REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1359/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ON (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] zastupane po punomoćnici Tini Montak odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ONR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Brand, Brand Erbisdorf Brucken str. 3 zastupanoga po punomoćniku Milenku Iliću odvjetniku iz Pule, radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: P-1864/2019 od 30. listopada 2020., u sjednici održanoj 11. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se tužiteljičina žalba protiv dijela presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: P-1864/2019 od 30. listopada 2020. pa se ta presuda u tom dijelu preinačuje i sudi:
Proglašava se nedopuštenom ovrha na 1/2 dijela nekretnine označene kao 2. etaža 48/100 s kojom je povezano pravo vlasništva cijele nekretnine na posebnom dijelu, jedinica B plavo obojana , stan ukupne površine 84,89 m² u zgradi k. č. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice, koja ovrha je određena u ovršnom postupku kod prvostupanjskog suda rješenjem poslovni broj: Ovr-679/2013-4 od 2. listopada 2013.
II. Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.
III. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe i tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
Obrazloženje
1. Presudom je suda prvoga stupnja odbijen u cijelosti tužiteljičin tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na nekretnini označenoj kao 2. etaža 48/100 s kojom je povezano pravo vlasništva cijele nekretnine na posebnom dijelu, jedinica B plavo obojana, stan ukupne površine 84,89 m²: k. č. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice, koja ovrha je određena u ovršnom postupku kod prvostupanjskog suda rješenjem poslovni broj: Ovr-679/2013- 12 od 19. rujna 2014.
1.1. Odbijen je i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka a njoj je naloženo nadoknaditi tuženiku takve troškove u iznosu od 5.150,00 kuna.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tužiteljica, zbog žalbenih razloga propisanih u odredbi članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) ističući kako se doista radi o imovini stečenoj u braku sa suprugom ANR a ovrha je uperena protiv njezina supruga pa smatra da ona ima pravo zaštititi svoj dio vlasništva te da joj je suprug darovao nekretninu priznajući da se ne radi o njegovoj ili ne barem samo njegovoj imovini.
2.1. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet je spora još zahtjev tužiteljice ON radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja je određena na ½ (jednoj polovini dijela) njezine nekretnine u naravi stana površine 84,89 m² u k. o. [katastarska općina] pobliže označene u tužbenom zahtjevu, koja ovrha je određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr- 679/2013 od 2. listopada 2013. a u tužbi navodi da je tu nekretninu stekla formalno ugovorom o darovanju od svoga supruga ANR s kojim je u dugogodišnjem braku, ali da se zapravo radi o nekretnini stečenoj za vrijeme braka i zajedničkog života slijedom čega je nekretnina u njezinu vlasništvu barem u polovini dijela te ističe kako ona nema nikakvo dugovanje prema tuženiku kao ovrhovoditelju niti je sudjelovala u postupku koji je prethodio nastanku ovršne isprave.
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica upisana kao vlasnica nekretnine nakon upisa zabilježbe zabrane otuđenja i to na temelju ugovora o darovanju kao dobrovoljne raspoložbe (članak 297. stavak 5. Ovršnog zakona - "Narodne novine" broj 57/1996., 29/1999. i 42/2000. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005. i 67/2008. dalje: OZ/96) i da je tuženik bio u dobroj vjeri.
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je žalba osnovana jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ne vodeći računa ni o svim činjenicama koje proizlaze iz stanja spisa.
8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
O dopuštenosti tužbe
9. Parnični je postupak pokrenut tužbom od 7. svibnja 2015. radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem prvostupanjskog suda od 3. listopada 2013. u kojemu ovršnom postupku tužiteljica jest formalno ovršenica i koji je postupak izravno protiv nje pokrenuo tuženik kao ovrhovoditelj, a u suštini treća osoba koja je uknjižena kao vlasnica nekretnine nakon zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja nekretnine kao mjere osiguranja novčane tražbine dužnik koje je tužiteljičin suprug ANR (članak 345. stavak 5. OZ/96).
9.1. Tužiteljica je u žalbi protiv rješenja o ovrsi istakla kako nije imala nikakvo dugovanje prema ovrhovoditelju niti je sudjelovala u postupku koji je prethodio nastanku ovršne isprave, naznačujući da žalbu podnosi "sukladno" odredbi članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016, 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024. - dalje: OZ/12) ali je odmah vidljivo da se radi o pogrešnom nazivanju žalbenog razloga (zbog čega za stranku ne može nastati procesna šteta) i da se zapravo radi o žalbenom razlogu koji se tiče stvarne legitimacije, dakle razlogu iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ/12 kao također tzv. parničnom razlogu.
9.2. Ovaj drugostupanjski sud je još rješenjem poslovni broj: Gž-1688/2016-2 od 5. prosinca 2016. (listovi 57 i 58 spisa) ukinuo prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe i predmet vratio sudu prvoga stupnja na daljnji postupak po tužbi nakon čega prvostupanjski sud nije problematizirao dopuštenost tužbe, već je donio meritornu odluku.
9.3. Iako u tužbi nisu doslovno ponovljene činjenice navedene u žalbi protiv rješenja o ovrsi o tome da tužiteljica nema nikakvo dugovanje prema tuženiku, valja napomenuti kako nikada nije ni bilo sporno da tuženik nema tražbinu prema tužiteljici koja se našla u ulozi ovršenice samo zato što je na nekretnini bila određena privremena mjera zabrane otuđenja dok je kao vlasnik bio upisan njezin suprug kao dužnik a u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu bila je upisana tužiteljica.
9.4. Tužiteljica je stoga u suštini treća osoba koja smatra da na predmetu ovrhe ima pravo koje sprječava ovrhu i samo je formalno ovršenica jer nema nikakav dug prema ovrhovoditelju, slijedom čega je bilo legitimno i njezino očekivanje da se ovrha proglasi nedopuštenom u situaciji kada je suvlasništvo u ½ dijela stekla na temelju zakona kao imovinu stečenu u braku, a ne dobrovoljnom raspoložbom.
9.5. Konačno – tužiteljica je rješenjem prvostupanjskog suda pogrešno upućena na parnicu iz razloga propisanog u članku 50. stavku 1. točki 9. OZ/12 jer se radilo o žalbenom razlogu iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ/12 a i tužbu je suštini podnijela zbog nedostatka stvarne legitimacije smatrajući i da se protiv nje i na njezinoj nekretnini ne može provesti ovrha jer je nekretnina stečena kao zajednička imovina u braku s dužnikom iz ovršne isprave pa ovaj drugostupanjski sud i dalje ostaje kod ocjene kako podnošenjem ovakve tužbe nije narušeno načelo eventualnosti sadržano u člancima 52. stavku 5. i 55. stavku 3. OZ/12 i da je tužba dopuštena. Sve drugo bilo bi pretjerano formaliziranje i predstavljalo povredu prava tužiteljice na pristup sudu.
O meritumu
10. Ostvaren je međutim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava a prvostupanjski sud zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa nije ni uzeo u obzir odlučne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa pa su time ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 373.a ZPP na temelju koje je prvostupanjska presuda u još preostalom dijelu preinačena.
11. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica ON u braku s ANR od 22. lipnja 1967. te da je njezin suprug 17. travnja 2001. sklopio kupoprodajni ugovor s prodavateljicom AN za nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u kojoj se nalazi i sporni stan i da je na temelju toga ugovora uknjižen kao samovlasnik.
11.1. Nesporno je i da je tužiteljičin suprug dužnik tuženika ONR u pogledu novčanog iznosa od 25.000,00 eura koja je tražbina utvrđena pravomoćnom presudom zbog ogluhe prvostupanjskog suda poslovni broj: P- 2140/2009 od 17. svibnja 2013. te da je prethodno, s nadnevkom 30. listopada 2009., provedena zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja na spornoj nekretnini koja je tada bila upisana kao samovlasništvo tužiteljičina supruga te da je prije nastanka ovršne isprave kojom je protiv tužiteljičina supruga kao protivnika osiguranja utvrđena tražbina (25.000,00 eura) radi osiguranja koje je zabrana zabilježena, došlo do uknjižbe prava vlasništva u korist tužiteljice i to na temelju Ugovora o darovanju od 2. ožujka 2011. (dalje u tekstu: Ugovor o darovanju).
12. Iako to prvostupanjski sud nije izričito naveo u obrazloženju, proizlazi kako zapravo nije ni sporno da se radi o zajedničkoj imovini tužiteljice i njezina supruga jer je stečena 2001. godine radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te da su oni u jednakim udjelima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, kako je bilo propisano u mjerodavnim odredbama članaka 252. i 253. stavka 1. Obiteljskog zakona iz 1998. ("Narodne novine" broj: 162/98) koji se primjenjuje od 1. srpnja 1999.
13. Tužiteljica i njezin suprug su, po svemu sudeći, državljani Savezne Republike Njemačke, međutim njihovi postupci upućuju na to da su za rješavanje svojih imovinskih odnosa u pogledu nekretnine u Republici Hrvatskoj izabrali pravo Republike Hrvatske a u tom smislu ni tuženik ne tvrdi suprotno, tako da domaće pravo primjenjuje i prvostupanjski sud čim u obrazloženju navodi i odredbe bivšega Zakona o braku i porodičnim odnosima u pogledu stjecanja bračne stečevine.
14. Ima se stoga smatrati utvrđenim da je na spornom stanu u trenutku sklapanja ugovora o prodaji iz 2001. godine odnosno upisa u zemljišne knjige bilo konstituirano suvlasništvo na jednake dijelove u korist tužiteljice i njezina supruga, neovisno o tome što je upisan kao samovlasništvo supruga, jer u postupku nije utvrđeno postojanje drugačijega sporazuma a teret dokaza je na tuženiku.
14.1. Okolnost što je do prijenosa vlasništva u korist tužiteljice formalno došlo na temelju Ugovora o darovanju sama za sebe nije dokaz da je prije toga tužiteljičin suprug bio samovlasnik odnosno da je nekretnina stečena od njegove posebne imovine ili da je između supružnika postojalo drugačije uređenje imovinskih odnosa.
15. Kako je pak nesporno i da je s nadnevkom 30. listopada 2009. provedena zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja te nekretnine u korist ovdje tuženika kao vjerovnika tužiteljičina supruga i ujedno tada jedino upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika te da je naknadno, nakon promjene upisa, donesena i pravomoćna presuda kojom je utvrđena tražbina radi osiguranja koje je zabrana zabilježena i na temelju koje je određena ovrha protiv ovdje tužiteljice, glavno je pitanje u ovoj parnici zapravo kakav učinak te zabrane otuđenja.
15.1. Ovdje je važno najprije napomenuti kako se radi o osiguranju tražbine privremenom mjerom kojom se ne stječe založno pravo bez obzira na to što je zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine upisana u zemljišne knjige, kako je propisano u mjerodavnoj odredbi članka 297. stavka 2. OZ/96.
15.2. Učinak zabilježbe takve zabrane je pak propisan u odredbi članka 297. stavka 5. OZ/96 a sastoji se u tome što predlagatelj osiguranja može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kad ona postane ovršna na nekretnini na koju se zabrana odnosi, bez obzira na to što je poslije te zabrane treća osoba na temelju dobrovoljne raspoložbe protivnika osiguranja stekla i uknjižila u zemljišnu knjigu neko svoje pravo.
16. Ne radi se, po prirodi stvari, o istom učinku kakav ima zabilježba ovrhe na nekretnini radi naplate novčane tražbine kojom ovrhovoditelj stječe založno pravo i pravo na namirenje (članak 79. stavak 2. OZ/96) kao bezuvjetno pravo na namirenje apsolutnog djelovanja u kojem se slučaju primjenjuju i pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige. Ovdje ipak valja napomenuti kako u ovom slučaju tuženika ne bi štitilo povjerenje u zemljišne knjige, o čemu će kasnije biti riječi.
16.1. Zabranom otuđenja i opterećenja prema odredbi članka 297. stavka 5. OZ/96 stječe se uvjetno pravo na namirenje relativnog djelovanja, ne stječe se založno pravo i ne primjenjuju se pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige.
16.2. U konkretnom se slučaju uvjet ispunio jer ovdje tuženik kao protivnik osiguranja raspolaže ovršnom ispravom, ali zabrana djeluje samo protiv otuđenja – dobrovoljnih raspoložbi do kojih je došlo nakon njezine uknjižbe.
16.3. Formalno gledajući u konkretnom je slučaju došlo do dobrovoljne raspoložbe jer se radi o Ugovoru o darovanju i nakon upisa zabrane, ali se u suštini ne radi o dobrovoljnoj raspoložbi u pogledu cijele nekretnine, već u 1/2 dijela koliko je i stvarno bilo u vlasništvu tužiteljičina supruga kao protivnika osiguranja u trenutku upisa zabrane, dok je u pogledu preostale 1/2 dijela tužiteljica samo ishodila upis (su)vlasništva stečenog na temelju zakona (članci 129. stavak 1. i 130. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – "Narodne novine" broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 94/2017.).
16.4. Tužiteljica stoga prema stvarnom stanju stvari nije stekla cijelu spornu nekretninu na temelju Ugovora o darovanju, jer je već ranije, pa tako i prije upisa zabrane, već na temelju zakona stekla suvlasništvo u 1/2 dijela.
17. Osim toga, iz iskaza tuženika jasno proizlazi kako je tužiteljicu upoznao još u kolovozu 2006. upravo kao suprugu ANR i zna da je dolazila sa suprugom u sporni stan (tuženik je formalno od tužiteljičina supruga koji je bio upisan kao vlasnik cijele kuće, kupio stan smješten ispod spornog).
17.1. Tuženik je stoga znao da vlasnik spornog stana ima suprugu koja s njim koristi taj stan i da mu, po svemu sudeći, nije nova supruga koja je samo došla na suprugovu imovinu, pa nije bilo teško zaključiti da se radi o zajedničkoj imovini a i sam kaže kako je tužiteljica znala za prodaju stana u prizemlju te da su ona i njezin suprug bili veseli zbog te prodaje a ona jako ljubazna, što upućuje na zaključak da je tužiteljica bila suglasna s prodajom stana u prizemlju a ne da nije smatrala kako se radi o zajedničkoj imovini.
17.2. Sporni stan međutim nije prodan niti je tuženik na njemu stekao založno pravo da bi se moglo govoriti o tužiteljičinoj suglasnosti i u vezi s tim stanom, već se radilo o prisilnoj mjeri – privremenoj mjeri zabranom otuđenja i opterećenja radi osiguranja tražbine protiv tužiteljičina supruga koja nije u vezi ni s prodanim ni sa spornim stanom.
17.3. Tužiteljica je nakon upisa zabilježbe zabrane ishodila upis prava vlasništva na spornom stanu u cijelosti i to formalno na temelju Ugovora o darovanju (od 2. ožujka 2011.) a tuženik je za upis saznao vrlo brzo (u ožujku ili travnju 2011.) pa se ima smatrati da je tužiteljica kao osoba koja polaže pravo (su)vlasništva na spornom stanu poduzela radnje radi zaštite svoje imovine i to je učinila na vrijeme. Mogla je doduše to učiniti i na neki drugi način – pokretanjem postupka radi utvrđenja bračne stečevine ili sklapanjem ugovora o diobi bračne stečevine, ali u situaciji kada tuženiku nije moglo ostati nepoznato da se radi o zajedničkoj imovini stečenoj u braku, isti je učinak postignut i upisom (su)vlasništva na temelju Ugovora o darovanju.
17.4. Tužiteljicu se slijedom toga ne može smatrati nesavjesnom stranom samo zato što je svoje vlasništvo zaštitila sklapanjem Ugovora o darovanju a ne ishođenjem sudske presude ili sklapanjem ugovora o diobi bračne stečevine.
18. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako je tužiteljičin tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u svakom slučaju osnovan u pogledu 1/2 dijela nekretnine – prvenstveno zato što je to suvlasništvo stekla na temelju zakona a u krajnjem slučaju zato što se nju ne može smatrati nesavjesnom stranom za razliku od tuženika kojemu nije moglo ostati nepoznato da njegov dužnik nije bio vlasnik u cijelosti odnosno više od 1/2 dijela i da slijedom toga nema pravo namirenja na stanu u cijelosti.
19. Tužiteljica dakle nije stekla suvlasništvo u ½ dijela nekretnine na temelju dobrovoljne raspoložbe njezina supruga kao tuženikova dužnika pa tuženik nije ni mogao predložiti ovrhu protiv tužiteljice na tom suvlasničkom dijelu nekretnine jer zabilježba zabrane tužiteljičinu suprugu kao protivniku osiguranja (dužniku) da otuđi ili optereti tu nekretninu nema učinak na tužiteljicu koja suvlasništvo nije stekla na temelju dobrovoljne raspoložbe, već na temelju zakona i to već u trenutku stjecanja 2001. godine.
Zaključno
19.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi potrebnim ponoviti kako je tužiteljica kao ovršenica u žalbi protiv rješenja o ovrsi poslovni broj: Ovr-679/2013 od 2. listopada 2013. (list 19 spisa) zapravo istakla žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ/12 navodeći kako nije imala nikakvo dugovanje prema ovrhovoditelju, dakle ne da je tražbina prestala (članak 50. stavak 1. točka 9. OZ/12) pa je mogla i biti upućena na parnicu samo iz suštinskog razloga a to je razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ/12 (nepostojanje stvarne legitimacije) te je i tužbu podnijela zbog nepostojanja stvarne legitimacije navodeći kako je nekretninu stekla formalno darovnim ugovorom od svoga supruga ANR s kojim je u dugogodišnjem braku a nekretnina je stečena za vrijeme njihova braka i zajedničkog života pa je njezino vlasništvo barem u ½ dijela, s tim što nikada nije ni bilo sporno da tuženik nije imao tražbinu prema tužiteljici tako da je tužba u suštini utemeljena upravo na razlogu zbog kojega je i upućena na parnicu - da tuženik nije ovlašten protiv nje tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave kojom je njezinu suprugu naloženo isplatiti tuženiku iznos od 25.000,00 eura sa zateznim kamatama.
20. Iz navedenih je razloga valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu proglašenjem nedopuštenom ovrhe na ½ nekretnine – stana pobliže označenog u izreci ove presude a slijedom toga odlučiti i o troškovima cijelog postupka.
21. Tuženiku ne pripadaju troškovi revizija jer je u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu kojega je podnio revizije konačno postigao potpuni neuspjeh, dok je u pogledu troškova prvostupanjskog valjalo odrediti da svaka strana snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka pa u vezi s tim odbiti i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe (prema članku 154. stavku 4. ZPP) jer je tužbeni zahtjev već pravomoćno odbijen za ½ nekretnine a za drugu polovinu ovim preinačenjem prihvaćen.
22. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članka 373.a i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.
U Puli 11. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Rakić
