Posl.broj P-4050/2025

Posl.broj P-4050/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Jagodi Matić, u pravnoj stvari tužitelja VĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković&Sanja Perković Zadar, E. Kotromanić 11, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50., OIB: 02535697732., zastupana po punomoćniku Kruni Peronja, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I, r adi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 28. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužene PĆ, odvjetnice u [adresa], dana 11. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od € 7.388,33 zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 6,67 € od 30.11.2005 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.12.2005 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.01.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 28.02.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.03.2006 godine

- na iznos od 6.67 € od 30.04.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.05.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 30.06.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.07.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.08.2006 godine

- na iznos od 79,93 € od 30.09.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.10.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 30.11.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.12.2006 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.01.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 28.02.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.03.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 30.04.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.05.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 30.06.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.07.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.08.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 30.09.2007 godine

- na iznos od 6,67 € od 31.10.2007 godine

- na iznos od 4,81 € od 30.11.2007 godine

- na iznos od 4,81 € od 30.12.2007 godine

- na iznos od 4,81 € od 31.01.2008 godine

- na iznos od 4,81 € od 29.02.2008 godine

- na iznos od 4,81 € od 31.03.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.04.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.05.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.06.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.07.2008 godine

- na iznos od 101,49 € od 31.08.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.09.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.10.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.11.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.12.2008 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.01.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 28.02.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.03.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.04.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.05.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.06.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.07.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.08.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.09.2009 godine

- na iznos od 102,95 € od 31.10.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.11.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.12.2009 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.01.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 28.02.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.03.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.04.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.05.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.06.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.07.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 31.08.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.09.2010 godine

- na iznos od 196,52 € od 31.10.2010 godine

- na iznos od 30,62 € od 30.11.2010 godine

- na iznos od 75,42 € od 31.12.2010 godine

- na iznos od 75,42 € od 31.01.2011 godine

- na iznos od 75,42 € od 28.02.2011 godine

- na iznos od 75,42 € od 31.03.2011 godine

- na iznos od 75,42 € od 30.04.2011 godine

- na iznos od 75,42 € od 31.05.2011 godine

- na iznos od 175,89 € od 30.06.2011 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.07.2011 godine

- na iznos od 175,36 € od 31.08.2011 godine

- na iznos od 133,34 € od 15.09.2011 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.10.2011 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.11.2011 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.12.2011 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.01.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 29.02.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.03.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.04.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.05.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.06.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.07.2012 godine

- na iznos od 174,69 € od 31.08.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.09.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.10.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.11.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.12.2012 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.01.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 28.02.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.03.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.04.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.05.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.06.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.07.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.08.2013 godine

- na iznos od 176,68 € od 30.09.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.10.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 30.11.2013 godine

- na iznos od 101,03 € od 31.12.2013 godine

- na iznos od 115,47 € od 31.01.2014 godine

- na iznos od 115,47 € od 28.02.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.03.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 30.04.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.05.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 30.06.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.07.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.08.2014 godine

- na iznos od 158,34 € od 30.09.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.10.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 30.11.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.12.2014 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.01.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 28.02.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.03.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 30.04.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.05.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 30.06.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.07.2015 godine

- na iznos od 83,08 € od 31.08.2015 godine

- na iznos od 157,56 € od 30.09.2015 godine, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.12.2007. godine zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015 godine po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.godine do 29. prosinca 2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u visini od 1.715,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 11. prosinca 2025. godine do isplate obračunatim po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20.09.2005. godine kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010733863, kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje iznos od 61.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja, na rok otplate od 240 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 4,35 %, promjenjivom, u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana.

1.1. Nadalje, da je dana 24.12.2015. godine sa tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010733863, kojim je izvršena zakonska konverzija, odnosno promjena valutne klauzule iz CHF u EUR, prilikom čega je utvrđena preplata koja je iskorištena za smanjenje dospjelih anuiteta nakon konverzije.

1.2. Budući je ugovorena valutna klauzula u CHF i otplata kredita vezana za tu valutu, te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano odlukom tuženika, te budući ga tuženik prilikom ugovaranja kredita nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, te obzirom da je odredba kojom isključivo jedna ugovorna strana jednostrano određuje visinu kamatne stope ništetna, kako je to presuđeno od strane Visokog trgovačkog suda RH pravomoćnim sudskim presudama broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine i Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.godine, te kako je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, stoga postavljeni tužbeni zahtjev za povrat više preplaćenih iznosa, time da tužitelj navodi da neće postavljati deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, već se poziva na navedene pravomoćne sudske presude VTS-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, te naveo da tužitelj, koji je prihvatio konverziju, nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu, odnosno da tužitelj kao potrošač koji je s bankom sklopio dodatak-aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

2.1.Nadalje, da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može biti nikakvog potraživanja. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, tužitelj da je prihvatio da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava, odnosno sve uplate koje je do tada izvršio, što uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule, pa obzirom da su konverzijom stranke potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule i s naslova kamatne stope, to da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na strani tužitelja imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a na štetu tuženika.

2.2. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik da je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope i uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, te je također, iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

2.3. Nadalje, da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku i ima snagu javnobilježničkog akta, slijedom čega proizlazi da je strankama prilikom sklapanja ugovor pročitan i protumačen i da su stranke upozorene na posljedice sklapanja ugovora, nakon čega su se ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se smatra da je tužitelj sve svoje nedoumice otklonio već prilikom sklapanja ugovora.

2.4. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja ukoliko bi prilikom financijsko- knjigovodstvenog vještačenja bilo utvrđeno kako je u određenim razdobljima tužitelj plaćao kamatu po nižoj stopi od one koja je početno bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.godine.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9010733863, Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010733863, prometa po kreditu, saslušanjem tužitelja, te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Srđanu Kovačiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010733863 utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja, na rok otplate od 240 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 4,35 %, promjenjivom, u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana.

5. Vještak Srđan Kovačić u svom nalazu i mišljenju navodi da je temeljem izračuna uplaćenih rata kredita i uspoređujući iste s kunskom protuvrijednosti utvrđenih rata u otplatnom planu po predmetnom Ugovoru o kreditu utvrdio da je u razdoblju od 31.10.2005. godine pa do 30.09.2015. godine tužitelj više uplatio nego je trebao iznos od 55.667,39 kuna, uz napomenu da se za cijelo razdoblje otplate kredita koristila nepromjenjiva kamatna stopa i isti kunski iznos tečaja valute CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

6. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 20.09.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010733863, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 61.500,00 CHF,

- da je rok otplate kredita 240 mjeseca i da je redovna kamatna stopa promjenljiva i iznosi 4,35 % godišnje,

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 24.12.2015. godine sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010733863,

- da je tim Dodatkom ugovoreno da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope i iznosa anuiteta,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića proizlazi da je u razdoblju od 31.10.2005. godine pa do 30.09.2015. godine tužitelj više uplatio nego je trebao iznos od 55.667,39 kuna, uz napomenu da se za cijelo razdoblje otplate kredita koristila nepromjenjiva kamatna stopa i isti kunski iznos tečaja valute CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu, koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

8. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07) a temeljem odredbe čl. 138 a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

11. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

12. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Srđana Kovačića jer je izrađen stručno i na temelju dokumentacije priložene spisu.

15. U ovom postupku je sporno i da li na navedeno tužiteljevo restitucijsko pravo ima utjecaja okolnost što su stranke zaključile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita.

16. Po ocjeni ovog suda, okolnost što su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu Eur nema pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice u kojoj tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF.

16. 1. Naime, činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. To iz razloga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.

16.2. Dakle, tužitelj neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak ima i uporište u pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (D. protiv E. B. H.), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

16.3.Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca kako to neutemeljeno smatra tužena, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

16.4. Dakle, potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF.

16.5. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu niti postojale i ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče isticanja nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

17. Tužitelju, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, na vještačenjem utvrđene iznose preplate pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata.

17.1.To stoga što se u konkretnom slučaju tužena ima smatrati nepoštenim stjecateljem, jer je naplatila od tužitelja nešto što joj ne pripada, a to je učinila na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor o kreditu, pri čemu tužitelj na takve odredbe i na njihovu primjenu nije mogao ni na koji način utjecati.

18. Slijedom navedenog, kako niti prigovor zastare nije osnovan, to je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) time da je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava tužbe 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 28. svibnja 2024.g. 100 bodova, plus sastava dva obrazložena podneska po 100 bodova, dakle ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 eura, plus PDV 200,00 eura, trošak vještačenja 400,00 eura i trošak pristojbi 315,00 eura, pa parnični trošak tužitelja iznosi 1.715,00 eura.

U Sinju, dana 11. prosinca 2025. godine

SUDAC

Jagoda Matić

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste preko ovog suda za Županijski sud. Podnosi se pisano u tri primjerka.

DN-a:

1. Zajednički odvjetnički ured Rikardo Perković&Sanja Perković Zadar, E.

V 11

2. Kruno Peronja odvjetnik u Splitu, Domovinskog rata 10/I