- 1 -              III Kr 75/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 75/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. M. zbog kaznenih djela iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 19. travnja 2022. broj K-Us-5/2022-13 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 5. listopada 2022. broj I Kž-Us-68/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e   :

 

              Zahtjev osuđenog D. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 19. travnja 2022. broj K-Us-5/2022-13, potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 5. listopada 2022. broj I Kž-Us-68/2022-9, D. M. je zbog dva kaznena djela iz čl. 247. st. 1. KZ/97., nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine. Na temelju čl. 63. KZ/97. u tu jedinstvenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2012. do 28. lipnja 2013.

 

2. Osuđenik je po svoj braniteljici V. D. L., odvjetnici iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.;  dalje: ZKP/08.), s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je predloženo da se primjeni čl. 518. st. 5. ZKP/08.

 

3. Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, smatrajući da je isti neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u svom zahtjevu, nakon opisivanja pravomoćne presude i kronologije njezinog donošenja i zaprimanja, ističe da zahtjev podnosi zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. ZKP/08. (pritom je ne konkretizirajući), zatim zbog povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer da je osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i međunarodnim pravom  te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, a što je moglo utjecati na presudu. Potom se u zahtjevu vrlo opširno iznose članci 29. i 31. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) te članci 6. i 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), pravna teorija vezana uz navedene članke te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH) i Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP).

 

5.1. Nakon toga, osuđenik u zahtjevu ističe da mu je pobijanom pravomoćnom presudom „povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na : pravo na obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja u odnosu na povredu čl. 31.st. 1 Ustava i čl. 7. Konvencije u vidu pravne utvrđenosti elemenata kaznenog djela te na pravično odmjeravanje kazne u svezi s načelom razmjernosti“. Povredu prava na pravnu utvrđenost kaznenog djela nalazi u tome jer da „oba činjenična opisa kaznenih djela za koja ga se tereti ne upućuju na jasnu razgraničenost kaznenog djela primanja mita iz čl. 347.st.1. KZ/97 i kaznenog djela protuzakonito posredovanje iz čl. 343. ZK/97 koje ima svoj pravni kontinuitet u čl. 295 KZ/11 tj. kaznenom djelu trgovanja utjecajem te kaznenog djela prijevare“.

 

5.2. Osuđenik u svom zahtjevu promašeno upire na povredu čl. 31. Ustava i čl. 7. Konvencije jer je kazneno djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97. bilo jasno propisano i kažnjivo prema Kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kada je ono počinjeno. Također, s obzirom na to da se, od vremena počinjenja djela do vremena  presuđenja, izmijenio Kazneni zakon, to je djelo zadržalo svoj pravni kontinuitet i u novom Kaznenom zakonu („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) koji za osuđenika nije blaži pa je osuđen prema zakonu važećem u vrijeme počinjenja djela. Pritom je prvostupanjski sud u svojoj presudi jasno, valjano i sasvim dostatno te prihvatljivo  za ovaj sud, obrazložio sve bitne, kako subjektivne, tako i objektivne elemente kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97. Upravo to kazneno djelo, onako kako je opisano u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, stavljeno je osuđeniku na teret izmijenjenom optužnicom. Budući da je na temelju svih u tijeku postupka izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da je osuđenik djelo počinio upravo onako kako mu je to stavljeno na teret, to je sasvim valjano i argumentirano obrazložio. Dakle, o svim odlučnim činjenicama je iznio razloge. Pritom, sud nije bio obvezan navesti razloge zbog kojih smatra da se ne radi o nekom drugom, po obrani počinjenom kaznenom djelu niti je zbog toga prvostupanjska presuda manjkava ili arbitrarna.

 

 

5.3. Nešto drugačija situacija je u odnosu na postupanje drugostupanjskog suda koji je u svojoj odluci dužan ocijeniti relevantne navode žalbe. Naime, u žalbi protiv prvostupanjske presude osuđenik je isticao da bi se, s obzirom na njegovo stanovište da nije imao svojstvo odgovorne osobe, konkretno moglo raditi o kaznenom djelu protuzakonitog posredovanja ili, pak, kaznenom djelu prijevare. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci otklonio navod koji se odnosi na izostanak svojstva odgovorne osobe i (ne)postojanja kaznenog djela prijevare, no, nije se očitovao i na okolnosti zbog kojih smatra da osuđenik svojim ponašanjem nije ostvario elemente kaznenog djela iz čl. 343. KZ/97. Međutim, obrazložio je zbog čega smatra da je prvostupanjski sud pravilno primjeno materijalno pravo i utvrdio da su se u ponašanju osuđenika ostvarili svi elementi kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97., a što je od odlučnog značaja u konkretnom predmetu. Zbog toga, u zahtjevu istaknuti propust, sam po sebi, ne kompromitira obrazloženost presude niti pravičnost postupka gledano u cjelini.

 

5.4. Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. u pogledu neobrazložene odluke niti povreda u drugostupanjskom postupku. Povreda jednakosti oružja, koja se također spominje u osuđenikovom zahtjevu nije opisana, a niti je ovaj sud iz razloga navedenih u zahtjevu mogao utvrditi na što bi se ta povreda odnosila.

 

6. Osuđenik u zahtjevu navodi i povredu kaznenog zakona koju niti zakonski označava niti je opisuje. Iz sadržaja zahtjeva bi se moglo zaključiti da se misli na povredu iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. jer da je na djelo osuđenika primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 347. KZ/97. umjesto čl. 343. KZ/97.). No, kao što je već navedeno, prvostupanjski i drugostupanjski sud su sasvim jasno, valjano i  dostatno argumentirano obrazložili zbog čega smatraju da je osuđenik počinio upravo ono kazneno djelo za koje je i optužen. Osuđenikovo neslaganje s time, zapravo, predstavlja njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi, na što jasno upućuju i njegovi navodi u zahtjevu da on „…poriče učin kaznenih djela , a svjedok B. D. izričito tvrdi da nikada nikakvo mito nije dao podnositelju , a nema ni materijalnih ni personalnih dokaza koji bi govorili suprotno valja zaključiti da nedostaju dokazi o izričitom koruptivnom sporazumu , a ni o eventualnom prešutnom sporazumu“. Međutim, u skladu s odredbama čl. 515. i čl. 517. ZKP/08., u kojima je izričito navedeno zbog kojih se povreda može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja i dokazanost djela, ne podliježu preispitivanju u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. To bi u konkretnoj situaciji bilo trećestupanjsko suđenje, mimo zakonom dozvoljenih uvjeta.

 

7. Osuđenik zahtjev podnosi i zbog „povrede prava na pravično odmjeravanje kazne u svezi s načelom razmjernosti“. Pritom smatra da mu nisu vrednovane sve olakotne okolnosti, a da su mu, iako ne izričito, kao otegotne okolnosti cijenjene činjenice koje predstavljaju elemente bića dijela. Međutim, niti ovi navodi nisu osnovani.

 

7.1. Prije svega treba navesti da neslaganje s činjeničnim utvrđenjima, pa i onima koje se odnose na kaznu, kao što je već navedeno u ovoj presudi, nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Jednaka je situacija i s pobijanjem odluke o visini kazne.  No, unatoč tome, napominje se podnositelju da su, kako prvostupanjski sud, tako i drugostupanjski sud, pravilno utvrdili sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne, pravilno im dajući olakotni, odnosno otegotni značaj. Pritom nije došlo do dvostrukog vrednovanja elemenata kaznenog djela kroz otegotne okolnosti, dok je okolnost da je osuđenik „…svojim koruptivnim ponašanjem naškodio ugledu tijela države uprave , koja su dužna postupati savjesno i u skladu sa zakonom kako bi građani mogli imati povjerenje u njih…“ sasvim primjereno cijenjena kroz težinu i opasnost kaznenih djela za koja je proglašen krivim, a ne kao otegotna okolnost na njegovoj strani, kako se  pogrešno tvrdi u zahtjevu.

 

8. Slijedom svega navedenog, u pobijanoj pravomoćnoj presudi nije ostvarena niti jedna od povreda koje su navedene i obrazložene u zahtjevu. Zbog toga je trebalo  osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude. S obzirom na takvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu čl. 518. st. 5. ZKP/08.

 

Zagreb, 19. listopada 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.