REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-445/2025-14

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburka, u pravnoj stvari tužitelja VALENTIĆ d.o.o., Savska cesta 1A, Sesvete, OIB: 49316961381, kojeg zastupa punomoćnik Mate Krmek, odvjetnik u OD Primorac i partneri, protiv tuženika IZVOD d.o.o., [adresa], OIB: 02629728945, kojeg zastupa punomoćnik Goran Šverko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 11. prosinca 2025.

presudio je

I.

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Medine Karahasanović iz Zagreba, jedinstveni identifikator prijedloga: 473881-2023, sudski predmet: Ovrv-90970/2023, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-725/2023, od 15. prosinca 2023., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.400,81 EUR / 63.295,90 HRK zajedno sa zateznim kamatama, kao i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 296,26 EUR / 2-232,17 HRK, zajedno sa zateznim kamatama, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan

II.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.000,00 EUR u roku od petnaest dana.

Obra zloženje

1. Tužitelj, tada ovrhovoditelj, tijekom postupka naveo je da je s tuženikom sklopio usmeni ugovor o kupoprodaji robe. Naveo je da je u travnju 2022. godine ACF, predstavivši se kao sin zakonske zastupnice tuženika i voditelj poslovanja, pristupio u poslovne prostorije tužitelja te odabrao alkoholna pića za ugostiteljski objekt "Temple Bar". Tužitelj je istaknuo da je robu, prema dogovoru, dostavio na adresu tog objekta u Zagrebu, gdje ju je ACF osobno preuzeo. Nadalje, tužitelj je naglasio da je prilikom preuzimanja robe ACF vlastoručno potpisao otpremnicu prezimenom " A" te dopustio fotografiranje svoje osobne iskaznice kao dokaz identiteta i ovlaštenja za preuzimanje. Tužitelj se pozivao na načelo povjerenja u robnom prometu, tvrdeći da je postupao savjesno vjerujući iskazu PCF o obiteljskom poslovanju tuženika. Kao dokaz izvršene isporuke tužitelj je priložio GPS zapis kretanja dostavnog vozila te iskaze svjedoka koji su potvrdili predaju robe. Zaključno, smatrao je da je tuženik zaprimio robu te da je dužan podmiriti ispostavljeni račun s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik, tada ovršenik, u tijeku postupka je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da s tužiteljem nije sklopio nikakav pravni posao. Tvrdio je da ACF, osoba koja je navodno naručila i preuzela robu, nije zaposlenik, prokurist niti zastupnik društva, te da nije imao nikakve ovlasti za sklapanje ugovora u ime tuženika. Istaknuo je da se tuženik bavi trgovinom zaštitnom opremom, a ne ugostiteljstvom, te da prostor "Temple Bar" nije u njegovom sastavu, već ga iznajmljuje trećoj pravnoj osobi. Nadalje, tuženik je naveo da sporni račun nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama niti je koristio pravo na odbitak pretporeza , a račun je odmah po primitku vratio tužitelju uz prigovor. Posebno je ukazao na činjenicu da potpis " A" na otpremnici ne pripada zakonskoj zastupnici, smatrajući da je tužitelj postupao nesavjesno isporučujući robu neovlaštenoj osobi bez valjane provjere ovlasti za zastupanje.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu donio je 13. siječnja 2025. rješenje posl. br. Povrv-1175/2024-3, kojim se oglasio stvarno nenadležnim te je nakon pravomoćnosti predmet ustupio ovom sudu na odlučivanje.

4. Povodom tuženikova prigovora, Trgovački sud u Zagrebu donio je 5. svibnja 2025. rješenje poslovni broj Povrv-445/2025-3. Tim je rješenjem stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, odnosno ukinute su sve provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao račun Valentić d.o.o. br. 1558/VP1/1-2022 do 15.4.2022. (str. 13), narudžbenica Valentić d.o.o. vrijeme dostave 13:33 datum 14.4. (str. 53 do 54 i ponovno str. 77 do 78), prijepis vožnje od utovara u skladištu Valentić d.o.o. (str. 55 i ponovno str. 79 do 81), ponuda Valentić d.o.o. VP broj 207-2022 s osobnom iskaznicom ACF (str. 58 i ponovno str. 82), Porezna uprava-potvrda o odbitku pretporeza (str. 97). Sud je pregledao snimke naziva: VID-20240717-WA0005Valenbtić 1 do 6 od 18.7.2024. i VID-20240717- WA0010 (str. 83 do 89) izbor robe u skladištu 18.7.2024. . Također, sud je saslušao svjedoka AC, svjedoka PC, direktoricu tuženika SCF i direktora tužitelja SC.

6. Sud je, vodeći se načelom ekonomičnosti postupka iz čl. 10. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka HCF. Budući da se poziv vratio s naznakom 'nepoznat', a tužitelj nije osigurao točnu adresu, daljnje odgađanje ročišta radi potrage za svjedokom bilo bi neekonomično i dovelo bi do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je isplata 8.400,81 EUR za robu koju tužitelj tvrdi da je isporučio.

9. Nesporno je da je tužitelj ispostavio račun na iznos od 8.400,81 EUR.

10. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva. Među strankama je sporno postoji li poslovni odnos, odnosno je li tuženik naručio i zaprimio robu po utuženom računu. Posebno je sporno je li osoba koja je robu navodno preuzela (ACF) bila ovlaštena zastupati tuženika, s obzirom na to da nije njegov zakonski zastupnik niti zaposlenik.

11. Iz računa br. 1558/VP1/1-2022 od 15. travnja 2022. (str. 13) proizlazi da je tužitelj tuženiku fakturirao isporuku raznih alkoholnih pića u ukupnom iznosu od 8.400,81 EUR.

12. Iz narudžbenica (str. 53 do 54 i ponovno str. 77 do 78) na kojima je kao naručitelj naveden tuženik proizlazi specifikacija većih količina alkoholnih pića, uključujući biljne likere, viski, votku, gin, tequilu i slično.

13. Iz prijepisa vožnje (str. 55 i ponovno str. 79 do 81) proizlazi da je vozilo tužitelja 14. travnja 2022. krenulo s utovara u skladištu u Sesvetama u 15:45 sati te se na odredištu u [adresa] u [adresa] zadržalo u razdoblju od 17:20 do 17:53 sati.

14. Iz ponude VP 207-2022 od 14. travnja 2022. (str. 58 i ponovno str. 82) proizlazi specifikacija isporučene robe u iznosu od 63.295,88 kn, potpis preuzimatelja „Vuglec“ te preslika osobne iskaznice na ime ACF.

15. Iz potvrde Porezne uprave (str. 97) proizlazi da tuženik u knjizi ulaznih računa za travanj 2022. nije evidentirao račun tužitelja br. 1558/VP1/1-2022 niti je po njemu koristio pravo na odbitak pretporeza.

16. Iz snimki videonadzora (str. 83 do 89) naziva 'VID-20240717-WA0005 SC 1 do 6' od 18. srpnja 2024. i 'VID-20240717-WA0010 izbor robe u skladištu' od 18. srpnja 2024., proizlazi da dvije osobe mlađe životne dobi (do trideset godina), od kojih je jedna odjevena u kratke crne hlače, a druga u plave traperice, prilaze vratima zgrade. Osoba u crnim kratkim hlačama zvoni na portafon te obje osobe ulaze u zgradu. Na sljedećoj snimci kamera prikazuje te osobe kako se stepenicama penju na prvi kat. Na snimci sljedeće kamere vidljivo je da osoba u kratkim hlačama, koja ima veliku tetovažu preko desne nadlaktice i podlaktice, prva dolazi stepenicama na prvi kat, a potom je prati osoba u plavim trapericama, nakon čega nestaju iz vidokruga kamere. Na idućoj snimci vidi se da osobe izlaze iz smjera vidokruga kamere gdje su nestale te se spuštaju niz stepenice. Nadalje, snimka iduće kamere prikazuje kako te osobe hodaju uz fasadu zgrade, u jednom trenutku zastaju te nakon nekog vremena ulaze u zgradu ispred dijela gdje su stale, pri čemu izmiču vidokrugu kamere. Na snimci sljedeće kamere, koja prikazuje prostor nalik skladištu, vidi se otvaranje garažnih vrata kroz koja te dvije osobe ulaze. Prvo ulazi osoba s tetovažom koja se rukuje s osobom zatečenom u garaži, nakon čega nastavljaju hodati kroz garažu te nestaju iz vidokruga kamere. Završno, na snimci sljedeće kamere vidi se prostor koji nalikuje na skladište u kojem te dvije osobe, zajedno s trećom osobom koja djeluje kao zaposlenik u tom skladištu, pregledavaju sadržaj kutija na stalažama. Sadržaj kutija nalikuje staklenim bocama. Osoba koja djeluje kao zaposlenik pokazuje im skladište, nakon čega sve tri osobe nestaju iz vidokruga kamere.

17. Iz iskaza svjedoka AC (str. 100 do 101), sina zakonskog zastupnika tužitelja, proizlazi da poznaje HCF te da ga je ovaj kontaktirao radi nabave pića za ugostiteljski objekt "Temple Bar", navodeći da u njemu radi s ocem. Svjedok navodi da je ACF došao u prostorije tužitelja, odabrao robu i dao podatke tvrtke IZVOD d.o.o. kao naručitelja, tvrdeći da je to firma njegova oca. Potvrdio je da je zajedno sa zaposlenikom tužitelja isporučio robu u navedeni kafić, gdje ju je ACF s konobarom preuzeo. Posebno ističe da se ACF na dokumentu o preuzimanju potpisao prezimenom „ A“, uz objašnjenje da je to majčino djevojačko prezime. Zbog sumnje u takav potpis, svjedok je zatražio i fotografirao Leonovu osobnu iskaznicu na samoj ponudi kao dokaz identiteta. Svjedok je priznao da u to vrijeme nije bio zaposlen kod tužitelja, već je učio posao, te da nisu provjeravali je li ACF zaposlen u društvu tuženika niti ima li ovlasti za zastupanje. Naveo je da se inače ne provjerava tko je zaposlen, već se vjeruje osobi koja se predstavi kao voditelj, te da je ACF vjerovao na riječ. Konačno, iskazao je da ga je ACF naknadno uvjeravao da će račun biti plaćen, što se nije dogodilo.

18. Iz iskaza svjedoka PC (str. 102 do 103), koji je u vrijeme spornog događaja bio zaposlenik tužitelja, proizlaze činjenice koje dovode u pitanje navode tužitelja o samom tijeku isporuke. Naime, iako je tužitelj tvrdio da je upravo ovaj svjedok zajedno s AC dostavio robu, svjedok je izričito iskazao da s predmetnom narudžbom nije imao nikakve veze niti je robu dostavljao. Potvrdio je prisutnost osobe po imenu ACF u skladištu tužitelja u društvu direktoreva sina, no naglasio je da nije znao koga ACF zastupa jer je za identifikaciju kupca bio zadužen AC. Svjedok je opisao uobičajenu proceduru zasnivanja poslovnog odnosa kod tužitelja, navodeći da se kupci inače provjeravaju putem servisa "Fininfo" ili putem rodbinskih veza te da se uobičajeno traže instrumenti osiguranja plaćanja poput zadužnica. Međutim, u konkretnom slučaju pretpostavlja da se odstupilo od tih pravila jer je kupac došao po preporuci sina direktora, zbog čega se vjerojatno nije tražilo osiguranje, no o tome nema neposredna saznanja. Također, nije mu poznato tko je formalno odobrio isporuku robe niti je on u tom procesu sudjelovao ovjerom dokumentacije. Jedino što je sa sigurnošću mogao potvrditi jest da se predmetna roba nije vratila u skladište tužitelja, s obzirom na to da bi povrat robe morao biti evidentiran na specifičan način.

19. Iz iskaza direktorice tuženika DCF (str. 99 do 100) proizlazi da ona u potpunosti negira postojanje poslovnog odnosa s tužiteljem te ističe da nikada nije naručila spornu robu. Navela je da je ACF njezin sin, ali da on nije zaposlen u društvu IZVOD d.o.o., nema nikakve ovlasti za zastupanje niti pristup poslovanju tvrtke. Pojasnila je da se njezino društvo bavi prodajom zaštitne opreme i električnog materijala, a ne ugostiteljstvom, te da nikada nisu nabavljali alkoholna pića. U odnosu na mjesto isporuke, navela je da njezina tvrtka na adresi [adresa] posjeduje poslovni prostor koji iznajmljuje drugom društvu (JTL PROM j.d.o.o.) u kojem se nalazi kafić „Temple Bar“, te da taj kafić nije dio poslovanja tuženika. Dodatno je naglasila da robu za svoju tvrtku preuzima isključivo ona osobno te da je sporni račun odmah vratila tužitelju jer robu nije naručila. Izričito je osporila potpis „ A“ na otpremnici, navodeći da to nije njezino djevojačko prezime. Također je iskazala da ACF već godinama ne živi na njezinoj adresi i da nema kontakt s ocem, koji je vlasnik tvrtke koja vodi spomenuti kafić.

20. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja SC (str. 105 do 107) proizlazi da je njegov sin AC doveo PCF kao poznanika čiji roditelji imaju ugostiteljski objekt za koji im je potrebna roba. SC navodi da su ACF i AC došli u njegov ured gdje je ACF pogledao ponudu i rekao da se mora usuglasiti s roditeljima. Nakon što je ACF naručio robu, SC je naložio da se ona dostavi na adresu naručitelja, pri čemu je uz sina AC poslao i zaposlenika PC jer sin nije bio zaposlenik niti je smio voziti službeno vozilo. Direktor tužitelja iskazuje da nema neposredna saznanja o samoj isporuci, već mu je sin prenio da su robu u kafiću „Temple“ istovarili on, ACF i konobar, dok je vozač PC ostao u vozilu. Nakon što račun nije plaćen, SC navodi da ga je nazvao Leonov otac, FCF, koji je predložio „fizički obračun“ za rješenje duga, što je SC odbio. SC je potvrdio da je vjerovao svom sinu da ACF naručuje robu za obiteljski posao te da su provjerom u registru vidjeli da se prezime osnivača tuženika podudara s Leonovim prezimenom. Priznao je da nije tražio punomoć za zastupanje jer je smatrao uobičajenim da djeca sudjeluju u obiteljskom poslovanju. Također je naveo da pretpostavlja da je ACF dao podatke tvrtke IZVOD d.o.o. jer se mora znati kome se roba fakturira.

21. Sud ocjenjuje iskaza direktorice tuženika DCF kao uvjerljiv, životan i potkrijepljen materijalnim dokazima, posebice potvrdom porezne uprave da račun nije knjižen niti je korišten pretporez. Nasuprot tome, iskazi na strani tužitelja su proturječni i dokazuju nedostatak dužne pažnje. Direktor tužitelja SC priznaje da je poslovao na temelju povjerenja sinu, bez provjere ovlasti u sudskom registru. Svjedok AC, sin direktora tužitelja, potvrđuje da je robu preuzela neovlaštena osoba potpisavši se lažnim imenom „ A“, što ukazuje na nesavjesnost tužitelja koji je unatoč sumnji isporučio robu. Konačno, iskaz svjedoka PC izravno demantira navode tužbe o samom činu isporuke jer tvrdi da on robu nije dostavio, čime tužitelj nije dokazao da je tuženik robu uopće zaprimio.

22. Sud je utvrdio da je tužitelj 15. travnja 2022. izdao račun br. 1558/VP1/1- 2022 na iznos od 63.295,88 HRK / 8.400,81 EUR[1] , naslovljen na tuženika, za isporuku raznih alkoholnih pića. Međutim, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da između stranaka nije nastao obveznopravni odnos kupoprodaje jer robu nije naručila niti preuzela osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. Uvidom u s stranice sudskog registra utvrđeno je da je u vrijeme nastanka spornog događaja jedina osoba ovlaštena za zastupanje tuženika bila direktorica SCF. Osoba za koju tužitelj tvrdi da je naručila i preuzela robu, ACF, nije bila upisana kao osoba ovlaštena za zastupanje, nije bila prokurist, niti zaposlenik tuženika. Sud je utvrdio da

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

tužitelj nije raspolagao valjanom punomoći kojom bi tuženik ovlastio HCF za sklapanje ovog posla, već je zakonski zastupnik tužitelja poslovao na temelju povjerenja, propustivši s dužnom pažnjom provjeriti ovlasti osobe s kojom pregovara. Nadalje, sud je utvrdio da tuženik nije preuzeo robu. Na otpremnici (ponudi VP 207-2022) nalazi se potpis „ A“, koji ne pripada zakonskoj zastupnici tuženika, što potvrđuje navode obrane da roba nije uručena ovlaštenoj osobi. Činjenica da je uz potpis fotografirana osobna iskaznica HCF dokazuje identitet fizičke osobe koja je robu preuzela, ali ne i da je ta osoba djelovala za račun tuženika. Također je utvrđeno da tuženik ne obavlja ugostiteljsku djelatnost u objektu „Temple Bar“ na adresi isporuke, već taj prostor iznajmljuje trećoj osobi. Dopisom Porezne uprave nedvojbeno je potvrđeno da tuženik sporni račun nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama niti je koristio pravo na odbitak pretporeza, čime je dodatno potvrđeno nepostojanje poslovnog odnosa. Konačno, iskaz svjedoka PC, za kojeg je tužitelj tvrdio da je izvršio dostavu, demantirao je sam čin isporuke jer je svjedok naveo da on robu nije dostavio.

23. Primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog posla s tuženikom. Naime, sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. – dalje u tekstu: ZOO), ugovor nastaje suglasnošću volja ugovornih strana o bitnim sastojcima. U konkretnom slučaju, tuženik je pravna osoba koju, sukladno čl. 241. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022- dalje u tekstu: ZTD), u pravnom prometu zastupa uprava. Dokaznim postupkom je utvrđeno da osoba koja je naručila robu (ACF) nije bila član uprave, zaposlenik, niti prokurist tuženika, a tužitelj nije dokazao postojanje pisane punomoći u smislu čl. 313. ZOO-a. Slijedom navedenog, na sporni odnos primjenjuje se čl. 312. st. 1. ZOO- a koji propisuje da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Budući da je zakonska zastupnica tuženika odmah po saznanju za račun isti osporila i vratila, te time uskratila odobrenje, primjenom čl. 312. st. 3. ZOO- a smatra se da ugovor nije ni sklopljen. Tužitelj je u ovom obveznom odnosu, kao trgovac, bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), sukladno čl. 10. st. 2. ZOO-a. Propustom provjere ovlasti osobe s kojom pregovara u Sudskom registru, tužitelj je preuzeo rizik poslovanja s neovlaštenom osobom. Kako između parničnih stranaka nije nastao valjan ugovor o kupoprodaji u smislu čl. 376. ZOO-a, ne postoji ni pravna osnova za obvezu isplate cijene propisanu čl. 438. ZOO-a, stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

24. Stoga je sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a i odlučio kao u točki I. izreke.

25. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, to je na temelju odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (8.400,81 EUR), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje u tekstu: OT), kojom je u odredbi Tbr. 54. određena vrijednost boda od 2,00 EUR. te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023, dalje u tekstu ST), odlučeno o troškovima postupka.

26. Tuženiku, zastupanom po odvjetniku, priznat je zatraženi parnični trošak koji se odnosi na sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi od 15. ožujka 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 100 bodova), zastupanje na ročištu 22. srpnja 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT – 100 bodova), zastupanje na ročištu 1. listopada 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT – 100 bodova), ) i zastupanje na ročištu 29. listopada 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT – 100 bodova). Zbroj bodova – 100, 100, 100 i 100 – iznosi 400, a sud je taj broj pomnožio s vrijednošću boda od 2,00 EUR, čime je dobiven iznos troškova parničnog postupka u visini od 800,00 EUR. Na navedeni iznos dodaje se, zatraženih, 25 % PDV-a (200 EUR), čime ukupni iznos odvjetničkih troškova iznosi 1.000,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 11. prosinca 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a rok se računa:

od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira na to je li mu pristupila, odnosno

od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu.

Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik

Filip Baburak