Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-227/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Mariji Grgešić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po odvj. Hrvoju Matiću, iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u prisutnosti pun. tužitelja i tužitelja osobno, te pun. tuženika, temeljem odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje u tekstu ZPP) 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, broj: 9012401783 od 11. travnja 2007. sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina dana 12. travnja 2007. pod brojem OV-7082/07; koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 491,22 EUR, (četristodevedesetjedaneurodvadesetdvacenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 589,04 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku podnio sudu tužbu dana 7. kolovoza 2025.g. protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti te isplate novčanog iznosa od 491,22 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom u kojoj navodi da je tuženik kao kreditor i trgovac s njim kao potrošačem sklopio dana 11. travnja 2007.g. ugovor o kreditu br. 9012401783 kojim ugovorom je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganja kredit u CHF u visini od 82.000,00 CHF, te se je tužitelj obavezao vratiti tuženiku isti s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da mu je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je u čl. 12. st. 3. Ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita, a koja je tužitelju naplaćena prilikom korištenja kredita.

1.1. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. br. 9012401783, te navodi kako je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. "ulazne naknade", a za koju tvrdi da je nepoštena i ništetna. Poziva se na presude suda EU koje su obvezujuće za sudove u RH, a tiču se utvrđenja ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita i to presude Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19, u kojima je odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. Ističe da u vezi problematike naplate naknade za obradu kredita Sud EU koristi termin "naknade za otvaranje", te da je utvrđeno čl. 2, čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13, da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora", trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju.

Tužitelj ističe da naknada za otvaranje je uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma i nije njegova bitna činidba.

Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4. st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Tužitelj se poziva i na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Tužitelj smatra da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene, te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.2. Tužitelj ističe da je teste nepoštenosti preuzet iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, a u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN. br. 96/03). Ističe da činjenica, da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana Ugovorom o kreditu, nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

Tužitelj ističe da mu tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi ih tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjenja struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Tužitelj ističe da u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni tečaj), niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.3. Tužitelj ističe kako je u čl. 81 st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN. br. 96/03), propisano da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovorno odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom ugovoru od stane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, a o predmetnoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo, a da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Tužitelj se poziva na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz koje proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

1.4. Tužitelj smatra da nije imao utjecaj na sadržaj ugovorne odredbe iz čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, da je tom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza kada mu je zaračunata naknada za kredit u visini od 3.701,09 kn, koja mu je naplaćena 12. travnja 2007.g., a što preračunato u EUR-o iznosi 491,22 EUR-a. Tužitelj smatra kako mu je tuženik prilikom isplate kredita neosnovano uskratio od glavnice kredita novčani iznos od 491,22 EUR-a, te da je taj iznos tuženik kao nepošteni stjecatelj obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja, radi čega predlaže da sud usvoji tužbu u tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Sud je rješenjem br. P-227/2025-2 od 22. kolovoza 2025.g., dostavo tužbu tuženiku radi davanja pisanog odgovora na tužbu uz upozorenja iz čl. 331 B. ZPP-a, kao i čl. 284. st. 3. i čl. 285. st. 1. ZPP-a, te čl. 299. st. 1. 2 i 3. ZPP-a. Tuženik je po punomoćniku dostavio pisani odgovor na tužbu dana 18.9.2025.g. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare.

2.1. Tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, te da se stoga primjenjuje zastarni rok od 5 godina od dana plaćanja. Ističe da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održavanoj 30. siječnja 2020.g., prema kojemu zastani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena je po mišljenju tuženika bespredmetna.

Tuženik se poziva na odluku Evropskog suda C-561/21, te smatra kako nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet ovog spora prošlo 18 godina. Tuženik ističe da je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju Ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade.

Tuženik ističe da temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojem je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, te smatra da to shvaćanje treba primijeniti u ovom postupku, odnosno da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

2.2. Tuženik ističe da je u ugovoru o kreditu br. 9012401783 od 11. travnja 2007.g. potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita, jednokratno odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, a do maksimalno 7.000,00 kn, te smatra kako odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN. br. 96/03). Tuženik smatra da su neistiniti navodi tužitelja da mu je trošak obrade kredita nametnut, kao i da je isti prekomjerno i ekonomski neopravdan. Tuženik smatra da kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik smatra kako troškovi obrade kredita zajedno sa ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita s obzirom da tuženik pruža usluge kreditiranja.

Tuženik smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža i da kroz spornu naknadu tuženik naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene usluge se po mišljenu tuženika ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-230/2023 od 9. veljače 2023.g., presudu Visokog Trgovačkog sud RH br. Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023.g., a poziva se i definiciju instituta efektivne kamatne stope koju definira Hrvatska narodna banka.

2.3. Tuženik ističe da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Smatra kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji. Tuženik smatra da je tužitelj samostalno procjenjivao rizike da je odabrao ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade, te po mišljenju tuženika da je tužitelj to učinio iz razloga jer mu je taj model u vrijeme sklapanja ugovora bio najpovoljniji. Tuženik smatra da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranje sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da tužitelj paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj te odredbe te da je radi toga smatra nepoštenom. Tuženik ističe da je tužitelja obavijestio pri sklapanju ugovora na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Smatra da je to potpuno životno logično. Tuženik naglašava da Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, no tuženik smatra da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik se poziva na presude suda Europske unije br. C-565/21 i C-621/17.

2.4. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan. Smatra da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 12. st. 3. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa, a tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanje zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate, te se poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a, te predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom te ga obaveže na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je pročitao tužbu (list 1 do 4), pročitao ugovor o kreditu od 11.4.2007.g. (list 6 do 12), knjigovodstvenu karticu list 15 do 40,) odgovor na tužbu po punomoćniku (list 44 do 113), podnesak tužitelja od 7.10.2025.g. (list 114 do 138), podnesak tuženika od 8.10.2025.g. (list 139 i 140).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe ugovora o kreditu br. 9012401783, od 11. travnja 2007.g., i to u čl. 12. st. 3. predmetnog ugovora iz kojeg proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj sa tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 9012401783, dana 11. travnja 2007.g. koji je potvrđen kod Javne bilježnice Melanije Dujić iz Varaždina dana 12. travnja 2007.g. pod brojem OV-7082/07, temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u CHF, u visini od 82.000,00 CHF za adaptaciju stambenog objekta i refinanciranje postojećeg stambenog kredita, a tužitelj se je obavezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, a također je nesporno da je tuženik tužitelju naplatio 12. travnja 2007.g., novčani iznos od 3.701,09 kn, što preračunato u valutu EUR-o iznosi 491,22 EUR-a, s osnove jednokratne naknade tkzv. "ulazne naknade" od 1.,00 % od iznosa kredita, dakle koja je tužitelju naplaćena prilikom korištenja kredita, a temeljem čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012401783, od 11. travnja 2007.g.

7. Između stranaka je sporno da li je ta ugovorna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, a sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Sud smatra da je ništetna ugovorna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012401783, od 11. travnja 2007.g., budući da je ta ugovorna odredba protivna prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN.79/07). Iz te zakonske odredbe proizlazi da je Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužitelj KČ koji je saslušan na glavnoj raspravi od 25. studenoga 2025.g., naveo je kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos od 82.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj je naveo da mu nije objašnjeno od čega se sastoje troškovi koji su mu skinuti odnosno ustegnuti od strane banke kao kreditora prilikom isplate kredita, odnosno da mu nije objašnjeno što predstavlja jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita koja mu je naknada naplaćena prilikom korištenja kredita, kako je to navedeno u odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu. Tužitelj je naveo da mu tuženik nije objasnio strukturu tih troškova niti po kojem tečaju će se obračunati ta naknada, tj. da li će se uzeti u obzir kupovni, srednji ili prodajni tečaj, ili na dan sklapanja ugovora ili isplate kredita. Tužitelj je naveo da mu je kredit bio potreban radi adaptacije kuće, kao i za refinanciranje ranijeg kredita. Naveo je da nije mogao pregovarati s tuženikom niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa ni o odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, da se je radilo o sistemu "uzmi ili ostavi", da je u međuvremenu izvršio konvertiranje tog kredita u valuti EUR-o i da taj kredit dalje otplaćuje. U svom stranačkom iskazu tuženik je naveo da nije financijski stručnjak da je po zanimanju elektrotehničar, da mu to nije bio prvi ugovor o kreditu koji je sklopio s nekom bankom, nadalje da bi možda podigao kredit i u nekoj drugoj banci da mu je netko detaljno objasnio pojam ulazne naknade, da je uočio tu ugovornu odredbu, no međutim da je smatrao da to tako mora biti, da mu nije od strane tuženika objašnjeno niti iskazano koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita koje tužitelj mora naknaditi, radi čega je pristao na isto i ugovor potpisao, da je mogao izračunati koliko iznosi 1 % od iznosa kredita, no da nije znao po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, odnosno da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

Tužitelj je jasno naveo da kod tuženika nije bilo pregovaranja, već da se radilo o ponuđenim uvjetima po principu "uzmi li ostavi". Tužitelj je naveo da je dobio na potpis Ugovor o kreditu na unaprijed pripremljenom obrascu, da nije imao mogućnosti pregovaranja, niti da ga je tuženik detaljno upoznao koji su to točno troškovi u vezi odobravanja kredita.

11. Ugovorene odredbe su ništetne, ako su ugovorene protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošaća, a to proizlazi i iz Odluke Vrhovnog suda RH, br. Rev-673/23 do 13.2.2024.g. Iz iste proizlazi da "sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik), nije dokazao stvarne troškove koje imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP u svezi čl. 83. i 85. ZZP".

Tužitelj je naveo kako mu je ugovor predočen već unaprijed sastavljen i da nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa niti o odredbi koja se je ticala naknade za obradu kredita, jer je te troškove tuženik trebao predočiti tužitelju prije potpisivanja kredita, a to tuženik nije učinio radi čega njegovo postupanje nije savjesno niti pošteno.

12. Neosnovan je tuženikov prigovora zastare potraživanja tužitelja budući da iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH br. SU-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, ništetnost ugovorne odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu proizlaze zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN.79/07), odnosno da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, o čemu se je u svom iskazu očitovao i tužitelj kao stranka, a koji iskaz je sud prihvatio.

13. U tijeku postupka, u podnesku od 8.10.2025.g., (str. 139 spisa), tuženik je naveo da ne osporava visinu i datum naplate predmetne naknade, radi čega je punomoćnik tužitelja provukao prijedlog radi provođenja financijskog vještačenja, s obzirom da nije sporna visina predmetne naknade i datum njene naplate, radi čeg sud nije provodio taj dokazni prijedlog.

13.1. Nadalje, uvidom u presliku predmetnog ugovora o kreditu od 11. travnja 2007.g., vidljivo je da isti ima 5 stranica, a na sredini četvrte stranice uglavljena je odredba tj. čl. 12. st. 3., koja nije lako uočljiva, a iz koje proizlazi da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu, što povezano s valutnom klauzulom dovodi do toga da tužitelju ta odredba nije bila niti jasna niti razumljiva. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu tuženik nije pojasnio sadržaj te odredbe, odnosno nije mu pojasnio točne i razumljive kriterije temeljem kojih je predmetna naknada utvrđena, radi čega tužitelj nije mogao procijeniti ekonomske posljedice prihvaćanja te odredbe potpisom ugovora. Predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna, te je i tuženik kao ugovorna strana koji je bio sastavljač tipskog ugovora i odgovorna osoba za ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, radi čega je tuženik nepošteni stjecatelj.

14. Kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik došao do financijskih sredstava temeljem ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, a budući se radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti plaćene iznose, pa sud nalazi osnovani tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Kao što je naprijed navedeno, tužitelj u svojstvu stranke naveo je u svom iskazu da je Ugovor o kreditu dobio na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu, te da nije imao mogućnost pregovarati, niti ga je tuženik upoznao s troškovima obrade kredita. Odredba čl. 12. st. 3. Predmetnog ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna, budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor, da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed bio pripremljen, da tužitelju kao potrošaču nije dana mogućnost pregovaranja, radi čega je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna, a tuženik ne nepošteni stjecatelj, jer tužitelj nije mogao procijeniti ekonomske posljedice prihvaćanja te odredbe potpisom ugovora.

16. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos teče od dospijeća, pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, a po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO-a, ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO),

jer je tuženik kao sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu nepošteni stjecatelj zbog čega je isti dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana naplate predmetne naknade za obradu kredita.

17. Sukladno odredbi čl. 154. st.1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora prema tužbenom zahtjevu, valjalo je tužitelju priznati troškove u ukupnom iznosu od 589,04 EUR-a, a koji trošak se odnosi na sastav tužbe po punomoćniku odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi u iznosu od 100,00 EUR-a, za pristupanje na pripremno ročište od 13.10.2025.g., u iznosu od 50,00 EUR-a, za pristupanje na pripremno ročište od 29.10.2025.g., u iznosu od 50,00 EUR-a, za zastupanje na glavnoj raspravi od 25.11.2025.g., u iznosu od 100,00 EUR-a, za sastav obrazloženog podneska od 7.10.2025.g., u iznosu od 100,00 EUR-a, za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a, što iznosi 450,00 EUR-a, pripadajući PDV na taj iznos od 25 % koji iznosi 112,50 EUR-a, (Tbr. 7 točka 2. OT, i 9 točka 3. OT), sudska pristojba na tužbu u iznosu od 13,27 EUR-a, sudska pristojba na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a, odnosno ukupni parnični trošak od 589,04 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate.

18. Radi gore izloženog presuđeno je kao u izreci.

Koprivnica, 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Marija Grgešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5,

2. Odvj. Hrvoju Matiću, Zagreb.