REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1440/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude poslovni broj: P-783/2022 od 5. veljače 2024. Općinskog suda u Zadru, u sjednici održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznih kamata i potvrđuje presuda poslovni broj: P-783/2022 od 5. veljače 2024. Općinskog suda u Zadru u točkama II. i III. izreke.

II. Žalba se djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima postupka pa se ta odluka, sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačuje i odbija tužiteljev zahtjev za iznos troškova od 168,46 eura a u preostalom se pobijanom dijelu (za iznos od 2.227,80 eura) žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju iznos od 2.138,71 eura zajedno sa zateznim kamatama (u točki I. izreke) pa potom utvrđeno da je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3207368708/06 s nadnevkom 8. rujna 2006. ništetan u dijelu kojim uglavljeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i u dijelu u kojem je uglavljeno da je korisnik kredita obvezan platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini od 2,00% na ukupni iznos kredita uvećanog za 20% (u točki II. izreke) i tuženiku naloženo po toj osnovi isplatiti tužitelju iznos od 449,49 eura sa zateznim kamatama od dana koji slijedi danu 14. rujna 2006. do isplate sve u roku od 15 dana (u točki III. izreke) a u točki IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.396,26 eura sa zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik u točkama II., III. i IV. izreke i to zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP.

2.1. U odnosu na dio presude kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim isplatu po osnovi plaćene premije osiguranja ističe kako se ta premija plaća osiguravajućem društvu a ne tuženiku, slijedom čega tuženik nije primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja pa on ne može biti ni u obvezi vratiti nešto što nije primio, ostajući tako kod prigovora promašene pasivne legitimacije, slijedom čega je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje naloživši tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 276,61 eura koji tuženik nikada nije primio.

2.2. U pogledu odluke o nepoštenosti (ništetnosti) odredbe o ulaznoj naknadi i isplati iznosa od 172,88 eura sa zateznim kamatama od 14. rujna 2006. do isplate, ističe kako se prvostupanjski sud ni na koji način nije osvrnuo na činjenicu da su tužitelju bili na raspolaganju reklamni letci koji su sadržavali podatke o naknadama za obradu kredita pa nije jasno kako prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita.

2.3. Tuženik i dalje ostaje kod prigovora zastare i prigovora o početku tijeka zateznih kamata, posebno smatrajući kako je tuženik savjesni stjecatelj pa tužitelju eventualno pripadaju kamate od dana podnošenja zahtjeva, što je u skladu s mišljenjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici održanoj 5. ožujka 2004. Posebno ističe kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/2020.) i odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020.), što je u cijelosti nezakonito i nepravilno, slijedom čega smatra kako u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. ne teku zateznu kamate.

2.4. Posebno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući kako je prvostupanjski sud tužitelju neosnovano priznao trošak za vještačenje koje je i sam naručio prije podnošenja tužbe i to u iznosu 132,72 eura iako je riječ o trošku koji nije bio nužan za vođenje ovog postupka i postavljanje tužbenog zahtjeva, a u pogledu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 62,28 eura ističe kako je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja te pristojbe. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te nalaganjem tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 151,54 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora još zahtjev tužitelja VR kao korisnika kredita i potrošača protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i trgovca za utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koji su stranke sklopile 8,. rujna 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) a kojom je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te da se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi od 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz članka 1. tog Ugovor a (kunske protuvrijednosti od 18.698,54 švicarska franka) uvećanog za 20%, kao i za isplatu iznosa od ukupno 449,49 eura koje je tužitelj platio na temelju navedenog ništetnog dijela Ugovora o kreditu.

5.1. Tužitelj navedeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o potrošačkom ugovoru koji je u cijelosti predložio i pripremio tuženik i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o toj naknadi niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora te da je terećenjem za tu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika pa je došlo do značajne neravnoteže na njegovu štetu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud ocijenio kako je cijeli Ugovor o kreditu unaprijed na obrascu sastavio tuženik pa tako i odredbu o naknadi i premiji osiguranja sadržanu u članku 2. Ugovora o kreditu a da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj te odredbe prema kojoj snosi sav teret odobrenog kredita čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa da se stoga radi o nepoštenoj i time ništetnoj odredbi, kako je i propisano u odredbama članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine br. 96/2023. - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

7. Prvostupanjska je presuda ispitana u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP te je ovaj drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u pogledu glavne stvari i zateznih kamata zakonita i pravilna, dok je žalba djelomično osnovana zbog odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

9. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 8. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 18.698,54 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti (u pogledu ništetne valutne klauzule i isplate po toj osnovi prvostupanjska je presuda pravomoćna jer tuženik nije pobijao taj dio presude) i da je tužitelj platio naknadu u iznosu od 172,88 eura (1,5% od iznosa kredita) i premiju osiguranja u iznosu od 276,61 eura (2,4% od iznosa kredita) prema dijelu članka 2. Ugovora o kreditu ili ukupno 449,49 eura a nije sporno ni da su navedeni iznosi naplaćeni 14. rujna 2006.

10. I dalje je sporno je li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno je li tužitelj bio dovoljno informiran da je mogao dati informirani pristanak za sklapanje Ugovora o kreditu s takvim odredbama i je li tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa time prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

10.1. Sporno je i pitanje zastare, pitanje je li tuženik pasivno legitimiran u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa koji je tužitelj platio po osnovi premije osiguranja tražbine, kao i početak tijeka zateznih kamata.

11. Prvostupanjski je sud najprije pravilno našao utvrđenima činjenice koje se odnose na nepoštenost i time ništetnost ugovorne odredbe o naknadi (za koju nisu uopće navedeni parametri) i jednokratnoj premiji osiguranja za koju je određena premijska stopa (u visini od 2,4%), odnosno da se radilo o odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj pa vrijedi predmnjeva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno) i koja je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj prema člancima 81. i 87. stavku 1. ZZP/03.

11.1. U pogledu naknade koju je tužitelj platio u iznosu od 172,88 eura sporna odredba članka 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve parametre niti se navodi o kakvoj se naknadi radi a u postupku je utvrđeno da se radi o tzv. ulaznoj naknadi (naknadi za obradu kredita) u iznosu od 1,5% od ukupnog iznosa kredita pa tu nema nikakve dvojbe o tome da se ne radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi u smislu članka 84. ZZP/03.

11.2. Što se tiče odredbe o plaćanju jednokratne premije osiguranja, iako je u njoj naznačena premijska stopa od ukupno 2,4% na iznos kredita, ni ta odredba nije transparentna (jasna i lako razumljiva) jer u njoj uopće nisu naznačeni ni ugovor o osiguranju ni osiguratelj pa se i za tu odredbu smatra kako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo u smislu članka 81. ZZP/03 jer tuženik nije dokazao suprotno.

11.2.1. To je ujedno razlog zbog kojega je neosnovan i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom na to da je tuženik svakako kriv za sklapanja Ugovora o kreditu i s takvom ništetnom odredbom a tužitelj nije znao ili prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti tako da je ne samo dužan svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti već je dužan snositi i eventualnu vlastitu štetu (arg. iz članka 323. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

12. Prvostupanjski je sud pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare u pogledu isplate jer zastara nije ni počela teći prije podnošenja tužbe kojom se traži utvrđenje ništetnosti te odredbe u ovoj parnici, kako to proizlazi iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2).

13. Neosnovano je i pozivanje na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/2020) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020) jer sam naziv Zakona i Odluke govore o tome na koje se postupke odnose.

14. Tuženik nije u pravu ni kada osporava početak tijeka zateznih kamata jer nije uopće upitno da je tuženik kao banka-trgovac i time jača strana u ugovornom odnosu s tužiteljem kao potrošačem ujedno i nepoštena strana pa je dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, kako je i propisano u članku 1115. ZOO/05.

15. Tuženikova žalba stoga nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama pa je u tom dijelu (u točkama II. i III. izreke) potvrđena prvostupanjska presuda.

16. Žalba je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka i to u dijelu kojim su tužitelju dosuđeni troškovi vještačenja koje je tužitelj naručio izvan parnice (prije podnošenja tužbe) u iznosu od 132,72 eura jer to vještačenje nije korišteno u prvostupanjskom postupku već je provedeno samostalno vještačenje za koje je tužitelj predujmio troškove u iznosu od 398,17 eura koji su mu dosuđeni u cijelosti, kao i u dijelu koji se odnosi na sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije dužan platiti tu pristojbu za presudu samo prema vrijednosti predmeta spora od 2.138,71 eura koliko iznosi zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetne valutne klauzule u švicarskim francima u kojemu je dijelu postupak pokrenut na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok u pogledu ništetnosti odredbe o naknadi i premiji osiguranja te isplate po toj osnovi (449,49 eura) to nije takav postupak pa tužitelj nije oslobođen plaćanja pristojbe u iznosu od 26,54 eura (prema vrijednosti predmeta spora od 449,49 eura).

16.1. U svibnju je 2003. naime stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/2003) i u članku je 6. izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. kojom je propisano da su obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni i potrošači kao stečajani dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

16.2. Tuženikova je žalba stoga osnovana za troškove u iznosu od 168,46 eura (132,72 više 26,54) pa je za taj iznos valjalo odbiti tužiteljev zahtjev i na taj način preinačiti odluku o troškovima postupka a u preostalom dijelu – za iznos od 2.227,80 eura – tu odluku potvrditi.

16.3. Tuženiku ne pripadaju troškovi žalbe jer je djelomično uspio samo protiv odluke o troškovima postupka kao sporednog traženja.

17. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić