REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-17206/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vesni Horvath, na prijedlog sudskog savjetnika Domagoja Balentina, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Dom zdravlja ZAGREB-CENTAR, [adresa], OIB: 00053084642, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Berislava Velčića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Ive Jančevski, odvjetnice te presude javno objavljene 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku Dom zdravlja ZAGREB-CENTAR, [adresa], OIB: 00053084642, da isplati tužitelju DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade plaće iznos od 2.338,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

- 779,38 eura od 15.11.2021. pa do isplate,

- 779,38 eura od 15.12.2021. pa do isplate,

- 779,38 eura od 15.01.2022. pa do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Dom zdravlja ZAGREB-CENTAR, [adresa], OIB: 00053084642, da nakadi tužitelju DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Dom zdravlja ZAGREB-CENTAR, [adresa], OIB: 00053084642, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troška postupka u iznosu od 2.000,00 eura, troška vještačenja od 150,00 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača-dostavljača te sukladno ugovoru o radu poslove obavlja u poslovnim prostorijama, odnosno lokacijama Doma zdravlja. Sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, tuženik je tužitelju dužan isplatiti plaću najkasnije do 20. -og u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu te tuženik tužitelju treba isplatiti osnovnu plaću i dodatke na plaću temeljem evidencije o radnom vremenu prema osnovama i mjerilima iz Pravilnika o radu i Kolektivnog ugovora. Osnovica plaće tužitelja iznosi 6.044,51 kuna. Tužitelj navodi da je dana 28. rujna 2021. Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV- 2. Navedenom odlukom u čl. 1. uvedeno je obvezno testiranje svih zaposlenika na virus SARS-CoV-2 u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost, a koji dolaze na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Navedenom odlukom u članku 3. propisano jest da zaposlenici koji nisu cijepljeni ili preboljeli bolest COVID-19 su obvezni po dolasku na posao predočiti poslodavcu EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz. Budući da tužitelj nije prebolio virus SARS-CoV-2 tijekom rujna se iz privatnih razloga morao podvrgnuti testiranju koje je zbog dugogodišnjih problema sa sinusima za njega bilo vrlo bolno i invazivno. Radi zaštite vlastita zdravlja tužitelj je nakon uvođenja obveznog testiranja odbio testiranje "na nos" te je zamolio poslodavca-tuženika da mu omogući testiranje na drugi manje invazivan način bilo iz oralne tekućine ili iz uzorka sline. Zbog zdravstvenih problema sa sinusima specijalist otorinolaringolog je tužitelju preporučao da se testira na COVID-19 (BAT) kroz usta.

Nadalje, tužitelj navodi da mu tuženik tijekom mjeseca listopada (od 4. listopada) i studenog 2021. godine nije omogućio pristup radnom mjestu, samim time i boravak na radnom mjestu čime je prekršio njegovo ustavom zajamčeno pravo na rad i slobodu rada (čl. 54. st. 1. Ustava). Tužitelj ističe da je svakodnevno obavještavao tuženika da želi raditi i doći na radno mjesto, odnosno da je raspoloži v za rad, pa je stoga i podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava radnika te obavijest i zamolbe. Za navedeni period, u kojem tuženik tužitelju nije dozvolio da obavlja posao, tuženik radniku nije isplatio plaću. Sukladno čl. 95. st. 3. Zakona o radu radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili za koje radnik nije odgovoran. Slijedom gore navedenog, tužitelj na ime naknade plaće potražuje iznos od 12.089,02 kuna zajedno sa zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom konačno specificiranim u podnesku od 14. svibnja 2025. predlaže sudu naložiti tuženiku isplatu iznosa od 2.338,13 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče kako je to specificirano citiranim podneskom uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik osporava pravnu argumentaciju tužbe pri čemu ukazuje na odredbu članka 92. stavka 1. Zakona o radu kojom je propisano da se "plaća isplaćuje nakon obavljenog rada". Tuženik ističe da tužitelj svojom krivnjom nije obavljao rad te u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni, po njemu citirane odredbe članka 95. stavka 3. Zakona o radu, jer u ovom slučaju do prekida rada nije došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran već je do prekida rada došlo isključivom krivnjom samog radnika/tužitelja.

Zbog postupanja tužitelja u spornom razdoblju, tuženik navodi da mu je kao poslodavac dostavio više upozorenja na obveze iz radnog odnosa, kao što je i odgovoreno na njegov zahtjev za zaštitu prava radnika pri čemu dostavlja u spis Upozorenja na obveze iz radnog odnosa od 3.11.2021., 18.11.2021. i 6.12.2021. te Odgovor na zahtjev za zaštitu prava radnika od 15.10.2021. Tuženik u odgovoru na tužbu, u svrhu ispravnosti svojeg pravnog stava, ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II/5417/2021 od 21.12.2021. u kojoj u točki 17.2. između ostalog stoji da obveza testiranja dva puta tjedno ne predstavlja prekomjeran teret za radnike koji nisu izuzeti od testiranja, odnosno sama po sebi ne utječe na pravo radnika na rad te da mjere uvedene osporenim odlukama predstavljaju uvjet bez kojeg radnik, koji nije izuzet od testiranja, ne može otpočeti obavljati rad.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj se tijekom postupka podneskom od 2. svibnja 2023. očitovao na navode tuženika u kojima ističe da su tuženikovi navodi u cijelosti neosnovani pri čemu ističe da tuženik pogrešno tumači odredbe čl. 95. st. 3. Zakona o radu kada navodi da je do prekida rada došlo isključivo krivnjom radnika. Tužitelj navodi da je pravovremeno obavijestio tuženika-poslodavca nakon uvođenja obveze testiranja na SARS Covid da je voljan pristupiti na radno mjesto i zamolio poslodavca da mu zbog zdravstvenih razloga omogući testiranje "na usta", a što je poslodavac odbio. Radi zaštite vlastita zdravlja tužitelj je nakon uvođenja obveznog testiranja odbio testiranje "na nos" te je zamolio i poslodavca-tuženika da mu omogući testiranje na drugi manje invazivan način bilo iz oralne tekućine ili iz uzorka sline, a što mu je preporučio i specijalist otorinolaringolog zbog zdravstvenih problema sa sinusima, pri čemu ističe da su znanstvena istraživanja potvrdila da su oralni testovi na SARS Covid 19 podjednako pouzdani u otkrivanju zaraze. Nakon što mu poslodavac nije omogućio pristup na radno mjesto, tužitelj navodi da se obratio voditelju tehničke službe g. ND te ga zamolio da mu dodijeli radne obveze koje treba izvršiti. Budući da tužitelj radi kao vozač, tuženik mu je mogao dodijeliti koje radne obveze da izvršava. Tužitelj navodi da je tuženik promijenio bravu te ga spriječio u dolasku na posao.

Nadalje, tužitelj ističe da je odluka Ustavnog suda RH na koju se tuženik poziva u odgovoru na tužbu u potpunosti irelevantna budući da je donesena nakon podnošenja tužbe pri čemu navodi da je ovakav stav Ustavnog suda generalni stav i primjenjuje se očito na prosječnog pojedinca i radnika, a ne na radnika koji ima ozbiljnih zdravstvenih problema i po preporuci specijalista se ne može podvrgnuti takvom zahvatu jer bi mu time bilo narušeno zdravlje. Dakle, radi se o izuzetku i to opravdanom. U prilog svojih tvrdnji tužitelj se poziva i na službeni dokument HZJ-a pod nazivom "Uporaba brzih antigenskih testova 11/20", Referentni centar Ministarstva zdravstva od 25. studenog 2020. iz kojeg je vidljivo da se tzv. "uvjet bez kojeg radnik ne može otpočeti obavljati rad" mogao ispuniti i na drugačiji način od onog koji je zahtijevao poslodavac kao jedini. Dakle, nametanje postupaka koji mogu izazvati narušenje zdravlja, dok se ista svrha može postići drugim neštetnim postupkom je kršenje načela i obveznog prava, i radnog prava, ali i osnovnih ustavnih prava. Tako Zakon o radu u čl. 7. st. 3. propisuje da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Također, tužitelj ukazuje i na obvezne odredbe međunarodnih akata koji štite prava tužitelja od narušenja njegova zdravlja pa sukladno čl. 5. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića ("Narodne novine" MU 13/2003), tužitelj ima pravo slobodno se informirati i donijeti slobodnu odluku glede bilo kojeg zahvata koji se tiče njegovog zdravlja i to podjednako pozitivni pristanak, uskratu pristanka ili odgodu radi daljnjeg informiranja i vaganja svih potencijalnih prednosti i rizika nekog eventualno preporučenog zahvata. Stoga je tuženik kao poslodavac na opisani način protupravno i protivno ugovoru o radu spriječio zdravog radnika u obavljanju njegovih obveza, slijedom čega za prekid rada ne može biti odgovoran radnik, već poslodavac.

4. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na navode tužitelja isticao da u predmetnom slučaju do prekida rada u smislu odredbe čl. 95. st. 3. Zakona o radu nije došlo niti krivnjom poslodavca niti zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a to jer se nedvojbeno ne može smatrati krivnjom poslodavca koji obavlja zdravstvenu djelatnost okolnost da je zbog suzbijanja bolesti COVID-19 uvedeno obvezno testiranje svih zaposlenika u zdravstvenom sustavu bez kojeg ti zaposlenici ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca, pri čemu volja radnika pristupiti na radno mjesto i slanje e- mail obavijesti o raspoloživosti za rad nisu ni od kakvog utjecaja, kao što to pogrešno tumači tužitelj. Tuženik je kao poslodavac temeljem točke VIII. Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 od dana 28. rujna 2021. ("Narodne novine" broj 105/2021; dalje: Odluka) bio obvezan osigurati provedbu te odluke, a što je i učinio te što je tužitelju kao radniku nedvojbeno bilo poznato. S obzirom da je provođenje testiranja propisano za poslodavce obvezujućom odlukom, tužitelj je bio dužan postupiti u skladu s njom, pri čemu se obveza odnosila na sve zaposlenike u zdravstvenoj ustanovi te nije jasno u čemu se sastoji navodno diskriminatorno ponašanje, a da pri tome nisu izdvojena određena radna mjesta ili određene kategorije radnika, niti to tužitelj ikako obrazlaže. Isto tako tuženik smatra da su neosnovane tvrdnje tužitelja da mu je tuženik kao poslodavac "mogao dodijeliti radne obveze" zbog toga što radi kao vozač budući da iz sadržaja Odluke ne proizlazi da se pravila koja su u njoj određena selektivno primjenjuju u ovisnosti s radnim mjestom ili u ovisnosti s vrstom poslova koje takav radnik obavlja.

U odnosu na navode tužitelja da se tijekom rujna iz privatnih razloga navodno podvrgnuo testiranju koje je za njega bilo vrlo bolno i invazivno, tuženik ističe da je dokument naslovljen sa "Povijest bolesti" od dana 15.12.2021. u suprotnosti s navodima tužitelja budući da je isti izdan u mjesecu prosincu kada je navedeno da se tužitelj "testira 2-3 x tjedno BAT na COVID 19", iako je tužitelj u dva navrata ponovio da se testirao "tijekom rujna iz privatnih razloga" nakon čega je odbio daljnje testiranje kod poslodavca. U odnosu na tvrdnje tužitelja u kojima navodi da su znanstvena istraživanja potvrdila pouzdanost oralnih testova pozivajući se na dokument naziva "Uporaba brzih antigenskih testova", tuženik ističe da navedena činjenica nije od utjecaja na predmetnu pravnu stvar, i to iz razloga što nije od odlučnog značaja pitanje koja je metoda testiranja pouzdanija ili ugodnija, već okolnost da se tužitelj svojom voljom odbio testirati na način koji je poslodavac, poštivajući obvezujuću Odluku, osigurao kako njemu tako i svim drugim radnicima zaposlenim kod tuženika. Tuženik posebno ističe da se tužitelj u utuženom razdoblju nije niti testirao na drugi način iz oralne tekućine ili uzorka sline na kojemu sada inzistira kako bi mogao pribaviti odgovarajuću potvrdu nužnu za rad. Tužitelj se mogao testirati na virus SARS-CoV- 2 na način, u vrijeme, metodom i u ustanovi po vlastitom izboru, te u eventualnom postupku potraživati od poslodavca naknadu troškova.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o radu (list 5-6 spisa), Odluku Stožera civilne zaštite od 28.9.2021. (list 10-11 spisa), Važnu obavijest i zamolbu tužitelja od 4.10.2021. upućenu tuženiku (list 14-19 spisa), Zahtjev za zaštitu prava radnika (list 21 spisa), Očitovanje tuženika od 15.10.2021. (list 22 spisa i list 95-96 spisa), Povijest bolesti (list 23 spisa), korespondenciju stranaka (list 24-84 spisa), Upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 6.12.2021., od 3.11.2021. i od 18.11.2021. (list 89 i list 92-94 spisa), Odluku Stožera civilne zaštite od 5.10.2021 (list 99 spisa), Upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 7.10.2021. (list 101-104 spisa), Uporabu brzih antigenskih testova Referentnog centra Ministarstva zdravstva za epidemiologiju od 25.11.2020. (list 116-129 spisa), sudsku praksu, proveo dokaz saslušanjem svjedoka ND (str. 161-162 spisa), saslušanjem tužitelja kao parnične strane (str. 162-164 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Koraljki Cesarec Noršić (list 182-184 i list 196-198 spisa).

6. Temeljem tako provedenog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za vrijeme prekida rada, za razdoblje od listopada do prosinca 2021.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača-dostavljača, kao ni činjenica da je tijekom listopada i studenog 2021. došlo do prekida rada.

9. U ovom predmetu je sporno ostvaruje li tužitelj pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada u razdoblju od listopada do prosinca 2021., kao i visina utuženog potraživanja.

10. Na ročištu 7. veljače 2025. saslušan je svjedok ND koji u svom iskazu (str. 161 - 162 spisa) navodi da je u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao voditelj tehničke službe te da je bila dobivena uputa od ministarstva, a potom i od strane ravnateljstva tuženika prema kojoj on nije mogao dozvoliti ulaz u prostorije tuženika na adresi [adresa] u [adresa] bez Covid potvrde. Svjedok je na upit suda iskazao da on kao nadređeni nije mogao tužitelju dodijeliti neke radne zadatke da ih izvršava budući da je dobio uputu od poslodavca da to ne može učiniti. Nadalje, svjedok je naveo da je tužitelj obavljao poslove vozača-dostavljača te u okviru poslova svog radnog obilazi ordinacije i dolazi u kontakt s ljudima i to pretežno s medicinskim sestrama. Na upit pun. tužitelja, svjedok je iskazo da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju nije omogućio testiranje "na usta", a da ga je tužitelj obavijestio da se želi testirati "na usta".

11. Na ročištu održanom dana 7. veljače 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke (str. 162-164 spisa) koji u svom iskazu u bitnome navodi je tijekom mjeseca listopada, studenog i početkom prosinca 2021. godine svakodnevno dolazio na posao i tražio da mu se dodijele radni zadaci, ali mu je to bilo onemogućeno. Na ulazu su ga dočekali domari i portiri koji su mu branili ulazak u prostorije, no prema kazivanju tužitelja, isti nisu bili za to ovlašteni. Tužitelj je izjavio da je tražio da mu se omogući testiranje "na usta", ali mu to nisu odobrili. Nadalje, tužitelj je iskazao da je od strane poslodavca bilo organizirano cijepljenje u Domu zdravlja Siget, kao i testiranje. Tužitelj je na upit suda izjavio da se na virus SARS-CoV-2 nije testirao "kroz usta" u vlastitom aranžmanu budući da su mu kod poslodavca rekli da mu to neće priznati te su naglasili da se mora izričito testirati na mjestima Doma zdravlja i drugim mjestima kojima rukovodi Dom zdravlja, a to je sve bilo testiranje "na nos". Nadalje, tužitelj je isto tako izjavio da se je dva-tri puta testirao "na usta" o svom trošku u privatnoj poliklinici, ali da mu poslodavac taj trošak nije priznao već je inzistirao na testiranju kod poslodavca "na nos". Tužitelj je također naveo i da se nije cijepio budući da ima zdravstvenih problema, a osim toga ima i dijete koje je dobilo autizam nakon cijepljenja.

12. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka ND kao vjerodostojnim, budući da je isti uvjerljiv i logičan, te odgovara priležećoj dokumentaciji u spisu, pa je tako temeljem njegovog iskaza sud utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju dolazio do ulaza na posao, ali nije dolazio na radno mjesto jer je u tome bio spriječen budući da nije predočio traženu EU COVID digitalnu potvrdu kao niti drugi odgovarajući dokaz što je bilo propisano Odlukom Stožera, a što je isti bio dužan predočiti sukladno dobivenim uputama od poslodavca.

Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit u dijelu u kojem je suglasan s dokumentacijom u spisu i iskazom svjedoka, a iz kojeg također proizlazi da je svakodnevno dolazio na posao, ali mu je ulaz u prostorije poslodavca bio onemogućen budući da nije imao COVID potvrdu. Iz iskaza svjedoka sud je zaključio da tuženik nije mogao dodijeliti tužitelju na njegovo traženje druge radne obveze koji bi mogao izvršavati kako to pogrešno navodi tužitelj. U odnosu na okolnost što je tužitelj smatrao da mu tuženik neće priznati testiranje "na usta", sud ističe da navedeno nije bilo od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom postupku budući da bi prema shvaćanju ovog suda pristupanjem navedenom testiranju "na usta" tužitelj dobio EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju temeljem čega bi ga poslodavac bio dužan pustiti u prostorije, no navedena tvrdnja nije bila dokazana.

13. Radi utvrđivanja visine potraživanja, sud je proveo financijsko vještačenje po vještakinji Koraljki Cesarec Noršić iz Financije Cesarec Noršić d.o.o., koja je u svom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2025. temeljem dokumentacije koju je pregledala, a to su obračunske liste plaća tužitelja za srpanj, kolovoz i rujan 2021. utvrdila da bi naknada razlike bruto plaće za razdoblje listopad, studeni i prosinac 2021. iznosi ukupno 2.338,13 eura.

14. Tužitelj se podneskom od 14. svibnja 2025. očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je navedenim podneskom uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

15. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao prigovor u kojem prije svega ističe da se protivi preinačenom tužbenom zahtjevu u predmetnom podnesku tužitelja budući da je tužitelj povećao postojeći tužbeni zahtjev. Naime, iz činjeničnog supstrata tužbe nedvojbeno proizlazi da tužitelj potražuje iznos na ime naknade plaće za vremensko razdoblje tijekom mjeseca listopada i studenog 2021. godine, a što ne obuhvaća mjesec prosinac 2021. Nadalje, tuženik ističe da je vještak za utuženo razdoblje utvrdio "naknadu razlike bruto plaće", a ne iznose naknade bruto plaće sukladno zadatku suda pri čemu ističe da "naknada razlike bruto plaće" i "naknada bruto plaće" nisu istovjetni pojmovi. Nadalje, vještak je imao zadatak utvrditi iznose koji pripadaju tužitelju, što predstavlja iznos za isplatu radniku, dok nalazom i mišljenjem utvrđeni iznos u cijelosti ne pripada tj. ne isplaćuje se samom radniku. Tuženik također navodi da vještak nije uzeo u obzir niti izvršio uvid u platne liste za utuženo razdoblje iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženik isplatio tužitelju dio doprinosa, a koje u ovom postupku tužitelj neosnovano potražuje. Tuženik slijedom svega navedenog ističe da su u nalazu i mišljenju vještaka iznosi utvrđeni paušalno, te da ne odgovaraju stanju spisa niti stvarnom stanju.

16. Na prigovore i primjedbe tuženika vještak se očitovao podneskom od 9. srpnja 2025. u kojem vještak u bitnome ističe kako su pojmovi "naknada razlike bruto plaće" i "naknada bruto plaće" u ovom predmetu istovjetni pojmovi jer tužitelj nije prema dokumentaciji koja prileži spisu primio plaću za mjesece koji su predmet zadatka. Vještak navodi da je nalaz i mišljenje izradio na temelju obračunskih isprava za isplatu plaće za srpanj, kolovoz i rujan 2021., a kako u spisu nema obračunskih isprava za isplatu plaće za listopad, studeni i prosinac 2021. uzeo je kako plaće nisu isplaćivane u tom razdoblju. Zaključno, vještak je naveo da ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

17. Svu priloženu dokumentaciju sud je također ocijenio vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale. Iz provedenih dokaza i priloženih isprava, a s obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga sud je utvrdio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

18. Odredbom članka 95. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23; dalje: ZR) propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

19. Prije svega valja istaknuti da je Odlukom Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 ("Narodne novine" broj: 105/21 i 108/21; dalje: Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere), radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19 ranim otkrivanjem infekcije virusom SARS-CoV-2 uvedena obveza testiranja svih zaposlenika na virus SARS- CoV-2 u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih radnika, a koji dolaze na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Za zaposlenike u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih radnika uvodi se posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore poslodavca, kojim dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili su preboljele bolest COVID-19. Zaposlenici su obvezni EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz predočiti na uvid ovlaštenoj osobi poslodavca. Zaposlenicima koji odbiju testiranje, a odbiju predočiti i EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore poslodavca. Ako ne osigura provedbu posebne sigurnosne mjere obveze predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore poslodavca, odgovorna osoba podliježe prekršajnoj odgovornosti sukladno zakonu kojim se uređuje zaštita pučanstva od zaraznih bolesti. Navedena Odluka je donesena na temelju članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20 i 143/21). U konkretnom slučaju cilj obveze testiranja zaposlenika u zdravstvenom sustavu je zaštita zdravlja i života pacijenata, a koji su ranjiviji zbog oslabljenog imunološkog stanja uslijed životne dobi ili bolesti, odnosno cilj mjere je bio prije svega zaštita pacijenata, tj. smanjiti na minimum rizik zaraze.

20. Tužitelj tijekom postupka ne spori da na ulazu na svoje radno mjesto nije predočio EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbio testirati. Također tužitelj ne spori da je tuženik zdravstvena ustanova te da predstavlja poslodavca na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite. Tuženik tijekom postupka ističe da je kao poslodavac na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite bio obvezan osigurati njenu provedbu, a s kojom provedbom je započeo 4. listopada 2021. pri tome posebno ističući da je točkom VI. Odluke propisano da zaposlenicima iz točke I. i V. ove Odluke koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, nije dozvoljeno ući u prostore poslodavca. Sud je također utvrdio da je tuženik upoznao tužitelja više puta sa navedenom Odlukom te mu uputio i upozorenje na obveze iz radnog odnosa, kao i na moguće posljedice nepoštivanja postupanja sukladno navedenoj Odluci. Stoga, okolnost da je tužitelj dolazio na posao i iskazivao volju za rad nije bila od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom postupku.

21. Suprotno navodima tužitelja, ovaj sud smatra da tuženik provedbom Odluke Stožera Civilne zaštite RH nije ograničio njegovo pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom koja je bila na snazi i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi te koje je tužitelj mogao ispuniti.

22. Člankom 58. Ustava RH je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj:

100/18, 125/19, 133/20, 147/20, 136/21, 119/22, 156/22, 33/23, 145/23, 36/24 i 102/25) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava RH nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava RH kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti, osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužitelja. Člankom 28. ZR-a, propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigurava zaštitu života i zdravlja radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 94/18 i 96/18) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

23. U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog koje su i donesene Odluke tuženika o provođenju odluke Civilnog stožera RH kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Naime, ovaj sud, kao i Ustavni sud RH u svojoj Odluci, poslovni broj: U-II-5417/2021 od 21. prosinca 2021., kojom je odlučivao o ustavnosti takvih mjera uvedenih na temelju Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u vezi pandemije bolesti COVID-19, kao i u vezi uporabe Covid potvrde u sustavu zdravstva, prihvaća navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje dugih radnika i pacijenata, a što je obvezan i prema Zakonu o zaštiti na radu.

24. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-II-5417/2021 od 21. prosinca 2021., nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV- 2. Kako su prema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99; 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, to čini neosnovanim navode tužitelja da je izneseni stav Ustavnog suda generalni stav i da se u ovom slučaju radi o opravdanom izuzetku. Stoga, nisu od utjecaja niti navodi tužitelja da je predmetna odluka Ustavnog suda RH irelevantna budući da je ista bila donesena nakon podnošenja tužbe, kao i pozivanje tužitelja na odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu osiguravanja radniku uvjeta za rad na siguran način.

25. Slijedom navedenog, neosnovani su navodi tužitelja da je tuženik inzistirao na protupravnom, diskriminatornom i prečestom testiranju koje nema temelja u važećim radnopravnim propisima niti ta obveza proizlazi iz ugovora o radu. Ovdje valja ukazati da mjere koje je tuženik provodio nisu diskriminatorne budući da tužitelj nije dokazao da je uslijed toga bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na nekog usporednog radnika. Radnicima tuženika također je ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Navedena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi o nezakonitoj diskriminaciji u smislu čl. 14. Ustava RH, niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZR-a je propisana primjena i drugih pravnih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7. stavak 3. ZR-a koji propisuje obvezu poslodavca da osigura uvjete za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život. Valja napomenuti da je tuženik bio dužan poštivati obveze propisane Odlukom Stožera, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, uz omogućavanje odabira tužitelju koji od načina provjere na bolest Covida želi odabrati, a koju je mogućnost tužitelj odbio.

26. Iz provedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj nije poštivao Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere kojom je propisana obveza davanja na uvid EU COVID digitalne potvrde ili potvrde o cijepljenju, preboljenju ili negativnom PCR testu tj. drugi odgovarajući dokaz, te da nije obavljao poslove svog radnog mjesta tijekom mjeseca listopada i studenog 2021. Naime, ovaj sud je utvrdio da je tuženik opravdano zapriječio ulazak tužitelju u poslovne prostorije gdje je tužitelj radio slijedom čega tužitelj nije obavljao poslove svog radnog mjesta. Uvidom u spis također je utvrđeno da je tuženik tužitelju izrekao Upozorenje na obveze iz radnog odnosa dana 3. studenog 2021., 18. studenog 2021. i 6. prosinca 2021.

27. Prema čl. 7. st. 1. ZR temeljna obveza radnika je obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada. Nadalje, prema čl. 8. ZR radnik se u radnom odnosu dužan pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih Zakona odnosno propisa. Prema citiranim propisima, a i prema odredbama Ugovora o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom, jedna od osnovnih obveza je redoviti dolazak na posao pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati. Razlozi zbog kojih tužitelj nije obavljao poslove svog radnog mjesta, a koje je iznosio tijekom postupka kako bi opravdao svoj izostanak s posla, prema stajalištu ovog suda ne predstavljaju valjane razloge koji bi opravdali izostanak s radnog mjesta, a samim time i prekid rada. Prema tome, iz ponašanja tužitelja razvidno je da isti nije postupao po uputama poslodavca i poštivao trenutne sigurnosne mjere koje su bile obvezujuće za poslodavca te posljedično tome nije obavljao ugovorene poslove svog radnog mjesta. U odnosu na navode tužitelja da se isti iz zdravstvenih razloga odbijao testirati „na nos“, a da nije pristupio testiranju iz oralne tekućine ili uzoraka sline tj. „kroz usta“ budući da je smatrao kako mu to tuženik kao njegov poslodavac neće priznati, sud ističe da navedene tvrdnje ne predstavljaju opravdane razloge u pogledu činjenice izostanka tužitelja s radnog mjesta.

Stoga, zaključak je ovog suda da do prekida rada u konkretnom slučaju nije došlo krivnjom poslodavca već je za prekid rada bio odgovoran tužitelj kao radnik čime isti ne ostvaruje pravo na naknadu plaće u smislu odredbe čl. 95. st. 3. ZR-a. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

28. Ostali priloženi dokazi nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

29. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, sud nije razmatrao tuženikov prigovor preinake tužbenog zahtjeva.

30. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora.

Tako su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to: za sastav odgovora na tužbu – 100 bodova po Tbr. 8/1, sastav obrazloženog podneska od 7.6.2023. i podneska od 27.5.2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka – svaki po 100 bodova po Tbr. 8/1, zastupanja na ročištu dana 14.10.2024., dana 7.2.2025. te dana 22.10.2025. – svako po 100 bodova po Tbr. 9/1, dakle ukupno 600 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) i uvećano za PDV od 25% iznosi ukupno 1.500,00 eura.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 29.11.2024. kojim dostavlja obračun potraživanja i podneska od 8.4.2025. kojim se očituje o predloženoj osobi vještaka budući da isti prema stavu ovog suda nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Valja reći i da tuženiku nije priznat unaprijed zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, budući da stranke mogu zatražiti troškove koji su im nastali do zaključenja glavne rasprave sukladno članku 164. stavak 3. ZPP-a, a zatraženi trošak ročišta nije niti nastao, niti dospio do dana zaključenja glavne rasprave kada je ovaj trošak zatražen, jer je neizvjesno hoće li stranka pristupiti na ročište za objavu ili neće. O navedenom trošku po zahtjevu stranke, ukoliko se ispune uvjeti za dosudu istoga, sud će odlučiti dopunskim rješenjem.

Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

31. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP- a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

32. Na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u ukupno zatraženom iznosu.

Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu 11. prosinca 2025.

Sutkinja:

Vesna Horvath

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika