u CHF.“, dok su Aneksom izmijenjene samo pojedine odredbe glavnog ugovora pa je jasno vidljivo da obveza iz tog osnovnog ugovora nije prestala. Sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne stranke nisu obnovile raniju obvezu iz glavnog Ugovora jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva. Ako ugovorne strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. obnova mora biti izričita te sukladno čl. 145. st.1. ZOO-a, nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj. Predmetnim dodatkom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja CHF u odnosu na valutu kune prije provođenja konverzije, niti su istim razriješene ugovorne obveze koje proizlaze iz ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Tužiteljica se predmetnim dodatkom nije odrekla potraživanja na temelju ništetnih ugovornim odredbi. Sukladno shvaćanju iznesenom povodom izvanredne revizije u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/18, od 12. veljače 2019., tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a činjenica da su stranke sklopile dodatak osnovnom ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u euro, ne znači da je tužiteljica, kao korisnica kredita, izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Navedeno je u skladu sa shvaćanjem Suda Europske unije u predmetu, broj: C118/17, u kojem je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti. Isto je stajalište taj sud zauzeo u svojim odlukama broj:

C-154/15 i C-307/15 od 21. prosinca 2016. godine, a u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Zbog postojanja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica je, u razdoblju u kojem je tečaj CHF bio veći u odnosu na početni tečaj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, plaćala znatno uvećane mjesečne anuitete. Iznos koji je tuženik stekao u vidu razlike između početno ugovorenog anuiteta i naknadno plaćenih anuiteta, tuženik kao nepošten stjecatelj je dužan vratiti tužiteljici. Također, zbog činjenice ništetnosti predmetnih odredbi, na tužiteljičinu štetu, nastala je i razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bila da se u konverziji preostala glavnica u CHF pretvorila u kunsku glavnicu po početnom tečaju. Razlika glavnice iznosi 958,78 eura / 7.223,95 kuna. Stoga ni u kom slučaju ne može biti govora o tome da je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Na temelju predmetne odredbe, tužiteljica je tuženiku dana 23. veljače 2007. godine platila iznos naknade od 606,47 eura/4.569,43 kuna. Predmetna odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07), a koja je na temelju odredbe čl. 87. st. 1. istog zakona ništetna. O predmetnoj ugovornoj odredbi parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj. Ta je ugovorna odredba, kao i sve ostale ugovorne odredbe, bila unaprijed pripremljena od strane tuženika. Ugovorna odredba je neodređena i neodrediva jer tužiteljici nikad nije od strane tuženika predočeno, niti joj je bilo poznato, o kakvoj je „naknadi“ riječ i što ona predstavlja. Tuženik nije imao, niti je mogao imati nikakve izvanredne, a pravedne i objektivno nastale troškove koji bi bili izravno povezani sa odobrenjem predmetnog kredita tužiteljici Tuženik je bankarska institucija te odobravanje kredita predstavlja njegovu redovnu djelatnost. Osim što nije poznata pravna priroda predmetne „naknade“, njezin obračun je netransparentan i nerazumljiv jer nije jasno na temelju čega je određena u visini od upravo 2,5 % od ukupnog iznosa kredita. Potpuno je jasno da je tuženik, na nepošten način, tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja tzv. „naknade“ kako bi, pored neopravdano visoke kamate, zaradio dodatnih 606,47 eura/4.569,43 kuna, iako za taj iznos nije isporučio nikakvu dodatnu uslugu, niti su mu u postupku obrade kredita nastali bilo kakvi izvanredni troškovi koji se ne bi odnosili na njegovu redovitu djelatnosti. Upravo iz tih razloga riječ je o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbe te je stoga tuženik u obvezi predmetni iznos vratiti tužiteljici. Tužiteljice ja u konačnici glede kondemnacije specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 11.6.2025.godine sukladno nalazu vještakinje. Slijedom navedenog predložila je usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio osnovanost osnove visinu tužbenog zahtjeva dovodeći u pitanje status tužitelja kao potrošača. Tuženik je ukazao da je došlo do zaključenja ugovora o konverziji kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te se pozvao na odluke VSRH. Tuženik je u bitnom naveo pozivajući se na odluku VSRH Gos 1/2019 da je aneksa ugovora o kreditu kao pravni posao sklopljen na temelju ZID ZIPK/15 te je kao takav valjan te je stvorena nova pravna osnova i uspostavljena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika, pa da stoga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora . Tuženik je u bitnom naveo da je izračun konverzije sačinjen temeljem zakona navodeći u bitnom da je time stvorena nova pravna osnova i uspostavljena ravnoteža. Tuženik je u bitnom naveo da valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena te se pozvao na određene odluke uz navod da je tužitelj bio informiran o istom u fazi pregovaranja te da ne postoji ekstra profit banke. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik je ukazao da je ista dopuštena, jasna, razumljiva i lako uočljiva te d je ta ulazna naknada navedena u točno izraženom postotku, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati da li je ista nepoštena. Tuženik je u bitnom naveo da je tužitelju pružio sve informacije, da ugovorne odredbe na koje se poziva tužitelj ne uzrokuju značajnu neravnotežu između ugovornih strana te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u parnici vezano za pretplatu iz konverzije list 24 odgovora na tužbu u iznosu od 4.301,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno na listu 25 odgovora na tužbu.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem: dokumentacije na listovima 11-73 spisa, 119-246 spisa, 294-318 spisa-nalaz i mišljenje, 329-355 spisa te današnji iskaz tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj, koji je specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici u podnesku od 11.06.2025. godine osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 21.02.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160/51404627-5103430589 koji prileži na listovima 11 do 15 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 40.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

6. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 3 namjena kredita bila zatvaranje drugog kredita iz minusa u plus te da je sukladno iskazu tužiteljice s ročišta od 24.11.2025.g. sama tužiteljica potvrdila da joj je novac iz predmetnog kredita trebao radi pokrivanja ranijeg kredita a koji raniji kredit kojeg je uzela u njemačkim markama te joj je taj raniji kredit koristio za obiteljsku kuću u kojoj je stanovala i koju nikad nije iznajmljivala.

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno aneksu ugovora broj 1 od 14.01.2016. godine na str. 16 do 19 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je list 11 predmetni ugovora o kreditu sklopljen u Puli, da je temeljem članka 2. predmetni kredit bio vezan za valutu CHF dok je temeljem čl. 7 ugovorena valutna klauzula.

9. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 11-15 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka što je potvrđeno i iskazom same tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 24.11.2025. godine.

10. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na razdoblje od 12 godina što proizlazi iz čl. 6 predmetnog ugovora (144 mjeseca) te da je po iskazu tužiteljice predmetni kredit otplatila u cijelosti.

11. Nije sporna činjenica da na listovima 20 do 23 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, dok na listovima 24 do 48 spisa prileži pregled prometa po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listu 52 do 55 spisa prileži obavijest o izračunu konverzije kredita dok na listu 56 do 59 spisa prileži izračun konverzije predmetnog kredita na dana 30.09.2015.g. te je utvrđena pretplata.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke, kao i odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li je ništetna i ztv. Naknada za obradu kredita. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te visina tražbine tužene istaknuta u vidu prigovora prijeboja u parnici, kao i prigovor zastare istaknut od strane tužitelja vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je je isti sklopljen u Puli, zbog čega postoji mjesna nadležnost ovoga suda i sukladno članku 59 ZPP-a.

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan.

16. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega bi zastara da se radi o ništetnim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope tekla od 14.6.2014.godine.Međutim tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na ništetnosti odredaba o valutnoj klazuli.

17. Naime tuženičin prigovor zastare vezano za valutnu klauzulu je valjalo odbiti kao neosnovan za ovaj činjenični osnov iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Naime prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Ovdje je tužiteljica tijekom postupka mijenjala svoj tužbeni petit objektivnom preinakom, što glede objektivne preinake tužbenog zahtjeva vezano za prigovor zastare tužiteljicu ipak nije dovelo u nepovoljniji položaj. Naime kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) zastare nema budući je tužba tužiteljice zaprimljena dana 12.6.2023.godine zatraživši i utvrđenje ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule pa je i za tu tražbinu valjalo odbiti prigovor zastare budući nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine.

18. Osim toga i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Nadalje vezano za činjenični osnov u kojem je tužiteljica tražila isplatu s osnova ništetne odredbe vezano za naknadu za obradu zahtjeva za odobravanjem kredita prigovor zastare također nije bio osnovna. Naime vezano za prigovor zastare u odnosu na ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita ukazuje se na slijedeće. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020. itd.). Stoga istaknuti prigovor zastare od strane tužene, i po ovom osnovu nije bio održiv jer se upravo u ovoj parnici utvrđuje ništetnost i navedene ugovorne odredbe, pa je prigovor zastare valjalo i u tom dijelu odbiti. Povratno u odnosu na izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a, pa do podnesene tužbe 12.6.2023.godine jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).

19. Tužiteljice ja u konačnici glede kondemnacije specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 11.6.2025.godine sukladno nalazu vještakinje pa je primjenom članka 190 ZPP-a istu valjalo rješenjem dopustiti i iz razloga svrsishodnosti.

20. Isto tako budući je tuženik u smislu članka 288 a st. 5 ZPP-a pravodobno istaknuo i procesno pravni prigovor prijeboja u parnici valjalo je sukladno članku 338 st. 2 o istom odlučivati u izreci o čemu će kasnije biti detaljnije riječi.

21. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.Štoviše pravni interes za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu imaju čak i oni potrošači koji su zaključili i dodatke tim ugovorima o kreditu (primjerice Rev-809/21 od 21.12.2022.godine).

22. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev na str. 326 do 328 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenja vještaka financijske struke na listovima 317 do 318 spisa.

23. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

25. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

26. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive, te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

27. Iz životnog i objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 24.11.2025. godine potvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 11-15 spisa, to je njezin potpis, da je banka sačinila ovaj ugovor, da joj je novac iz ugovora trebao zato što je prije toga bila na porodiljnom dopustu s drugim djetetom i imala je stambeni kredit i dok je bila na porodiljinom s obzirom da je obavljala takav posao policijskog službenika i imala je komplikacije u trudnoći, radilo se o jako maloj naknadi prvo 2500,00 kuna preko HZZO-a poslije 2600,00 kuna a rata je iznosila 2.300,00 kuna, pa je bila iscrpila sve zalihe, bila je na bolovanju skoro dvije godine i bila joj je jako mala ta naknada, trebao joj je novac iz tog kredita u biti trebao da može pokrivati date iz ranijeg kredita i sve zalihe novaca je bila potrošila. Ovaj predmetni kredit je otplatila. Prije ovog ugovora je imala raniji stambeni kredit koji je bio u njemačkim markama. Prije predmetnog ugovora iz tužbe nikad nije imala ugovor o kreditu u švicarcima. Na upit zašto baš u ovoj banci odgovorila je da je bila klijent ove banke, da je išla u tu banku u biti da digne kredit u eurima i završilo je tako da joj je djelatnica rekla da nemaju više u ponudi kredite u eurima, to je sad kao out ali imaju ponudu u švicarcima, to su najbolji krediti, sigurna valuta, navela je da kao bila pomalo skeptična međutim ona ju je uvjerila da je to super da je to sigurno, da banka stoji iza toga, da je Švicarska sigurna zemlja. Na upit da li joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da joj nije objašnjeno i da je sigurna u to da joj nije objašnjeno. Na upit da li su joj objašnjenje karakteristike švicarca kao valute da nema zaštitu HNB-a odgovorila je citira se: "ne ona je mene uvjeravala da je to najbolje.". Na upit nije mogla mijenjati ugovorne odredbe vezano za promjenu nekih ugovornih odredbi iz ovog ugovora. Kad bi i pitala nešto vezano za ulaznu naknadu djelatnica bi slegnula ramenima i rekla to je tako, to je politika banke jer joj je to izgledalo jako puno. Najmanji iznos anuiteta kad je počela otplaćivati je bio oko 1.700,00 kuna a najveća je iznosila skoro 3.000,00 kuna. Nije očekivala ovakvu promjenu rate. Potpisala je ovaj Aneks, navodi da je banka sačinila ovaj Aneks. Na upit zašto je potpisala ovaj aneks odgovorila je da je razlog bio jer će joj se smanjiti rata jer je ono bilo nepodnošljivo, njoj se rata 2015.g. bila povisila skoro na pola plaće a rasla je na mjesečnoj bazi od 100-200 kuna. Nije mogla pregovarati ništa niti vezano za ovaj Aneks ugovora, oni su to izračunali međutim ne zna kako na koji način, da je znala da je banka sačinila neki svoj ugovor i ovaj iznos pretplate je njoj je bio spas. Ova pretplata je uzeta u obzir kod budućih anuiteta koji su bili nešto manje. Rata je bila oko 300,00 eura. Navela je da je čak pozajmila novac od prijateljice vezano za otplatu kredita a na upit da li je po ovom predmetnom ugovoru o kreditu da li je taj iznos koristila za pokriti raniji iznos kredita odgovorila je da da. Taj raniji kredit u njemačkim markama je bio za obiteljsku kuću za stanovanje, nije ju nikad iznajmljivala. Na upit punomoćnika tužitelja da li joj je službenica u banci objasnila što je to ulazna nakana i čemu služi odgovorila je da ne, a na upit suca nije joj niti objasnila od kojih troškova se sastoji ta naknada niti što ju sačinjava. Na upit punomoćnika tuženika pročitala je prvotni ugovor i aneksa prije potpisivanja, pročitala ih je u banci. Da li joj je bila nejasna neka ugovorna odredba da je tražila da joj se nešto razjasni odgovorila je da je pitala baš za ulaznu naknadu jer joj je bila prevelika a službenica je samo slegnula ramenima i rekla da je to tako. Na upit da li je bila svjesna da je rata kredita mogla rasti ovisno o tečaju odgovorila je da kao što je rekla službenica je rekla da je to stabilna valuta i nije bilo niti govora da će rata biti povišena za 10,00 kuna a kamoli kasnije za 1200,00 kuna. Na upit da li je probala pregovarati vezano za visinu ulazne naknade odgovorila je da nije niti bilo mogućnosti jer ju je pitala zašto baš u tom iznosu a ona je rekla kako je već opisala.

28. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužiteljica trebao kredit isključivo za stambene potrebe u biti za zatvaranje ranijeg kredita dignutog za stambene potrebe, što proizlazi i iz njezinog. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 11 do 15 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužiteljice te se vidi i iz obrasca ugovora, te da je novac iz kredita korišten u biti za rješavanje ranijeg kredita dignutog za rješavanje stambenog prostora (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03), pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

29. Na temelju analize iskaza tužiteljice kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 21.2.2007.godine . Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražila između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

31. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora (i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi što nije predmetom ovog postupka) tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača na koju je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

32. Stoga su po ocjeni ovog suda te ugovorne odredbe ništetne i iz daljnjih razloga koji će se obrazložiti u nastavku.

33. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljica bila i onemoguće procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu.

34. Vezano za ugovornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosila na jednokratnu naknadu vezano za obradu kredita ukazuje se na slijedeće. Tužiteljica u tom dijelu svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula i tu spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, o kojima se također nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, jer njezina je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu joj na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tužena nije dokazala da je imala stvarne troškove obrade kredita odnosno opravdanost naknade za prijevremenu otplatu kredita u tom iznosu. Opisano proizlazi iz životnog iskaza tužiteljice kad opisuje da joj nitko nije objasnio od kojih troškova se ta naknada sastoji niti što te troškove sačinjava uz navod kad je to pitala da je "djelatnica banke slegnula ramenima".Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora, pa isto tako nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi vezano za jednokratnu naknadu za obradu kredita, budući se niti o njima nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023- 2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

" Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat. U takvom kontekstu (i) navedene odredbe ugovora o kreditu koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja također nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine, odnosno na temelju čega se formira naknada za prijevremenu otplatu kredita. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C- 84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud.

35. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava LZZ i ZZZ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora (zbog čega je uostalom tužitelj naknadno i povukao svoj primarno postavljeni tužbeni zahtjev list 573 spisa o čemu je odlučeno rješenjem.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 21.2.2007.godine , a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. Aneks broj 1 Ugovora od 14.1.2016.godine. Naime i sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

38. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Aneksa predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019., Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

39. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

40. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 IZ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu I protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

41. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica aneksom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sama tužiteljica potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu - dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., IZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

42. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

43. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.). Stoga budući postoji preplata sukladno postojećim dokazima u spisu ovaj sud mora o tome voditi računa dakle o cjelokupnom iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.

44. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. pa je provedeno vještvo od 08.05.2025. godine listovi 294 do 318 spisa.

45. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinja je zaključno navela da: a) preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za utuženo razdoblje ukupno iznose *6.705,83 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4, b) zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate do 30.09.2015. godine iznosi 2.174,59 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 4, c) na dan 30. rujna 2015. godine, nakon umanjenja obračunate zatezne kamate na preplatu anuiteta s osnova promjene tečaja za preplatu iz konverzije po tuženiku, a s obzirom da iznos obračunate zatezne kamate nije bio dostatan za umanjenje cjelokupne preplate iz konverzije, umanjen je i iznos preplate anuiteta s osnova promjene tečaja, te nakon umanjenja cjelokupne preplate iz konverzije preostaje iznos preplate anuiteta s osnova promjene tečaja od *4.874,18 EUR, d) Razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015 godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi *1.135,13 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužiteljice nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: utvrđenjem iznosa razlike u anuitetima pod pretpostavkom ništetnosti primjene valutne klauzule (promjene tečaja) u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Dakle, s financijskog aspekta može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 16.342,97 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Dakle, u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *958,78 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, e) tužiteljica je tuženiku podmirila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,50% glavnice odobrenog kredita dana 23.02.2007. godine u iznosu od *606,47 EUR.

46. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane budući je isti izrađen detaljno i analitički, sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu, to tim više što su se stranke na izričit upit suda i na ročištu od 24.11.2025.godine na upit suda izričito dva puta suglasile da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju, list 3 tog zapisnika, cijeneći da je tužena istaknula u podnesku na str. 318 do 368 spis navode pravne naravi. Stoga bi tužiteljici pripali iznosi s osnova preplaćenog tečaja od 6.705,83 eura, s osnova obračunate zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate pa do 30.9.2015.godine iznos od 2.174,59 eura, s osnova više kunske protuvrijednosti konvertiranog kredita tj. s osnova nedovoljno umanjenje glavnice iznos od 958,78 eura, li te s osnova podmirene naknade za obradu kredita iznos od 606,47 eura, listovi 317 do 318 spisa. Međutim tužena je istaknula i prigovor prijeboja u parnici koji je bio osnovan.

47. Naime, vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici tužena je još u odgovoru na tužbu listovi 100 do 101 spisa tim procesno pravnim prigovorom prijeboja obuhvatila iznos priznat preplatom od 4.310,22 eura sa kamatom na isti. Taj prigovor prijeboja u parnici tužena je bazirala na preplati koja je utvrđena u aneksu ugovora od 14.1.2016.godine, list 17 spis u iznosu od 32.407,56 kn a što je utvrdio i vještak financijske struke list 317 spis. Iako tužiteljica nije istakla prigovor zastare u odnosu na istaknuti procesni prigovor prijeboja u parnici čak i da jest isti ne bi bio osnovan. Naime, temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje čl. 198 st. 1 ZOO- a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako na još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici nije niti zastario jer su se pretpostavke za prijeboj što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa nastale kad su se tražbine tužitelja susrele sa tražbinom tuženika. Vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici istaknut od strane tužene na iznos preplate po konverziji u iznosu glavnice od 4.301,22 eura isti je bio osnovan u toj visini koju je potvrdio i sam vještak financijske struke. Međutim tuženik je u taj prigovor uključio i zakonske zatezne kamate na iznos od 4.006,24 eura od 1.10.2015. tena iznos od 291,21 eur što zbrojeno daje 4.297,42 eura, list 101 spisa. No i neovisno o tom disbalansu na izričit upit suda na ročištu od 24.11.2025.godine tužena se izričito suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu te nije predlagala financijskog vještvo kako bi se uz glavnicu od 4.301,22 eura izračunale i zakonske zatezne kamate do trenutka kad su se njezine tražbine susrele sa tražbinama tužiteljice pa je stoga od strane ovog suda mogao biti uzet u obzir samo iznos glavnice od 4.301,22 eura sukladno dokazima na str. 17 i 317 spisa glede glavnice preplate po konverziji. U takvom kontekstu s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja u parnici valjalo je utvrditi stavak II izreke ove presude sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke postojanje potraživanja tužitelja s osnova preplaćene kamate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate pa do 30.9.2015.godine u iznosu od 2.174,59 eura. Zatim je valjalo deklaratorno utvrditi i postojanje potraživanja i tuženika prema tužitelju s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu glavnice od 4.301,22 eura . Nakon toga valjalo je prebiti konstitutivnom odlukom o kompenzaciji međusobne tražbine tužitelja s osnova preplaćene kamate na svaki preplaćeni iznos tečajne razlike od dana preplate pa do 30.9.2015.godine u iznosu od 2.174,59 eura s jedne strane, sa tražbinom tuženika prema tužitelju s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu glavnice od 4.301,22 eura do visine od 2.174,59 eura, što znači da preostaje tražbina tužene u iznosu od 2.126,63 eura (ili 4.301,22 – 2.174,59 = 2.126,63 eura). S obzirom da je tražbina tužene po navedenim osnovama veća to ovaj sud nema osnove za izricanje kondemnatorne presude protiv tužiteljice jer tužena nije istaknula svoju tražbinu u vidu samostalnog tužbenog zahtjeva. No opisano je sud uzeo u obzir što će se obrazložiti u nastavku.

48. Međutim cijeneći da je preostala na strani tužene nepokrivena razlika po navedenom osnovu od 2.126,63 eura opisano je valjalo uzeti u obzir što je učinila i tužiteljica doduše ne u dovoljnoj mjeri. Naime s osnova promjene početnog tečaja CHF tužiteljici bi kako je već navedeno pripao iznos od 6.705,83 eura list 317 spisa, pa ako se taj iznos umanji za ostatak preplate po konverziji koja nije prestala prijebojem tj. sa iznosom od 2.126,63 eura ostaje iznos glavnice od 4.579,20 eura (ili 6.705,83 – 2.126,63 = 4.579,20 eura), list 319 do 318 spisa, a ne iznos od 4.874,18 eura kako je to specificirala tužiteljica, list 327 spisa.

49. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je tužiteljici dosuditi po osnovi preplate anuiteta s osnova promjene tečaja, iznos od 4.579,20 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na taj iznos teče počev od 30.9.2015.godine (kad je izvršena konverzija) pa do isplate, stav III izreke ove presude, zatim po osnovi razlike u iznosu preostale glavnice po provedenoj konverziji iznos od 958,78 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 30.9.2015.godine (kad je izvršena konverzija) pa do isplate, stav IV izreke ove presude, te po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 606,47 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 23. veljače 2007. godine kad je ista plaćena pa do isplate, stav V izreke ove presude. Budući je tužena bila nepošteni stjecatelj sukladno obrazloženom (članak 1115 ZOO-a) to je tužiteljica ispravno potraživala zakonsku zateznu kamatu na navedene iznose. Budući je tužiteljica potraživala od tužene s osnova preplate anuiteta s osnova promjene tečaja iznos od 4.874,18 eura a dosuđen joj je iznos od 4.579,20 eura to ju je valjalo po tom osnovu odbiti prema tuženoj glede iznosa glavnice u iznosu od 294,98 eura sa kamatom na isti od 30.9.2015. godine pa do isplate ka neosnovan, stav VI izreke ove presude.

50. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj. negativne tečajne razlike , te smatra da se moraju uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

51. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i to čak dva puta stranke su se na ročištu od 24.11.2025. godine na kojem je tužena odustala od saslušanja svoje svjedokinje, izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, što je dva puta ponovljeno sudu, list 3 istog zapisnika navodeći da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 23.12.2025. godine ali je isto prezakazano zbog spriječenosti rješenjem ranije tj. za dan 11.12.2025. godine.

53. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

54. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj je sukladno troškovniku cijeneći pojedinačno navedene stavke (ne i njihov zbroj) valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka i to: 2.12.2024. i 11.6.2025. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, za zastupanje na ročištima od: 26.11.2024. i 24.11.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, ili ukupno 500 bodova ili 1.000,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 250,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.250,00eura. Tužiteljici nadalje pripada i trošak plaćenog predujma za vještačenje od 550,00 eura sukladno računu na str. 319 spisa, što daje na ime ukupnog parničnog troška iznos od 1.800,00 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici stav VII izreke ove presude zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos počinje teći od dana objave presude tj. od 11.12.2025. pa do isplate stav VII izreke ove presude.

55. Sukladno prethodno obrazloženom budući je tužena izgubila ovu parnicu valjalo ju je u cijelosti odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužiteljici kao neosnovan stav VIII izreke ove presude.

U Puli, 11. prosinca 2025. godine

S u d a c :

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.

• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 140.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 154. st. 5.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 187.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 187. st. 3.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 190.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 191.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 288. st. 5.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 3.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 502.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 59.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 81.
• Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/2003, 10.06.2003, čl. 81. st. 1.