REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-2153/2019-53

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici iz Rovinja, Andree iz Bala 2, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d.,OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 11. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba članka 4., članka 6. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 901066510 od 2.8.2005. koji je potvrđen 8.8.2005. od strane javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama pod brojem: OU-517/05, sklopljen između tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] sa jedne stranekao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, sa druge strane kao kreditora, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6 da tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 10.064,05 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana:

- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovoru o kreditu broj: 9010660510 od 2.8.2005., kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi:

- na iznos od 3,56 EUR od 30.9.2005. do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR od 5.1.2006. do isplate,

- na iznos od 1,78 EUR od 6.2.2006. do isplate,

- na iznos od 1,99 EUR od 5.12.2008. do isplate,

- na iznos od 3,81 EUR od 5.1.2009. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 5.2.2009. do isplate,

- na iznos od 9,11 EUR od 6.4.2009. do isplate,

- na iznos od 8,37 EUR od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 6,38 EUR od 10.6.2009. do isplate,

- na iznos od 4,07 EUR od 6.7.2009. do isplate,

- na iznos od 4,10 EUR od 4.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,46 EUR od 5.10.2009. do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR od 5.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 5.1.2010. do isplate,

- na iznos od 7,76 EUR od 12.2.2010. do isplate,

- na iznos od 12,70 EUR od 12.2.2010. do isplate,

- na iznos od 15,18 EUR od 12.4.2010. do isplate,

- na iznos od 16,33 EUR od 6.5.2010. do isplate,

- na iznos od 18,23 EUR od 4.6.2010. do isplate,

- na iznos od 19,19 EUR od 4.6.2010. do isplate,

- na iznos od 31,12 EUR od 6.7.2010. do isplate,

- na iznos od 27,42 EUR od 6.9.2010. do isplate,

- na iznos od 39,98 EUR od 5.10.2010. do isplate,

- na iznos od 38,68 EUR od 5.11.2010. do isplate,

- na iznos od 30,74 EUR od 6.12.2010. do isplate,

- na iznos od 44,75 EUR od 5.1.2011. do isplate,

- na iznos od 52,69 EUR od 4.2.2011. do isplate,

- na iznos od 48,28 EUR od 4.3.2011. do isplate,

- na iznos od 47,25 EUR od 5.4.2011. do isplate,

- na iznos od 46,40 EUR od 5.5.2011. do isplate,

- na iznos od 54,21 EUR od 6.6.2011. do isplate,

- na iznos od 74,72 EUR od 14.7.2011. do isplate,

- na iznos od 83,78 EUR od 23.8.2011. do isplate,

- na iznos od 94,80 EUR od 6.9.2011. do isplate,

- na iznos od 71,22 EUR od 7.11.2011. do isplate,

- na iznos od 69,60 EUR od 12.1.2012. do isplate,

- na iznos od 74,78 EUR od 5.4.2012. do isplate,

- na iznos od 76,52 EUR od 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 36,38 EUR od 11.7.2012. do isplate,

- na iznos od 35,20 EUR od 30.7.2012. do isplate,

- na iznos od 36,70 EUR od 3.8.2012. do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR od 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 34,53 EUR od 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 34,87 EUR od 7.12.2012. do isplate,

- na iznos od 32,86 EUR od 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 34,45 EUR od 8.2.2013. do isplate,

- na iznos od 33,52 EUR od 10.4.2013. do isplate,

- na iznos od 36,12 EUR od 10.4.2013. do isplate,

- na iznos od 34,02 EUR od 12.8.2013. do isplate,

- na iznos od 34,25 EUR od 8.11.2013. do isplate,

- na iznos od 52,76 EUR od 14.11.2013. do isplate,

- na iznos od 33,72 EUR od 14.11.2013. do isplate,

- na iznos od 35,57 EUR od 7.3.2014. do isplate,

- na iznos od 34,95 EUR od 6.6.2014. do isplate,

- na iznos od 39,46 EUR od 9.4.2015. do isplate,

- na iznos od 39,80 EUR od 6.11.2015. do isplate,

- na iznos od 35,96 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 38,53 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 38,53 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 61,31 EUR od 8.1.2016. do isplate

- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu broj: 9010660510 od 2.8.2005., promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi:

- na iznos od 25,67 EUR od 6.10.2007. do isplate,

- na iznos od 25,41 EUR od 6.11.2007. do isplate,

- na iznos od 25,41 EUR od 6.12.2007. do isplate,

- na iznos od 25,64 EUR od 5.1.2008. do isplate,

- na iznos od 25,77 EUR od 12.2.2008. do isplate,

- na iznos od 25,84 EUR od 12.2.2008. do isplate,

- na iznos od 48,27 EUR od 5.5.2008. do isplate,

- na iznos od 46,76 EUR od 5.5.2008. do isplate,

- na iznos od 47,05 EUR od 4.7.2008. do isplate,

- na iznos od 46,78 EUR od 4.8.2008. do isplate,

- na iznos od 46,12 EUR od 5.9.2008. do isplate,

- na iznos od 45,05 EUR od 3.10.2008. do isplate,

- na iznos od 46,23 EUR od 5.11.2008. do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR od 5.12.2008. do isplate,

- na iznos od 48,19 EUR od 5.1.2009. do isplate,

- na iznos od 49,68 EUR od 5.2.2009. do isplate,

- na iznos od 49,14 EUR od 6.4.2009. do isplate,

- na iznos od 48,91 EUR od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 48,41 EUR od 10.6.2009. do isplate,

- na iznos od 47,85 EUR od 6.7.2009. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR od 4.8.2009. do isplate,

- na iznos od 47,77 EUR od 5.10.2009. do isplate,

- na iznos od 47,67 EUR od 5.11.2009. do isplate,

- na iznos od 52,40 EUR od 5.1.2010. do isplate,

- na iznos od 52,60 EUR od 12.2.2010. do isplate,

- na iznos od 53,61 EUR od 12.2.2010. do isplate,

- na iznos od 54,07 EUR od 12.4.2010. do isplate,

- na iznos od 54,23 EUR od 6.5.2010. do isplate,

- na iznos od 54,55 EUR od 4.6.2010. do isplate,

- na iznos od 54,66 EUR od 4.6.2010. do isplate,

- na iznos od 57,19 EUR od 6.7.2010. do isplate,

- na iznos od 56,26 EUR od 6.9.2010. do isplate,

- na iznos od 58,92 EUR od 5.10.2010. do isplate,

- na iznos od 58,51 EUR od 5.11.2010. do isplate,

- na iznos od 56,65 EUR od 6.12.2010. do isplate,

- na iznos od 54,62 EUR od 5.1.2011. do isplate,

- na iznos od 56,09 EUR od 4.2.2011. do isplate,

- na iznos od 55,09 EUR od 4.3.2011. do isplate,

- na iznos od 54,75 EUR od 5.4.2011. do isplate,

- na iznos od 43,00 EUR od 5.5.2011. do isplate,

- na iznos od 44,09 EUR od 6.6.2011. do isplate,

- na iznos od 52,52 EUR od 14.7.2011. do isplate,

- na iznos od 53,94 EUR od 23.8.2011. do isplate,

- na iznos od 55,69 EUR od 6.9.2011. do isplate,

- na iznos od 51,53 EUR od 7.11.2011. do isplate,

- na iznos od 42,44 EUR od 12.1.2012. do isplate,

- na iznos od 43,05 EUR od 5.4.2012. do isplate,

- na iznos od 37,90 EUR od 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 29,63 EUR od 11.7.2012. do isplate,

- na iznos od 28,68 EUR od 30.7.2012. do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR od 3.8.2012. do isplate,

- na iznos od 28,39 EUR od 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 29,27 EUR od 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 29,29 EUR od 7.12.2012. do isplate,

- na iznos od 27,44 EUR od 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 29,19 EUR od 8.2.2013. do isplate,

- na iznos od 28,28 EUR od 10.4.2013. do isplate,

- na iznos od 29,52 EUR od 10.4.2013. do isplate,

- na iznos od 28,38 EUR od 12.8.2013. do isplate,

- na iznos od 29,15 EUR od 8.11.2013. do isplate,

- na iznos od 28,81 EUR od 14.11.2013. do isplate,

- na iznos od 28,32 EUR od 14.11.2013. do isplate,

- na iznos od 29,40 EUR od 7.3.2014. do isplate,

- na iznos od 28,56 EUR od 6.6.2014. do isplate,

- na iznos od 30,23 EUR od 9.4.2015. do isplate,

- na iznos od 30,30 EUR od 6.11.2015. do isplate,

- na iznos od 27,38 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 30,30 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 29,33 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 30,30 EUR od 14.12.2015. do isplate,

- na iznos od 29,33 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 35,69 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 35,69 EUR od 24.12.2015. do isplate,

- na iznos od 35,02 EUR od 8.1.2016. do isplate,

- s osnove razlike nedospjele glavnice na iznos od 34,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

- s osnove utvrđenog manjka na iznos od 4.828,04 EUR od 1.10.2015. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6 da tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.816,36 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba (tužbeni zahtjev) tužitelja u dijelu kojem je tražio utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Dodatka Ugovora o kreditu od 11.03.2016., a potvrđenog 16.03.2016. od strane javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga broj Ov- 2699/16 sklopljen između stranaka, povučen.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.06.2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi članaka 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 02.08.2005., a potvrđen 08.08.2005. od strane javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama br. Ou-517/05, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim aktivnim aktima tuženika te kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF. Također je tražio utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Dodatka ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 11.03.2016., a potvrđen po javnom bilježniku 16.03.2016., te isplatu preplaćenog (neutvrđenog) iznosa u kunama po predmetnom Ugovoru o kreditu sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve uz naknadu parničnog troška. U tužbi tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u [adresa] 02.08.2005., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta i otplatu ranije odobrenog stambenog kredita te isplatio tužitelju kredit u protuvrijednosti u kunama 62.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Predmetni ugovor da je unaprijed formuliran standardni ugovor sastavljen po tuženiku, a da se o ugovornim odredbama između stranka prethodno nije pregovaralo. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (na dan sklapanja ugovora da je iznosila 4,35% godišnje) i odredbe o valutnoj klauzuli ništetne te po tim osnovama potražuje isplatu, u tužbi neutvrđenog iznosa. Tužitelj se u tužbi poziva na pravomoćne presude TS RH P-1401/12 od 04.07.2013., dio potvrđen presudom VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te na presudu VTS RH Pž-7129/2013-4 od 13.06.2014. te na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Tužitelj tvrdi da u vrijeme podnošenja tužbe ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev na isplatu dok mu tuženik ne preda isprave koje je tužitelj tražio od tuženika, ali da ih nije dobio te se poziva na odredbu čl. 186.b st. 3. ZPP-a te predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi točno određene isprave (početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, tečajnu listu tuženika za CHF na dan isplate kredita, tečajne liste tuženika za CHF na datume uplata po predmetnom kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu i obavijest po provedenoj konverziji). Dodatkom Ugovora o kreditu da je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno propisanom Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: ZIDZPK).

1.1. Podneskom od 29.10.2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev za isplatu na način kako je to opisano u toč. II izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare. Prvenstveno ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje jer da se ne temelji na dokumentaciji niti da osnovanost tužbe proizlazi iz navoda historijata tužbe. Ističe da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu 11.03.2016. kojim je kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da su konverzijom uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Dakle, početni osnovni kredit u CHF da je prestao postojati u potpunosti, nakon što je konvertiran, zato da tužitelj više nema nikakvog potraživanja prema tuženiku. Tužitelj da je prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija i stoga da u odnosu na ugovorni odnos, koji je prestao postojati, više ne može postavljati bilo kakav zahtjev. Tuženik tvrdi da niti jednim pozitivnim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te se poziva na Rješenje VSRH donijetog u tzv. oglednom postupku posl. br. Gos-1/2019 od 04.03.2020. Tuženik smatra da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu VTS RH budući da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, dakle, da nije dovedeno u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik da je u svemu postupao prema tada važećim zakonskim odredbama kao i prilikom konverzije prema ZIDZPK. Tuženik smatra da je prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja nepotreban i protivan načelu ekonomičnosti, ali ako sud odredi provođenje tog dokaza, predložio je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. ZIDZPK da je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) i da tematiku konverzije sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZIDZPK.

2.1. Tuženik se protivio specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 29.10.2025. jer da tužitelj nakon provedene konverzije više nema pravo potraživati bilo kakav iznos od tuženika, a posebno ne u dijelu kojim potražuje utvrđeni manjak u iznosu od 4.828,04 eura budući da je Dodatkom ugovoru o kreditu, a i po vještačenju, utvrđeno da je u konverziji utvrđen manjak, a ne preplata, pa zato da nije postojala osnovica za obračun zateznih kamata. Dakle, tužitelj da je platio manje i zato da je krajnje nelogično da tužitelj potražuje isplatu na iznos koji je manje platio.

3. Tijekom postupka i tužitelji i tuženik su se pisanim podnescima očitovali na navode suprotne strane u kojima su opetovano isticali svoje tvrdnje i tumačenja.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvidu u: Dodatak ugovoru o kreditu (60-64), Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije (65-66), otplatnu tablicu (67), potvrdu o zaprimljenom prigovoru (103), dopis (104), Ugovor o kreditu (105-110) i Dodatak ugovoru o kreditu (111-114), Plan otplate (115-120), izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. (121), pregled uplata po kreditu na dan 13.05.2019. (122-127), Dodatak I. ugovoru o kreditu (136-138), II. dodatak ugovoru o kreditu (139-142), plan otplate (143-148), III. dodatak ugovoru o kreditu (149-152), plan otplate (153-158), knjigovodstvenu karticu (159-355), dopis (363, 369-379, 386-387, 462-464), plan otplate (364-368, 380-384, 388-438), izračun konverzije (465-475), izvadak otvorenih stavaka na dan 30.09.2015. (476), provedeno je financijsko vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje (483-498) i dopunsko vještačenje (548-549), saslušana je svjedokinja EČ i tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

5. Rješenjem poslovni broj P-2153/2019-7 od 20.12.2021. određen je prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije broj: C- 567/2020 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

5.1. Rješenjem poslovni broj: P-2153/2019-10 od 01.07.2022. nastavljen je postupak.

6. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

6.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

6.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 15.04.2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio prije podnošenja tužbe. Zato je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

6.3. Tuženik je tijekom postupka dostavio tužitelju potrebnu dokumentaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu.

6.4. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

7. Tužitelj je podneskom od 18.12.2022. povukao tužbu u odnosu na toč. 2. tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Dodatka ugovora o kreditu od 11.03.2016.

8. Tužitelj je podneskom od 05.07.2023. uredio tužbeni zahtjev za isplatu, nakon primitka tražene dokumentacije od strane tuženika, a kojim potražuje isplatu 11.562,60 eura, na pojedinačne iznose mjesečno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te s osnove razlike nedospjele glavnice na iznos od 1.983,88 eur i s osnove utvrđenog manjka na iznos od 4.762,93 eur .

9. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja od 05.07.2023.

10. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 29.10.2025. precizirao tužbeni zahtjev, kako je to opisano u toč. II izreke presude.

11. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja od 29.10.2025., jer je isti postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Provedenim vještačenjem i postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj činjeničnoj ili pravnoj osnovi, osim onih navedenih u tužbi.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9010660510 od 02.08.2005. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren za adaptaciju stambenog objekta i otplatu ranije odobrenog stambenog kredita, a prema članku 7. na rok otplate od 240 mjeseci i to u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Člankom 4., 5. i 6. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,35% godišnje.

13. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu od 11.03.2016. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Ugovorne strane su suglasno konstatirale da se Dodatak osnovnom ugovoru (a pod pojmom "osnovnog ugovora" u smislu tog dodatka podrazumijevaju se i svi njegovi dodaci koji su sklopljeni između stranaka do dana sklapanja tog dodatka – I. Dodatak od 12.06.2009., II. Dodatak od 18.07.2011. i III. Dodatak od 17.08.2012.) sklapa radi provedbe postupka konverzije, da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita te da nakon konverzije iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30.09.2015. iznosi 30.809,92 eura, te da manje uplaćeni iznos na dan 30.09.2015. iznosi 4.762,93 eura, da je u prijelaznom razdoblju nakon 30.09.2015. do dana 11.03.2016. kada je sklopljen Dodatak ugovoru, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu te da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenim novim otplatnim planom iznosi 166,96 eura te se smatra manje uplaćenim iznosom. Na dan sklapanja ovog dodatka, manje plaćeni iznos iznosi 4.929,89 eura. Nadalje da preostali iznos ne otplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 30.453,04 eura i taj iznos da se korisnik kredita obvezuje otplatiti u 234 mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu, a mjesečni anuitet na dan sklapanja tog Dodatka iznosi 213,47 eura. Istog dana sklopile su i Sporazum o načinu namirenja manje plaćenog iznosa nakon konverzije kredita te je utvrđeno da nakon konverzije kredita ne dospjela, ne otplaćena glavnica na dan 30.09.2015. iznosi 30.809,92 eura plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR, da ukupno manje uplaćeni iznos utvrđen na dan 30.09.2015. u prijelaznom razdoblju počevši od 30.09.2015. iznosi 4.929,89 eura te da će korisnik kredita dugovanje podmiriti u 24 jednaka mjesečna obroka, a mjesečni obrok da iznosi 205,41 eur.

14. Svjedokinja EČ iskazala je: "Ja se sjećam tužitelja da je došao u banku zainteresirati se za kredit, ali ne sjećam se kojeg je to godine bilo, niti koji iznos je tražio, niti za koju namjenu. Ja sam radila u poslovnici u [adresa], ali nisam sigurna, zapravo se ne sjećam, da li sam samo ja u to vrijeme radila sa klijentima vezano za kredit ili je eventualno radila još i koja druga referentica. Čak se ne sjećam da li je tužitelj bio baš kod mene. Ja sam tužitelja upoznala kao klijenta, ali ne sjećam se da li sam ja i odradila posao vezano za konkretnog tužitelja. Sjećam se da je u to vrijeme banka imala dvije ponude za kredit i to kredit u valuti euro i kredit u valuti CHF. Klijenti su pročitali ponudu koju je banka dala, pogledali su koliko je kamata i većina klijenata se odlučila na kredit u CHF. Ja samo pretpostavljam da je kredit u CHF imao manju kamatnu stopu. U to vrijeme, 2005. godine, ako je to bilo te godine, u poslovnici u [adresa] jedna zaposlenica je bila na porodiljnom, ja sam bila na šalteru i sjećam se da smo se izmjenjivale, ali sa sigurnošću ne mogu tvrditi da sam baš ja konkretno obrađivala tužitelja. Ja sam klijente upućivala u smislu da sam im davala opće podatke za kredit za obje opcije tj. i za kredit u euru i za kredit u CHF. Na upit da li je klijent bilo koji tražio konkretan kredit ili u euru ili u CHF iskazujem da ako je klijent tražio kredit u euru to mu je omogućeno ako je ispunio uvjete, a također ako je tražio u CHF i ako je ispunio uvjete omogućeno mu je da kredit podigne u valuti koju je on sam tražio. Ja sigurno nisam nametala niti jednom klijentu da mora uzeti kredit u konkretnoj određenoj valuti. Ja se ne sjećam konkretnog Ugovora o kreditu, pa tako se ne sjećam da bi bila ugovorena promjenjiva kamata stopa. Ja stvarno ne znam da li su bili određeni parametri za određivanje kamatne stope. Ja još jednom ponavljam da se ne sjećam konkretnog Ugovora o kreditu i ne znam na koji način bi, a da je bila određena promjenjiva kamatna stopa, objasnila klijentu na temelju kojih parametara bi bila određena naknadna kamatna stopa. Ja nisam klijentima objašnjavala koji će rizici postojati za kredit bilo u CHF bilo u eur, pa postavljam si pitanje tko može znati kakvi rizici mogu biti. Svaki kredit u Hrvatskoj bilo da je u euru, bilo da je u CHF, predstavlja rizik i to valutni rizik i to svi znamo. Ja nisam nikad ni čula to što me sada pita da li sam objašnjavala klijentima što znači rizik kredita podignutog u eurima, a što u CHF. Ja nisam govorila klijentima koju valutu štiti HNB. Ja pretpostavljam da je banka slala klijentima obavijesti o promjenama kamatne stope, jer banka je to dužna, a i praksa banke je da obavještava klijenta o svim promjenama. Ja se ne sjećam da mi se tužitelj ikada obratio sa upitima vezanim za kamatnu stopu ili valutnu klauzulu."

14.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da se ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu, da ona inače nije objašnjavala klijentima parametre vezane za obračun kamate niti je objašnjavala pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti je klijente upozoravala o rizicima za kredite bilo u EUR, bilo u CHF valuti. Iz iskaza svjedokinje također se zaključuje da između stranaka tj. korisnika kredita i banke nije bilo pojedinačnog pregovaranja o odredbama vezanim za valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

15. Tužitelj UČ iskazao je: "Prije predmetnog kredita ja sam već imao kredit u Zagrebačkoj banci u eurima. S obzirom da sam bio kupio kuću 2002.g. koja je imala drveni krov i drvene grede, ja sam kuću trebao adaptirati. Zato sam htio podići kredit za adaptaciju kuće i to opet u Zagrebačkoj banci, međutim kako u Zagrebačkoj banci nisam imao otvoren račun i nisam bio njihov korisnik trebalo je da sam par mjeseci njihov korisnik. Zato u toj Zagrebačkoj banci nisam mogao podići kredit za adaptaciju kuće. Preko Privredne banke sam primao plaću pa sam se obratio toj banci da bi podigao kredit i to 40.000,00 eura kako bi mogao zatvoriti kredit u Zagrebačkoj banci, a dijelom za adaptaciju kuće. Direktor Privredne banke, kojeg sam ja inače poznavao, budući da sam kao policajac intervenirao kada je od strane Privredne banke bilo prijave, npr. kada bi im se upalio alarm i sl. , direktor te banke gospodin U mi je rekao da ne podižem kredit u eurima već me je na neki način natjerao da podignem kredit u CHF jer da je to najpovoljniji kredit, da je CHF valuta najstabilnija, da već 10 godina se nije mijenjao tečaj te da je kamata najniža, 4%. Ja sam njemu, kao direktoru banke, vjerovao, iako ja nisam baš poznavao valutu CHF, ali budući da mi je on tako rekao ja sam podigao kredit u CHF valuti. Kredit je iznosio oko 62.000,00 CHF, a što je odgovaralo 40.000,00 eura. Od tih 40.000,00 eura sa iznosom od cca 30.000,00 eura sam zatvorio raniji kredit kojeg sam imao u Zagrebačkoj banci, a ostatak do 40.000,00 eura sam utrošio za renoviranje kuće tako što sam morao napraviti tri betonske ploče i drugo potrebno za tu renovaciju. Kada sam se obratio banci ja sam gospodinu U rekao da ja već imam jamca za podići kredit u eurima, međutim, on mi je rekao da mi jamac ne treba i da svakako podignem kredit u CHF. Taj gospodin U mi je osobno izradio šablonu u kojoj je pisalo koliko i kako će teći isplata, koliko će iznositi rata, s obzirom na rok vraćanja kredita. Opetovano moram istači da mi je direktor banke rekao da ne brinem. Kada sam otišao u banku vezano za sam čin ugovora o kreditu, primila me gospođa EČ i ona mi je rekla samo to da taj ugovor moram ovjeriti kod javnog bilježnika, da idem kod javnog bilježnika i rekla mi je da će mi rata biti 1.800,00 kn te da još tri godine moram plaćati dodatno osiguranje Croatia osiguranju. Ja sam kasnije saznao da je direktor banke, gospodin U, i privatno radio za Croatiu osiguranje kao ponuditelj osiguranja. IČ je rekla da će rata iznositi oko 1.800,00 kn, da će varirati najviše 20-30 kn ali ne više. Rekla mi je da će mi kamata biti 4 ili čak i manje posto. Ja mislim da je u ugovoru pisalo da će kamata biti promjenjiva. Ja mislim da sam i za raniji kredit imao promjenjivu kamatnu stopu. Ja sam pročitao ugovor o kreditu, ali ga nisam baš razumio. EČ meni nije znala baš ni objasniti kako će teći kamata i općenito rate kredita i kredit općenito. I glede osiguranja, zašto moram dodatno plaćati, meni to nije bilo jasno i u vezi toga mi je samo rekla da ću to plaćati par godina, pa da ću kasnije taj iznos dobiti natrag. Ja mislim da sam ugovor sklopio na 25 godina. Kuća koju sam trebao adaptirati i koju sam adaptirao služila mi je isključivo za življenje obitelji budući da imam troje djece. Javni bilježnik mi je rekao, kada sam bio kod njega radi potpisivanja ugovora, da ako ne otplaćujem kredit da će mi oduzeti kuću, ništa drugo posebno mi nije objašnjavao. Ja sam predmetni kredit konvertirao, moramo sam, budući da mi je rata kredite došla na iznos od 3.000,00 kn, od početnih 1.800,00 kn. Prilikom konverzije u banci su mi rekli da će mi iznos glavnice pasti na pola i da ću nadalje rate kredita plaćati u protuvrijednosti eura. Mislim da sam nakon konverzije imao ratu 214,00 eura. Predmetni kredit još uvijek otplaćujem. Još imam za otplatiti oko 25.000,00 eura. Prilikom konverzije meni se čini da sam već tada bio u manjku. Redovno sam plaćao pa mi nije jasno kako sam mogao biti u manjku prilikom konverzije. Kada sam potpisao konverziju ja sam bio zadovoljan jer mi je rata kredita bila manja, ali sada sigurno nisam zadovoljan s tom konverzijom, nisam zadovoljan nikako.

15.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit u EUR, ali da je na neki način od strane direktora banke bio "prinuđen" uzeti kredit u CHF valuti jer da mu je ukazano da je to najpovoljniji kredit. Iz iskaza dalje proizlazi da prilikom zaključenja ugovora se nije pregovaralo o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi niti mu je objašnjen način izračuna kamatne stope, a niti mu je objašnjena valutna klauzula. Tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Sud je prihvatio iskaz tužitelja vjerodostojnim, jer je isti životan, logičan, uvjerljiv i kako nije imao mogućnosti utjecati na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se radilo o tipiziranom ugovoru. Nadalje, sud je zaključio da tužitelj ima status potrošača.

16. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

17. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 02.08.2005., a potvrđen kod javnog bilježnika 08.08.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta i otplata ranije odobrenog stambenog kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 240 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je prvotužiteljica i očekivala da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te tuženik, kao kreditor dana 11.03.2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se kamatna stopa mijenjala i to: 16.08.2005. do 01.01.2006. 4,35%, od 01.01.2006. do 01.07.2006. 4,30%, od 01.07.2006. do 01.07.2007. 4,35%, od 01.07.2007. do 01.08.2007. 4,25%, od 01.08.2007. do 01.02.2008. 5,25%, od 01.02.2008. do 01.07.2008. 6,00%, od 01.07.2008. do 01.07.2009. 5,95%, od 01.07.2009. do 01.07.2010. 6,10%, od 01.07.2010. do 01.11.2010. 5,95%, od 01.011.2010. do 01.01.2011. 5,60%, od 01.01.2011. do 01.05.2011. 5,75%, od 01.05.2011. do 01.07.2011. 5,50%, od 01.07.2011. do 01.08.2011. 5,35%, od 01.08.2011. do 01.07.2013. 5,10%, od 01.07.2013. do 01.01.2014. 5,25% i 01.01.2014. do 30.09.2015. 3,23%.

18. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu iz osnovnog Ugovora o kreditu od 02.08.2005. protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

19. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim odredaba odnosno dijelova odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sklopljen između stranaka 02.08.2005., a potvrđen od strane javnog bilježnika 08.08.2005., to jest u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Posljedično tome predmet spora je i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta, a koji zahtjev je tužitelj postavio nakon provedenog financijskog vještačenja. Predmet odlučivanja je i prigovor tuženika radi zastare.

20. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pozvali na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl. br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl. br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te niz drugih sudskih odluka u pravno identičnim stvarima.

21. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

22. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

23. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

25. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je iskaz svjedokinje – osobnog bankara i tužitelja, a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.,) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

26. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, pa se ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

27. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 10.09.2003. do 31.12.2008. - od 01. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 02.08.2005. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. odnosno od 01. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

28. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

29. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

31. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra LČ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

32. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OČ i ŽČ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

33. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ZČ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

34. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

35. Sklapanjem Dodatka Ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

36. Nadalje, navedenim Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, pa tako i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

37. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

38. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

39. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

40. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

41. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, predmetni kredit iskorišten je isključivo za adaptaciju objekta u kojem živi s obitelji i u druge svrhe ga nikad nije koristio, te ima svojstvo potrošača.

42. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

42.1. Vještak je dana 21. veljače 2024. u pisanom nalazu i mišljenju dao slijedeće mišljenje:

"1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 3.047,23 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 2.153,90 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 323,55 €.

4. Kako je u konverziji utvrđen manjak, a ne preplata, nije postojala osnovica za obračun zateznih kamata na preplatu."

43. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je podneskom od 02.04.2024. precizirao tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka.

44. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da u cijelosti osporava predmetni nalaz, ističe da vještačenje nije bilo potrebno budući da je tužitelj predmetni kredit konvertirao sukladno ZID ZPK. Provedeno vještačenje da nije u skladu niti sa stavom VS RH niti s kogentnim odredbama ZPK. Predmetni nalaz i mišljenje da se ne može prihvatiti kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva. Volja ugovornih strana da je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Zato tuženik smatra da je zadatak vještaku i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi i kao takav da nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Ponovno ukazuje da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu- konverziju.

45. Sud je naložio vještaku dopunu nalaza i mišljenja, te je vještak u dopuni mišljenja iznio da je tužitelju prilikom konverzije utvrđen manjak u iznosu od 36.376,88 kn (4.828,04 eura po fiksnom tečaju konverzije), da glavnica na dan 30.09.2015. prema obračunu banke iznosi 235.310,00 kn dok glavnica utvrđena u planu otplate izrađenom primjenom tečaja CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 235.047,22 kn odnosno 262,78 kn odnosno 34,88 eura manje od one koju je utvrdio tuženik. Konverzija da je provedena sukladno odredbama ZIDZPK i na taj način da je matematički tužitelj izjednačen sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Prilikom konverzije da su u obzir uzete sve uplate tužitelja pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF; ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, te da bi za takvo obeštećenje tuženik dugovao još iznose preplate po kamati i valuti te razliku glavnice i utvrđenog manjka.

46. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je podneskom od 29.10.2025. uredio toč. II tužbenog zahtjeva te potražuje isplatu ukupnog iznosa od 10.064,05 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

47. Tuženik se podneskom od 03.11.2025. protivio specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 29.10.2025.

48. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te dopunu jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni i obrazloženi te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je sud iste prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istome temeljio osnovanost visine tužbenog zahtjeva.

49. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,35 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,35%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

50. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

51. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

52. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 02.08.2005.

53. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12.lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

54. Tužitelj je dana 18.12.2022. povukao tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništenim i bez pravnog učinka Dodatka ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 11.03.2016., a potvrđen kod javnog bilježnika 16.03.2016., a tuženik se nije očitovao na povlačenje iako je na ročištu 19.12.2022. predložio odgodu radi očitovanja na isti, slijedom čega se smatra da je pristao na povlačenje pa je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

55. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je uspio u ovom sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 04.07.2023., 29.03.2024., 29.10.2025. te za zastupanje na ročištima 19.12.2022., 23.03.2023., 27.05.2024. i 11.11.2025. za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV 650,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 66,36 eura i trošak financijskog vještačenja 500,00 eura, a što ukupno iznosi 3.816,36 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 18.12.2022. jer je navedeni podnesak obrazložen na ročištu 19.12.2022., niti za sastav podneska od 13.09.2023. jer se isti odnosi na zamolbu tužitelja za produljenje roka tj. ne radi se o podnesku vezanom za meritum spora.

55.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

55.2. Tuženiku parnični trošak nije priznat, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

56. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 11. prosinca 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.