REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-969/2025-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Petra Sokač, odvjetnica u Križevcima, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i odsutnosti tuženika, 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 220050 od 23. rujna 2008. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara pod brojem ovjere OV-6472/2008 dana 24. rujna 2008. sklopljen između pravnog prednika tužiteljice PŽ i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti valute CHF po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan dospijeća.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.192,13 eura sa zateznim kamatama:

-na iznos od 9,12 EUR od 03.11.2008. godine do isplate

-na iznos od 3,54 EUR od 02.12.2008. godine do isplate

-na iznos od 10,53 EUR od 02.01.2009. godine do isplate

-na iznos od 11,39 EUR od 02.02.2009. godine do isplate

-na iznos od 12,02 EUR od 02.03.2009. godine do isplate

-na iznos od 10,89 EUR od 02.04.2009. godine do isplate

-na iznos od 10,64 EUR od 02.04.2009. godine do isplate

-na iznos od 9,31 EUR od 04.05.2009. godine do isplate

-na iznos od 7,60 EUR od 02.06.2009. godine do isplate

-na iznos od 8,19 EUR od 02.07.2009. godine do isplate

-na iznos od 9,06 EUR od 03.08.2009. godine do isplate

-na iznos od 8,67 EUR od 02.09.2009. godine do isplate

-na iznos od 8,46 EUR od 02.10.2009. godine do isplate

-na iznos od 10,11 EUR od 02.11.2009. godine do isplate

-na iznos od 11,58 EUR od 02.12.2009. godine do isplate

-na iznos od 12,71 EUR od 02.02.2010. godine do isplate

-na iznos od 12,44 EUR od 02.03.2010. godine do isplate

-na iznos od 15,19 EUR od 02.04.2010. godine do isplate

-na iznos od 14,35 EUR od 03.05.2010. godine do isplate

-na iznos od 15,79 EUR od 02.06.2010. godine do isplate

-na iznos od 22,69 EUR od 02.07.2010. godine do isplate

-na iznos od 21,00 EUR od 02.08.2010. godine do isplate

-na iznos od 26,89 EUR od 02.09.2010. godine do isplate

-na iznos od 23,90 EUR od 04.10.2010. godine do isplate

-na iznos od 21,22 EUR od 02.11.2010. godine do isplate

-na iznos od 28,91 EUR od 02.12.2010. godine do isplate

-na iznos od 33,07 EUR od 04.01.2011. godine do isplate

-na iznos od 29,27 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

-na iznos od 29,73 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

-na iznos od 28,06 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

-na iznos od 29,98 EUR od 02.05.2011. godine do isplate

-na iznos od 36,03 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

-na iznos od 37,64 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

-na iznos od 47,63 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

-na iznos od 44,48 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

-na iznos od 38,25 EUR od 03.10.2011. godine do isplate

-na iznos od 38,39 EUR od 02.11.2011. godine do isplate

-na iznos od 37,85 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

-na iznos od 40,68 EUR od 02.01.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,31 EUR od 10.02.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,37 EUR od 02.04.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,47 EUR od 02.05.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,98 EUR od 01.06.2012. godine do isplate

-na iznos od 42,72 EUR od 02.07.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,91 EUR od 01.08.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,98 EUR od 28.08.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,25 EUR od 03.09.2012. godine do isplate

-na iznos od 39,89 EUR od 01.10.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,55 EUR od 02.11.2012. godine do isplate

-na iznos od 42,14 EUR od 03.12.2012. godine do isplate

-na iznos od 41,90 EUR od 02.01.2013. godine do isplate,

-na iznos od 39,49 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,17 EUR od 19.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,55 EUR od 02.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 40,80 EUR od 02.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 38,57 EUR od 03.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 37,19 EUR od 01.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 38,41 EUR od 01.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 39,26 EUR od 02.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,41 EUR od 01.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 40,23 EUR od 04.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 40,76 EUR od 02.12.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,19 EUR od 02.01.2014. godine do isplate,

-na iznos od 42,29 EUR od 03.02.2014. godine do isplate,

-na iznos od 43,16 EUR od 01.04.2014. godine do isplate,

-na iznos od 42,71 EUR od 18.04.2014. godine do isplate,

-na iznos od 41,84 EUR od 02.05.2014. godine do isplate,

-na iznos od 41,54 EUR od 02.06.2014. godine do isplate,

-na iznos od 41,69 EUR od 01.07.2014. godine do isplate,

-na iznos od 42,78 EUR od 01.08.2014. godine do isplate,

-na iznos od 43,90 EUR od 01.09.2014. godine do isplate,

-na iznos od 45,46 EUR od 02.10.2014. godine do isplate , po stopi koja se za razdoblje od 3. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu broj 220050 od 23. rujna 2008. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara pod brojem ovjere OV-6472/2008 dana 24. rujna 2008. sklopljen između pravnog prednika tužiteljice i pravnog prednika tuženika kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.136,58 eura sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Pravni prednik tužiteljice u tužbi podnesenoj 2. lipnja 2021. ističe da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 3. rujna 2008. sklopio ugovor o kreditu broj 220050 kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.640,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ističe da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim ratama u iznosu od 160,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika za devize važećem na dan isplate. Nadalje navodi da je čl. 4. ugovora ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Nadalje navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada u visini od 1% koja se naplaćivala neposredno prije isplate kredita. Ističe da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj odredbi. Na pripremnom ročištu ističe da se o niti jednoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o tipskom ugovoru. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 220050 od 23. rujna 2008. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara pod brojem ovjere OV-6472/2008 dana 24. rujna 2008. sklopljen između pravnog prednika tužiteljice i pravnog prednika tuženika u dijelu koji se odnosi na točku 1. i 4. ugovora kojim se iznos kredita odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje u iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate, u dijelu koji se odnosi na točku 8. kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan dospijeća te u dijelu čl. 6. kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1% koji se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Po osnovi rasta tečaja traži isplatu iznosa od 2.111,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže određenim u tom podnesku. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primjenjivati na ugovorni odnos koji je predmet ovog spora, da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i da nema automatske vezanosti ovog suda na utvrđenja iz te presude. Ističe da ugovorne odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Na pripremnom ročištu održanom 20. listopada 2020. predlaže da se vještak očituje o tzv. negativnim razlikama. Na pripremnom ročištu predlaže da se financijski vještak očituje o tzv. negativnim razlika, a u pogledu spornog čl. 6. ugovora ističe da se radi o naknadi koja je u ugovoru jasno naznačena i definirana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom ovog postupka umro je pravni prednik tužiteljice te je postupak po sili zakona prekinut. Potom je pozvana tužiteljica koja je naslijedila njegovu tražbinu koja je predmet ovog postupka preuzeti postupak te je postupak nastavljen rješenjem od

26. studenog 2024. (list 153 spisa).

4. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 14. veljače 2025., djelomično ispravljenim na ročištu 10. studenog 2025. tužiteljica traži donošenje presude kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe spornog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na točku 4. ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, kao i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan dospijeća te u dijelu čl. 6. kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1% koji se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Po osnovi rasta tečaja traži isplatu iznosa od 2.192,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže određenim u tom podnesku.

5.1. Tuženik se nije usprotivio preinaci tužbe iz podneska od 14. veljače 2025., niti je došao na ročišta održana nakon toga (15. rujna 2025. i 10. studenog 2025.).

5.2. Sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica preinačila tužbu nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem (koji dokaz je izveden nakon zaključenja prethodnog postupka), zaključak je ovog suda da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga se radi o dopuštenoj preinaci, kojoj je s k tome tuženik nije usprotivio.

6. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz financijskim vještačenjem.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenim između pravnog prednika tužiteljice kao fizičke osobe s pravnim prednikom tuženika 23. rujna 2008. (list 16-25 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen pravnom predniku tužiteljice na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.640,97 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećim na dan dospijeća (čl. 8. ugovora) te da je namjena kredita kupnja vozila (čl. 3. ugovora).

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je pod toč. 8. izreke utvrđeno da je pravni prednik ovdje tuženika (kao VIII. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 8. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio. Osim toga tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

16. Sud nije izveo dokaz saslušanjem pravnog prednika tužiteljice, kako je to predlagao tuženik, na okolnosti vezane uz primjenu promjenjive kamatne stope. Sud taj dokaz kao nepotreban nije izveo jer tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne traži isplatu po toj osnovi, nego samo po osnovi valutne klauzule. Osim toga, pravni prednik tužiteljice je umro pa njegovo saslušanje nije niti moguće izvesti, a tužiteljica po prirodi stvari nema neposrednih saznanja o okolnostima vezanim za sklapanje spornog ugovora (nije sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu).

17. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je pravni prednik tužiteljice sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu vozila. Po ocjeni ovog suda pravni prednik tužiteljice je dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača. Za vezanost suda za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača posve je neodlučno je li potrošač sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila ili stana.

18. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

19. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

20. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je njezin pravni prednik platio zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je važio na dan isplate kredita.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetne sporne odredbe utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 2. lipnja 2021. pa petogodišnji zastarni rok nije protekao.

22. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje od 19. svibnja 2023. (list 111-116 spisa) sud nalazi utvrđenim da razlika uplata koja je proizašla zbog razlike između tečaja za valutu CHF kod otplate i početnog tečaja iznosi ukupno 2.192,13 kn, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni na stranici 3-4 nalaza, stupac 10 i 17 Tabele, odnosno listu 114-115 spisa).

23. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje. Sud nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti kao jasno i obrazloženo te napravljeno u skladu sa zadatkom suda.

24. Tuženik je u postupku predlagao da se financijska vještakinja očituje i o tzv. negativnim razlikama. Tuženiku je rješenjem od 20. listopada 2022. naloženo platiti trošak takvog vještačenja u iznosu od 39,82 eura, međutim tuženik to nije učinio iako je upozoren na posljedice iz čl. 153. st. 3. ZPP-a. Stoga je sud odustao od izvođenja tog dokaza. Osim toga, čak i da takve razlike postoje, po ocjeni ovog suda ne mogu se uzeti u obzir iznosi koje je pravni prednik tužiteljice platio po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužitelja u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

25. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 2.192,13 eura (toč. I izreke). Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose svakog pojedinog anuiteta odlučeno kao u toč. I izreke.

26. Odluka o visini stope zatezne temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

27. Nadalje, čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je čl. 6.1. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i da se plaća jednokratno i naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

28. Kao što je to naprijed već rečeno, pravni prednik tužiteljice je već dostavljenim ugovorom dokazao svoj status potrošača.

29. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

30. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s pravnim prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik na tu okolnost nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza.

32. Tuženik nije osporio tvrdnju tužiteljice da se radi o tipskom (unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca). Stoga izvođenje dokaza na tu okolnost nije potrebno. Osim toga, pravni prednik tužiteljice je umro pa njegovo saslušanje nije niti moguće izvesti, a tužiteljica po prirodi stvari nema neposrednih saznanja o okolnostima vezanim za sklapanje spornog ugovora (nije sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu).

33. Razmatrajući sadržaj članka 6.1. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba jasna, transparenta u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala pravnom predniku tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

34. Čanak 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6.1. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

35. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

36. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s pravnim prednikom tužiteljice, mogao razumno očekivati da bi on prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi pravni prednik tužiteljice pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 1% iznosa kredita.

37. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

38. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

39. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tuženik u postupku ne navodi o kakvim se troškovima uopće radi. Za očekivati je da postoje određeni troškovi banke, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na pravnog prednika tužiteljice nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

40. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na pravnog prednika tužiteljice člankom 6.1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze navedenog čl. 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj pravnog prednika tužiteljice i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

41. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

42. Pravnom predniku tužiteljice je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu pravnog prednika tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

43. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

44. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da pravni prednik tužiteljice, neovisno o tome što je trebao i mogao pročitati spornu odredbu koja je transparentna, nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi i da o naknadi nije mogao pregovarati. Stoga je ništetan članak 6.2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. III izreke.

45. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora(2.192,13 eura) te priloženom troškovniku.

46. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 23.02.2022.12.06.2023. i 14.02.2023. za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka od 19.102022., 09.05.2024. i 08.11.2024. za svaki po 25 bodova (Tbr. 8/4) te trošak pristupa na ročišta 20.11.2022., 15.09.2025. i 10.11.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 775 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u zatraženom iznosu od 2,00 eura iznosi 1.937,50 eura. Priznat joj je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura. Slijedom svega navedenog, tužiteljici u pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.136,58 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

47. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer niti taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Navedeno stoga što u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna. Ukoliko dostava poziva nije uredna, presuda je odmah nakon ročišta šalje punomoćniku stranke putem e-komunikacije pa je i u tom slučaju trenutno dostupna.

U Zagrebu 11. prosinca 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka odnosno umješač uredno obaviješten o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupio, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka odnosno umješač nije bio uredno obaviješten o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.