REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-178/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nikolini Labuhar Bazina, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 02958272670, protiv I-tužene ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženika OR, vl.obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Miri Dragoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja ŠR, diplomiranog pravnika, I-tužene osobno, II-tuženika osobno, uz zamjenicu punomoćnika tuženika Ivu Lovrić, odvjetnicu, 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o radu od dana 30.09.2024. godine, a kojeg su sklopili prvotužena ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženik [obrt] obrt za ugostiteljstvo, vl. OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ništetan."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje da ER i OR, vl.obrta [obrt] naknadi trošak parničnog postupka i to svakome u iznosu od 343,75 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev ER i OR, vl.obrta [obrt] za naknadu troška postupka u preostalom zatraženom iznosu.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da su ER (dalje: I-tužena) i OR, vl.obrta [obrt] (II-tuženik) sklopili Ugovor o radu 1. listopada 2024. Uvidom u službene evidencije tužitelja, utvrđeno je da je I-tužena sklopila ugovor o radu s II-tuženikom za vrijeme korištenja privremene nesposobnosti za rad zbog komplikacija u trudnoći te od 4. listopada 2024. ista koristi rodiljni dopust. Prije zasnivanja radnog odnosa kod II- tuženika, I-tužena je bila u radnom odnosu od 1. rujna 2018. do 30. rujna 2024. kod poslodavca AR, vl. obrta [obrt]. I-tužena i II-tuženik zasnovali su radni odnos 1. listopada 2024. samo da bi I-tužena ostvarila pravo iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Članak 122. stavak 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje kako u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovnom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Članak 8. Zakona o radu propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Članak 285. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Sukladno članku 187. Zakona o parničnom postupku, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Na ročištu održanom 7. srpnja 2025. tužitelj je naveo da utvrđenje ništetnosti ugovora o radu potražuje temeljem članka 322. Zakona o obveznim odnosima i članka 122. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a navodi koji se odnose na prividnost ugovora su u tužbi omaškom navedeni.

2. I-tužena i II-tuženik u odgovoru na tužbu osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, neutemeljen i paušalan. Navodi se da u postupanju I-tužene i II-tuženika nema ništa nezakonito i njihovo postupanje je sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju kao i Pravilniku o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju. I-tužena i II-tuženik su tužitelju dostavili svu potrebnu dokumentacije temeljem koje je I-tužena stekla status osigurane osobe na temelju radnog odnosa, a tužitelj je na temelju iste I-tuženoj priznao status osiguranika 1. listopada 2024., a predmetnom tužbom želi retroaktivno taj status poništiti. Takvo postupanje tužitelja predstavlja diskriminaciju prema I- tuženoj. Nakon stjecanja status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu tužitelj je zatražio od I-tužene i II-tuženika zaključkom od 15. studenog 2024. pisanu izjavu o okolnostima zasnivanja radnog odnosa I-tužene kod II-tuženika. I-tužena i II-tuženik su se u ostavljenom roku očitovali po predmetnom zaključku iz kojeg se jasno vidi da je volja I-tužene i II-tuženika bila zasnivanje radnog odnosa i rad I-tužena kod II-tuženika. Od bitnog značaja je činjenica kako je I-tužena radila u predmetnom ugostiteljskom objektu, kao konobar, ali je radi zatvaranja obrata dosadašnjeg vlasnika nastavila radni odnos u istom ugostiteljskom objektu na istom radnom mjestu samo kod drugog obrtnika, stoga postoji kontinuitet kojim I-tužena ostvaruje pravo i na duži godišnji odmor kako je to propisano člankom 77. Zakona o radu. Navedeno je u skladu i s člankom 30. Zakona o radu koja kaže da poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta u smislu posebnog propisa smije ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima (stavak 1.), kao i da ne smije tražiti bilo kakve podatke o trudnoći niti smije uputiti drugu osobu da ih traži, osim ako radnica osobno zahtijeva određeno pravo predviđeno zakonom ili drugim propisom radi zaštite trudnica (stavak 2.). U protivnom bi se moglo utvrditi kako je nepovoljno postupanja temeljem trudnoće oblik spolne diskriminacije, jer proizvodi nepovoljne učinke isključivo za žene. Istovremeno, osim što ovakva praksa u nepovoljniji položaj dovodi isključivo žene, ista ima i posebne štetne učinke na položaj žena na tržištu rada, a s tim u vezi njihovu financijsku sigurnost za vrijeme trajanja trudnoće. Stoga činjenica što žena zaključi radi radni odnos tijekom rizične trudnoće te na taj način sebi osigura pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u trudnoći, ne može biti osnova tužitelju za negiranje zakonom zajamčenog interesa žene, sve dok su za to ispunjeni formalni uvjeti koje je zakon propisao u pogledu zasnivanja radnog odnosa, što u predmetnom slučaju jest, isto tako osigurava I-tuženoj radni odnos po povratku sa rodiljnog ili roditeljskog dopusta, a II-tuženiku radnu snagu. Iz navedenog proizlazi da bi odluka kojom se retroaktivno ženi ukida status osigurane osobe predstavljalo kršenje zabrane nepovoljnog postupanja temeljem trudnoće koja čini oblik diskriminacije na temelju spola. Na predmetni slučaj primjenjuje se i Zakon o ravnopravnosti spolova koji propisuje i izričito zabranjuje bilo koji oblik nepovoljnijeg postupanja prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva, a zabrana se odnosi na sva državna tijela, tijela s javnim ovlastima i na privatne osobe, o čemu govore i odredbe 2006/54/EC Direktive o implementaciji načela jednakosti prilikom jednakog postupanja između muškaraca i žena u pogledu zapošljavanja i rada kojom se izričito propisuje da je bilo kakvo nepovoljno postupanje zbog trudnoće ili porodiljnog dopusta oblik diskriminacije na temelju spola. Iz odluke Europskog suda pravde u predmetu C- 177/88 E se utvrđuje da je nepovoljno postupanje u pogledu zapošljavanja uvjetovano trudnoćom osobe, oblik spolne diskriminacije žena, jer se nepovoljne posljedice takvog postupanja mogu odnositi isključivo na žene. Tuženici nadalje ističu kako tužitelj nije ni sa čim dokazao da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 8. Zakona o a radu. Predmetni ugovor nije niti prividan jer je zaključen suglasnom voljom ugovornih strana. Prema odredbi članku 285. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka prema ugovornim stranama, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, dok je stavkom 3. predmetnog članka propisano da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi. Prividan (simuliran ili fktivan ugovor) je ugovor kod kojeg postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova obzirom na postojanje svjesnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takovog ugovora. Temeljem iznesenog, u predmetnom slučaju se ne radi o prividnom ugovoru, jer je isti rezultat suglasne volje obiju stranka da se isti zaključi, sukladno članku 247. Zakona o obveznim odnosima, a što ima uporište u činjenici da 2. tuženik nije isti pobijao, važno je napomenuti kako treća strana ovdje tužitelj ne može tražiti utvrđenje da ugovor nije nastao odnosno prividnost ugovora, već samo stranke koje su ga sklapale (Rev- 1728/2018 od 15. prosinca 2021., Rev-12/2020 od 14. travnja 2021., Rev-1489/2018 od 7. travnja 2021., Rev-2357/15 od 2. veljače 2016.). Kada bi predmetni ugovor bio prividan, a nije, on ne utječe na njegovu ništetnost kako to traži tužitelj u tužbenom zahtjevu, to je pravno stajalište ustaljene sudske prakse izraženo i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. veljače 2016. broj Rev 2357/15-3. Isto tako predmetni Ugovor o radu nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, a niti moralu društva. U ovom konkretnom slučaju, imajući u vidu da propisi radnoga prava posebnu zaštitu pružaju određenim kategorijama radnika, a u koje se nedvojbeno ubrajaju trudnice, stoga predmetni Ugovor o radu nije protivan moralu društva. Temeljem navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem ispisa iz evidencije tužitelja o statusu osiguranja I-tužene (stranica 3-5 i 13 -15 spisa), ugovora o radu od 30. rujna 2024. (stranica 6 spisa), izvatka iz obrtnog registra za II-tuženika (stranica 7 spisa), izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad (stranica 8-10 spisa), potvrde o plaći (stranica 11-12 spisa), zaključka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 15. studenoga 2024. (stranica 25-26 spisa), izjave o okolnostima zasnivanja radnog odnosa od 5. prosinca 2024. (stranica 27 spisa), očitovanja od 5. prosinca 2024. (stranica 28 spisa), potvrde o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa od 30. rujna 2024. (stranica 34 spisa), sporazuma o preuzimanju radnika (stranica 38 spisa), obrasca eM-2P (stranica 36 spisa), obrasca eM-1P (stranica 37 spisa), izvatka iz obrtnog registra za AR, vl. obrta [obrt] (stranica 38 spisa), rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 9. travnja 2025. (stranica 39-40 spisa) te su saslušani I- tužena i II-tuženik kao stranke u postupku.

4. Na ročištu održanom 16. listopada 2025. tužitelj je preinačio tužbu na način da sada predlaže utvrđenje ništetnosti ugovora o radu sklopljenog 30. rujna 2024., umjesto ugovora o radu sklopljenog 8. prosinca 2023. Sud je rješenjem od 16. listopada 2025. dopustio preinaku tužbu temeljem članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

5. Na ročištu koje je održano 16. listopada 2025., a nakon što je sud odbio prijedlog tužitelja da se od Porezne uprave pribave podaci o isplaćenoj plaći i doprinosima, punomoćnici stranaka su naveli da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave. Sud je, uz suglasnost punomoćnika stranaka, odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

6. Temeljem tako provedenog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o radu od 30. rujna 2024. kojeg su sklopili I-tužena ER i II-tuženik OR, vl. obrta [obrt].

8. Među strankama nije sporno da su I-tužena i II-tuženik 30. rujna 2024. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

9. Člankom 322. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.,126/21., 114./22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom članka 122. stavkom 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na koju se poziva tužitelj ("Narodne novine" broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23., 105/25., dalje: ZOZO) propisano je da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu.

10. Sukladno odredbi članak 10. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Nadalje, sukladno članak 8. stavak 4. ZR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.

11. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio:

- da je I-tužena bila u radnom odnosu kod AR, vl. obrta [obrt] u razdoblju od 1. rujna 2018. do 30. rujna 2024. na radnom mjestu konobara,

- da su se I-tužena, II-tuženik i MR, vl. obrta [obrt] sporazumjeli da će II-tuženik preuzeti radnicu ER (I-tuženu),

- da su I-tužena i II-tuženik 30. rujna 2024. sklopili ugovor o radu za radno mjesto konobara s mjestom rada Ulica sv.[adresa], s početkom rada 1. listopad 2024.,

- da je I-tužena u trenutku sklapanja ugovora o radu od 30. rujna 2024. bila privremeno nesposobna za rad,

- da je MR odjavio obrt [obrt] (caffe bar), sa sjedištem na adresi [adresa] sa 30. rujnom 2024.,

- da je rješenjem tužitelja I-tuženoj odobreno korištenje prava na roditeljski dopust u razdoblju od 12. svibnja 2025. do 7. studenoga 2025.

12. Uvidom u obrtni registar za II-tuženika sud je utvrdio da je II-tuženik 1. listopada 2024. promijenio sjedište obrta iz [adresa] u [adresa] i upisao novu djelatnost 56.30 (caffe bar).

13. Tijekom postupka sud je saslušao svjedoka AR te I-tuženu i II- tuženika kao stranke u postupku.

13.1. MR je naveo da je imao obrt za ugostiteljstvo [obrt] na adresi [adresa], koji je bio kafić. Taj obrt vodio je do 30. rujna 2024., do kada je I- tužena radila kod njega kao konobarica. Nakon što je zatvorio obrt, prostor i cijeli posao na istoj adresi preuzeo je II-tuženik. Supruga svjedoka sklopila je ugovor o radu s II- tuženikom kako bi nastavila raditi kod njega. Svjedok je, također, naveo da je kod njega bilo zaposleno troje radnika te da su sve tri radnice dobile poslovno-uvjetovani otkaz zbog zatvaranja obrta. Na upit je li sa II-tuženikom sklopio kakav sporazum, svjedok je naveo da je sklopljen sporazum o preuzimanju radnika, i to samo za one koje su željele nastaviti raditi kod II-tuženika. Sporazum je sklopljen za dvije radnice. Svjedok je dodatno pojasnio da je svoj obrt odjavio, a da je II-tuženik imao obrt pod drugim nazivom, dok je naziv kafića ostao isti. Vezano uz sklapanje sporazuma o preuzimanju radnika, svjedok je istaknuo da je danas teško pronaći radnike te da je, kada se ima kafić, važno imati sigurnost u vezi radne snage. Prema njegovim saznanjima, i druga radnica nastavila je raditi kod II-tuženika te je u tom kafiću radila do prije tri mjeseca.

13.2. I-tužena ER je izjavila da je radila kod supruga u kafiću više od šest godina te da su imali problema s pronalaskom radne snage, zbog čega su razmišljali o prodaji kafića. Te godine ostala je trudna i radila je do sedmog mjeseca trudnoće, a bolovanje zbog komplikacija u trudnoći otvoreno joj je u srpnju 2024. Njezin suprug zatvorio je obrt 30. rujna 2024. Vezano uz prelazak radnika u drugi obrt, informirali su se u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje u Sesvetama, gdje im je rečeno da sklope sporazum kako bi sve bilo u skladu s propisima. I-tužena je s II- tuženikom sklopila novi ugovor o radu, a od drugih radnika kod II-tuženika je nastavila raditi i radnica FR. Kafić je preuzeo II-tuženik. Na poseban upit punomoćnika tužitelja, I-tužena je potvrdila da je ugovor o radu s II-tuženikom sklopila dok je bila na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći te da nije niti jedan dan radila kod II-tuženika. Rodila je 12. studenoga 2024. I-tužena je navela da je danas teško pronaći radnu snagu te da je intencija sklapanja ugovora o radu bila da se, nakon korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta, vrati na posao i nastavi raditi u kafiću kod II- tuženika. Roditeljski dopust završava joj 7. studenoga 2025., nakon čega planira povratak na posao u kafić [obrt].

13.3. II-tuženik OR je naveo da je imao otvoren obrt i vodio fast food nedaleko od kafića [obrt]. Prijatelj je sa svjedokom AR, koji mu je rekao da namjerava prodati kafić [obrt]. Stoga je odlučio zatvoriti fast food i preuzeti kafić [obrt], što je učinio 1. listopada 2024. II-tuženik je sklopio sporazum s AR i želio je da I-tužena nastavi raditi kod njega nakon što joj završi roditeljski dopust. Također mu je bilo poznato da je I-tužena trudna. Kod njega je nastavila raditi i radnica FR, koja je prethodno radila u obrtu AR, odnosno u kafiću [obrt].

13.4. Sud u cijelosti vjeruje iskazima svjedoka AR te I-tužene i II-tuženika jer su iskazi logični i životno uvjerljivi, međusobno suglasni i dosljedni u svim bitnim činjenicama (zatvaranje obrta, preuzimanje kafića, sklapanje sporazuma o preuzimanju radnika, status I-tužene u trenutku sklapanja ugovora o radu, namjera povratka na posao nakon rodiljnog i roditeljskog dopusta). Nema proturječnosti ni nelogičnosti koje bi upućivale na neistinitost. Iskazi su potkrijepljeni objektivnim okolnostima i dokumentacijom priloženu u sudski spis. Također, navodi o problemima s pronalaskom radne snage odgovaraju općepoznatim tržišnim okolnostima. Način na koji su iskazi dani (detaljno, bez izbjegavanja odgovora na ključna pitanja) ostavlja dojam iskrenosti, što dodatno doprinosi njihovoj vjerodostojnosti.

14. Ovaj sud je utvrdio da ugovor o radu koji su sklopili I-tuženik i II-tuženik nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, dakle predmetni ugovor nije ništetan budući da učinci tog ugovora nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, a koji zaključak proizlazi iz svih provedenih dokaza.

15. Naime, ZR ne propisuje da je privremena nesposobnost za rad (npr. zbog bolesti ili komplikacija u trudnoći) zapreka za sklapanje ugovora o radu. Radnik može valjano sklopiti ugovor o radu iako je u trenutku sklapanja ugovora privremeno nesposoban za rad, a prava iz radnog odnosa ostvaruje prema posebnim propisima. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je MR odjavio obrt 30. rujna 2024. (kafić na adresi [adresa]) dok je II-tuženik preuzeo predmetni kafić i izvršio odgovarajuće promjene u Obrtnom registru. S tim u vezi, II-tuženik je sklopio ugovor o radu s I-tuženom, a kod njega u kafiću nastavila je raditi i još jedna radnica koja je prethodno bila zaposlena kod AR. Svrha sklapanja ugovora o radu s I-tuženom bila je nastavak rada I-tužene u predmetnom kafiću nakon povratka s roditeljskog dopusta, a sve u svjetlu poteškoća s pronalaskom odgovarajućih radnika na tržištu rada. U ovom konkretnom slučaju, a imajući u vidu da propisi radnoga prava posebnu zaštitu pružaju određenim kategorijama radnika, a u koje se nedvojbeno ubrajaju i trudnice, ugovor o radu nije protivan niti moralu društva. Stoga je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

16. Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja da se od Porezne uprave pribave podaci o isplaćenoj plaći u razdoblju od 1. listopada 2024. do danas, a na okolnost isplaćenih naknada. Sud navodi da je predmet spora utvrđivanje ništetnosti ugovora o radu koji je sklopljen 30. rujna 2024., a da je tijekom postupka utvrđeno da I-tužena u razdoblju od 1. listopada 2024. do 12. studenoga 2024. bila privremeno nesposobna za rad (zbog komplikacija u trudnoći), a nakon rođenja djeteta (12. listopada 2024.) koristila je rodiljni i roditeljski dopust. Tijekom postupka nije bila sporna činjenica isplata naknade plaće, niti po mišljenju ovog suda, navedeno predstavlja bitnu činjenicu čije utvrđenje bi dovelo do drugačije odluke suda.

17. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

19. I-tužena i II-tužena su na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 16. listopada 2025. prigovorili visini predmeta spora s obzirom je suviše nisko postavljena.

19.1. Člankom 40. stavkom 2.-5. ZPP-a propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. ovoga članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 6630,00 eura.

19.2. S obzirom da je tužitelj u tužbi odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,72 EUR, da su tuženi prigovorili visini vrijednosti predmeta spora tek na ročištu za glavnu raspravu, a da njezina visina ne dovodi pitanje stvarnu nadležnost, sastav suda, vrstu postupka, ovlaštenja na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka (jer tuženima pripada jednokratna nagrada iz Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa)), sud nije po službenoj dužnosti, najkasnije na pripremnom ročištu, provjeravao točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, dok je prigovor tuženih nepravovremen.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, temeljem članka 154. stavka 1. ZPP, I-tuženoj i II-tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Tuženicima je, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, a prema Tarifi priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7/2 Tarife), što uvećano za 10 % (Tbr. 40/1 Tarife) i za PDV od 25% (Tbr.46 Tarife) sveukupno iznosi 687,50 EUR. Kada se navedeni trošak podijeli na dva tuženika, svakome je dosuđen iznos parničnog troška od 343,75 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

21. I-tuženiku i II-tuženiku nije priznata razlika troška preko dosuđenog iznosa obrazloženog u točki 20. obrazloženja ove presude, budući da su predmetni troškovi u troškovniku zatraženi u previsokom iznosu.

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. tužitelju

2. I-tuženoj i II-tuženiku po punomoćniku