Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-590/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1832/2022-29 od 10. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1832/2022-29 od 10. siječnja 2024.,

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnim odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 238-50-4136203, sklopljenog 25. svibnja 2007. između tužiteljice UC i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice pod poslovnim brojem OV-2756/07 od 26. svibnja 2007. u dijelu koji glasi: „u iznosu CHF 18.276,95 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“, te u dijelu koji glasi „preostali dio glavnice u iznosu od CHF 5.801,12 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane i u toč. II. izreke,

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnim odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 238-50-4136203, sklopljenog 25. svibnja 2007. između tužiteljice UC i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice pod poslovnim brojem OV-2756/07 od 26. svibnja 2007. koji glasi „Kunska protuvrijednost CHF 24.078,07 (dvadesetčetiritisućesedamdesetosam švicarskih franaka i sedam centima)“, te se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1832/2022-29 od 10. siječnja 2024.,

- potvrđuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.564,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2024. do isplate i u toč. IV. izreke,

- preinačuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 97,55 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.564,20 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2024. do isplate te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 238-50- 4136203, sklopljenog 25. svibnja 2007. između tužiteljice UC i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz [adresa] pod brojem OV-2756/07., 26. svibnja 2007. i to odredba čl. 1. u dijelu koji glasi „Kunska protuvrijednost CHF 24.078,07 (dvadesetčetiritisućesedamdesetosam švicarskih franaka i sedam centima)“, a odredba čl. 7. u dijelu koji glasi „u iznosu CHF 18.276,95 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“, te u dijelu koji glasi „preostali dio glavnice u iznosu od CHF 5.801,12 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici UC iznos od 5.026,33 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 31. srpnja 2014. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici UC trošak parničnog postupka u iznosu od 1.661,75 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.410,63 EUR.“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu navodeći da to čini iz svih zakonom dopuštenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 238-50-4136203 od 25. svibnja 2007. na iznos 24.078,07 CHF, koji su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu), a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati utuženi iznos od 5.026,33 EUR na ime razlike u obračunatim anuitetima do koje je došlo radi primjene tih ugovornih odredbi.

6. Nakon što je konstatirao da nije bilo sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu, dok je bila sporna valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF) i pripada li tužiteljici pravo na utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima do koje razlike je došlo radi primjene tih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice te se poziva na relevantne zakonske odredbe:

- da iz čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 24.078,07 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu da se kredit otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 18.276,95 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, dok preostali dio glavnice u iznosu od 5.801,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu zajedno sa zadnjim anuitetom,

- da je u odlukama donesenim u kolektivnom sporu kojeg je pokrenula Udruga „Potrošač“ utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je čl. 502.c primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedeni propis se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 20. rujna 2021. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog stavka),

- da prema čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14,

- da je imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz naprijed navedenih odluka, što proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja - sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a navedene odredbe Ugovora o kreditu u bitnome su identične odredbama koje su razmatrane u kolektivnom sporu,

- da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti,

- da je posljedica nepoštenosti dijela odredbe čl. 1. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta ništetnost tih odredbi prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO)

- da je na temelju iskaza tužiteljice i svih okolnosti konkretnog slučaja utvrđeno da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o odredbama istoga, pa kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je osnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem predlaže utvrditi da je ništetan dio odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu,

- da je prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora pa tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita,

- da je u svrhu utvrđenja spornih iznosa koje u ovom postupku potražuje tužiteljica, izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković, koja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 37.911,41 kn (5.031,74 EUR), a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično padu tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita o iznosi 40,53 kn (5,38 EUR),

- da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 37.870,88 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno), odnosno 5.026,36 EUR,

- da parnične stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještakinje slijedom čega prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.026,36 EUR (zbroj manje i više plaćenog), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kod čega otklanja tuženikov prigovor zastare.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, kod čega je utvrđeno da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

8.1. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8.2. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sadrži sve sastavne dijelove koje propisuje predmetna odredba.

9. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je djelomično reproduciran u toč. 12. obrazloženja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nije upozorila tužiteljicu na rizik sklapanja tog Ugovora uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, jer tužiteljici nije objašnjeno što bi značila valutna klauzula već joj je samo rečeno da ima uvjete za kredit i da je ponuđeni kredit najpovoljniji. Navodima žalbe nije doveden u sumnju niti zaključak prvostupanjskog suda da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti pokušao dokazati da bi okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu bile drugačije od onog što je tijekom postupka, a osobito u svom iskazu, navela tužiteljica. Nastavno, treba dodati da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz postupka kolektivne zaštite) na tuženiku pa kako u konkretnom slučaju tuženik nije predlagao odgovarajuće dokaze, prvostupanjski sud je pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i iskazu tužiteljice.

9.1. Postupanjem opisanim u toč. 9. obrazloženja prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na njegovu štetu, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, koje pravo on nije iskoristio.

10. Nije osnovana niti tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP.

10.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisivao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, pravilno je utvrđen status tužiteljice kao potrošača koji nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, s obzirom da iz navedenog proizlazi da je tužiteljica kao fizička osoba na temelju kredita kupila vozilo isključivo za osobne potrebe.

10.5. Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, treba navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda kako je u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu neosnovano stekao preplaćene novčane iznose, tada je tuženik u smislu odredbi ZOO-a u kojima su određene posljedice ništetnosti, u obvezi tužiteljici vratiti sve ono što je primio po osnovi utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužiteljica oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da sud nije bio ovlašten primjenjivati Zakon o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

10.6. Također, tuženici valja ukazati da nije dovoljno da je sporna odredba Ugovora o kreditu (čl. 7.) samo gramatički razumljiva potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice tih odredbi jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati više ili niže, nego prosječnom potrošaču moraju biti jasni stvarni učinci takve odredbe. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženik, kao pružatelj bankarskih usluga, bio dužan informirati tužiteljicu o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužiteljici omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu za potrošača od temeljne važnosti, kako bi on mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

10.7. Osim toga, tuženici je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju plasirao takve kredite, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim posljedicama i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Zbog navedenog, kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično u povratu onoga što je stekao po osnovi takvog ugovornog odnosa.

11. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio ništetnim odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a pod toč. II. izreke obvezao tuženika isplatiti tužiteljici po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 5.026,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je tu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredaba. Stoga je neosnovana žalba tuženika u dijelu kojim osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate.

13. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 20. rujna 2021., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

14. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u žalbenom postupku ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u toč. I. izreke utvrdio ništetnom (i) odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 24.078,07 (dvadesetčetiritisućesedamdesetosam švicarskih franaka i sedam centima)“, s obzirom da je tom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita kojeg je tuženik isplatio tužiteljici, a prema ocjeni ovoga suda navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženika (a ne tužiteljice). Navedeno tim više jer je iznos visine kredita bitan sastojak Ugovora o kreditu, pa bez istog Ugovor o kreditu ne može niti egzistirati. Treba dodati da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 24.078,07 CHF bila ništetna, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Uz navedeno, ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Stoga je prema ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, neosnovan.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu i pod toč. II. izreke presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalba tuženice djelomično prihvaćena i preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa).

17. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je tužiteljici pravilno obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve poduzete radnje budući da je odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke donio 10. siječnja 2024., a odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koje je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka vrijednost boda iznosila je upravo 2,00 EUR.

17.1. Kako u ostalom dijelu tuženik pobija odluku o troškovima postupka koji se odnose na troškove zastupanja tužiteljice po kvalificiranom punomoćniku (odvjetniku) samo na način da tu odluku dovodi u vezu s odlukom o tužbenom zahtjevu navodeći: „(…) pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima.“, a ovaj sud prihvaća obrazloženje odluke o troškovima iz toč. 28. u odnosu na opseg, vrstu i visinu troškova koji su utvrđeni po osnovi zastupanja tužiteljice po odvjetniku, kao i u odnosu na trošak sudske pristojbe na tužbu, to je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava naložio tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.564,20 EUR.

17.2. Međutim, u pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužiteljici pogrešno dosuđena sudska pristojba na presudu u iznosu od 97,55 EUR, s obzirom da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 118/18 i 51/23), prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Predmetna odredba unesena je u Zakon o sudskim pristojbama odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 51/23 od 12. svibnja 2023.), a Zakon je stupio na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“.

18. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a, žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.564,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2024. do isplate i u toč. IV. izreke, dok je preinačena u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 97,55 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.564,20 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2024. do isplate te je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

19. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom te je prvostupanjsku presudu trebalo djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, ovaj sud uspjeh tuženika u odnosu na glavni tužbeni zahtjev ocjenjuje kao uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (a ne čl. 154. st. 1. ZPP-a na koji se poziva prvostupanjski sud) tuženiku trebalo naložiti da tužiteljici naknadi cjelokupni priznati trošak prvostupanjskog postupka.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer je tuženik uspjio sa žalbom samo u neznatnom dijelu te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun