REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-295/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 11. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5102864073 od 22.02.2006. sklopljenog između tužitelja NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:

- u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.328,63 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.02.2006. ugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.053,10 EUR- a sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. U tužbi od 18. ožujka 2025. tužitelj navodi da je 22.02.2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5102864073, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.806,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 10. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima

Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 10.010,56 kn (1.328,63 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu od 11. lipnja 2025. tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Odredbu o ulaznoj naknadi smatra jasnom jer propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. U odnosu na informacije koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osim tijekom pregovora navodi da je tužitelj bio obaviješten i putem letaka tuženika koji su se uručivali prilikom sklapanja kredita.

Također je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 22. veljače 2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata kako ih traži tužitelj u tužbenom zahtjevu. Smatra da zakonske zatezne kamate mogu početi teći najranije od dana pravomoćnosti odluke kojom su utvrđene ili od kad je utvrđena ništetnost odredbi iz kojih potječu. Navodi i da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade jer je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. navedeno regulirano sukladno Pravilniku o naknadama a potrošačke kredite.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da se ovdje radi o konvertiranom kreditu pa da nije svrsishodno raspravljati o statusu tužitelja kao potrošača jer je tuženik onaj koji je tužitelju ponudio konverziju jer je utvrdio da je potrošač. Kako je konverzija propisana za potrošačke kredite smatra da je prigovor tuženika već i iz tog razloga neosnovan.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6 - 11), potvrdu –solemnizaciju ugovora (str. 12-19), pregled prometa po partiji kredita (list 20- 35), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe (list 59-64) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 126) i djelatnice banke koja je za tuženika s tužiteljem obavljala pregovore prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (list 135).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 10 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada od 2,50% te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 1.328,63 EUR- a zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 22. veljače 2006. navedeni Ugovor, koji je javnobilježnički solemniziran 23. veljače 2006. te je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 85.806,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

8. Člankom 10 Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 2,50% od iznosa kredita. Iz pregleda prometa po partiji kredita (list 35 spisa) vidljivo je da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita dana 22. veljače 2006. naplaćena naknada u iznosu od 10.010,56 HRK[1] odnosno iznos od 1.328,63 EUR-a čiji povrat tužitelj potražuje točkom II tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama je prijeporno ima li tužitelj status potrošača, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, jesu li stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi valjano pregovarale te s tim u vezi je li predmetna odredbe Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna te tijek zakonskih zateznih kamata kako ih potražuje tužitelj.

1 fiksni tečaj konverzije 7,53450.

10. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

11. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu kojega je tužitelj ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Zahtjev za isplatu u ovom predmetu predstavlja restitucijski zahtjev, zbog čega je sud u vidu imao i obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara za isplatu počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost pa zastara nije nastupila.

12. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) koji je valjalo primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo da kredit nije koristio za neku poslovnu aktivnost već je iznos kredita dao majci čija nekretnina je bila osiguranje za kredit jer se radilo o hipotekarnom kreditu, a da je njegova majka s iznosima kredita vratila neke dugove te kredit nije koristila za nikakve poslovne svrhe. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba, a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužitelj prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužitelju postavio nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju iskaz tužitelja u tom dijelu.

14. Nadalje pravilno tužitelj navodi da i iz okolnosti da se radi o konvertiranom kreditu, a što tuženik tijekom postupka nije osporavao, proizlazi da ima status potrošača. Naime, pravo na konvertiranje kredita u švicarskim francima u euro ili kune s valutnom klauzulom u euro imali su svi potrošači koji su imali ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF neovisno o namjeni kredita na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine.

15. Stoga se na pravni odnos stranaka primjenjuju ZZP/03 jer tužitelj ima status potrošača, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

16. Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati mogućnost pregovora između potrošača i tuženika u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno okolnosti prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

17. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je ispunio sve što je banka od njega tražila, da pregovora kod odobravanja kredita nije bilo te da mu je rečeno da su uvjeti fiksni i da se o njima ne može pregovarati te da nije postavljao nikakva pitanja djelatniku banke jer je znao da o tome ne može pregovarati.

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja ocjenjujući ga jasnim, uvjerljivim i životnim. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je znao da treba platiti naknadu kako bi mu kredit uopće bio odobren te da je smatrao da je to uobičajen postupak i uvjet za odobravanje kredita. Stoga se iz iskaza tužitelja može zaključiti da mu nije i pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 2,50% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve sluge tuženica pruža i naplaćuje u zamjenu za predmetni iznos.

19. Člankom 59. ZZP/03 propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

20. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

21. Iz navedenih materijalnih odredbi proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

22. U ovom postupku na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade tuženik je predložio saslušanje djelatnice banke koja je sa vodila poslove oko odobravanja kredita tužitelju pa je sud na ročištu dana 11. studenoga 2025. izveo dokaz saslušanjem ČV, djelatnice tuženika u vrijeme ugovaranja predmetno g kreditnog odnosa.

23. Svjedokinja je navela da se ne sjeća tužitelja i postojanja pregovora oko konkretnog ugovora o kreditu no da je uobičajeno da se klijenta upozna sa svim troškovima kao i da je uobičajeno da klijenti traže pojašnjenja oko ulazne naknade.

24. Kako je navedena svjedokinja navela da se ne sjeća tužitelja ni postupka oko sklapanja predmetnog ugovora to prema ocjeni ovog suda tuženik navedenim dokazom nije uspio dokazati da je upravo s tužiteljem vodio pojedinačne pregovore oko sklapanja predmetnog ugovora te ulazne naknade dok tužitelj tvrdi suprotno odnosno da nikakvih pregovora s tuženikom u vrijeme sklapanja ugovora oko tzv “ulazne naknade“ nije bilo . Stoga tuženik na kojem je teret tog dokaza nije dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelju pojašnjeno što sve plaća iznosom koji treba platiti kako bi mu kredit bio odobren odnosno koje sve konkretne materijalne troškove tuženik ima i koje naplaćuje iz te naknade.

25. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke (list 11 spisa), a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade.

26. Iako odredba članka 10. Ugovora omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 2,50% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Ovo posebno kad se ima na umu da tužitelju prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora nije pojašnjeno koje troškove banka ima u vezi s odobrenjem kredita i koje troškove će od tužitelja naplatiti. U predmetnoj odredbi Ugovora, a niti drugim odredbama ugovora također nije navedeno niti se iz istih može zaključiti koji se to stvarni i opravdani troškovi banke pokrivaju naknadom za obradu kredita.

27. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te je u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP te načela ZOO-a ispitano je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

28. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

29. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati.

30. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

31. Tužitelju u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plaća naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev članka 57., a u vezi s člancima 58-61. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje tuženik može imati pri obradi i odobrenju kredita (npr. trošak uredskog materijala i sl.) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem je odobren kredit.

32. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova za koje nije moguće utvrditi odgovaraju li stvarno pruženim uslugama to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 10 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužitelji nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada niti šta s njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

34. Kako je odredba članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

35. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja iznosila 10.010,56 HRK odnosno 1.328,63 EUR-a (list 35 spisa) a tužitelj je pravilno tužbeni zahtjev postavio na iznos od 1.328,63 EUR-a, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“, 57/22. i 88/24.).

36. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 1.328,63 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

37. Okolnost koju tuženik navodi da u vrijeme sklapanja navedenog kredita nije postojao propis koji bi ograničavao naknadu naknade za obradu kredita jer je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu tek 1. siječnja 2010. prema pravnom shvaćanju ovog suda ne može dovesti do drugačije odluke jer tuženik koji je nesporno sastavio prijepornu ugovornu odredbu o plaćanju tzv ulazne naknade (o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo) nije dokazao opravdanost visine naknade određene u postotku od iznosa kredita, a što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz ZOO-a uzrokovala znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- i vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom sporu te mu je dosuđen opravdani trošak.

39. Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 200,00 EUR-a, troška pristupa na pripremno ročište u visini 200,00 EUR- a te trošak pristupa na ročište 11. studenoga 2025. u iznosu 200,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i trošak za sastav podneska od 16. lipnja 2025 u iznosu od 200,00 EUR-a. Naime iako sud nije u smislu članka 299a ZPP-a pozvao tužitelja na dodatno očitovanje prema ocjeni ovog suda taj podnesak je doprinio ishodu spora pa je stoga u smislu 299a stavak 5. ZPP-a za isti dosudio i trošak. Za sve radnje tužitelj je zatražio i PDV od 25% koji mu je i priznat u ukupnom iznosu od 200,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe u iznosu od 26,55 EUR-a na tužbu i pristojbe od 26,55 EUR-a na presudu sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23) uz umanjenje od 50% jer je tužitelj zastupan po odvjetniku obveznik korištenja e spis komunikacije pa je u mogućnosti kod pravodobnog plaćanja pristojbe koristiti umanjenje od 50%. Stoga je tužitelju priznat opravdani i zatraženi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 EUR-a

40. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi preko navedenog iznosa jer je tužitelj pristojbe zatražio u previsoko naznačenom iznosu (200,00 EUR-a) ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer takav trošak nije nužan pa time ni opravdan jer je presuda objavljena na tom ročištu u kratkom roku isti dan tužitelju dostupna i putem e-spis sustava.

41. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 11. prosinca 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

-tuženiku po pun.