Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-236/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6439/2024-11 od 19. veljače 2025., na sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6439/2024-11 od 19. veljače 2025. pod točkom I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 176,03 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se uvažava kao osnovana, dok se žalba tužitelja odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6439/2024-11 od 19. veljače 2025.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR-a,

- potvrđuje pod točkom III. i IV. izreke (odlukama o trošku),

- preinačuje pod točkom II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 771,85 EUR-a na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011628303 od 04. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita....sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 176,03 EUR- a s pripadajućom zateznom kamatom od 05. srpnja 2006. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 19. veljače 2025. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu podredno odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu prema sadržaju žalbe u točki III. izreke za iznos od 125,00 EUR-a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući uvažiti žalbu i dosuditi mu zatraženi trošak zastupanja.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o trošku, dok je žalba tužitelja neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011628303 od 04. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu), te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj platio temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Prvostupanjski sud, polazeći nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je među strankama nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su tužitelj i tuženica 04. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 28.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,

- da je nesporno odredbom čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita,

- da je nesporno tuženik 4. srpnja 2006. naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 286,00 CHF-a/176,03 EUR-a, a kako to proizlazi iz preslike knjigovodstvene kartice,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga u auto kući, u kojoj je izabrao auto, uputili na tuženicu radi dizanja kredita, da je prije potpisivanja ugovora primijetio odredbu po kojoj mora platiti naknadu za obradu kredita, da su mu u banci na njegovo pitanje zašto to mora platiti i što time plaća odgovorili da to „mora platiti, da je to standardna odredba u ugovoru“, da je utuženi iznos naplaćen iz odobrenog iznosa kredita, da mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita,

- da je tužitelj potrošač jer iz njegovog iskaza proizlazi da je automobil kupljen sredstvima kredita koristio isključivo u privatne svrhe, da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita bio zaposlen kao staklar u građevinskom obrtu HA, da nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva,

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku,

primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi,

zaključuje da je odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, istu je unaprijed formulirala tuženica i tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, ugovorena je od strane trgovaca po sistemu ''uzmi ili ostavi'' u postotku od odobrenog kredita, niti je tužitelju bilo jasno i na transparentan način predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknadu koju je bio dužan platiti tužitelj, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženica koristila nepoštenu ugovornu odredbu. Prvostupanjski sud je, stoga, temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje – ZZP), te čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, čl. 2. ZPP-a te odredbom čl. 295., čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu te naložio tuženici platiti tužitelju iznos od 176,03 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 05. srpnja 2006. do isplate zaključivši da je tuženica nepošten stjecatelj jer je spornu odredbu nametnula tužitelju-potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

8. Tuženica u vrlo opširnoj žalbi osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, u bitnome navodeći da je u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva trebalo odbaciti tužbu jer tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti (postavljeni deklaratorni zahtjev) obzirom je kondemnatorni zahtjev u zastari; da je sporna odredba transparentna, uočljiva i jasna pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe; da naknada za obradu kredita ne predstavlja neravnotežu ugovornih strana jer je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, a volja ugovornih strana jasno je i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači; da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; da nema stjecanja bez osnove te da je u konkretnom slučaju ugovor ispunjen u cijelosti pa se u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a ništetnost više ne može isticati. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare. Navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005., a što je prije stupanja Republike Hrvatske članstvo Europske unije. Zaključno navodi da je uz pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje u tekstu: ZPP), jer je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem, a napose je suprotna provedenim dokazima, te su obrazloženje presude i provedeni materijalni dokazi dijametralno suprotni sa zaključkom sudu, koji je prilikom ocjene dokaza pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu povredu. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada je na temelju dokumentacije priložene u spisu i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužitelj nije mogao mijenjati, pa protivno žalbenim navodima tuženice, ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

11. Kako je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1 % ...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'') bez da je informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 21. travnja 2006., a kako to ukazuje i tuženica u svojoj žalbi, to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te sada već ustaljenu sudsku praksu, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO-a nije nastupila zastara, obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu.

14. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate naknade za obradu kredita, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

15. Pogrešno tuženica pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

16. Prvostupanjski sud je, a obzirom je tuženica osporila vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, rješenjem od 20. prosinca 2024. sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 35. st. 1. i st. 2. i čl. 37. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.503,26 EUR-a (za deklaratorni tužbeni zahtjev sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama u iznosu od 1.327,22 EUR-a, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 176,03 EUR-a, a što ukupno iznosi 1.503,26 EUR-a).

16.1. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i st. 2. ZPP-a, te je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR-a, a čija je visina sukladno vrijednosti predmeta spora i uspjehu u sporu odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 14. obrazloženja, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a, dok mu nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR-a (jer isti nije bio nužan obzirom se dostava presude vrši putem e-oglasne ploče) i razliku pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a. Zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tuženica nije uspjela u parnici.

17. Tužitelj pobija točku III. izreke (odluku o trošku) u dijelu kojim mu nije priznat trošak pristupa na ročište za objave presude u iznosu od 125,00 EUR-a.

18. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da se u situaciji kad se tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti (deklaratorni zahtjev) i isplata (kondemnatorni zahtjev) vrijednost predmeta spora utvrđuje prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, dok deklaratorni zahtjev predstavlja manji dio ili uopće ne ulazi u vrijednost predmeta spora, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 1.503,26 EUR-a, u kojem iznosu deklaratorni zahtjev predstavlja 83,70%, a kondemnatorni dio 16,30% od ukupnog utuženja. Smatra da svi troškovi tužitelja nisu bili nužni jer nije bilo potrebe za tužiteljevim očitovanjem na navode odgovora na tužbu, te je prvostupanjski sud mogao na jednom ročištu provesti sve predložene dokaze, a ne održavati dva ročišta.

19. Osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu, jer i prema stavu ovog suda deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa stoga pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđena vrijednost predmeta spora iznosi 176,03 EUR-a, koliko tužitelj potražuje kondemnatornim zahtjevom.

20. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da mu pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je prema stanju spisa pristupio na ročište za objavu presude, pa mu je stoga priznato pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, koje prihvaća i ovaj sud.

21. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 3. prosinca 2024. kojim se tužitelj očitovao na navode tuženičinog odgovora na tužbu, te trošak zastupanja na dva ročišta – jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu, ali je za navedene parnične radnje pogrešno utvrdio visinu u iznosu od 200,00 EUR-a, jer pravilno obračunata visina prema vrijednosti predmeta spora iznosi 50,00 EUR-a za svaku radnju.

22. Tužitelju pravilno obračunato pripada trošak zastupanja u iznosu od 225,00 EUR- a uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR-a i na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a (Tbr. 1. toč. 1. i Tbr. 2. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' broj 37/2023), odnosno ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR-a.

23. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 176,03 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom.

24. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR-a, to je valjalo odbiti žalbu tužitelja te djelomično žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku II. izreke u odluci o trošku za iznos od 307,79 EUR-a, te točku III. i IV. izreke, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti točku II. izreke i za iznos od 771,85 EUR-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

25. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa svojom žalbom. Obzirom da tuženica u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun